RSE: U novom crnogorskom ustavu, kao službeni jezik, po svemu sudeći, biće određenje – crnogorski. Da li je to, po Vama, logično rješenje, s obzirom na iskustvo svih država bivše Jugoslavije nakon raspada, odnosno šta se sve dešavalo s jezikom na tim prostorima?
Ladan: Pitanje je istodobno i jezikoslovno, lingvističko i političko, ali i znanstveno u najširem smislu. Slavenski jezici, od jezika Ćirila i Metodija do današnjih Rusa i bivših Sovjeta, jedni su od najsrodnijih u indoevropskoj grupi. Srodniji su nego germanski ili romanski jezici. Prema tome, posve nam je prirodno da govorimo o ruskom jeziku, o bjeloruskom jeziku i o ukrajinskom jeziku. Isto tako nam je posve prirodno da govorimo o razlici između slovačkog i češkog. Ne vidim drugog izlaza, koji ne bi bio pošten i prema jednoj i prema drugoj strani problema, to jest i prema lingvističkoj i prema političkoj, kad bi se jezik u Crnoj Gori nazvao crnogorski, što, normalno, proizlazi iz njihove situacije. Crnogorci su okruženi i Hrvatima i Srbima, koji imaju svoj hrvatski, odnosno srpski jezik. Nema, dakle, nikakve dvojbe da je najprirodnije rješenje da Crnogorci, napokon, kao posjednici jednog slavenskog jezika, koji ima svoje posebne značajke, zbog veće ili zbog manje sličnosti sa srpskim ili sa hrvatskim jezikom, ne gube pravo na svoje vlastito ime za jezik.
RSE: Ipak, kod nas na Balkanu, u kojoj mjeri je ovo više političko nego lingvističko pitanje?
Ladan: Čujte, kod nas je sve jako rovito. Politika je ovdje uvijek bila jača od lingvistike, ali kada posreduje zdravi razum, on će uvijek dati više za pravo znanstvenicima, koji nemaju ni vojnica ni strojnica, nego političarima koji imaju čak i bombe.
RSE: Ako izuzmemo ovu, hajde da kažemo političku priču, da li postoje temelji za uspostavljanje crnogorskog jezika u stručnom smislu?
Ladan: Postoji prije svega dokumentirano proučavanje njihovih narječja i, recimo, njihovog nosivog narječja. Postoje književna djela koja su pisana posebnim jezičnim izričajem, koji je isto tako poseban kao što je, recimo, bjeloruski u odnosu na ruski ili ukrajinski. To znači, ako postoji dogovor, ako postoji želja za državnopravnom nezavisnošću, to onda podrazumijeva i kulturnu, pa i jezičnu samostalnost, što znači upotrebu vlastitog imena za jezik, bez obzira na veliku srodnost sa hrvatskim ili srpskim jezikom.
RSE: Zagovornici teorije da se u Crnoj Gori govori isključivo srpski, kao argument često koriste to da Amerikanci pričaju engleski, da Austrijanci govore njemački… Može li se to primijeniti na ove naše teritorije?
Ladan: Ne može, jer slavenski jezici su posebno jako srodno povezani ćirilometodijevskom renesansom, starom tisuću godina. Oni imaju visoke stupnjeve povezanosti, ali imaju i specifične posebnosti, koje im i lingvistički i kulturološki i politički daju pravo na uporabu vlastitog imena.
RSE: Šta mora da se uradi u operativnom smislu nakon što se u ustavu jezik proglasi crnogorskim?
Ladan: Onda će se jednostavno načiniti priručnici, rječnik, gramatika, jezični savjetnik, povijest jezika i književnosti… Postoji specifičnost tona, akcenta, posebnog rječnika, posebnog izgovaranja koje je vrlo srodno sa dubrovačkim ili kotorskim hrvatskim. U svakom slučaju, o tome jedino mogu odlučiti sami Crnogorci, u svim najvišim kulturnim i političkim tijelima.
RSE: Šta mislite o srednjim rješenjima – naime i takva se čuju u Crnoj Gori – tipa „srpsko-crnogorski“ ili „crnogorsko-srpski“ jezik? Da li su to uopšte primjenjiva rješenja?
Ladan: Sve što se može izreći, onaj ko je to izrekao misli da se može i primijeniti. Ja sada polazim iz optike jednog slaviste iz druge države. Pretpostavimo da govorim kao Španjolac ili Francuz koji poznaje slavenske jezike, znam da su svi slavenski jezici jako srodni. Pogotovo na području bivšeg Sovjetskog Saveza, odnosno današnje Rusije. Pa onda imamo bugarski i makedonski u prvom susjedstvu. Velike sličnosti ne znače ukinuće individualnosti jednoga naroda, njegove kulture, književnosti i jezika.
RSE: Da li mislite da bi se nakon uvođenja crnogorskog jezika moglo dogoditi u Crnoj Gori da se previše krene u pravcu arhaizama? Bilo je djelimično te pojave u Hrvatskoj, ako se ne varam, odmah nakon uspostave države.
Ladan: Mogu se dogoditi tri stvari. Može se upotrijebiti veliki broj angloameričkih tuđica, koje bi mu dale posebnost. Može se izvući dosta starih riječi. A mogu se načiniti i novokovanice i kalkovi koji bi to obogatili. Ali već sada, u ovom trenutku, kad snimite kako se govori u Zagrebu ili Beogradu ili kako se piše u Zagrebu ili Beogradu i kako se piše na Cetinju, vidjećete kolike su razlike. A postoje i protoslavenske podudarnosti u sva tri slučaja. Međutim, to ne oduzima pravo, ako se većina složi, dakle i politička i znanstvena većina, korištenja crnogorskog imena.
