Negdje u jesen 1992-e godine predložio sam svojim tadašnjim poslodavcima, Evropskom Institutu za medije, da napravim istraživanje i poredjenje rada Televizije Sarajevo i televizijskih stanica u Belfastu, Sjeverna Irska. Mislio sam tada da je poredjenje moguće jer se televizija Sarajevo suočila sa potpuno podijeljenim gledalištem po nacionalnim šavovima, a Sjeverna Irska je već dugo bila podijeljena na dva dijela, mahom podijeljena po vjerskoj liniji.
Evropa je 1500 godina imala 500 država! Bilo je teško savladati i još teže vladati njome jer, podsjeća u knjizi “The Future of Freedom”, (“Budućnost slobode”), Fareed Zakaria. Ona je puna rijeka (prirodnih granica), planina (prirodnih linija za odbranu) i dolina (prirodan proctor za siguran uzgoj kultura, dakle za proizvodnju hrane). Tako je, dakle, geografija Evrope bila idealna prilika za razvoj mnogih neovisnih komuna, plemena i kasnije država. Teško osvojiva ta su područja razvijala svoj jezik i svoj način života. Zato su se u Evropi osvajači i imperatori teško održavali vlast na osvojenim područjima. (Napoleon, Keiser Wilhelm, Hitler). Istovremeno, medjutim, ta su područja ili neovisne države bile jako blizu jedna druge, (Amerikanci se i danas šokiraju kad putuju Evropom sa vječito istom rečenicom: “Na tako malom prostoru - toliko mnogo kultura, država i jezika” – kažu), tako da su gradjani jedne države brzo preuzimali ideje onih iz druge države, pa su sve moguće novotarije brzo prelazile granice i tako doprinijele brzom općem razvoju Evrope.
Azija je s druge strane ravna, puna nekorisne ravnice (Ruske ili kineske stepe naprimjer). Tuda su se vojske stoljećima neometano kretale, lagano osvajale i lagano zadržavale vlast. Tu su novotarije sa drugih područja sporo stizale, manje je bilo trgovine i nije bilo previše miješanja kultura. Zato su se na tom području dugo zadržavali vladari i dinastije i vladao je sistem centralizirane vlasti. Moglo bi se reći, piše Zakaria, da je geografija bila centralizirana pa je i vlast bila takva.
Afrika je u tom geografskom smislu nesrećan kontinent. Drugi je kontinet po veličini ali ima najkraću obalu. S druge strane obala joj je takva da je najvećim dijelom nemoguće na njoj graditi luke što je kao rezultat donijelo manjak trgovine, slabije komunikacije sa vanjskim svijetom. Afrika je oduvijek sporije učila od drugih, bila lijenija u tome. A kad je sama dolazila do velikih otkrića, putnici su joj dolazili, odnosili ta otkrića u Evropu ili Ameriku i tamo ih brže i bolje primjenjivali. Mnoga otkrića koja su stigla iz Afrike danas se smatraju tekovinom zapadne civilizacije iako su otkrivena u Africi. Čak i afričke rijeke najvećim dijelom nisu plovne. Dodamo li svemu vrućine ‘ eto laganog objašnjenja zašto je Afrika siromašna.
Povijesničar Eric Jones smatra da ono što se naziva “evropskim čudom” dobrim dijelom svoje korijenje ima u geografiji. Evropa je, naime, sa geografske točke gledišta decentralizirana pa se identičan proces decentralizacije dogodio i sa političkog stajališta.
Geografija je, dakle, “kriva” što je taj sukob u Belfastu uopće i postojao. One jeseni 1992-e godine sam oprezno rekao da to poredjenje o televizijama u Sarajevu i Belfastu nije možda moguće jer se mora pitati i druga strana - političko krilo Irske Republikanske Armije! Naravno, odgovorili su mi. Dobio sam kontakt telefon, okrenuo broj, zakazao sastanak i - krenuo put Belfasta. Nisam vjerovao šta mi se dešava – sasvim legalno sam putovao da sretnem predstavnike IRA-e koja je u Engleskoj tada bila definirana kao teroristička organizacija!
Rečeno mi je koji taksisti voze u dio grada koji kontrolira IRA. Bilo je 11 sati ujutro, ulica pusta, nigdje nikoga. Vrata mi je otvorio jedan mladić bez ruke, odmah sam pomislio da je izgubio u nekom bombaškom napadu. Presjeklo me. U razgovoru, trojica mladih ljudi i ja smo brzo došli do stava da je moja želja o poredjenju TV Sarajevo i televizijskih stanica u Belfastu - neostvariva. Suprotno mojim naivnim očekivanjima ovdje informacije nisu ni bile podijeljenje po vjerskim linijama. Moji sugovornici iz IRA-e kao i oni u drugim televizijskim stanicama u Belfastu – su se složili da to jednostavno nije moguće. Svi su mogli gledati sve TV stanice, plus one iz Londona. Pobjedjivala je, dakle, profesija i kvalitet.
Nisam baš ubjedjen da je geografija veliki krivac za rat na području bivše Jugoslavije. Mnoštvo različitih nacija i država bi mudrima bio dobar povod da sve to koriste kao povod za razvoj, a ne rat. Ali, mudrih nije bilo medju utjecajnima. Televizija je bila dio priprema za rat i dio rata. Još preciznije, rat je u bivšoj Jugoslaviji, prvo počeo na televiziji. Onaj pravi rat je bio njegova još gora imitacija.