RSE: Da li si se uspio dozvati od Festivala, od nevjerovatnih količina celuloidnih senzacija?
TUZLIĆ: Teško jer su dani počinjali rano u jutro, a završavali kasno noću, ili bolje reći, opet rano u jutro. Festivali su takvi i prije nego što počnu, pa se ne treba žaliti.
RSE: Ti si posljednjih godina stalni gost posmatrač, učesnik najvažnijih filmskih smotri. Ima te u Berlinu, u Kanu, u Veneciji, Puli, Novom Sadu. Po čemu bi izdvojio Sarajevski film festival od ostalih?
TUZLIĆ: Sarajevski festival mnogo liči na velike festivale jer se filozofija tih velikih i već potvrđenih filmskih manifestacija, poput Kana ili Berlina, djelićem prepoznaje u Sarajevu. Njihovu filozofiju su ljudi koji vode Sarajevo film festival prihvatili kao barem djelić onoga što oni žele postići i sa čime, na neki način, žele da se prezentiraju javnosti.
RSE: Opet imamo nešto što nema ni jedan festival na svijetu, nema ovoliko intimnosti, ovoliko mogućnosti da novinar dotakne neku veliku zvijezdu, da publika maše ljudima tik pored ograde, da ih dohvati?
TUZLIĆ: To je istina. Imali smo prilike ovih noći vidjeti zaista velike zvijezde filmske umjetnosti. Kada se oni nađu u Kanu ili Berlinu, običan gledatelj nema šanse da dođe blizu njih. U Sarajevu je to jednostavnije, a i novinarima je mnogo lakše napraviti s njima razgovore, nego na velikim festivalima.
RSE: Dijeliš li mišljenje kako je ovo ipak najznačajnija regionalna smotra filmskih ostvarenja? Ovo pitam eksperta, a ne medijskog pokrovitelja.
TUZLIĆ: Bio sam u Sofiji na festivalu. Bio sam u Puli. Bio sam u Novom Sadu na prvom Festivalu filmskih ostvarenja Srbije. Sarajevo je sa Solunskim festivalom tu negdje, ali obzirom da Sarajevo ima još razgranatiju formu aktivnosti i djelovanja, mislim da zaista prednjači.
RSE: I sam sam ovisnik, ali se ponekada ipak priupitam jesmo li ovo zaslužili, a to prevedeno može značiti i šta će nam Festival?
TUZLIĆ: Sarajevo je nekada bilo kao centar Jugoslavije. Bila je i kafana koja se tako zvala. Neki su proračunali da je to baš i bio centra Jugoslavije. Sarajevo je bilo centra muzičke kulture bivše Jugoslavije. Jugoslavija je bila dio srednjoevropske kulturne i svake druge zbilje. Svojevremeno je postojala jedna ideja da se napravi festival srednjoevropskog filma baš u Sarajevu. Bit ću neskroman pa ću reći da sam bio inicijator te ideje i da su tu ideju podržali jedan Dušan Vukotić, na žalost pokojni, da je podržao pokojni Aleksandar Petrović, kao Bata Čengić. Ta ideja u Skupštini grada Sarajeva tada je naišla na podijeljeno mišljenje. Morali smo da kažemo da nema od tog posla ništa.
RSE: Više sam mislio na silni debalans između naše normalne kulturne produkcije i ove fascinantne manifestacije?
TUZLIĆ: Tu se možemo složiti iz prostog razloga što je previše blještavila tokom trajanja Sarajevo film festivala, a znamo kakva nam je kulturna zbilja u cjelini. Tačno je da nemamo ni strategiju kulturnog razvoja. Ima neki dokument koji je nešto što će tek pokušati da zaživi, tako da smo zaista sa festivalom nekako ispred vremena u kojem živimo. Tu imamo još nekoliko drugih prestižnih festivala, poput MESS-a, koji su na svoj način mogli da dobiju epitete važnih kulturnih manifestacija, ali tu nema blještavila ovog tipa kao što je na Sarajevo festivalu. Inače su filmski festivali u svijetu drugačiji u svom dizajnerskom obliku i fizionomiji organizacije, nego druge kulturne manifestacije i taj debalans se može primijetiti. Ljudi će reći kako nemamo dovoljno novca za arheološka iskopavanja, za zaštitu kulturnih spomenika kojim Bosna i Hercegovina obiluje. Uvijek se tu lome koplja, hoće li se namaknuti neka minimalna svota novca za upis Jajca na listu svjetske kulturne baštine. A s druge strane za Sarajevo film festival se uvijek nađu pare. Refleksija Sarajeva prema svijetu može da opravda i taj debalans koji govori kroz novčane iznose onoga što Bosna i Hercegovina ima za kulturu uopšte i onoga što se utroši za Sarajevo film festival. Ne treba zaboraviti činjenicu da je ovdje bilo preko 500 akreditiranih novinara i da su oni svakodnevno izvještavali sa tog festivala i da su kroz festival govorili i o Sarajevu, o njegovim turističkim i drugim atrakcijama i zanimljivostima, pa je i to neki dobitak za zemlju u cjelini.
