Morao sam podvući ovo upozorenje čitaoca kolumne koje je u jednoj rečenici saželo veliku istinu o DANAŠNJOJ javnosti u BiH i o tome ko je danas kreira. Da li to rade novinari po profesiji i savjesti ili oni koji su iza njih, dakle oni koji ih plaćaju? Oni koji plaćaju medije, odnosno oni koji su vlasnici medija, imaju svugdje veliki utjecaj na uredjivačku politiku – i u Americi i u Engleskoj. Ali kriterij uspjeha tamo je tržište, profit, i teško da se na tom tržištu može uspjeti lažima ili poluistinama. Izgleda da je u BiH, čast izuzecima koji potvrdjuju pravilo, osnovni kriterij kako se radi "za našu stvar."
Gotovo je smiješna kampanja koja se, naprimjer vodi ovih dana u Srbiji protiv UN-ovog izaslanika za Kosovo, Marti Ahtisaarija. Jedna je novina iz Banjaluke tobože nešto otkrila, pa su onda to novine u Srbiji samo "prenijele", pa je onda "slučajno" nastala hajka na izaslanika UN-a. Radio Slobodna Evropa je u svom istraživanju utvrdila da za takve priče nema ni jednog jedinog dokaza, da je netočna tvrdnja da se time bavi njemačka sigurnosna služba, da za američku kompaniju koja je to sve navodno otkrila niko nije ni čuo. Ali novinarstvo koje kontroliraju vlasti u Beogradu i Banjaluci, se nije ni potrudilo da provjeri činjenice jer im ta provjera nije ni trebala. To se uostalom i ne zove novinarstvo nego "patriotsko" novinarstvo. Dobro plaćeno! Za one koji su priču proizveli (a ne bi bila prva iz kancelarija SDB-a) nije ni važno što je priča na tankim nogama i što je neistinita. Za njih je najvažnije da se priča plasira u javnost, da se autoritet Ahtisaarija, barem malo, dovede u pitanje. To je tek jedan od metoda propagande. Ovaj put se kao brani Kosovo, ranije se branila Crna Gora, pa se branilo srpstvo u "muslimanskoj BiH", pa srpstvo u "uštaškoj" Hrvatskoj. Kako su sve te odbrane pale – valjda će neko nekad konačno shvatiti da ne brani srpstvo nego vlast, politiku i ideologiju koja je sve te bitke – izgubila.
Jedan drugi čitalac je imao komentar na zadnji pasus iz kolumne u petak. Evo najprije tog zadnjeg pasusa iz prošle kolumne: "Neće i tu presudu valjda slaviti po srpskim kafanama kao "srpsku" pobjedu ili oplakivati po bošnjačkim kafanama kao "bošnjački" poraz. Jer ako hoće – onda smo ponovo u listopadu 1991-e godine." Evo i (malo ironičnog) komentara čitaoca:
"Samo je jedna razlika izmedju, kako ga ti zoveš - onako pravo sarajevski - listopada 1991-e godine i danas. Danas, za razliku od pomenutog listopada, ljudi u Bosni znaju šta je to rat. Da ne znaju, mjeseci koji su usljedili poslije listopada 1991-e godine bili bi mala maca šta bi mi danas jedni drugima uradili. Ima tu još jedan mali problem. Ljudi koji su onako zdušno uletili da ubijaju jedni druge negdje oko pomenutog listopada rasli su i vaspitani su na principu da su svi oni braća i setre. Možeš misliti kakav se Bosni krvavi listopad sprema kad stasaju današnje mlade generacije vaspitane na mržnji i na principu da smo jedni drugima najgori neprijatelji, a pritom za rat znaju samo iz priča svojih starijih!"
Jeza uhvati čovjeka čitajući ove redove komentara čitaoca. Ako smo onda živjeli "bratsvo i jedinstvo" pa se onako poklali, kako ćemo se tek tući sad, kad nas vaspitavaju kao neprijatelje!! I eto nas na početku ove kolumne i vraćamo se na upozorenje onog prvog čitaoca – sud javnosti. Ne bih htio donositi ozbiljne sudove o današnjem novinarstvu jer ne živim tamo pa su mi ocjene, sasvim, sigurno, nepotpune. Ali, sasvim dobro znam da bez onako lošeg i u nacionalistička kola upregnutog novinarstva, rata u bivšoj SFRJ ne bi moglo ni biti. Osobno mislim da je moja profesija pripremala i vodila rat, rame uz rame sa političarima i JNA. Svi oni koji su bili najveći komunisti medju novinarima preko noći su postali "najveći" novinari medju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Valjda ljudi navikli da im se kaže šta da pišu pa samo promijenili – poslodavca.
