Na kraju je ispalo da naše BRIGE ondašnje drzave uopće nisu bile van nje – nego bogme sasvim unutra. Često sam u prilici da razgovaram sa strancima i da im odgovaram na ono vječito pitanje: “Zašto ste se raspali?”. Na stranu sad sve najozbiljnije moguće priče, i moj trud da sve to nekako poredam po božjim zakonima. Ali, uvijek im pažnju izazove jedna druga, zgodna priča koja lijepo ilustrira koliko je ta država koja se raspala bila sastavljena od zaista vrlo različitih dijelova. Evo o čemu se radi – pogledajmo samo naslove najvažnijeg dnevnog tiska iz tog, a bogme i ovog vremena.
Makedonija, ime dnevnog lista NOVA MAKEDONIJA. Stješnjena izmedju Srbije, Bugarske, Grčke i Albanije oduvijek je htjela biti ravnopravna i slobodna. U Grčkoj joj i danas ime ne priznaju, Bugari je smatraju svojom (“jezik nam je isti” – kažu), Srbija im neda ni danas autokefalnost crkve, a nebi joj bilo mrsko da ih podijeli sa Grčkom. Lako im je reći: svi su Makedonci – Srbi. Albanija je uvijek na jedno oko žmirila, a s drugim pazila na albansku manjinu. Makedonija je oduvijek je htjela da bude NOVA, drugačija i da se oslobodi tog pritiska.
Crna Gora, ime dnevnog lista POBJEDA. Oduvijek su Crnogorci govorili o čojstvu i junaštvu, hvalili se ratničkim sposobnostima i činjenicom da su prvi na Balkanu imali državu. I jedna od najvećih sramota im je vezana za "pobjedu" - onu u Dubrovniku, ali su shvatili i zatražili izvinjenje. I jedna od najvećih kletvi im je vezana za ratovanje: "Da bog da ne kopa' mrtve glave od puške" (kao simbol sramote i kukavičluka da ti niko ne pogine u borbi). Njegoš i Gorski Vijenac im je svetinja, a sve narodne pjesme pjevaju o junacima i pobjedama. Nema ni jedne naprimjer – o ženama.
Na Kosovu je ime najvećeg dnevnog lista RILINDIJA što bi na ostalim jezicima značilo nešto kao PONOVNO RADJANJE. A šta bi drugo značilo? Albanci su na Kosovu oduvijek htjeli biti dio Albanije, čak i onda kad im je na Kosovu bilo bolje. Povijest im nije dala da se razvijaju niti kao muslimani niti kao katolici (ima i jednih i drugih) već ih je stalno tjerala da se prvo izbore da budu – Albanci. U onoj su državi bili pod stalnom paskom, pritiskom pa ako hoćete i torturom (vrijeme Rankovica), kad god su mogli – vraćali su istom mjerom. Oni bi najradije htjeli da se nekako ponovo rode na nekom drugom mjestu i počnu da normalno žive.
U Bosni i Hercegovini naslov najvažnijeg dnevnika – OSLOBODJENJE. A šta će drugo biti! Stalno su njome vladali, što iz Istambula, što iz Beča, nikako da se oslobodi. Čak su je i u onoj državi posprdno zvali “tamni vilajet”. Jedino šćto je htjela je – osloboditi se tog tereta da vazda bude nečija, da joj uvijek drugi kapu kroji, da se nekako oslobodi ovisnosti i od Beograda i od Zagreba. I nikako da se oslobodi.
U Srbiji – POLITIKA. Srbija se oduvijek vješto bavila politikom, umotavala u razne šarene papire svoje aspiracije dežurnog policajca na Balkanu i dugo dominirala. Gledam kako i danas izvlače iz rukava nekakve muslimanske ekstremiste na Kosovu i kako će svijet sa guranjem neovisnosti Kosova navodno stvoriti islamsku državu usred Evrope. Te nemojte neovisnost prije izbora – pomoći će te eksremistima, pa nemojte poslije izbora dok ne formiramo vladu, sve negdje dok se Putin nije pripremio da ih malo uzme pod svoje.
U Hrvatskoj – VIJESNIK. Hrvatska je povijest već bila oslobodjena potreba za pobjedama i oslobodjenjima, nije imala problem sa identitetom, već je živjela na komunikacijskoj raskrsnici, obala joj je uveliko donosila jake vjetrove iz svijeta sto je dolazio na Jadransko more. Politika joj i nije bila glavna preokupacija, a bila je uvijek blizu država koje su bile demokratske i razvijene (Italija i Austrija). Iako je bila dio Balkana stalno je od njega bježala i pogledavala prema Beču. Pa je od njega i učila pa su je otuda i vijesti zanimale više nego iz glavnog grada države kojoj je pripadala.
U Sloveniji, naravno, DELO (ko ne zna od ovih mladjih – RAD). Stješnjenja izmedju radišne Austrije, radišnog sjevera Italije ona je postala radišnija od poprilično radišnog sjevera Hrvatske. Znala je da svoj identitet moze očuvati jedino radom. Nije imala šanse da ratuje, a niti želje. Nije mogla biti "velika" nacija, a nije ni željela da živi u toj iluziji. Ona nije gledala prema Beču nego je tamo pripadala. To što joj se država zvala drugačije – bilo je manje važno. Pokazalo se da su bili u pravu. Vjerujem da je tamo i nastala ona poslovica: Što južnije – to tužnije.
