RSE: Dosta naših ljudi, zbog aktuelne buke oko nekih drugih reformi, zaboravilo je kako još nije reformisan naš RTV sistem, što je takođe jedan od uslova za nastavak evropskih integracija. Gdje je zapelo?
BUDALIĆ: Prije skoro dvije godine je usvojen Zakon o javnom RTV sistemu BiH, kao neka vrsta krovnog zakona, u kojem je rečeno da u roku od dva mjeseca moraju biti doneseni zakoni o tri javna servisa – jednog na državnom nivou i dva na entitetskom. Od četiri zakona, tri su usvojena na vrijeme, a četvrti zakon – o Radio-televiziji Federacije BiH – je u proceduri evo skoro dvije godine. Tako da je to stvorilo ozbiljan problem, dakle, zakonski okvir nije kompletiran, nisu kompletirana upravna tijela, posebno na nivou javnog RTV sistema. Tako da postojeći Upravni odbor samo održava vatru, nema legitimitet da donosi ključne i kapitalne odluke o izgradnji sistema. Jedna od najkrupnijih stvari je svakako uspostava korporacije javnih servisa kao četvrtog pravnog subjekta. Korporacija je postavljena tako da ona treba da raspolaže i upravlja kompletnom imovinom i infrastrukturom javnih servisa, da raspolaže produkcionim kapacitetima, prenosim sistemom, marketinškom funkcijom, arhivom i tako dalje.
RSE: Ipak su najopipljiviji ovi nesporazumi sa tražnjom nacionalnog kanala za Hrvate, a u okviru Federalne televizije. Koliko su oni utemeljeni u stvarnom stanju na Televiziji – ovdje mislim na personalnu zastupljenost, na aktuelnu upotrebu jezika, nacionalne istorije – a koliko na pokušaj definisanja političkog statusa, paralelno s onim što imaju Srbi u Republici Srpskoj u entitetskoj televiziji.
BUDALIĆ: Sigurno da rješenje nije u stvaranju nacionalnih kanala. Mislim da se na drugoj osnovi može izgraditi jedinstven sistem javnog emitovanja, koji će uvažiti sve potrebe, i jezičke i kulturne i druge. Tako da traženje ekskluzivnih nacionalnih jezičkih kanala sigurno da bi odvelo ovu reformu u drugom pravcu.
RSE: Paralelno s ovom, da je nazovem političkom borbom za preustroj, vodi se i jedan žestoki, unutrašnji sukob u vezi sa zakonski već regulisanom raspodjelom prihoda – Federalna televizija protiv svih, moglo bi se reći.
BUDALIĆ: Zakon o javnom sistemu je zapravo čvrsto vezao u jedan okvir sva tri javna servisa. Taj zakon predviđa da se sva sredstva koja su prikupljena, od RTV takse i od marketinških prihoda, slijevaju na jedinstven račun i dijele između tri javna emitera u proporciji: 50 posto BHRT-u, a po 25 posto entitetskim televizijama. Problem je u tome što Zakon o javnom sistemu zapravo nije implementiran, nije uspostavljena korporacija i unutar nje takozvana kuća prodaje koja se bavi marketinškim prihodom. Nova konfiguracija javnog emitovanja nije uspostavljena, tako da zakon nije implementiran u punoj mjeri. Međutim, pitanje je za diskusiju da li su ta zakonska rješenja najbolja? Mnogi cijene da je, recimo, pitanje oko marketinga riješeno na način koji je destimulativan za emitere, jer oni ne bi raspolagali prihodom ostvarenim po osnovu marketinga, a to pitanje je vezano za rejting emisija, za gledanost i tako dalje, nego bi se sva ta sredstva opet dijelila prema zakonskom ključu. Oko toga se vodi diskusija, interesi su različiti, ali je, s druge strane, zakon tu vrlo decidan i jasan, tako da ga ili treba promijeniti ili primijeniti, trećeg rješenja nema.
