RSE: Prije nekoliko dana sam na vašoj web stranici pročitao vijest da su karte za neke predstave bile rasprodane za dva dana.
MUSTAFIĆ: Jeste, to je zaista činjenica. S velikim ushićenjem i radošću mogu da kažem da su ovaj put kao nikada do sada u istoriji ovog festivala karte tako brzo planule. Poslije svega dva dana distribucije i prodaje karata, za pojedine predstave više nije bilo ni jednog jedinog mjesta. Naravno, uvijek treba imati u vidu da se radi i o predstavama koje su nekada i van scenskog prostora. Ove godine ćemo igrati predstave čak na osam lokacija, u svim sarajevskim pozorištima, a potom i na nekim prostorima koji nisu eminentno kazališni, kao na primjer stolariji Narodnog pozorišta, RTV domu, zatim Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, u Domu mladih… Elem, tih devet festivalskih dana cijeli grad će biti jedna velika svjetska pozornica.
RSE: Čemu imamo zahvaliti za tu fascinaciju publike ovim predstavama? Da li samo velikim imenima, velikim ulaganjem u propagandu, tim novim prostorima, odgoju sarajevske publike ili možda svemu pomalo?
MUSTAFIĆ: Mislim da si u pravu. Evo ulazimo u već jedanaestu godinu rekonstrukcije i reafirmacije festivala MESS, našeg prijeratnog mezimčeta. Sretan sam da od 1997. godine festival nosi znak „internacionalni“. Tada je sigurno došla jedna nova generacija i publike i sada već poklonika festivala koji su po prvi put 1997. godine vidjeli predstave na stranom jeziku, koji su po prvi put vidjeli da se predstava može gledati sa titl-mašinom, koji su prvi put vidjeli da se predstava na stranom jeziku može gledati i bez ikakvog prijevoda, da nema nikakvih barijera. I evo, danas smo došli u situaciju da se već prvih dana distribucije rasprodaju karte.
RSE: Šta bi direktor i spiritus movens MESS-a mogao ove godine preporučiti ljudima koji, recimo, nemaju uvid u repertoar?
MUSTAFIĆ: Sigurno da bih mogao akcentirati možda neka, po meni istorijska gostovanja na ovom festivalu. To je svakako otvaranje festivala sa dolaskom njemačkog Deutsches Theater Berlin – u režiji Michaela Thalheimera ćemo vidjeti antičku trilogiju „Orestija“. To je jedan od teatara koji je sigurno jako utjecao uopće na istoriju pozorišta, na istoriju režije. Osnovali su ga Max Reinhardt i Otto Brahm. Radi se o jednom od stubova njemačke pozorišne umjetnosti i kulture. Onda svakako dolazak Eugenia Barbe. Eugenio Barba je živa legenda. To je, pored Petera Brooka i Boba Wilsona, možda i ponajveće redateljsko ime koje je došlo na naš festival. On dolazi sa jednom zanimljivom pozorišnom bajkom, susretom Andersena i Šeherzade. Predstava se zove „Andersenovi snovi“. Zatim, ove godine predstavljamo četvrtog Litvanca, koji sigurno može da bude u kvartetu sa velikim Nekrošiusom, Koršunovasom i Tuminasom. Zove se Graužinis Cezaris. To je mladi reditelj koji je za ovu predstavu, koju će sarajevska publika imati prilike da vidi, dobio nagradu za najbolju litvansku debitantsku predstavu 2003. godine. Po prvi put ćemo imati Grke na festivalu, s jednim sjajnim solo densom, jednom čulnom predstavom o kultu tijela, muškom, ženskom i transseksualnom. Zatim, imaćemo priliku da vidimo vrlo zanimljive Talijane – lutkarskog Becketta – predsavu „Kraj igre. Taj komad je, takođe, prošle godine, od italijanske kritike dobio nagradu za najbolju predstavu koja animira lutke. Zatim ćemo vidjeti sjajni teatar Gare St.-Lazare Players iz Francuske, koji se proslavio prije svega po igranju apsurdnih komada Ionescua i Becketta. Onda tu ne treba zaboraviti ni regionalne znalce, provjerena imena: Savin sa Crnogorskim narodnim pozorištem, Paolo Magelli sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem, Sonja Vukičević sa BITEF-ovom produkcijom, zatim rad mog kolege, bosanskohercegovačkog redatelja, ove godine u Zagrebu, Harisa Pašovića i naposljetku dvije festivalske premijere. Jedna je predstava kontroverznog, ekstravagantnog, uvijek intrigantnog Damira Zlatara Freya, gosta iz Hrvatske, po motivima Augusta Strindberga „Gospodična Julija“, na jednom klasičnom tekstu. To je jedna izuzetno snažna, vizualno ekspresivna predstava sa Jasminom Mekićem i Monom Muratović u naslovnim ulogama. I druga premijeria – „Ćeif“ – u koprodukciji sa Beogradskim dramskim pozorištem. Premijera će se dogoditi 23. oktobra u Beogradu, a zatim 31. oktobra u Sarajevu, u Kamernom teatru 55. Redatelj je Egon Savin, a tekst je napisao sarajevski autor Mirza Fehimović. To je pobjednički tekst sa zajedničkog konkursa, kojeg su ove godine raspisali Beogradsko dramsko pozorište i festival MESS.
