Maja Razović, tada urednica vijesti u redakciji na Južnoslavenskim jezicima radija Slobodna Evropa, je uletjela u moju kancelariju 11-og rujna, dakle na današnji dan ali 2001-e godine, sva crvena u licu. Ništa nije rekla, samo je upalila televizor. Dok sam šokiran gledao kako jedan toranj u New Yorku gori, drugi avion se približavao i udario u drugi toranj. Telefoni su "poludili". Kolege iz bivše Jugoslavije su me obasipali sa istim pitanjem: "Šta se ovo dešava?" Nisam znao šta se dešava ali sam znao da se tog trenutka dogodila velika promjena - nisam znao kakva.
26 minuta kasnije treći se avion sunovratio na Pentagon. Četvrti avion se srušio u Pennsylvaniji. U 10 sati i 5 minuta 415 metara visoki južni toranj se srušio. Drugi "blizanac" se srušio u 10 sati i 28 minuta. Više od 3.000 nevinih ljudi iz 80 zemalja je poginulo, uz to još i 343 vatrogasca. Svijet je stao uz Ameriku i Busha. "Rusija zna šta je terorizam i mi razumijemo osjećaje Američkog naroda" - brzo je reagirao predsjednik Putin. U Berlinu, kancelar Gerhard Schroeder je izjavio: "Ovo je deklaracija rata protiv civilizacije!" Danas, šest godina kasnije, Bush izgleda poprilično usamljen na svjetskoj političkoj sceni, mnogi u Americi misle da on gubi ne samo jedan rat (onaj u Iraku), već da gubi i drugi (onaj u Afganistanu). Svijet je sve podijeljeniji. 9/11 je dan kad sve računa prije ili poslije, kad se podjele računaju na prije i poslije, i kad se uspjesi računaju na prije i poslije 11-og rujna. To su činjenice.
Ali, ne možeš biti pametan svaki dan i u svakoj kolumni. Taman kad sam mislio da odustanem od ove teme našao sam jutros u Wall Street Journalu zanimljivo poredjenje. Naime, Bret Stephens, autor teksta, "Crveni teror, zeleni teror" ("Red Terror, Green Terror") uporedjuje frakciju Crvene Armije, (RAF) možda više znanu kao Baader-Meinhof frakcija, sa Al'Qaidom. RAF je želio oboriti zapadnonjemačku vladu i uspostaviti marksistički poredak, Al'Qaida želi oboriti arapske diktatorske režime i prevesti ih sve na svoje tumačenje islama. RAF je uglavnom bio njemački proizvod, Al Qaida djeluje globalno. RAF je bio vrlo izbirljiv u biranju svojih ciljeva, Al Qaida nije izbirljiva uopće. Šta su sličnosti? Autor pomenutog teksta u Wall Street Journalu uočava da su vodje i jedne i druge terorističke organizacije bili urbani intelektualci. Sličnost je u strogoj kritici zapadnog društva pri čemu je RAF to društvo namjeravao odvesti prema marksizmu dok Al Qaida favorizira drugi oblik represivnog društva - radikalni islam. Objema organizacijama je zajednički izraženi anti-Amerikanizam, obje upotrebljavaju silu, obje ubijaju nevine iako je RAF za 25 godina ubio 30 ljudi, a za Al'Qaidu je to tek jednodnevni rezultat.
Ako ćemo pokušati nešto dodati ovoj priči iz Wall Street Journala valjalo bi reći da je RAF bio, uglavnom, tek njemački izuzetak, a danas je terorizam i Al'Qaida svjetski problem broj jedan. Možda je tada RAF i bio samo njemački problem, ali terorizam danas nije samo američki problem. Bojim se, medjutim, da ga mnogi vide samo kao američki problem broj jedan! Da li je to posljedica američkog unilateralizma ili nespremnosti ostalih da u tome učestvuju na američki način je tema neke ozbiljnije analize. Teško medjutim da se borba protiv terorizma može dobiti ako je to samo američki problem, kao sto je teško tu bitku dobiti ako se ona vodi samo onako kako Bush to hoće. Još manje je moguće da se terorizam pobijedi - bez Amerike. Ali, nekad mi se čini da je svijet došao do točke da su, kod nekih, opredjeljenja protiv Busha i nezadovoljstvo njegovom politikom jača od opredjeljenja protiv terorizma. Što god ko m islio o Bushu, nije li se ipak nesto tu pobrkalo?
Nije li mudrost u tome da svijet nadje način kako da zajednički djeluje protiv terorizma - zajedno naravno znači i Amerika i arapski svijet, i Njemačka i Azija itd. Hajdemo na kraju biti i malo naivni: šta bi se naprimjer dogodilo, vraćam se na priču o južnokorejskim taocima u Afganistanu, da je svijet na svijet o otmici reagirao ovako: "U redu, gospodo teroristi. Ukoliko ne pustite bezuvjetno taoce, na svakog ubijenog taoca šaljemo u Afganistan 10.000 vojnika.!"
