Nekoliko dana ranije u Danskoj su bile objavljene karikature koje su mnogi muslimani smatrali uvredljivim. Nosili su transparente, policija je, naravno, štitila ambasadu, ali protestanti nisu ni pokušavali da nešto urade silom. Izvikivali su parole protiv Danske. Neki od njih su uzvikivali: “Engleska, Platices! Novi napad dolazi!” ili “Oh, Alahu, želimo novi 9/11!” (dan kad su srušeni Blizanci u New Yorku). Bilo je i onih koji su uzvikivali: ”Bombe na Dansku! Bombe na Englesku! Bombe na Ameriku!”
U ratu protiv terorizma moderna civilizacija zemalja zapadnog svijeta se često suočava sa rizikom uspostavljanja balansa između onoga što se zove sloboda govora i onoga što se zove zloupotreba slobode govora. Rasprave koje se na tu temu vode ne dovode u upit potrebu da se sloboda govora zaštiti, ali su polemike u tome gdje treba uspostavljati granice! Moglo bi se čak reći da teroristi osim ugrožavanja zivota ugrožavaju i samu slobodu govora, jer sloboda nema drugog načina da sebe odbrani od zloupotrebe slobode – osim da samu sebe ograniči. Kad neko poziva na teror, na ubistvo i na mržnju – onda je to ugrožavanje, a ne vježbanje slobode.
Na nekim televizijskim ekranima nije neobično naći pozive na “sveti rat”, količina mržnje koja se može pročitati u raznim tiskovinama raste, raznorazne vođe nastoje žestokom retorikom privući glasače. Pojam “naš” i “njihov” je u tolikoj mjeri zloupotrebljen u politici i u javnosti da mobilizacija i svrstavanje ljudi iza tih pojmova, vrlo često nema za svoj program neki ekonomski napredak ili politički cilj – mnogo je više protiv nečega nego za nešto. Da su oni navijači “Partizana” iz Beograda u Širokom Brijegu prošlog tjedna ostali na uzvikivanju parola “Nož, žica, Srebrenica!” niko ih ne bi protjerivao ili zatvarao? Kad to viču u Beogradu nikome ne pada na pamet da ih zatvara!? Političari to tretiraju kao "incident" iako se radi o zločinu.
Smije li sloboda sebi dozvoliti takav luksuz šutnje i nedjelovanja? Da li je to sloboda govora? Civilizacijska tekovina?
Negdje pred rat u Sarajevu, gost TV dnevnika je bio Radovan Karadžić, tada lider SDS-a, danas jedan od najtraženijih bjegunaca. Tokom intervjua je uživo rekao otprilike slijedeće: “Sad ću vam dati primjer kako su Srbi u BiH ugroženi.” Izdiktirao je adresu u Zenici, dao ime ulice i broj, dao ime obitelji, rekao na kom katu žive i informirao da je ta obitelj izbačena iz stana od susjeda Bošnjaka. Karadžić je dao točnu adresu, točan broj kuće, točan broj stana i točno prezime obitelji. Sve je bilo točno osim jedne “sitnice” – dotičnu obitelj niko nije ni pokušao da otjera, živjeli su sa susjedima kao i većina drugih u tadašnjoj BiH. Priču smo kasnije demantirali, TV kamere su otišle u Zenicu i pokazale sasvim običnu priču o dobrom susjedskom životu ali – bilo je kasno. Karadžić je svojom dezinformacijom postigao svoj cilj – podstakao je mržnju i prema Srbima i prema Bošnjacima. To je i htio. Kako se, dakle, sloboda govora može odbraniti od ovakve zloupotrebe?
Prošlog tjedna, više od godinu dana kasnije, četvorica od onih protestanata sa početka priče su na sudu u Engleskoj osuđeni na zatvorske kazne – najviša je bila 6 godina zatvora! Sudac je u obrazloženju presude rekao: “Sloboda govora i okupljanja je već dugo dozvoljena u Engleskoj i ograničena zakonima. Sa slobodom dolazi poštivanje i odgovornost, ništa od toga vi niste pokazali. U stvari, vaše riječi su imale potpuno suprotan cilj od mirnog protesta. Vaše riječi su podsticale na mržnju i ohrabrivale ubistvo!”
Nejasno mi je kako oni koji mrze druge samo zato što su drugi, prihvaćaju da i sami budu predmet mržnje samo zato jer su drugi!? Valjda su me još negdje na sveučilistu učili da je mjerilo moje slobode – sloboda koju dozvoljavam nekom drugom. Zato, ako moje riječi ugrožavaju tog nekog drugog, onda se sloboda mora zakonom zaštiti od mene. Ali, kako lancima okovati mržnju? Možeš je okovati lancima time što zatvaraš one koji na nju pozivaju, ali se ona opet pojavi iz nečijih drugih glava.
