U autobusu muk, čuje se tišina. Umjesto blještavog svijetla Njemačke – oko nas je sve tamno. Svjetala gotovo da i nema pa ti se čini još tamnije. Umjesto lijepo obilježenog i urednog njemačkog puta, samo cesta. Prolazimo kroz sela i male gradove, sve oko nas pusto. Ne vjerujem da iko u autobusu ima razloga da se raduje što odlazimo iz Njemačke, jedne do beskraja organizirane države, sa kapitalističkom ekonomijom i socijalističkim povlasticama..
Prije nekoliko dana sam slušao na TV dnevniku HRT-a upozorenje da će Hrvatska sa pristupom Evropskoj uniji morati potrošiti čak 8 milijardi kuna samo za zaštitu okoline. Osjeća se malo nezadovoljstvo u glasu voditelja. Htio bi valjda reći – to je previše. Oko polovina stanovništva Hrvatske nemaju dileme oko ulaska u Evropu. Jučer je objavljen podatak da u Srbiji 70% gradjana želi u Evropsku uniju. Direktorka tamošnje vladine kancelarije se iznenadila što gotovo polovina gradjana Srbije nije spremno da se radi ulaska u EU dodatno školuje, prekvalificira ili usavršava. Trećina ne želi da mijenja svoje dosadašnje životne ili radne navike. U Bosni i Hercegovini se eventualno priključivanje Evropskoj Uniji više posmatra kao san nego kao stvarnost. Ali i ovdje bi da udju u EU ali, ako ikako može, da se ne mijenjaju navike.
Hoće u EU ali neće da reformiraju policiju, hoće u EU ali Banjaluci čak smeta (čitam prekjuče u novinama) zajedničko poduzeće za javne puteve. U Srbiji hoće u EU ali 54% gradjana neće suradnji sa haškim tribunalom i gotovo svi oni (77%) ne žele u EU ako to znači suradnju sa Hagom. Znači radije siromaštvo nego da isporuče optužene ratne zločince!
Od kada su ušle u EU države evrospkog sjevera, na Baltiku, (Estonija, Latvija i Litvanija) su povećale svoj nacionalni dohodak za oko 10 procenata i dostigle 67% prosjeka Evropske Unije. Češka, Slovenija, Cipar i Malta su već na niovu 75%, a Poljska koja je postala članicom tek prije tri godine već je podigla nivo svog nacionalnog proizvoda za 3%. Najveće zemlje članice, Njemačka i Francuska su 13% izmad evropskog prosjeka, dok je najbogatiji Luksemburg koji je iznad prosjeka za 280%!!
Kad smo sa onim autobusom stigli u Češku ispričali su mi zgodnu priču o jednom češkom selu u kojem su valjda živjeli Slovaci. Kako su se u Pragu i Bratislavi gospodski podijelili to je selo valjda bilo ostalo u Češkoj. Nezadovoljni podjelom, seljani zasukaše rukave i napisaše pismo (kod nas bi odmah uzeli pušku u ruku i organizirali SAO, HAO ili MAO) predsjedniku Vaclavu Havelu. Hoćemo, kažu, referendum – da imamo pravo biti u Slovačkoj. U redu navodno je rekao Havel. Referendumom se seljani odlučili za – Slovačku. Krv nije voda. Poslije par godina kad su seljani shvatili da su se prevarili, te da Slovačka bitno zaostaje za Českom eto ih opet sa pismom Havelu. Mi bi nazad – piše u pismu. Žao mi je, ne može - kažu da je otpisao Havel.
U onom autobusu su bili novinari Radija Slobodna Evropa koji se selio iz Minhena za Prag. U glavnom Češkom gradu nas je sačekalo ono što je ostalo od one ČSSR stvarnosti: na kolodvorima natpisi na ruskom i češkom, čak i na glavnom trgu još dosta onih sovjetskih prodavnicama u kojima ima manje nego u izlogu, roba slabog kvaliteta i jeftina, još je to bilo vrijeme kad su puter pakirali u plavom pakpapiru, kad je pola litre piva bilo tek petina dolara, sve je bilo beskrajno jeftino, pogotovu hrana i, kažu, seksualne usluge.
