*Ima li još uvijek osnova za novčanu nadoknadu zbog nezakonitog otkaza u Republici Srpskoj, takozvane otpremnine, prema Zakonu o radu ovog entiteta?
*U Tuzlanskom kantonu se ne slažu s ocjenama nekih nevladinih organizacija da je povratak izbjeglih i raseljenih lica sasvim stao.
*Još uvijek brojne porodice čekaju na obnovu svojih domova. Ko je jači, bliži je pravdi - smatraju naše sagovornice koje se nalaze u alternativnom smještaju u Bugojnu.
****
Objavljujemo odgovor na pitanje naše slušateljke, koja se interesuje za isplatu otpremnine u Republici Srpskoj na osnovu članova 152 i 153 Zakona o radu tog entiteta.
Koliko možemo saznati iz pisma, nju najviše zanima da li je sada moguće uputiti zahtjev za isplatu otpremnine na osnovu prestanka radnog odnosa, odnosno otkaza tokom ratnih godina u preduzeću u kojem je radila u Banja Luci.
Sa početkom oktobra mjeseca iz budžeta Republike Srpske počela je druga isplata nadoknada, stečena pravom po članu 152 Zakona o radu, koji se odnosi na nezakonita otpuštanja u toku proteklog rata. Na spisku za isplatu nalazi se 619 osoba, kojima će biti isplaćeno nešto više od 920 hiljada maraka. Portparol entitetskog Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite, Branka Šljivar, navodi da je u junu ove godine bila prva isplata za 350 lica u iznosu od oko 500 hiljada maraka:
"Obzirom da će preostati sredstava do kraja godine mi ćemo i ostala sredstva, do dva miliona, utrošiti do kraja godine za sve one kojima budu utvrđeno ovo pravo, ili je već utvrđeno. Čekamo da zainteresovani donesu odgovarajuću dokumentaciju: fotokopiju lične karte i rješenje kojim potvrđuju da im je priznato pravo rješenjem o naknadi. Za narednu godinu je planirano 2,5 miliona, što bi trebalo da bude dovoljno za isplatu svih pravosnažnih rješenja kojim je priznato i utvrđeno pravo na otpremninu radnicima koji su ostvarili pravo po članu 152."
Branka Šljivar naglašava da građani danas više ne mogu podnijeti zahtjev za nadoknadu zbog nezakonitog otpuštanja po članu 152 Zakona o radu u Republici Srpskoj. Rok za podnošenje zahtjeva bio je od kraja 2000. godine do februara 2001. godine, a u tom periodu je podneseno oko 60.000 zahtjeva:
"Sada ne postoji način da se ostvari pravo prema članu 152 Zakona o radu Republike Srpske, da to bude novo uspostavljeno pravo. Uvijek ostaje mogućnost tužbe sudu, a ovo je samo ostvarivanje prava na novčanu naknadu za taj period, ukoliko se utvrdi da je nekome nezakonito prestalo pravo. Ukoliko je neko kod poslodavca radio do pet godina, ispatit će se 1,33 prosječne plate, za staž od pet do deset godina - dvije plate, za staž od 10-20 godina - 2,66 plate, a za staž preko 20 godina - tri prosječne mjesečne plate u Republici Srpskoj. Niko neće biti oštećen kada je u pitanju iznos sredstava jer se isplaćuje prosječna plata iz mjeseca prije koji prethodi isplati ovog iznosa."
Komisija za implementaciju člana 152, Zakona o radu, do sada je pozitivno riješila oko 3.500 slučajeva. Oko 3.500 zahtjeva je odbijeno, 1.600 odbačeno, a u žalbenom postupku riješeno je oko 400 slučajeva. Sve isplate se vrše preko Pošta srpske. No, problem je, kaže Šljivareva, što ima građana koji od juna do danas nisu podigli svoj novac:
"Tačan broj ljudi koji nisu podigli novac, ne znam. Oni nisu došli da preuzmu isplaćena sredstva, iako su imali urednu dokumentaciju. Šta im se desilo, ne znam. Sada pozivam te ljude da se jave ponovo, kako bi mogli ostvariti ovo pravo. Pošta nije u mogućnosti da neograničeno drži ta sredstva u svom depou, a ako se vrate u budžet, ne mogu biti ponovo upotrebljena u te svrhe. Situacija je komplikovana i zamolila bih malo više odgovornosti one kojima je pravo priznato."