RSE: Urednik si kulture na državnoj televiziji, pa te pitam da li ovaj festival može služiti kao uzor, kao podstrek za ostale manifestacije, ili on deprimira, udara u čelo, nabija kompleks inferiornosti, stvara zlovolju, bolesnu zavist, sujetu - kako neki misle?
TUZLIĆ: Mislim da može služiti kao primjer jer su ljudi iz Sarajevo film festivala shvatili šta je menadžment i organizacija, a šta je neka kulturološka dimenzija manifestacije u cjelini, do čovjeka lidera koji bi trebao da je vodi. Često se smatralo, i u novinarstvu, da bi neko imao visoku platu morao je da postane direktor RTV-a, a bio je prije toga novinar. Novinari kao nisu mogli da imaju visoku platu. Tako se izgubi i novinar i direktor. Kod mnoštva kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini je slična situacija. Oni žele da ih vode prominentne kulturne ličnosti koje su u svojim oblastima fantastični, ali baviti se kulturom i menadžmentom su dva različita pojma. Zato neke manifestacije, koliko god svojim bićem zasluživale da budu značajnije promovirane u javnosti, ne mogu to biti iz prostog razloga što nemaju menadžment i organizaciju koja bi to uradila. Čovjek koji kao umjetnički direktor bira određene sadržaje toliko je okupiran tom činjenicom i tim poslom da nema vremena da misli na neke druge veoma važne stvari koje čine festivale cjelinom.
RSE: Misliš da se od menadžerskog tima ovog festivala možemo naučiti kako nadrasti sredinu?
TUZLIĆ: Može biti primjerom za to.
TUZLIĆ: Teško jer su dani počinjali rano u jutro, a završavali kasno noću, ili bolje reći, opet rano u jutro. Festivali su takvi i prije nego što počnu, pa se ne treba žaliti.
RSE: Ti si posljednjih godina stalni gost posmatrač, učesnik najvažnijih filmskih smotri. Ima te u Berlinu, u Kanu, u Veneciji, Puli, Novom Sadu. Po čemu bi izdvojio Sarajevski film festival od ostalih?
TUZLIĆ: Sarajevski festival mnogo liči na velike festivale jer se filozofija tih velikih i već potvrđenih filmskih manifestacija, poput Kana ili Berlina, djelićem prepoznaje u Sarajevu. Njihovu filozofiju su ljudi koji vode Sarajevo film festival prihvatili kao barem djelić onoga što oni žele postići i sa čime, na neki način, žele da se prezentiraju javnosti.
RSE: Opet imamo nešto što nema ni jedan festival na svijetu, nema ovoliko intimnosti, ovoliko mogućnosti da novinar dotakne neku veliku zvijezdu, da publika maše ljudima tik pored ograde, da ih dohvati?
TUZLIĆ: To je istina. Imali smo prilike ovih noći vidjeti zaista velike zvijezde filmske umjetnosti. Kada se oni nađu u Kanu ili Berlinu, običan gledatelj nema šanse da dođe blizu njih. U Sarajevu je to jednostavnije, a i novinarima je mnogo lakše napraviti s njima razgovore, nego na velikim festivalima.
RSE: Dijeliš li mišljenje kako je ovo ipak najznačajnija regionalna smotra filmskih ostvarenja? Ovo pitam eksperta, a ne medijskog pokrovitelja.
TUZLIĆ: Bio sam u Sofiji na festivalu. Bio sam u Puli. Bio sam u Novom Sadu na prvom Festivalu filmskih ostvarenja Srbije. Sarajevo je sa Solunskim festivalom tu negdje, ali obzirom da Sarajevo ima još razgranatiju formu aktivnosti i djelovanja, mislim da zaista prednjači.