RSE: Cijenim da su frustracije na tom nivou presudne. Nesporazumi u okviru upravnih odbora i menadžerskih timova su prilično vidljivi. Ali, da li je moguće da one potiču na neproduktivno, ponekad necivilizirano pokazivano rivalstvo novinara i kuća, koji su, unatoč svemu, sastavni dio istog sistema, na istoj zadaći.
BUDALIĆ: Javni sistem je zamišljen kao jedno malo sazviježđe, kao jedna porodica u kojoj koegzistiraju tri javna emitera. Oni imaju podijeljene i svoje programske zadaće, ali su istovremeno sva tri emitera javni servisi. Naravno, oni će biti uvijek, i to nije ni loše da budu, u nekoj vrsti konkurencije, ali ne smije se instalirati nikakav antagonizam među njima, jer su oni dio jedinstvenog sistema. Prema tome, mislim da tu predstoji jedan veliki rad na izgradnji programske ponude tri javna emitera, koju ne treba gledati parcijalno, nego je treba gledati, ipak, u nekoj cjelovitosti. Ali je, naravno, vrlo bitno kakva je paleta programske ponude tri javna emitera. Mislim da ne tom polju predstoji još mnogo posla, kako se ne bi stvarale konkurentske programske šeme, što je uvijek na štetu gledališta.
RSE: Bilo kako bilo, najlakše se izvuče zaključak da se svi oslanjaju na neke svoje političke patrone i da služe njihovim interesima, pa tako javni servis prestaje biti servis građana, a postaje gomila produženih ruku nekih političkih opcija.
BUDALIĆ: Svaka vlast refleksno želi imati upliv na rad elektronskih medija kao najuticajnijih i najmoćnijih. Dakle, nije to samo neka naša bosanska osobenost, to se događa i u razvijenim demokratijama. Međutim, ovdje su nekada pritisci manje suptilni, direktniji su, neodmjereniji i sračunati na postizanje određenog političkog cilja. Mnogi ovdašnji političari smatraju da su javni servisi samo dio izbornog plijena i da onome ko je dobio izbore pripada sve, pa i pravo da kreira uređivačku politiku u okviru javnih servisa. Međutim, treba reći isto tako da će nezavisnost javnog sistema u velikoj mjeri zavisiti i od njegove ekonomske samoodrživosti, dakle od sposobnosti da se samostalno razvija na temelju primarnog prihoda koji se zove TV taksa i prihoda od marketinga, bez uplitanja državnih organa. Naravno, nezavisnost medija može biti ugrožena iznutra. Svaka neprofesionalnost i šlamperaj u programskom smislu je ugrožavanje nezavisne pozicije ovih emitera.
RSE: Ja ovdje vidim jednu poruku da ukoliko građani hoće da imaju svoj servis, moraju i oni na vrijeme i u punom iznosu servisirati potrebe tog sistema.
BUDALIĆ: Apsolutno. Ideja javnog servisa se zapravo sastoji u sljedećem. Od mnogo definicija, ja bih izdvojio ovu: javni servis je namijenjen najširoj javnosti i on je finansiran od te iste javnosti i kontrolisan od te iste javnosti. Prema tome, ako je taksa primarni izvor prihoda javnih servisa, onda to znači da postoji neka vrsta ugovora između pretplatnika i javnih emitera, bez bilo čijeg posredovanja. To zakon garantuje.
RSE: Rade, ja se nadam da će sve ove greške, i unutarnje i vanjske, računajući i ove urođene mane čitavog sistema, biti otklonjene i da će naš radio-televizijski sistem, radio-televizijski servis uskoro početi raditi očekivanim kapacitetom.
BUDALIĆ: Izgradnja tog sistema je jedan, po meni, zadatak skoro epskih razmjera. To je uvijek nezavršen posao. Međutim, kod nas je nezavršen posao u smislu da nismo stavili krov na kuću, dok drugi dotjeruju fasade. Dakle, tu će zaista biti mnogo posla. U nedavnom razgovoru s visokim predstavnikom smo dobili obećanje da će on učiniti sve da se deblokira usvajanje zakona o Radio-televiziji federacije Bosne i Hercegovine, čime bi zapravo bili stvoreni uslovi da se mnogo brže krene u izgradnju novog sistema javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini.
