Ministarstvo finansija Republike Srpske pozvalo je sve vlasnike računa stare devizne štednje, koji nisu pristupili procesu njene verifikacije, da to učine do 30. septembra, a najkasnije do 1. oktobra ove godine.
Ministarstvo je saopštilo da je rok određen Uredbom o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu stare devizne štednje, koju je vlada donijela 5. jula.
„Svima koji se prijave na verifikaciju, po otvaranju produženog roka, zahtjevi će biti primljeni, obrađeni i pripremljeni za gotovinske isplate maksimalno do 2.000 KM, u roku od 15 do 30 dana po predavanju zahtjeva“, ističe se u saopštenju Ministarstva finansija.
Dodaje se da je za potrebe verifikacije stare devizne štednje, potražilac, vlasnik ili nasljednik, dužan je lično ili preko ovlaštenog opunomoćenika da podnese agencijama u kojim se vrši verifikacija, a uz zahtjev ili originalnu deviznu štednu knjižicu ili drugu bankovnu dokumentaciju, ličnu kartu ili putnu ispravu i sve ostale dokumente koji mogu pomoći verifikaciji.
Dodaje se da će vlada uskoro objaviti datum dodatnih isplata za štediše koji su već verifikovali potraživanja.
Ministarstvo finansija RS-a podsjeća da će potraživanja štediša, koja su trenutno u procesu obrade i za koja se očekuje skora isplata, biti odmah obrađena na način da im se isplati maksimalno 2.000
Dug je u Federaciji oko 500 miliona KM
Štediše koje su verifikovale svoja potraživanja u drugoj etapi u FBiH, na poziv Ministarstva finansija, još čekaju na isplatu. Kada se ona može očekivati, te neke druge bitne detalje, u razgovoru s našom novinarkom Aidom Đugum, saopštava pomoćnik ministra Vlade FBiH Tihomir Ćurak:
ĆURAK: Svi vlasnici računa stare devizne štednje, koji su se verificirali, mogu očekivati da će to vrlo brzo biti namireno. Namirili smo sve one koji su se verificirali do 31. prosinca 2006. godine. Nadamo se da će ovi koje smo objavili 15. veljače 2007. godine, ukoliko to bude tehnički moguće, biti namireni za nekih pet do šest dana. Ostatak trebamo još objaviti i nakon toga isplatiti. Sve će biti gotovo za najduže mjesec dana.
RSE: Koliko je ukupno verfikovanih starih deviznih štediša?
ĆURAK: Verifikaciji je pristupilo 51.000 ljudi. Od toga je potvrda ispostavljena 41.370. U žalbenom postupku imamo negdje oko 7.000.
RSE: Koliko je to novca?
ĆURAK: Do sada je verificirano oko 350 miliona KM. Očekujemo dodatnih 50 miliona KM kad riješimo ovih 7.000 žalbi. Zato računamo da je do sada ukupno verificirano blizu 400 miliona KM. Ako ovome dodamo i cifru od 102 miliona maraka, koje su građani ostvarili kroz sudski postupak, sad imamo utvrđenih obveza oko 500 miliona KM.
RSE: Da li će biti produžen rok za verifikaciju stare devizne štednje u FBiH?
ĆURAK: Vode se pregovori sa starim deviznim štedišama i vjerujem da će šef grupe za pregovore sa starim deviznim štedišama izaći sa saopćenjem za javnost da na taj način prezentira ono što su se dogovorili. Ali da ne uskratimo ljude za informaciju, u svakom slučaju se očekuje još jedan rok za verifikaciju, u devetom mjesecu. Očekujemo da će se stvoriti zakonski uvjeti, odnosno da će zakon biti usvojen u parlamentu BiH, koji će omogućiti još jedan, dodatni, rok za verifikaciju, kako bi ta verifikacija konačno završila svoj posao.
RSE: Kako ide način isplate?
ĆURAK: Zakon je to davno definirao i tu nema nikakvih promjena: kamatna stopa od 0,5 posto i emisija vrijednosnih papira 2,5 posto, do 31. ožujka 2008. godine. Rok koji će biti predviđen zakonom je do 13 godina. Znači, ne 13 godina, već bilo koji rok do 13 godina, zavisno od utvrđenog iznosa u verifikaciji – ako se utvrdi milijardu maraka, taj rok će biti duži, a ako je milion maraka onda je rok kraći. Ali, objektivno gledajući, taj rok ne bi smio biti duži od nekih devet godina.