Uvijek je lijepo biti naivan!
Email me Nenad Pejic
26 minuta kasnije treći se avion sunovratio na Pentagon. Četvrti avion se srušio u Pennsylvaniji. U 10 sati i 5 minuta 415 metara visoki južni toranj se srušio. Drugi "blizanac" se srušio u 10 sati i 28 minuta. Više od 3.000 nevinih ljudi iz 80 zemalja je poginulo, uz to još i 343 vatrogasca. Svijet je stao uz Ameriku i Busha. "Rusija zna šta je terorizam i mi razumijemo osjećaje Američkog naroda" - brzo je reagirao predsjednik Putin. U Berlinu, kancelar Gerhard Schroeder je izjavio: "Ovo je deklaracija rata protiv civilizacije!" Danas, šest godina kasnije, Bush izgleda poprilično usamljen na svjetskoj političkoj sceni, mnogi u Americi misle da on gubi ne samo jedan rat (onaj u Iraku), već da gubi i drugi (onaj u Afganistanu). Svijet je sve podijeljeniji. 9/11 je dan kad sve računa prije ili poslije, kad se podjele računaju na prije i poslije, i kad se uspjesi računaju na prije i poslije 11-og rujna. To su činjenice.
Ali, ne možeš biti pametan svaki dan i u svakoj kolumni. Taman kad sam mislio da odustanem od ove teme našao sam jutros u Wall Street Journalu zanimljivo poredjenje. Naime, Bret Stephens, autor teksta, "Crveni teror, zeleni teror" ("Red Terror, Green Terror") uporedjuje frakciju Crvene Armije, (RAF) možda više znanu kao Baader-Meinhof frakcija, sa Al'Qaidom. RAF je želio oboriti zapadnonjemačku vladu i uspostaviti marksistički poredak, Al'Qaida želi oboriti arapske diktatorske režime i prevesti ih sve na svoje tumačenje islama. RAF je uglavnom bio njemački proizvod, Al Qaida djeluje globalno. RAF je bio vrlo izbirljiv u biranju svojih ciljeva, Al Qaida nije izbirljiva uopće. Šta su sličnosti? Autor pomenutog teksta u Wall Street Journalu uočava da su vodje i jedne i druge terorističke organizacije bili urbani intelektualci. Sličnost je u strogoj kritici zapadnog društva pri čemu je RAF to društvo namjeravao odvesti prema marksizmu dok Al Qaida favorizira drugi oblik represivnog društva - radikalni islam. Objema organizacijama je zajednički izraženi anti-Amerikanizam, obje upotrebljavaju silu, obje ubijaju nevine iako je RAF za 25 godina ubio 30 ljudi, a za Al'Qaidu je to tek jednodnevni rezultat.
Ako ćemo pokušati nešto dodati ovoj priči iz Wall Street Journala valjalo bi reći da je RAF bio, uglavnom, tek njemački izuzetak, a danas je terorizam i Al'Qaida svjetski problem broj jedan. Možda je tada RAF i bio samo njemački problem, ali terorizam danas nije samo američki problem. Bojim se, medjutim, da ga mnogi vide samo kao američki problem broj jedan! Da li je to posljedica američkog unilateralizma ili nespremnosti ostalih da u tome učestvuju na američki način je tema neke ozbiljnije analize. Teško medjutim da se borba protiv terorizma može dobiti ako je to samo američki problem, kao sto je teško tu bitku dobiti ako se ona vodi samo onako kako Bush to hoće. Još manje je moguće da se terorizam pobijedi - bez Amerike. Ali, nekad mi se čini da je svijet došao do točke da su, kod nekih, opredjeljenja protiv Busha i nezadovoljstvo njegovom politikom jača od opredjeljenja protiv terorizma. Što god ko m islio o Bushu, nije li se ipak nesto tu pobrkalo?
Nije li mudrost u tome da svijet nadje način kako da zajednički djeluje protiv terorizma - zajedno naravno znači i Amerika i arapski svijet, i Njemačka i Azija itd. Hajdemo na kraju biti i malo naivni: šta bi se naprimjer dogodilo, vraćam se na priču o južnokorejskim taocima u Afganistanu, da je svijet na svijet o otmici reagirao ovako: "U redu, gospodo teroristi. Ukoliko ne pustite bezuvjetno taoce, na svakog ubijenog taoca šaljemo u Afganistan 10.000 vojnika.!"
Uvijek je lijepo biti naivan!
Email me Nenad Pejic