Češka je danas potpuno drugačija i čak i mi koji ovdje živimo uočavamo dnevne promjene. Do Minhena danas vodi moderan autoput, nema više natpisa na ruskom – sve je na engleskom i njemačkom, onih sovjetskih prodavnica možda možete naći u nekim predgradjima, okolo blješte novi šoping centri. Pola litre piva je sada dolar i to u istoj kavani, (7 puta skuplje), a cijena seksulanih usluga nije, kažu, ispod 50 eura. U Češku godišnje ulazi nekoliko milijardi dolara stranog kapitala, najmanje duplo više nego u sve zemlje bivše države zajedno. Vlasti bilježe 100 milijuna registriranih turističkih noćenja godišnje. Kad smo one noći 1994-e ušli u Češku ona je još uvijek sanjala da dostigne nekadašnju Jugoslaviju, danas je već 20 godina ispred njenog ostatka. Slovenija joj se već odavno pridružila, juri i Hrvatska.
Česi se nisu bavili glupostima već su, valjda bježeći glavom bez obzira od nekadašnjeg Sovjetskog Saveza prionuli na posao i odrekli se svega što se trebalo odreći samo da konačno – pobjegnu. Nema zemlje koja se pridružila EU, a da joj ide loše, nema gradjana koji žive slabije. I nema zemlje koja se nečega nije odrekla. Pa sad, sve je stvar izbora. Ili u demokraciju i blagostanje ili ostati u svojim malim torovima – pa će Srbija ostati rame uz rame sa svojim zločincima koje će i dalje zvati “naši” heroji, pa će oba tora (a može biti i treći) u BiH imati svoje javno poduzeće za puteve. Neće biti zajedničko ništa osim - bijede.
"Lako" je bilo Česima – oni su bježali od SSSR-a, pa su brzo sjeli, dogovorili se sa Slovacima i – podijelili. Ljudi na Balkanu nisu imali od koga bježati – osim od samih sebe. A to nisu htjeli, a izgleda ni mogli. Neko je rekao da “ljude možeš da natjeraš da žive u diktaturama ali ih ne možeš natjerati da žive u – demokraciji!”
Email me Nenad Pejic
Prije nekoliko dana sam slušao na TV dnevniku HRT-a upozorenje da će Hrvatska sa pristupom Evropskoj uniji morati potrošiti čak 8 milijardi kuna samo za zaštitu okoline. Osjeća se malo nezadovoljstvo u glasu voditelja. Htio bi valjda reći – to je previše. Oko polovina stanovništva Hrvatske nemaju dileme oko ulaska u Evropu. Jučer je objavljen podatak da u Srbiji 70% gradjana želi u Evropsku uniju. Direktorka tamošnje vladine kancelarije se iznenadila što gotovo polovina gradjana Srbije nije spremno da se radi ulaska u EU dodatno školuje, prekvalificira ili usavršava. Trećina ne želi da mijenja svoje dosadašnje životne ili radne navike. U Bosni i Hercegovini se eventualno priključivanje Evropskoj Uniji više posmatra kao san nego kao stvarnost. Ali i ovdje bi da udju u EU ali, ako ikako može, da se ne mijenjaju navike.
Hoće u EU ali neće da reformiraju policiju, hoće u EU ali Banjaluci čak smeta (čitam prekjuče u novinama) zajedničko poduzeće za javne puteve. U Srbiji hoće u EU ali 54% gradjana neće suradnji sa haškim tribunalom i gotovo svi oni (77%) ne žele u EU ako to znači suradnju sa Hagom. Znači radije siromaštvo nego da isporuče optužene ratne zločince!
Od kada su ušle u EU države evrospkog sjevera, na Baltiku, (Estonija, Latvija i Litvanija) su povećale svoj nacionalni dohodak za oko 10 procenata i dostigle 67% prosjeka Evropske Unije. Češka, Slovenija, Cipar i Malta su već na niovu 75%, a Poljska koja je postala članicom tek prije tri godine već je podigla nivo svog nacionalnog proizvoda za 3%. Najveće zemlje članice, Njemačka i Francuska su 13% izmad evropskog prosjeka, dok je najbogatiji Luksemburg koji je iznad prosjeka za 280%!!