Ljudi su najpokvarenija živa bića i moraju se zaštiti od samih sebe.
Email me Nenad Pejic
U ratu protiv terorizma moderna civilizacija zemalja zapadnog svijeta se često suočava sa rizikom uspostavljanja balansa između onoga što se zove sloboda govora i onoga što se zove zloupotreba slobode govora. Rasprave koje se na tu temu vode ne dovode u upit potrebu da se sloboda govora zaštiti, ali su polemike u tome gdje treba uspostavljati granice! Moglo bi se čak reći da teroristi osim ugrožavanja zivota ugrožavaju i samu slobodu govora, jer sloboda nema drugog načina da sebe odbrani od zloupotrebe slobode – osim da samu sebe ograniči. Kad neko poziva na teror, na ubistvo i na mržnju – onda je to ugrožavanje, a ne vježbanje slobode.
Na nekim televizijskim ekranima nije neobično naći pozive na “sveti rat”, količina mržnje koja se može pročitati u raznim tiskovinama raste, raznorazne vođe nastoje žestokom retorikom privući glasače. Pojam “naš” i “njihov” je u tolikoj mjeri zloupotrebljen u politici i u javnosti da mobilizacija i svrstavanje ljudi iza tih pojmova, vrlo često nema za svoj program neki ekonomski napredak ili politički cilj – mnogo je više protiv nečega nego za nešto. Da su oni navijači “Partizana” iz Beograda u Širokom Brijegu prošlog tjedna ostali na uzvikivanju parola “Nož, žica, Srebrenica!” niko ih ne bi protjerivao ili zatvarao? Kad to viču u Beogradu nikome ne pada na pamet da ih zatvara!? Političari to tretiraju kao "incident" iako se radi o zločinu.
Smije li sloboda sebi dozvoliti takav luksuz šutnje i nedjelovanja? Da li je to sloboda govora? Civilizacijska tekovina?
Negdje pred rat u Sarajevu, gost TV dnevnika je bio Radovan Karadžić, tada lider SDS-a, danas jedan od najtraženijih bjegunaca. Tokom intervjua je uživo rekao otprilike slijedeće: “Sad ću vam dati primjer kako su Srbi u BiH ugroženi.” Izdiktirao je adresu u Zenici, dao ime ulice i broj, dao ime obitelji, rekao na kom katu žive i informirao da je ta obitelj izbačena iz stana od susjeda Bošnjaka. Karadžić je dao točnu adresu, točan broj kuće, točan broj stana i točno prezime obitelji. Sve je bilo točno osim jedne “sitnice” – dotičnu obitelj niko nije ni pokušao da otjera, živjeli su sa susjedima kao i većina drugih u tadašnjoj BiH. Priču smo kasnije demantirali, TV kamere su otišle u Zenicu i pokazale sasvim običnu priču o dobrom susjedskom životu ali – bilo je kasno. Karadžić je svojom dezinformacijom postigao svoj cilj – podstakao je mržnju i prema Srbima i prema Bošnjacima. To je i htio. Kako se, dakle, sloboda govora može odbraniti od ovakve zloupotrebe?
Prošlog tjedna, više od godinu dana kasnije, četvorica od onih protestanata sa početka priče su na sudu u Engleskoj osuđeni na zatvorske kazne – najviša je bila 6 godina zatvora! Sudac je u obrazloženju presude rekao: “Sloboda govora i okupljanja je već dugo dozvoljena u Engleskoj i ograničena zakonima. Sa slobodom dolazi poštivanje i odgovornost, ništa od toga vi niste pokazali. U stvari, vaše riječi su imale potpuno suprotan cilj od mirnog protesta. Vaše riječi su podsticale na mržnju i ohrabrivale ubistvo!”
Nejasno mi je kako oni koji mrze druge samo zato što su drugi, prihvaćaju da i sami budu predmet mržnje samo zato jer su drugi!? Valjda su me još negdje na sveučilistu učili da je mjerilo moje slobode – sloboda koju dozvoljavam nekom drugom. Zato, ako moje riječi ugrožavaju tog nekog drugog, onda se sloboda mora zakonom zaštiti od mene. Ali, kako lancima okovati mržnju? Možeš je okovati lancima time što zatvaraš one koji na nju pozivaju, ali se ona opet pojavi iz nečijih drugih glava.
Ljudi su najpokvarenija živa bića i moraju se zaštiti od samih sebe.
Email me Nenad Pejic