BUDALIĆ: Prije skoro dvije godine je usvojen Zakon o javnom RTV sistemu BiH, kao neka vrsta krovnog zakona, u kojem je rečeno da u roku od dva mjeseca moraju biti doneseni zakoni o tri javna servisa – jednog na državnom nivou i dva na entitetskom. Od četiri zakona, tri su usvojena na vrijeme, a četvrti zakon – o Radio-televiziji Federacije BiH – je u proceduri evo skoro dvije godine. Tako da je to stvorilo ozbiljan problem, dakle, zakonski okvir nije kompletiran, nisu kompletirana upravna tijela, posebno na nivou javnog RTV sistema. Tako da postojeći Upravni odbor samo održava vatru, nema legitimitet da donosi ključne i kapitalne odluke o izgradnji sistema. Jedna od najkrupnijih stvari je svakako uspostava korporacije javnih servisa kao četvrtog pravnog subjekta. Korporacija je postavljena tako da ona treba da raspolaže i upravlja kompletnom imovinom i infrastrukturom javnih servisa, da raspolaže produkcionim kapacitetima, prenosim sistemom, marketinškom funkcijom, arhivom i tako dalje.
RSE: Ipak su najopipljiviji ovi nesporazumi sa tražnjom nacionalnog kanala za Hrvate, a u okviru Federalne televizije. Koliko su oni utemeljeni u stvarnom stanju na Televiziji – ovdje mislim na personalnu zastupljenost, na aktuelnu upotrebu jezika, nacionalne istorije – a koliko na pokušaj definisanja političkog statusa, paralelno s onim što imaju Srbi u Republici Srpskoj u entitetskoj televiziji.
BUDALIĆ: Sigurno da rješenje nije u stvaranju nacionalnih kanala. Mislim da se na drugoj osnovi može izgraditi jedinstven sistem javnog emitovanja, koji će uvažiti sve potrebe, i jezičke i kulturne i druge. Tako da traženje ekskluzivnih nacionalnih jezičkih kanala sigurno da bi odvelo ovu reformu u drugom pravcu.
RSE: Paralelno s ovom, da je nazovem političkom borbom za preustroj, vodi se i jedan žestoki, unutrašnji sukob u vezi sa zakonski već regulisanom raspodjelom prihoda – Federalna televizija protiv svih, moglo bi se reći.
BUDALIĆ: Zakon o javnom sistemu je zapravo čvrsto vezao u jedan okvir sva tri javna servisa. Taj zakon predviđa da se sva sredstva koja su prikupljena, od RTV takse i od marketinških prihoda, slijevaju na jedinstven račun i dijele između tri javna emitera u proporciji: 50 posto BHRT-u, a po 25 posto entitetskim televizijama. Problem je u tome što Zakon o javnom sistemu zapravo nije implementiran, nije uspostavljena korporacija i unutar nje takozvana kuća prodaje koja se bavi marketinškim prihodom. Nova konfiguracija javnog emitovanja nije uspostavljena, tako da zakon nije implementiran u punoj mjeri. Međutim, pitanje je za diskusiju da li su ta zakonska rješenja najbolja? Mnogi cijene da je, recimo, pitanje oko marketinga riješeno na način koji je destimulativan za emitere, jer oni ne bi raspolagali prihodom ostvarenim po osnovu marketinga, a to pitanje je vezano za rejting emisija, za gledanost i tako dalje, nego bi se sva ta sredstva opet dijelila prema zakonskom ključu. Oko toga se vodi diskusija, interesi su različiti, ali je, s druge strane, zakon tu vrlo decidan i jasan, tako da ga ili treba promijeniti ili primijeniti, trećeg rješenja nema.
RSE: Cijenim da su frustracije na tom nivou presudne. Nesporazumi u okviru upravnih odbora i menadžerskih timova su prilično vidljivi. Ali, da li je moguće da one potiču na neproduktivno, ponekad necivilizirano pokazivano rivalstvo novinara i kuća, koji su, unatoč svemu, sastavni dio istog sistema, na istoj zadaći.
