RSE: Čestitke za ovaj pregršt nagrada u Puli, tačnije osam. Da li je ijedan film na ovom festivalu primio više nagrada?
BARNJAK: U vrijeme bivše Jugoslavije niko od filmadžija niti filmova nije dobio osam „Zlatnih arena“. A u ovo novije vrijeme Pula Film festivala, to se dogodilo filmu „Duga mračna noć“ Antuna Vrdoljaka.
RSE: Koji Barnjak je trenutačno zadovoljniji i veseliji, Barnjak inicijator, producent ili protagonist?
BARNJAK: Pa, rekao bih i jedan i drugi. Barnjaku producentu je drago što smo uspjeli završiti film, dakle što je uspjela izaći prva kopija, i javno ga prikazati i dobiti sve te nagrade. Drago mi je i radi mojih kolega producenata, koji su zajedno sa mnom izgurali ovaj projekat, a to su Mario Vukadin, Igor Nola i Domagoj Pavić. A drago mi je isto tako i radi Josipa Mlakića, koji je napisao odličan scenarij i čekao da vidi što će od svega na kraju ispasti i izići kao film. Ponajviše mi je drago radi Kristijana Milića, koji je vjerovao u ovaj scenario od početka i bio strpljiv s nama. Zadovoljan sam i kao glumac, jer mislim da sam napravio svoj posao jako dobro. Kompletna glumačka ekipa je dobila pohvale za sve one likove koje smo igrali.
RSE: U jednom tekstu si opisao svoju producentsku muku. Film je nastao uz zaista silne teškoće.
BARNJAK: Imali smo baš pehove, od samog početka. Jedna stvar koju ja sad iskreno priznajem je moja želja da realiziramo projekat čim prije. A i moje neiskustvo i nedovoljno znanje o produkciji, o samoj realizaciji filma nas je u početku koštalo dosta vremena i problema. Međutim, ne samo to. Oni ljudi koji su u presudnim momentima trebali da budu uz nas, bili su poprilično suzdržani, što nam je prouzrokovalo produljenje snimanja i izvjesne teškoće. Recimo, pred samo snimanje, zapaljena nam je scenografija na Makljenu i nekako tog momenta sve što je moglo krenuti naopako, krenulo je naopako, po Murphyjevom zakonu. Međutim, spomenuću sad riječi scenografa Kemala Hrustanovića, koji je rekao da svi oni filmovi koji imaju velikih problema, na koncu ispadnu odlični.
RSE: Ovom projektu je kao prvom izvan Sarajeva upućena prva marka iz Fonda za kinematografiju. Tvoja firma bila je naznačena kao producentska. Na kraju filma su tu bili i neki drugi potpisi, od kojih si neke i pomenuo. Čiji je ovo film zapravo? Hrvatsko-bosanskohercegovački, bosanskohercegovačko-hrvatski ili, kako si jednom napisao, prvi hrvatski film u Bosni i Hercegovini?
BARNJAK: Možda bi takvo tumačenje bilo najbolje. Teško mi je uopće dijeliti film na bosanskohercegovački ili hrvatski. Ja sam, uz Federalnu televiziju, iz Bosne i Hercegovine kao producent filma. Najveći dio sredstava smo dobili iz Bosne i Hercegovine, s tim da su u Zagrebu još tri producenta koja sam već nabrojao i Hrvatska televizija. Zanimljivo je to što si već pomenuo, da sam ja prvi producent koji je dobio novce za film izvan Sarajeva. Odluka je bila donesena još 2003. godine na Fondaciji za kinematografiju. Ja sam od početka bio „glavni krivac“ koji se zakotrljao. Od početka je pored mene bio i Mario Vukadin, producent iz Zagreba, kasnije nam se pridružio i Domagoj Pavić, a nešto kasnije i Igor Nola.
RSE: Kako god da jeste, „Živi i mrtvi“ pokazuju koliko je filmska umjetnost i filmska industrija po svoj prirodi protivna svakom zatvaranju i okrenuta korištenju što raznovrsnijih resursa. Čini li ti se da su u Bosni i Hercegovini stvoreni uslovi da se koriste svi raspoloživi kapaciteti?
