RFE: U regiji je dosta prisutno mišljenje da je pitanje Kosova najvažnija stvar u odnosima izmedju Moskve i Washingtona. Slažete li se sa takvim mišljenjem?
WOODWARD: S tim se ne slažem. Mislim da u odnosima Moskve i Washingtona ima mnogo drugih pitanja na kojima testiraju vlastitu moć. Putin nastoji obnoviti važnu ulogu Rusije u svijetu, i jedno od pitanja jest Kosovo, ali ne isključivo Kosovo. Tu su i energetska pitanja, sporazum o neširenju nukleranog naoružanja, itd . Ruski predsjednik i njegovi savjetnici nastoje dobiti ovu bitku protiv aktualne američke administracije. Koriste Kosovo, no to je tek dio daleko složenijih pitanja.
RFE: Uskoro počinje novi krug diplomatskih pregovora oko Kosova. Moskva ustrajava na razgovorima bez odredjivanja roka, Washington ističe da je rok 10. prosinca. Vjerujete li da će medjunarodna trojka biti uspješnija od prethodnika?
WOODWARD: Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje, jer mi se čini da su i Rusija i Sjedinjene američke države u pravu. Ne može se beskonačno pregovorati, ali ako se Ahisaarijev plan na odredjeni način ne promijeni, to bi moglo značiti da će UN-ova administracija na Kosovu ostati vrlo, vrlo dugo, a to nije dobro, ni za regiju, ni za Kosovare. U ovom trenutku mi je teško prognozorati ishod predstojećih pregovora, ali se nadam, da će zahvaljujući i njemačkom posredniku, koji predstavlja EU, gdje ipak nema jedinstvenog stava oko statusa Kosova , rezultat pregovora biti jedna vrsta kompromisa koja bi mogla spasiti obraz svima, pa i uključujući one koji tvrde da bi Kosovo mogao biti presedan , što ističu u Rusiji, a čega se plaše i neke države u EU.
RFE: Pregovori koje je više od godinu dana vodio finski predsjednik Martti Ahtisaari nisu dali rezultata. Kakvo bi to rješenje moglo biti koje će zadovoljiti i Beograd i Prištinu, i Moskvu i Washington, i Ujedinjene narode?
WOODWARD: Martti Ahtisaari je, ne zaboravio radio pod mandatom UN i Kontaktne skupine gdje se vrlo široko raspravljalo da li je nužno da Kosovo bude nezavisno, da li će doći do podjele Kosova, da li bi to bio ustupak Srbiji za "mekši" pristup kosovskom pitanju i o nizu drugih tema . Široki spektar pitanja o kojima se pregovaralo razlog je zašto nije bilo značajnijeg pomaka oko statusa Kosova. Čak mislim i da su izjave srbijanskog šefa diplomacije o tome da kosovska vlada nije sprema na kompromis nisu stvar političke realnosti, već sagledavanja razgovora koje je vodio Ahtisaari. U svakom slučaju, slažem se da je vrlo teško naći kompromis koji bi mogao zadovoljiti sve strane. No, čini mi se da bi srbijansko vodstvo, koje uživa podršku Rusije, čak i više nego što mislim da bi trebali, sada moglo sada izaći sa nekim rješenjem , kako ne bi iznevjerili Moskvu. Retorika se očigledno mijenja i ukoliko bude dovoljno onih koji će uvjeriti i vodstvo u Prištini da naprave neki, barem, simbolički ustupak, mislim da nije nerealno reći da postoje mogućnosti da dodje do nekog sporazuma.
RFE: Pa što bi onda, po Vama moglo biti rješenje koje će zadovoljiti obje strane – nadgledana nezavisnost , široka autonomija, djelomična nezavisnost, puni suverenitet?
WOODWARD: Nemam odgovora ni na to pitanje, no mislim da bi bilo pogrešno fokusirati se samo na status, na crno-bijala pitanja, poput onih kakav će to biti koncept legalnog suvereniteta. Ne znam kako bi vodstvo u Prištini moglo izaći pred svoj narod sa bilo čim što nije neovisnost. No, niti jedna zemlja nije potpuno neovisna, ako gledamo svijet kakav je danas, sa svojim regionalnim vezama i u uvjetima globalizacije. Pitanje je kakve nazive, kakve simbole je moguće utvrditi, a da i Beograd i Priština to mogu "prodati" svojim građanima.
Ja ne znam što bi to moglo biti, kako bi se to nazivalo, i ne mogu to za njih definirati. Ali ja zapravo vidim neke vrlo pozitivne veze koje se stvaraju između Kosova i susjednih zemalja, kad je riječ o porezima i drugim važnim pitanjima, kada je riječ o sudjelovanju u međunarodnim organizacijama i udrugama, ali problem je političke naravni, i ne znam kako bi se to što bi trebalo nastati moglo zvati.
RFE: Kakve su moguće posljedice priznavanja , a kakve nepriznavanja nezavisnosti Kosova?
WOODWARD: Mislim da su konzekvence rješavanja ili nerješavanja statusa podjednake. Rješavanje statusa će ispuniti očekivanja, da ljudi na Kosovu znaju kojoj zemlji pripadaju. Susjedne države, mislim tu na Makedoniju, Albaniju i posebno na Crnu Goru, to su zemlje u regiji koje i više nego Srbija trebaju rješenje kosovskog pitanja, i može se reći da će te države biti stabilizirane, jer pitanja promjene granica više neće biti problem. To će im omogućiti da se fokusiraju na druga teme i da ne brinu o granicama. Ali s druge strane, ako nema rješenja statusa koje će zadovoljiti sve, onda i dalje imamo jednu vrstu pat pozicije. A ono što treba stanovnicima u svim ovim državama, ne samo Kosovu, je unapređenje ekonomije, smanjenje broja nezaposlenih. Prema tome, interes je svih da se pitanje statusa Kosova riješi. Ali rješavanje statusa na način da s njim budu svi više-manje zadovoljni , neće riješiti probleme Kosova, to će i dalje biti teritorija sa evropskom administracijom sve dok se ne definira položaj manjina, sa međunarodnom policijom i pravosuđem, sa snažnim UN prisustvom, prema tome taj dio Ahtisaarijevog plana se neće mijenjati .
RFE: U slučaju da Priština ipak i to unilateralno proglasi nezavisnost, da li bi Balkan mogao ponovno postati zona nemira i neizvjesnosti?
WOODWARD: Da, mislim da može i zato ne vjerujem da će se to i dogoditi, jer vodstvo u Prištini je toga svjesno. Toga su svjesni i političari u Washingtonu, i oni članovi Kongresa koji smatraju da Kosovo treba biti nezavisno, bez obzira na moguće posljedice. Čak je i njima postalo jasno da bi unilateralno proglašenje nezavisnosti i priznanje te nezavisnosti bilo destabilizirajuće, da bi imalo utjecaja na Albance u Makedoniji, kao i na situaciji u Bosni i Hercegovini osjetljivu zbog Daytonskog ustava. dakle, nitko ne bi profitirao od unilateralnih odluka.
