Tranziciju iz ničega u ništa doživio je i Jovo Vučenović, koji je kroz kapije Tvornice alatnih strojeva Jelšingrad prvi put prošao 1975. godine:
„Radio sam kao vozač unutrašnjeg transporta. Kasnije sam radio na poslovima skladištara u izdavaoni rezervnih dijelova.“
Jedna od najuspješnijih tvornica na prostoru socijalističke Jugoslavije danas je za Jovu i njegovu porodicu dom. Razlog je jednostavan – u socijalizmu nije uspio riješiti stambeno pitanje, a kada više nije imao novaca da plati ni najjeftiniju podstanarsku sobu, Jovo se, s još 14 svojih kolega, prije tri godine uselio u napuštene tvorničke kancelarije. O brizi vlasti za radnike, Jovo kaže:
„Vidite kako brinu. Nikako! Nula. Ovo čovjek ne može definisati. Nema broja kojim bi se izračunalo ljudsko dostojanstvo ovako kakvo mi imamo.“
Teško je i riječju i slikom opisati kako izgleda život tik iznad fabričke hale, gdje u prostorijama od po dvadesetak kvadrata žive uglavnom četvero-člane porodice. I dok Tvornica alatnih strojeva Jelšingrad čeka, ili privatizaciju ili stečaj, ovi ljudi su na čekanju:
„Niko me ne poziva. Išao sam pet-šest puta pitati treba li da počnem raditi, bilo šta, da imam neku platu, a oni kažu da ne treba, da će me pozvati. Oni me nikada ne pozivaju. Moji papiri su kod njih. Staž nije povezan.“
Život godinama bez stalnih primanja, penzionog i zdravstvenog osiguranja, bez šanse da sebi i obitelji obezbjede bar minimum normalnog života, Jovo naziva umijećem življenja:
„Čovjek koji nema nikakva primanja treba nekako umjeti živjeti na takav način. Idemo tamo-vamo, letimo negdje. Ponekada nađem na građevini kakvog posla. Sretan sam kada ga nađem, bez obzira što je to za 25 maraka. Raditi danas po cijeli dan za te pare nije zgodno. Privatnik ne da više. Kaže da mi je i to puno. U trgovini za 50 maraka sve donesete u jednoj vrećici. Nisam znao da ću doći dovde.“
Prije dvije godine, ovi ljudi bili su na korak do rješenja stambenog problema. Predstavnici sindikata s jednom građevinskom firmom postigli su dogovor da se za ustupljeno građevinsko zemljište vlasništvo TAS-a ovim ljudima izgrade stanovi. Cijeli dogovor vlada je stopirala s obrazloženjem da se pred privatizaciju imovina ne može otuđivati. Do kraja godine ovi ljudi bi vjerojatno mogli završiti i na ulici:
„To sam čuo baš od Slavka. On je rekao mojoj supruzi nešto u vezi neke deložacije. Otišao sam tamo i to mi niko nje potvrdio, a 90,9 posto će to tako i biti. Nećemo moći ništa ostvariti. Ko zna šta će da urade jer vlast je u njihovim rukama. Nije vlast u nama. Oni to kreiraju. Oni rade kako je po njihovoj volji.“
Jovu i njegove kolege najviše boli što su od njih svi digli ruke. Političari danas ne žele ni da ih vide jer jad i bijeda su ionako neshvatljivi iza zatamnjenih stakala, klimatizovanih kancelarija i luksuznih službenih automobila.
„Radio sam kao vozač unutrašnjeg transporta. Kasnije sam radio na poslovima skladištara u izdavaoni rezervnih dijelova.“
Jedna od najuspješnijih tvornica na prostoru socijalističke Jugoslavije danas je za Jovu i njegovu porodicu dom. Razlog je jednostavan – u socijalizmu nije uspio riješiti stambeno pitanje, a kada više nije imao novaca da plati ni najjeftiniju podstanarsku sobu, Jovo se, s još 14 svojih kolega, prije tri godine uselio u napuštene tvorničke kancelarije. O brizi vlasti za radnike, Jovo kaže:
„Vidite kako brinu. Nikako! Nula. Ovo čovjek ne može definisati. Nema broja kojim bi se izračunalo ljudsko dostojanstvo ovako kakvo mi imamo.“
Teško je i riječju i slikom opisati kako izgleda život tik iznad fabričke hale, gdje u prostorijama od po dvadesetak kvadrata žive uglavnom četvero-člane porodice. I dok Tvornica alatnih strojeva Jelšingrad čeka, ili privatizaciju ili stečaj, ovi ljudi su na čekanju:
„Niko me ne poziva. Išao sam pet-šest puta pitati treba li da počnem raditi, bilo šta, da imam neku platu, a oni kažu da ne treba, da će me pozvati. Oni me nikada ne pozivaju. Moji papiri su kod njih. Staž nije povezan.“
Život godinama bez stalnih primanja, penzionog i zdravstvenog osiguranja, bez šanse da sebi i obitelji obezbjede bar minimum normalnog života, Jovo naziva umijećem življenja:
„Čovjek koji nema nikakva primanja treba nekako umjeti živjeti na takav način. Idemo tamo-vamo, letimo negdje. Ponekada nađem na građevini kakvog posla. Sretan sam kada ga nađem, bez obzira što je to za 25 maraka. Raditi danas po cijeli dan za te pare nije zgodno. Privatnik ne da više. Kaže da mi je i to puno. U trgovini za 50 maraka sve donesete u jednoj vrećici. Nisam znao da ću doći dovde.“
Prije dvije godine, ovi ljudi bili su na korak do rješenja stambenog problema. Predstavnici sindikata s jednom građevinskom firmom postigli su dogovor da se za ustupljeno građevinsko zemljište vlasništvo TAS-a ovim ljudima izgrade stanovi. Cijeli dogovor vlada je stopirala s obrazloženjem da se pred privatizaciju imovina ne može otuđivati. Do kraja godine ovi ljudi bi vjerojatno mogli završiti i na ulici:
„To sam čuo baš od Slavka. On je rekao mojoj supruzi nešto u vezi neke deložacije. Otišao sam tamo i to mi niko nje potvrdio, a 90,9 posto će to tako i biti. Nećemo moći ništa ostvariti. Ko zna šta će da urade jer vlast je u njihovim rukama. Nije vlast u nama. Oni to kreiraju. Oni rade kako je po njihovoj volji.“
Jovu i njegove kolege najviše boli što su od njih svi digli ruke. Političari danas ne žele ni da ih vide jer jad i bijeda su ionako neshvatljivi iza zatamnjenih stakala, klimatizovanih kancelarija i luksuznih službenih automobila.