BARNJAK: Mislim da je to neophodno kad je u pitanju film. Pomoć koja dolazi iz Fondacije za kinematografiju Federalnog ministarstva je znatna, ali nedovoljna. Tako da svoj obol moraju dati i Federalna i BH televizija. Bilo bi dobro da se pokrene da županije i kantoni daju određeni dio sredstava za bosanskohercegovačke filmove ili filmove koji se bave Bosnom i Hercegovinom. Međutim, kad je u pitanju naš, bosanskohercegovački film, a samim tim i europski film, neophodne su koprodukcije. Na neki način, Sarajevo Film festival, preko CineLinka i kontakata sa drugim producentima iz Evrope potencira koprodukciju, što omogućuje i producentima i redateljima da lakše pronađu sredstva vani, što je, naravno, puno bolje i za samu promociju filma u Evropi i u svijetu.
RSE: Kakvo je tvoje stanovište u ovom trenutku o BH kinematografiji? Jesu li sjajni uspjesi naših ljudi kulturni incidenti ili pak plod organizovanog bavljenja ovom djelatnošću?
BARNJAK: Oni prvi uspjesi bi se mogli nazvati incidentima. Međutim, mi u Bosni i Hercegovini imamo jako puno talentiranih ljudi koji se bave filmom, direktno ili indirektno, pisaca koji mogu napisati dobre i zanimljive scenarije, redatelja koji to mogu izrežirati i naravno glumaca koji to mogu odigrati. Ja bih rekao da je filmsko dijete u Bosni i Hercegovini prohodalo, i iz godine u godinu će rasti i hodati sve sigurnijim i čvršćim korakom. Imamo zanimljive teme koje možemo obrađivati, dobre priče. Ja osobno vjerujem da će se i stanje u našoj državi popravljati, da će među ljudima konačno zavladati malo više ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Svaki uspjeh filma u BiH, bilo da je u pitanju moj film „Živi i mrtvi“ ili film Jasmile Žbanić „Grbavica“ ili Srđana Vuletića, dakle svih onih ljudi koji su direktno ili indirektno vezani za Bosnu i Hercegovinu, samo učvršćuje taj korak filmskog djeteta u našoj državi. Tako da vjerujem da ćemo se u budućnosti i više homogenizirati i pomagati jedni drugima, da ja koji živim u Mostaru, dakle izvan Sarajeva, neću biti iznimka, da se filmovi snimaju samo u Sarajevu ili Zagrebu.
BARNJAK: U vrijeme bivše Jugoslavije niko od filmadžija niti filmova nije dobio osam „Zlatnih arena“. A u ovo novije vrijeme Pula Film festivala, to se dogodilo filmu „Duga mračna noć“ Antuna Vrdoljaka.
RSE: Koji Barnjak je trenutačno zadovoljniji i veseliji, Barnjak inicijator, producent ili protagonist?
BARNJAK: Pa, rekao bih i jedan i drugi. Barnjaku producentu je drago što smo uspjeli završiti film, dakle što je uspjela izaći prva kopija, i javno ga prikazati i dobiti sve te nagrade. Drago mi je i radi mojih kolega producenata, koji su zajedno sa mnom izgurali ovaj projekat, a to su Mario Vukadin, Igor Nola i Domagoj Pavić. A drago mi je isto tako i radi Josipa Mlakića, koji je napisao odličan scenarij i čekao da vidi što će od svega na kraju ispasti i izići kao film. Ponajviše mi je drago radi Kristijana Milića, koji je vjerovao u ovaj scenario od početka i bio strpljiv s nama. Zadovoljan sam i kao glumac, jer mislim da sam napravio svoj posao jako dobro. Kompletna glumačka ekipa je dobila pohvale za sve one likove koje smo igrali.
RSE: U jednom tekstu si opisao svoju producentsku muku. Film je nastao uz zaista silne teškoće.
BARNJAK: Imali smo baš pehove, od samog početka. Jedna stvar koju ja sad iskreno priznajem je moja želja da realiziramo projekat čim prije. A i moje neiskustvo i nedovoljno znanje o produkciji, o samoj realizaciji filma nas je u početku koštalo dosta vremena i problema. Međutim, ne samo to. Oni ljudi koji su u presudnim momentima trebali da budu uz nas, bili su poprilično suzdržani, što nam je prouzrokovalo produljenje snimanja i izvjesne teškoće. Recimo, pred samo snimanje, zapaljena nam je scenografija na Makljenu i nekako tog momenta sve što je moglo krenuti naopako, krenulo je naopako, po Murphyjevom zakonu. Međutim, spomenuću sad riječi scenografa Kemala Hrustanovića, koji je rekao da svi oni filmovi koji imaju velikih problema, na koncu ispadnu odlični.