RSE: Popis predstava je zaista impresivan, publika će i ove godine itekako uživati. Šta misliš do koje mjere je tvoj nekadašnji apel javnosti, a u vezi sa odnosom vlasti prema MESS-u i prema kulturi uopšte, na izvjestan način animirao ono što bi mogli nazvati urbana, kulturna gerila?
MUSTAFIĆ: Ja zaista mislim da je pozorište urbani ritual. Sigurno stoji ta tvoja konstatacija da je pozorišna publika, ljudi koji vole teatar, vjerovatno sada, ovim masovnim kupovanjem karata i dolaskom na MESS, željela dati podršku jednoj ideji. Ja uvijek tvrdim da MESS nije samo festival, da to nije sam tek puki zbir predstava, različitih poetika, nego da je to zaista jedna ideja, jedna ideja kosmopolitizma, jedna ideja kriterija univerzalnosti, jedna ideja sistema otvorenih vrijednosti, jedna ideja liberalizma koja je uvijek oštro kritizirala bilo kakav sarajevski konzervativizam, oportunizam i konformizam. Naravno, moram reći da MESS festival ima bezrezervnu podršku medija, novinara, kritičara, izvještača, zato što to nije festival paradnog karaktera. To nije festival koji se etablirao na politički način. To nije festival iza kojeg stoje neke političke partije, frakcije ili ne daj bože ideologije. To je zaista jedan par excellence umjetnički festival, ja volim da kažem elitistički festival ili festival visoke kulture. Pri tom, kad kažem elitistički, on je, nažalost, u današnjem kontekstu dobio neke negativne konotacije, ali se zapravo radi o jednom elitizmu duha. To je, dakle, festival koji traži od publike jedno vrlo aktivno duhovno sudejstvo, zapravo jednu misaono-emotivnu razmjenu sa umjetnicima koji ove godine dolaze čak iz 13 zemalja. U tom smislu je festival MESS kulturološki značajan.
RSE: Da se oslonim na jednog starog majstora pozorišta koji je rekao da se radi o „poetskom parlamentu stoljeća“. Mi smo zapravo dobili plebiscitarnu podršku na tom „poetskom parlamentu“ ovim unaprijednim učešćem publike.
MUSTAFIĆ: Festival se uvijek dovodi u pitanje radi njegovih finansija. Ove godine smo imali skandaloznu odluka Vijeća ministara. Ja uvijek uzdahnem kad to govorim, zato što me zaista boli i pritišće taj jedan anticivilizacijski gest prema ovom festivalu, prema uopće toj drevnoj umjetnosti – teatru. Naime, dobili smo svega 5.000 KM. Čak manje od nekih kulturno-umjetničkih društava referentnih grupa građana iz različitih manjih sredina. To je pokazalo jednu bahatost, osionost, ali – čini mi se – i jednu strategiju da ono što u sebi nema prefiks nacionalnog, nego što imao kao osnovnu referencu kosmopolitsko i internacionalno, nema podršku krovne državne institucije. MESS je bosanskohercegovački festival. To je prvi festival koji je integrirao kulturni prostor, ne samo Bosne i Hercegovine, sa učešćem umjetnika iz Banjaluke, nego nemojmo zaboraviti da je MESS ugostio predstave iz susjednih zemalja, na primjer Srbije i Crne Gore, kada nismo imali ni diplomatske i političke odnose sa tim zemljama. Dakle, kultura i umjetnici su išli ispred politike, rušeći sve administrativne, političke, nacionalne, vjerske i druge barijere, koje su se proteklih krvavih godina na Balkanu uspostavile kao čvrsti bedemi i sigurno da je MESS jedna od institucija koja je u tom smislu prepoznata u regionalnom, širem kontekstu.