RSE: I sam sam ovisnik, ali se ponekada ipak priupitam jesmo li ovo zaslužili, a to prevedeno može značiti i šta će nam Festival?
TUZLIĆ: Sarajevo je nekada bilo kao centar Jugoslavije. Bila je i kafana koja se tako zvala. Neki su proračunali da je to baš i bio centra Jugoslavije. Sarajevo je bilo centra muzičke kulture bivše Jugoslavije. Jugoslavija je bila dio srednjoevropske kulturne i svake druge zbilje. Svojevremeno je postojala jedna ideja da se napravi festival srednjoevropskog filma baš u Sarajevu. Bit ću neskroman pa ću reći da sam bio inicijator te ideje i da su tu ideju podržali jedan Dušan Vukotić, na žalost pokojni, da je podržao pokojni Aleksandar Petrović, kao Bata Čengić. Ta ideja u Skupštini grada Sarajeva tada je naišla na podijeljeno mišljenje. Morali smo da kažemo da nema od tog posla ništa.
RSE: Više sam mislio na silni debalans između naše normalne kulturne produkcije i ove fascinantne manifestacije?
TUZLIĆ: Tu se možemo složiti iz prostog razloga što je previše blještavila tokom trajanja Sarajevo film festivala, a znamo kakva nam je kulturna zbilja u cjelini. Tačno je da nemamo ni strategiju kulturnog razvoja. Ima neki dokument koji je nešto što će tek pokušati da zaživi, tako da smo zaista sa festivalom nekako ispred vremena u kojem živimo. Tu imamo još nekoliko drugih prestižnih festivala, poput MESS-a, koji su na svoj način mogli da dobiju epitete važnih kulturnih manifestacija, ali tu nema blještavila ovog tipa kao što je na Sarajevo festivalu. Inače su filmski festivali u svijetu drugačiji u svom dizajnerskom obliku i fizionomiji organizacije, nego druge kulturne manifestacije i taj debalans se može primijetiti. Ljudi će reći kako nemamo dovoljno novca za arheološka iskopavanja, za zaštitu kulturnih spomenika kojim Bosna i Hercegovina obiluje. Uvijek se tu lome koplja, hoće li se namaknuti neka minimalna svota novca za upis Jajca na listu svjetske kulturne baštine. A s druge strane za Sarajevo film festival se uvijek nađu pare. Refleksija Sarajeva prema svijetu može da opravda i taj debalans koji govori kroz novčane iznose onoga što Bosna i Hercegovina ima za kulturu uopšte i onoga što se utroši za Sarajevo film festival. Ne treba zaboraviti činjenicu da je ovdje bilo preko 500 akreditiranih novinara i da su oni svakodnevno izvještavali sa tog festivala i da su kroz festival govorili i o Sarajevu, o njegovim turističkim i drugim atrakcijama i zanimljivostima, pa je i to neki dobitak za zemlju u cjelini.
RSE: Urednik si kulture na državnoj televiziji, pa te pitam da li ovaj festival može služiti kao uzor, kao podstrek za ostale manifestacije, ili on deprimira, udara u čelo, nabija kompleks inferiornosti, stvara zlovolju, bolesnu zavist, sujetu - kako neki misle?
TUZLIĆ: Mislim da može služiti kao primjer jer su ljudi iz Sarajevo film festivala shvatili šta je menadžment i organizacija, a šta je neka kulturološka dimenzija manifestacije u cjelini, do čovjeka lidera koji bi trebao da je vodi. Često se smatralo, i u novinarstvu, da bi neko imao visoku platu morao je da postane direktor RTV-a, a bio je prije toga novinar. Novinari kao nisu mogli da imaju visoku platu. Tako se izgubi i novinar i direktor. Kod mnoštva kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini je slična situacija. Oni žele da ih vode prominentne kulturne ličnosti koje su u svojim oblastima fantastični, ali baviti se kulturom i menadžmentom su dva različita pojma. Zato neke manifestacije, koliko god svojim bićem zasluživale da budu značajnije promovirane u javnosti, ne mogu to biti iz prostog razloga što nemaju menadžment i organizaciju koja bi to uradila. Čovjek koji kao umjetnički direktor bira određene sadržaje toliko je okupiran tom činjenicom i tim poslom da nema vremena da misli na neke druge veoma važne stvari koje čine festivale cjelinom.
RSE: Misliš da se od menadžerskog tima ovog festivala možemo naučiti kako nadrasti sredinu?
TUZLIĆ: Može biti primjerom za to.