BUDALIĆ: Javni sistem je zamišljen kao jedno malo sazviježđe, kao jedna porodica u kojoj koegzistiraju tri javna emitera. Oni imaju podijeljene i svoje programske zadaće, ali su istovremeno sva tri emitera javni servisi. Naravno, oni će biti uvijek, i to nije ni loše da budu, u nekoj vrsti konkurencije, ali ne smije se instalirati nikakav antagonizam među njima, jer su oni dio jedinstvenog sistema. Prema tome, mislim da tu predstoji jedan veliki rad na izgradnji programske ponude tri javna emitera, koju ne treba gledati parcijalno, nego je treba gledati, ipak, u nekoj cjelovitosti. Ali je, naravno, vrlo bitno kakva je paleta programske ponude tri javna emitera. Mislim da ne tom polju predstoji još mnogo posla, kako se ne bi stvarale konkurentske programske šeme, što je uvijek na štetu gledališta.
RSE: Bilo kako bilo, najlakše se izvuče zaključak da se svi oslanjaju na neke svoje političke patrone i da služe njihovim interesima, pa tako javni servis prestaje biti servis građana, a postaje gomila produženih ruku nekih političkih opcija.
BUDALIĆ: Svaka vlast refleksno želi imati upliv na rad elektronskih medija kao najuticajnijih i najmoćnijih. Dakle, nije to samo neka naša bosanska osobenost, to se događa i u razvijenim demokratijama. Međutim, ovdje su nekada pritisci manje suptilni, direktniji su, neodmjereniji i sračunati na postizanje određenog političkog cilja. Mnogi ovdašnji političari smatraju da su javni servisi samo dio izbornog plijena i da onome ko je dobio izbore pripada sve, pa i pravo da kreira uređivačku politiku u okviru javnih servisa. Međutim, treba reći isto tako da će nezavisnost javnog sistema u velikoj mjeri zavisiti i od njegove ekonomske samoodrživosti, dakle od sposobnosti da se samostalno razvija na temelju primarnog prihoda koji se zove TV taksa i prihoda od marketinga, bez uplitanja državnih organa. Naravno, nezavisnost medija može biti ugrožena iznutra. Svaka neprofesionalnost i šlamperaj u programskom smislu je ugrožavanje nezavisne pozicije ovih emitera.
RSE: Ja ovdje vidim jednu poruku da ukoliko građani hoće da imaju svoj servis, moraju i oni na vrijeme i u punom iznosu servisirati potrebe tog sistema.
BUDALIĆ: Apsolutno. Ideja javnog servisa se zapravo sastoji u sljedećem. Od mnogo definicija, ja bih izdvojio ovu: javni servis je namijenjen najširoj javnosti i on je finansiran od te iste javnosti i kontrolisan od te iste javnosti. Prema tome, ako je taksa primarni izvor prihoda javnih servisa, onda to znači da postoji neka vrsta ugovora između pretplatnika i javnih emitera, bez bilo čijeg posredovanja. To zakon garantuje.
RSE: Rade, ja se nadam da će sve ove greške, i unutarnje i vanjske, računajući i ove urođene mane čitavog sistema, biti otklonjene i da će naš radio-televizijski sistem, radio-televizijski servis uskoro početi raditi očekivanim kapacitetom.
BUDALIĆ: Izgradnja tog sistema je jedan, po meni, zadatak skoro epskih razmjera. To je uvijek nezavršen posao. Međutim, kod nas je nezavršen posao u smislu da nismo stavili krov na kuću, dok drugi dotjeruju fasade. Dakle, tu će zaista biti mnogo posla. U nedavnom razgovoru s visokim predstavnikom smo dobili obećanje da će on učiniti sve da se deblokira usvajanje zakona o Radio-televiziji federacije Bosne i Hercegovine, čime bi zapravo bili stvoreni uslovi da se mnogo brže krene u izgradnju novog sistema javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini.
