Zemlja, kuća i stoka – sve je sada na Draganu:
„Sve napušćilo, ostao sam sam. Šta da radim. Imam sada koze i ovce i 40 konja i goveda. Svaki dan gledam goveda i ovce i majku i sve.“
Koliko život na Snježnici zna biti surov, svjedoči Draganova priča o tome kako su do prije desetak godina vukovi i medvjedi klali po petero junadi godišnje. Mučibabići su uzgojili nekoliko bikova, koji od tada brane goveda. Ali susret sa divljim životinjama na Snježnici ni danas nije rijetkost. Prije nekoliko mjeseci, na pola sata hoda od kuće, Dragan se, oči u oči, sreo sa medvjedom:
„Pošao da napojim goveda, kad on preda me. Prsa u prsa. Ništa čovjek nema, osim gola života. Ja zavikah – Đe ćeš? On smotilja, ode niza stranu. Nije možda bio mesar. Da je bio mesar, možda bi me i ubio. Šta ja znam. Pravo da ti kažem - nije mi bilo svejedno.“
Dragan priča da su kuća i imanje nastali na konjima i volovima. Na nepristupačnom terenu put se prvo ručno krčio, a materijal se dovozio na volovskim kolima:
„Isćerali mi na volovima 70 stubova po 12 metara. Na dva vola. I oba vola crkla. I kuća i četiri pojate i četiri kolibe i krmećak, boga pitaj šta sve ne. Ništa ođe dignuto nije s traktorom ili fapom, no s konjem.“
U surovoj snježničkoj prirodi čovjek se dovija kako zna. Dragan Mučibabić hvali se kako su mu goveda kao dresirana. Tvrdi da krave pasu po obroncima Snježnice u krugu od 100 kilometara, a da se nakon ispaše same vrate kući. Naučio ih, priča, pokojni ćaća, a on znanje naslijedio:
„Ode zimi u Snježnicu. Kada je kopno, neće doći dok zapane. Kad zapane, one same krenu pravo pred kuću. Tamo se tele, tamo sve, odlaze telad za njima.“
Ima jedna desetogodišnja krava, kaže Dragan, koja pred mećavu goveda dovede kući:
„Isto ko čeljade. Da si ih dresirala, ne bi ih bolje dresirala.“
Dragan Mučibabić se žali da ni od jedne vlasti ništa nije dobio. Brat mu je poginuo u proteklom ratu, ali pomoći njemu i majci – niotkuda:
„Tražio sam malo lokacije da napravim kuću - ne daju. Tražio sam malo kredita - ne daju. Tražio sam malo paketa - ne daju. Pa, jebemu život – more li išta? Ne mere ništa.“
Na pitanje - da li se učlanio u neku stranku – kaže da jeste:
„Ma u SDS. Kakve koristi? Svake godine viču glasaj. Ja glasam, nema fajde.“
Dragan Mučibabić na kraju kaže da bi bio zadovoljan samo s jednim kreditom. Kupio bi, kaže, stan ili kućicu za majku, da joj je lakše do ljekara u bolesti. Snježnicu ne bi napuštao. Ako bi koja mlada pristala da dođe i radi samo u kući, rado bi se oženio. Takvih, međutim, za sada nema. Život na planini, Dragan na kraju opisuje u par riječi:
„Život je težak, ali kako da ga iskoprcam?“
„Sve napušćilo, ostao sam sam. Šta da radim. Imam sada koze i ovce i 40 konja i goveda. Svaki dan gledam goveda i ovce i majku i sve.“
Koliko život na Snježnici zna biti surov, svjedoči Draganova priča o tome kako su do prije desetak godina vukovi i medvjedi klali po petero junadi godišnje. Mučibabići su uzgojili nekoliko bikova, koji od tada brane goveda. Ali susret sa divljim životinjama na Snježnici ni danas nije rijetkost. Prije nekoliko mjeseci, na pola sata hoda od kuće, Dragan se, oči u oči, sreo sa medvjedom:
„Pošao da napojim goveda, kad on preda me. Prsa u prsa. Ništa čovjek nema, osim gola života. Ja zavikah – Đe ćeš? On smotilja, ode niza stranu. Nije možda bio mesar. Da je bio mesar, možda bi me i ubio. Šta ja znam. Pravo da ti kažem - nije mi bilo svejedno.“
Dragan priča da su kuća i imanje nastali na konjima i volovima. Na nepristupačnom terenu put se prvo ručno krčio, a materijal se dovozio na volovskim kolima:
„Isćerali mi na volovima 70 stubova po 12 metara. Na dva vola. I oba vola crkla. I kuća i četiri pojate i četiri kolibe i krmećak, boga pitaj šta sve ne. Ništa ođe dignuto nije s traktorom ili fapom, no s konjem.“
U surovoj snježničkoj prirodi čovjek se dovija kako zna. Dragan Mučibabić hvali se kako su mu goveda kao dresirana. Tvrdi da krave pasu po obroncima Snježnice u krugu od 100 kilometara, a da se nakon ispaše same vrate kući. Naučio ih, priča, pokojni ćaća, a on znanje naslijedio:
„Ode zimi u Snježnicu. Kada je kopno, neće doći dok zapane. Kad zapane, one same krenu pravo pred kuću. Tamo se tele, tamo sve, odlaze telad za njima.“
Ima jedna desetogodišnja krava, kaže Dragan, koja pred mećavu goveda dovede kući:
„Isto ko čeljade. Da si ih dresirala, ne bi ih bolje dresirala.“
Dragan Mučibabić se žali da ni od jedne vlasti ništa nije dobio. Brat mu je poginuo u proteklom ratu, ali pomoći njemu i majci – niotkuda:
„Tražio sam malo lokacije da napravim kuću - ne daju. Tražio sam malo kredita - ne daju. Tražio sam malo paketa - ne daju. Pa, jebemu život – more li išta? Ne mere ništa.“
Na pitanje - da li se učlanio u neku stranku – kaže da jeste:
„Ma u SDS. Kakve koristi? Svake godine viču glasaj. Ja glasam, nema fajde.“
Dragan Mučibabić na kraju kaže da bi bio zadovoljan samo s jednim kreditom. Kupio bi, kaže, stan ili kućicu za majku, da joj je lakše do ljekara u bolesti. Snježnicu ne bi napuštao. Ako bi koja mlada pristala da dođe i radi samo u kući, rado bi se oženio. Takvih, međutim, za sada nema. Život na planini, Dragan na kraju opisuje u par riječi:
„Život je težak, ali kako da ga iskoprcam?“