Zamisliš se kad poredaš sve te naslove jedan pored drugoga: "Nova Makedonija", pa "Pobjeda", pa "Ponovno radjanje" ("Rilindija"), pa "Oslobodjenje", pa "Politika", pa "Vjesnik", pa "Delo". Ko li nas je to ovakve sastavljao!? Neko je rekao rečenicu koja lijepo služi kao kraj ovog teksta:
Na Balkanu se dešava toliko povijesti da se to jednostvano ne može – progutati!
Email me Nenad Pejic
Makedonija, ime dnevnog lista NOVA MAKEDONIJA. Stješnjena izmedju Srbije, Bugarske, Grčke i Albanije oduvijek je htjela biti ravnopravna i slobodna. U Grčkoj joj i danas ime ne priznaju, Bugari je smatraju svojom (“jezik nam je isti” – kažu), Srbija im neda ni danas autokefalnost crkve, a nebi joj bilo mrsko da ih podijeli sa Grčkom. Lako im je reći: svi su Makedonci – Srbi. Albanija je uvijek na jedno oko žmirila, a s drugim pazila na albansku manjinu. Makedonija je oduvijek je htjela da bude NOVA, drugačija i da se oslobodi tog pritiska.
Crna Gora, ime dnevnog lista POBJEDA. Oduvijek su Crnogorci govorili o čojstvu i junaštvu, hvalili se ratničkim sposobnostima i činjenicom da su prvi na Balkanu imali državu. I jedna od najvećih sramota im je vezana za "pobjedu" - onu u Dubrovniku, ali su shvatili i zatražili izvinjenje. I jedna od najvećih kletvi im je vezana za ratovanje: "Da bog da ne kopa' mrtve glave od puške" (kao simbol sramote i kukavičluka da ti niko ne pogine u borbi). Njegoš i Gorski Vijenac im je svetinja, a sve narodne pjesme pjevaju o junacima i pobjedama. Nema ni jedne naprimjer – o ženama.
Na Kosovu je ime najvećeg dnevnog lista RILINDIJA što bi na ostalim jezicima značilo nešto kao PONOVNO RADJANJE. A šta bi drugo značilo? Albanci su na Kosovu oduvijek htjeli biti dio Albanije, čak i onda kad im je na Kosovu bilo bolje. Povijest im nije dala da se razvijaju niti kao muslimani niti kao katolici (ima i jednih i drugih) već ih je stalno tjerala da se prvo izbore da budu – Albanci. U onoj su državi bili pod stalnom paskom, pritiskom pa ako hoćete i torturom (vrijeme Rankovica), kad god su mogli – vraćali su istom mjerom. Oni bi najradije htjeli da se nekako ponovo rode na nekom drugom mjestu i počnu da normalno žive.
U Bosni i Hercegovini naslov najvažnijeg dnevnika – OSLOBODJENJE. A šta će drugo biti! Stalno su njome vladali, što iz Istambula, što iz Beča, nikako da se oslobodi. Čak su je i u onoj državi posprdno zvali “tamni vilajet”. Jedino šćto je htjela je – osloboditi se tog tereta da vazda bude nečija, da joj uvijek drugi kapu kroji, da se nekako oslobodi ovisnosti i od Beograda i od Zagreba. I nikako da se oslobodi.
U Srbiji – POLITIKA. Srbija se oduvijek vješto bavila politikom, umotavala u razne šarene papire svoje aspiracije dežurnog policajca na Balkanu i dugo dominirala. Gledam kako i danas izvlače iz rukava nekakve muslimanske ekstremiste na Kosovu i kako će svijet sa guranjem neovisnosti Kosova navodno stvoriti islamsku državu usred Evrope. Te nemojte neovisnost prije izbora – pomoći će te eksremistima, pa nemojte poslije izbora dok ne formiramo vladu, sve negdje dok se Putin nije pripremio da ih malo uzme pod svoje.
U Hrvatskoj – VIJESNIK. Hrvatska je povijest već bila oslobodjena potreba za pobjedama i oslobodjenjima, nije imala problem sa identitetom, već je živjela na komunikacijskoj raskrsnici, obala joj je uveliko donosila jake vjetrove iz svijeta sto je dolazio na Jadransko more. Politika joj i nije bila glavna preokupacija, a bila je uvijek blizu država koje su bile demokratske i razvijene (Italija i Austrija). Iako je bila dio Balkana stalno je od njega bježala i pogledavala prema Beču. Pa je od njega i učila pa su je otuda i vijesti zanimale više nego iz glavnog grada države kojoj je pripadala.
U Sloveniji, naravno, DELO (ko ne zna od ovih mladjih – RAD). Stješnjenja izmedju radišne Austrije, radišnog sjevera Italije ona je postala radišnija od poprilično radišnog sjevera Hrvatske. Znala je da svoj identitet moze očuvati jedino radom. Nije imala šanse da ratuje, a niti želje. Nije mogla biti "velika" nacija, a nije ni željela da živi u toj iluziji. Ona nije gledala prema Beču nego je tamo pripadala. To što joj se država zvala drugačije – bilo je manje važno. Pokazalo se da su bili u pravu. Vjerujem da je tamo i nastala ona poslovica: Što južnije – to tužnije.
Zamisliš se kad poredaš sve te naslove jedan pored drugoga: "Nova Makedonija", pa "Pobjeda", pa "Ponovno radjanje" ("Rilindija"), pa "Oslobodjenje", pa "Politika", pa "Vjesnik", pa "Delo". Ko li nas je to ovakve sastavljao!? Neko je rekao rečenicu koja lijepo služi kao kraj ovog teksta:
Na Balkanu se dešava toliko povijesti da se to jednostvano ne može – progutati!
Email me Nenad Pejic