Branka Šljivar kazala je da se sve osobe, kojima je isplaćen novac, a nisu ga podigli sa računa Pošta srpske, mogu informisati putem telefona 1371, bez pozivnog broja sa teritorije Republike Srpske.
Otvoreno pismo predsjedavajućem Predsjedništva BiH
Udruženje radnika i invalida rada izbjeglih iz Hrvatske, koji imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine, u otvorenom pismu predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željku Komšiću, izrazilo je ogorčenje zbog toga što Komšić u svom nedavnom govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija nije pomenuo problem 250.000 državljana Bosne i Hercegovine, koji su prije rata bili trajno nastanjeni u Hrvatskoj, a kojima su ugrožena osnovna ljudska prava i slobode:
"Niste istakli problem 30.000 invalida rada koji su u Republici Hrvatskoj ostali bez posla, iako su, radeći u toj državi, postali invalidi, kao ni problem 30.000 penzionera koji su penzije zaradili u Hrvatskoj, a one im nisu isplaćivane od kada su protjerani sa svojih ognjišta", navodi se u pismu.
Delegacija Bosne i Hercegovine, koja je boravila u UN, trebalo je da upozna svjetsku organizaciju o činjenici da su hrvatske vlasti građanima koji su protjerani iz Hrvatske oduzele stanarska prava koja su godinama sticali radeći u Hrvatskoj i odvajajući vlastita sredstva za stambenu izgradnju:
"Isto tako, mogli ste napomenuti da isti ti građani prilikom povratka u Republiku Hrvatsku prolaze neviđene golgote kako bi se spriječio njihov povratak, a posebno se odvijaju neviđeni scenariji prilikom vođenja sudskih postupaka za vraćanje stanarskog prava, te poništavanja ugovora o zamjeni imovine", navodi se u pismu upućenom predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željku Komšiću.
Za obnovu zgrada u Mostaru 5,7 miliona maraka
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je dala suglasnost na prijedlog Sporazuma o sufinansiranju obnove devastiranih stambenih zgrada na području Mostara. Vlada će izdojiti pet miliona i 700 hiljada maraka u naredne tri godine i to 1,5 milion maraka u ovoj, 2,3 miliona maraka u narednoj i 1,9 miliona maraka u 2009. godini, saopćio je Ured za odnose sa javnošću Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Odluku će provesti Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.
Predratne devizne štediše ne odustaju
Članovi Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori, zaprijetili su da će uskoro ući u banke u koje su ulagali svoj novac i neće im dozvoliti da rade sve dok ne bude postignut dogovor o načinu vraćanja novca štedišama. Predsjednik Udruženja, Svetozar Nišić, rekao je u petak na konferenciji za novinare u Banja Luci da u Bosni i Hercegovini ima 1.116.000 štediša koji samo u Bosni i Hercegovini, po osnovu stare devizne štednje, potražuju 2.458 miliona KM, bez kamata, a računajući Ljubljansku i beogradsku Invest banku potražuju više od tri milijarde KM. Nišić je sa advokatom Milivojem Žugićem, koji zastupa štediše-tužioce iz Hrvatske, potpisao Sporazum o međusobnoj saradnji ova dva udruženja, kada je riječ o potraživanjima od Ljubljanske banke. Advokat Milivoje Žugić, koji zastupa oko 130.000 štediša iz Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, po osnovu stare devizne štednje iz Ljubljanske banke, izrazio je očekivanje da će 14. novembra pred Velikim vijećem ovog međunarodnog suda biti donesena pozitivna presuda u korist štediša, koja bi kasnije mogla da ima uticaja i na ostale sporove pred ovim sudom po istom osnovu. Žugić je apelovao na stare devizne štediše u Bosni i Hercegovini da Evropski sud za ljudska prava "prosto zatrpaju tužbama po osnovu potraživanja stare devizne štednje koja je bila uložena kod banaka na području bivše Jugoslavije, jer će samo tako sud shvatiti svu ozbiljnost problema i diskriminacije ove kategorije građana i na osnovu toga donijeti pravičnu presudu".