RSE: Ovom projektu je kao prvom izvan Sarajeva upućena prva marka iz Fonda za kinematografiju. Tvoja firma bila je naznačena kao producentska. Na kraju filma su tu bili i neki drugi potpisi, od kojih si neke i pomenuo. Čiji je ovo film zapravo? Hrvatsko-bosanskohercegovački, bosanskohercegovačko-hrvatski ili, kako si jednom napisao, prvi hrvatski film u Bosni i Hercegovini?
BARNJAK: Možda bi takvo tumačenje bilo najbolje. Teško mi je uopće dijeliti film na bosanskohercegovački ili hrvatski. Ja sam, uz Federalnu televiziju, iz Bosne i Hercegovine kao producent filma. Najveći dio sredstava smo dobili iz Bosne i Hercegovine, s tim da su u Zagrebu još tri producenta koja sam već nabrojao i Hrvatska televizija. Zanimljivo je to što si već pomenuo, da sam ja prvi producent koji je dobio novce za film izvan Sarajeva. Odluka je bila donesena još 2003. godine na Fondaciji za kinematografiju. Ja sam od početka bio „glavni krivac“ koji se zakotrljao. Od početka je pored mene bio i Mario Vukadin, producent iz Zagreba, kasnije nam se pridružio i Domagoj Pavić, a nešto kasnije i Igor Nola.
RSE: Kako god da jeste, „Živi i mrtvi“ pokazuju koliko je filmska umjetnost i filmska industrija po svoj prirodi protivna svakom zatvaranju i okrenuta korištenju što raznovrsnijih resursa. Čini li ti se da su u Bosni i Hercegovini stvoreni uslovi da se koriste svi raspoloživi kapaciteti?
BARNJAK: Mislim da je to neophodno kad je u pitanju film. Pomoć koja dolazi iz Fondacije za kinematografiju Federalnog ministarstva je znatna, ali nedovoljna. Tako da svoj obol moraju dati i Federalna i BH televizija. Bilo bi dobro da se pokrene da županije i kantoni daju određeni dio sredstava za bosanskohercegovačke filmove ili filmove koji se bave Bosnom i Hercegovinom. Međutim, kad je u pitanju naš, bosanskohercegovački film, a samim tim i europski film, neophodne su koprodukcije. Na neki način, Sarajevo Film festival, preko CineLinka i kontakata sa drugim producentima iz Evrope potencira koprodukciju, što omogućuje i producentima i redateljima da lakše pronađu sredstva vani, što je, naravno, puno bolje i za samu promociju filma u Evropi i u svijetu.
RSE: Kakvo je tvoje stanovište u ovom trenutku o BH kinematografiji? Jesu li sjajni uspjesi naših ljudi kulturni incidenti ili pak plod organizovanog bavljenja ovom djelatnošću?
BARNJAK: Oni prvi uspjesi bi se mogli nazvati incidentima. Međutim, mi u Bosni i Hercegovini imamo jako puno talentiranih ljudi koji se bave filmom, direktno ili indirektno, pisaca koji mogu napisati dobre i zanimljive scenarije, redatelja koji to mogu izrežirati i naravno glumaca koji to mogu odigrati. Ja bih rekao da je filmsko dijete u Bosni i Hercegovini prohodalo, i iz godine u godinu će rasti i hodati sve sigurnijim i čvršćim korakom. Imamo zanimljive teme koje možemo obrađivati, dobre priče. Ja osobno vjerujem da će se i stanje u našoj državi popravljati, da će među ljudima konačno zavladati malo više ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Svaki uspjeh filma u BiH, bilo da je u pitanju moj film „Živi i mrtvi“ ili film Jasmile Žbanić „Grbavica“ ili Srđana Vuletića, dakle svih onih ljudi koji su direktno ili indirektno vezani za Bosnu i Hercegovinu, samo učvršćuje taj korak filmskog djeteta u našoj državi. Tako da vjerujem da ćemo se u budućnosti i više homogenizirati i pomagati jedni drugima, da ja koji živim u Mostaru, dakle izvan Sarajeva, neću biti iznimka, da se filmovi snimaju samo u Sarajevu ili Zagrebu.