Sramno - ali i tačno i točno.
Email me Nenad Pejic
Gotovo je smiješna kampanja koja se, naprimjer vodi ovih dana u Srbiji protiv UN-ovog izaslanika za Kosovo, Marti Ahtisaarija. Jedna je novina iz Banjaluke tobože nešto otkrila, pa su onda to novine u Srbiji samo "prenijele", pa je onda "slučajno" nastala hajka na izaslanika UN-a. Radio Slobodna Evropa je u svom istraživanju utvrdila da za takve priče nema ni jednog jedinog dokaza, da je netočna tvrdnja da se time bavi njemačka sigurnosna služba, da za američku kompaniju koja je to sve navodno otkrila niko nije ni čuo. Ali novinarstvo koje kontroliraju vlasti u Beogradu i Banjaluci, se nije ni potrudilo da provjeri činjenice jer im ta provjera nije ni trebala. To se uostalom i ne zove novinarstvo nego "patriotsko" novinarstvo. Dobro plaćeno! Za one koji su priču proizveli (a ne bi bila prva iz kancelarija SDB-a) nije ni važno što je priča na tankim nogama i što je neistinita. Za njih je najvažnije da se priča plasira u javnost, da se autoritet Ahtisaarija, barem malo, dovede u pitanje. To je tek jedan od metoda propagande. Ovaj put se kao brani Kosovo, ranije se branila Crna Gora, pa se branilo srpstvo u "muslimanskoj BiH", pa srpstvo u "uštaškoj" Hrvatskoj. Kako su sve te odbrane pale – valjda će neko nekad konačno shvatiti da ne brani srpstvo nego vlast, politiku i ideologiju koja je sve te bitke – izgubila.
Jedan drugi čitalac je imao komentar na zadnji pasus iz kolumne u petak. Evo najprije tog zadnjeg pasusa iz prošle kolumne: "Neće i tu presudu valjda slaviti po srpskim kafanama kao "srpsku" pobjedu ili oplakivati po bošnjačkim kafanama kao "bošnjački" poraz. Jer ako hoće – onda smo ponovo u listopadu 1991-e godine." Evo i (malo ironičnog) komentara čitaoca:
"Samo je jedna razlika izmedju, kako ga ti zoveš - onako pravo sarajevski - listopada 1991-e godine i danas. Danas, za razliku od pomenutog listopada, ljudi u Bosni znaju šta je to rat. Da ne znaju, mjeseci koji su usljedili poslije listopada 1991-e godine bili bi mala maca šta bi mi danas jedni drugima uradili. Ima tu još jedan mali problem. Ljudi koji su onako zdušno uletili da ubijaju jedni druge negdje oko pomenutog listopada rasli su i vaspitani su na principu da su svi oni braća i setre. Možeš misliti kakav se Bosni krvavi listopad sprema kad stasaju današnje mlade generacije vaspitane na mržnji i na principu da smo jedni drugima najgori neprijatelji, a pritom za rat znaju samo iz priča svojih starijih!"
Jeza uhvati čovjeka čitajući ove redove komentara čitaoca. Ako smo onda živjeli "bratsvo i jedinstvo" pa se onako poklali, kako ćemo se tek tući sad, kad nas vaspitavaju kao neprijatelje!! I eto nas na početku ove kolumne i vraćamo se na upozorenje onog prvog čitaoca – sud javnosti. Ne bih htio donositi ozbiljne sudove o današnjem novinarstvu jer ne živim tamo pa su mi ocjene, sasvim, sigurno, nepotpune. Ali, sasvim dobro znam da bez onako lošeg i u nacionalistička kola upregnutog novinarstva, rata u bivšoj SFRJ ne bi moglo ni biti. Osobno mislim da je moja profesija pripremala i vodila rat, rame uz rame sa političarima i JNA. Svi oni koji su bili najveći komunisti medju novinarima preko noći su postali "najveći" novinari medju Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Valjda ljudi navikli da im se kaže šta da pišu pa samo promijenili – poslodavca.
Sramno - ali i tačno i točno.
Email me Nenad Pejic