Kad smo sa onim autobusom stigli u Češku ispričali su mi zgodnu priču o jednom češkom selu u kojem su valjda živjeli Slovaci. Kako su se u Pragu i Bratislavi gospodski podijelili to je selo valjda bilo ostalo u Češkoj. Nezadovoljni podjelom, seljani zasukaše rukave i napisaše pismo (kod nas bi odmah uzeli pušku u ruku i organizirali SAO, HAO ili MAO) predsjedniku Vaclavu Havelu. Hoćemo, kažu, referendum – da imamo pravo biti u Slovačkoj. U redu navodno je rekao Havel. Referendumom se seljani odlučili za – Slovačku. Krv nije voda. Poslije par godina kad su seljani shvatili da su se prevarili, te da Slovačka bitno zaostaje za Českom eto ih opet sa pismom Havelu. Mi bi nazad – piše u pismu. Žao mi je, ne može - kažu da je otpisao Havel.
U onom autobusu su bili novinari Radija Slobodna Evropa koji se selio iz Minhena za Prag. U glavnom Češkom gradu nas je sačekalo ono što je ostalo od one ČSSR stvarnosti: na kolodvorima natpisi na ruskom i češkom, čak i na glavnom trgu još dosta onih sovjetskih prodavnicama u kojima ima manje nego u izlogu, roba slabog kvaliteta i jeftina, još je to bilo vrijeme kad su puter pakirali u plavom pakpapiru, kad je pola litre piva bilo tek petina dolara, sve je bilo beskrajno jeftino, pogotovu hrana i, kažu, seksualne usluge.
Češka je danas potpuno drugačija i čak i mi koji ovdje živimo uočavamo dnevne promjene. Do Minhena danas vodi moderan autoput, nema više natpisa na ruskom – sve je na engleskom i njemačkom, onih sovjetskih prodavnica možda možete naći u nekim predgradjima, okolo blješte novi šoping centri. Pola litre piva je sada dolar i to u istoj kavani, (7 puta skuplje), a cijena seksulanih usluga nije, kažu, ispod 50 eura. U Češku godišnje ulazi nekoliko milijardi dolara stranog kapitala, najmanje duplo više nego u sve zemlje bivše države zajedno. Vlasti bilježe 100 milijuna registriranih turističkih noćenja godišnje. Kad smo one noći 1994-e ušli u Češku ona je još uvijek sanjala da dostigne nekadašnju Jugoslaviju, danas je već 20 godina ispred njenog ostatka. Slovenija joj se već odavno pridružila, juri i Hrvatska.
Česi se nisu bavili glupostima već su, valjda bježeći glavom bez obzira od nekadašnjeg Sovjetskog Saveza prionuli na posao i odrekli se svega što se trebalo odreći samo da konačno – pobjegnu. Nema zemlje koja se pridružila EU, a da joj ide loše, nema gradjana koji žive slabije. I nema zemlje koja se nečega nije odrekla. Pa sad, sve je stvar izbora. Ili u demokraciju i blagostanje ili ostati u svojim malim torovima – pa će Srbija ostati rame uz rame sa svojim zločincima koje će i dalje zvati “naši” heroji, pa će oba tora (a može biti i treći) u BiH imati svoje javno poduzeće za puteve. Neće biti zajedničko ništa osim - bijede.
"Lako" je bilo Česima – oni su bježali od SSSR-a, pa su brzo sjeli, dogovorili se sa Slovacima i – podijelili. Ljudi na Balkanu nisu imali od koga bježati – osim od samih sebe. A to nisu htjeli, a izgleda ni mogli. Neko je rekao da “ljude možeš da natjeraš da žive u diktaturama ali ih ne možeš natjerati da žive u – demokraciji!”
Email me Nenad Pejic