Povratak usporen u odnosu na prethodne godine
Obnova porušenih domova, a samim tim i povratak u prijeratna mjesta življenja, u značajnoj mjeri je usporen u odnosu na prethodne godine. Sve manje je stranih donatora, a lokalne zajednice prepuštene su same sebi u rješavanju ove problematike. Tuzlanski kanton je sredina koja je u Bosni i Hercegovini najviše opterećena ovom problematikom, ističe kantonalni ministar za obnovu i povratak, Sead Mujanović:
"Kada je u pitanju stanje i smještaj izbjeglih i raseljenih lica, moram istaći da na području Kantona, po zadnjim informacijama, boravi oko 20 hiljada izbjeglih i raseljenih lica, što je skoro 30 posto svih izbjeglih i raseljenih lica na području Federacije Bosne i Hercegovine. Kada su u pitanju kolektivni smještaji, tu također prednjači Tuzlanski kanton. Oko 7.000 izbjeglih i raseljenih lica boravi u kolektivnim smještajima, a od toga je skoro polovina na području Kantona. To je razumljivo jer su ovdje uglavnom lica iz Srednjeg Podrinja, odakle je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu protjerano cjelokupno stanovništvo."
Brojka od 20 tisuća raseljenih osoba u Tuzlanskom kantonu je doista velika, ali je značajno istaknuti da je završetak rata u ovom kantonu dočekalo preko 150 tisuća raseljenih osoba, od kojih se većina vratila u svoje prijeratne domove:
"Sa 31. 12. 2006. godine, u 11 opština Republike Srpske, na kojima djeluje ovo resorno ministarstvo, se vratilo skoro 70 hiljada lica, a kada su u pitanju općine Tuzlanskog kantona, vratilo se oko 18 hiljada lica. Imamo i najnovije podatke zaključno s 30. 9. 2007. godine, mada je to malo nezgodan termin jer je u toku izgradnja i realizacija većine projekata obnove kuća za povratnike. Oko 240 lica se vratilo u Tuzlanski kanton, a skoro 1000 lica se vratilo u općine Republike Srpske."
Ministra Mujanović se ne slaže s konstatacijom pojedinih nevladinih organizacija da je proces povratka u potpunosti stao:
"On ne ide onom dinamikom i onim intenzitetom kakav je bio prije tri-četiri godine, ali jedan od glavnih razloga je što su se međunarodne organizacije, koje su implementirale velike projekte povratka u Bosnu i Hercegovinu, povukle sa ovih prostora iz sebi znanih razloga i to je glavni razlog zašto povratak ne ide tim intenzitetom. Naravno da ljudi koji se bave ovom problematikom znaju da kod ovih lica, koja još uvijek čekaju na povratak, postoji jako izražena volja i interes za povratkom, bez obzira na dug vremenski period od momenta protjerivanja. Domaće institucije svojim finansijskim kapacitetima nisu u mogućnosti da prate ovaj trend. Nameće se logično rješenje da se država Bosna i Hercegovina mora kvalitetno zadužiti, ali mislim da međunarodne finansijske institucije iz moralnih razloga ne bi trebale stajati na putu i trebale bi joj to omogućiti. Mislim da povratak ima smisla još u naredne dvije-tri godine, obzirom na dug period otkako se ljudi nisu vratili kućama."
U rješavanju problema obnove i povratka, Tuzlanski kanton aktivno sudjeluje, a slobodno se može reći da prednjači na području Bosne i Hercegovine:
"Sa 31. 12. 2006. godine budžet Tuzlanskog kantona izdvojio je oko 65 miliona za rješavanje ove problematike. Kada pogledamo strukturu budžeta svih kantona, entiteta ili države, vidimo da i u procentualnom iznosu Tuzlanski kanton na neki način prednjači, kada su u pitanju domaće institucije i kada je u pitanju ova godina. Za različite vidove potpore rješavanja ove problematike, Tuzlanski kanton izdvaja oko šest miliona, od toga 3.968 miliona direktno za podršku povratka. Naša je praksa u posljednjih pet godina da ta sredstva trošimo po sistemu pola-pola, 50 posto sredstava za podršku povratka u kanton, za povratak Srba na područje Tuzlanskog kantona, a 50 posto za povratak Bošnjaka u općine Podrinja i jednog manjeg dijela Hrvata u Posavini."
Dosadašnji koncept povratka, po riječima ministra Mujanovića, je prevaziđen. Kakav bi, po njemu, trebao biti novi model:
"Prije svega, za te porodice, paralelno sa obnovom stambenih jedinica po sistemu ključ u ruke, treba da se na neki način obezbjedi i egzistencija u vidu zapošljavanja, da se realiziraju određeni projekti, u nekom većem prostoru, da se riješi neki pogon tekstilne ili obućarske industrije, one djelatnosti koje imaju uglavnom žensku radnu snagu, obzirom da su lica, koja godinama borave u kolektivnom smještaju, uglavnom majke sa malom djecom. Većina te djece je u međuvremenu već porasla, a neki su čak formirali i svoje porodice. To bi bio taj novi koncept i nadam se da će u strukturi budžeta u 2008. godini, na svim nivoima Bosne i Hercegovine, na neki način doći do toga, obzirom da smo mi ove svoje spoznaje uputili višim nivoima vlasti i znamo da oni imaju znatno veća finansijska sredstva za rješavanje državne problematike."
****
Još uvijek je veliki broj onih što su daleko od svojih kuća, od svojih domova, gdje ih je nekada više i bolje grijala svjetlost praznika. Među njima su majka i kćerka, Fatima i Samira Ćulum, porijeklom iz Lišnje kod Prnjavora, raseljene osobe koje se nalaze u alternativnom smještaju u Bugojnu. U svom pismu upućenom našoj redakciji, navode kako žive u teškim uslovima, te da pored brojnih molbi još uvijek nisu dobile donaciju za izgradnju kuće koju su morale napustiti još 1995. godine.
O svojoj muci, Fatima Ćulum kaže:
"Ja sam iz Lišje kod Prnjavora. Došlo je 12 autobusa 1995. godine, i ja i moj brat i puno nas. Evo već 12 godina sam ovdje. Obolila sam i liječila se, jedva sam živa ostala. Uvijek tegobe. Imam alternativni smještaj u podrumu. Vlaga je velika. Nema ni kupatila, ni umivaonika, nikakvih uslova. Perem veš u banjici, snalazim se kao u stara doba. Kćerka je nezaposlena. Živimo od niskog primanja. Nekada smo dobijali paket, ali sada nema ni to. Plaćam 100 maraka za smještaj. Opština mi je plaćala smještaj godinu dana, pa je onda prestala. Išla sam u opštinu da zamolim da mi nastave plaćati. Dvije i pol godine sam plaćala za smještaj od malog primanja, od 120 maraka penzije. Onda je iz Sarajeva bila ovdje komisija i pozvali su nas na sjednicu. Ta komisija je odlučila da mi opet uvedu plaćanje i oko godinu dana ponovo plaćaju, ali će plaćati do 11. mjeseca. Ne znam više šta ću."
U kakvom vam je stanju kuća u Lišnji?
"Kuća je razrušena do temelja. Ljudi su se vratili odmah na početku, čim je počela donacija i nekima su pare date za kuću. Dva puta sam bila tamo na spisku. Kada smo otišli da vidimo kako to izgleda - nigdje kuće, sve devastirano. Do temelja su razrušene i moja i sestrina kuća. Ponovo sam se vratila u Bugojno jer tamo nisam mogla naći stan, pošto je bila gužva i komplikacije. Ko je imao nekog svog, primio ga je. Ko je imao para, plaćao je, a ja nisam mogla bolesna tamo, nisam imala gdje. Od tada iz Bugojna ganjam za kuću. Imam toliko potvrda da mogu jednu veliku kesu punu napuniti. Na sve sam se javljala i ganjala, ali još nisam donacije dobila. Jedva je komisija izašla. Opet čekam. I dan danas čekam. Davali su donacije kome su htjeli. Oni koji su otišli na Zapad su potplaćivali. Ja nisam mogla. Treba imati para. Ministar mi je dao potvrdu da idemo tamo i da mi se da donacija."
Samira priča o odlascima u Prnjavor: "Odem tamo u ministarstvo, ali ne nađeš onog ili ovog, pa ostanem po dva-tri dana, plaćam prenoćište. Odem i samo se nasekiram. Vidim onu ruševinu. Kada upitam za donaciju, kažu mi pošalji pismo u Sarajevo. Ja pošaljem pismo u Sarajevo, pa oni meni, pa ja njima. Šutaju nas ko loptu. Ko je bio na Zapadu i ko je potplatio, ko je imao čitavu kuću, dobio je donaciju. Dođu kao turisti, budu koliko hoće, šepure se i opet odu na Zapad. To nisu kuće, to su dvorovi. Iznerviram se, razbolim se, ništa drugo. Dođu ljudi sa Zapada, one gazdurine, bogataši, strpaju im u džep 1000-2000 maraka i ovi im daju donaciju, a on napravi dvor. Pa opet ode na Zapad, gdje je i bio, radi penzije. Oduzima nam se zemljišta tamo. Ali, živi se nekako. Borimo se. Ne može se glavom kroz zid. Mora se živjeti."