Prava otpuštenih zbog nacionalnosti
Na zahtjev naših slušalaca koji su nekada radili u Poštansko telegrafskom saobraćaju Banjaluka – današnjem Telekomu RS-a, ponavljamo odgovor na pitanje koje je postavila naša slušateljka, a koje je vezano za ostvarivanje prava po osnovu zaposlenja u ovom kolektivu do 1992. godine i tokom ratnih godina:
„Radila sam u Banjaluci u PTT-u, u dijelu koji je sada prerastao u Telekom Republike Srpske. Znam da je Telekom otkupljen, pa me zanima – da li mi radnici, koji smo tokom ratnih godina dobili otkaz ili otjerani iz ove firme zbog nacionalne nepodobnosti, možemo očekivati isplatu otpremnine ili dionice?“
Odgovora Dijana Marjanović iz Kancelarije „Vaša prava“ Banjaluka:
„Analizom postavljenog pitanja saznajemo da se radi o osobi koja je na dan 31. decembra 1991. godine bila stalno zaposlena u PTT-u Banjaluka, koji je reorganizacijom izvršenom u proteklom periodu prerastao u Telekom Republike Srpske. Zapažamo, iako to nije eksplicitno navedeno, da je tom licu prestanak radnog odnosa prouzrokovan ratnim dešavanjima, te se shodno naravi prestanka može reći da je isti bio nezakonit. Sva lica kojima je radni odnos prestao, zbog razloga koji se mogu okarakterisati kao razlozi izazvani ratnim dešavanjima, na dva načina su mogli da ostvare zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Prvi način je sudske naravi, odnosno postupanje po odredbi iz člana 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u organizaciji, odnosno odlukom poslodavca, može u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, da podnese prigovor organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom; te odredbi u članu 83, stav 1 istog zakona, po kojoj bi radnik po nedobijanju odgovora po prigovoru u roku od 30 dana, bio dužan da u narednom roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Krajnji rok podnošenja tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa bio je 15 dana od dana 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Sve tužbe koje su podnijete nakon utvrđenog roka, od strane sudova se smatraju neblagovremenim i iste se odbacuju kao neblagovremeno podnesene. Kroz tužbe koje su od strane suda ocijenjene kao blagovremene, ova lica mogu ostvariti svu zaštitu, kao i pravo na povrat na posao, uplatu doprinosa i isplatu neisplaćenih plata. Ukoliko nisu pokretali sudsku zaštitu svojih prava, ova lica su bila dužna da se shodno članu 152 Zakona o radu (Službeni glasnik RS-a, broj 41/2000), u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona – 16. novembra 2000. godine – Komisiji za implementaciju člana 152, formiranu pri Ministarstvu za rad i boračko-invalidsku zaštitu, obrate pismenim zahtjevom za ostvarivanje prava na otpremninu. Visina otpremnine zavisi od dužine radnog staža radnika kod poslodavca, te je za radni staž do pet godina otpremnina u visini od 1,33 prosječne plate u Republici Srpskoj. Za radni staž od pet do 10 godina u visini od dvije prosječne plate. Za radni staž od 10 do 20 godina u visini od 2,66 prosječne plate. Te za radni staž preko 20 godina u visini od tri prosječne plate. Shodno postavljenom pitanju u pogledu ostvarivanja prava na otpremninu, može se reći da sva lica koja su se na dan 31. decembar 1991. godine nalazila u radnom odnosu kod poslodavca, a koja su blagovremeno podnijela zahtjev, bez obzira na sudbinu poslodavca – da li je otkupljen ili je pao pod stečaj, imaju pravo na otpremninu, s obzirom da je samim zakonom utvrđeno da će se otpremnina isplaćivati radniku na teret fonda formiranog za ovu svrhu i sredstava obezbjeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora u skladu sa zakonom. Znači, isplata otpremnine nije obaveza poslodavca, već je obaveza državnog organa. Te je sudbina poslodavca, u smislu ostvarivanja prava na otpremninu irelevantna, s obzirom da je pomenutim Zakonom o radu utvrđena visina otpremnine i nadležnost organa koji je u obavezi tu otpremninu isplatiti. Dok je pravo na otpremninu pravo koje proističe iz Zakona o radu, pravo na dionice je imovinsko pravo koje je uslovljeno nizom faktora i uređeno drugim zakonima kao što je i Zakon o privatizaciji državnog dijela kapitala u preduzećima. Osim toga, pravo na privatizaciju po osnovu državljanstva su imali svi građani Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj koji su u toku 2000. godine svoje vaučere po osnovu državljanstva Bosne i Hercegovine uplatili u postojeće privredne subjekte i banke. Radi potpunije informacije u vezi prava na dionice, a zbog specifičnog načina privatizacije Telekoma Republike Srpske, najbolje bi bilo da se ova lica obrate pismenim zahtjevom ili molbom, odnosno zahtjevom za pristup informacijama prema samom Telekomu Republike Srpske, kako bi dobili zvaničnu informaciju u vezi dionica nakon privatizacije Telekoma RS.“
Na drugoj obali Save
Hrvati iz Bosanske Posavine danas u velikom broju žive u susjednoj Hrvatskoj. One koji žive u slavonskom brodu posjetila je naša reporterka Dženana Karabegović:
Sa lijeve obale Save, u Slavonskom Brodu, danas živi veliki broj Hrvata iz Bosanske Posavine. Željka Grabovac jedna je od njih. Sa nepunih 18 godina, ratne 1992. godine zauvijek je napustila Derventu i nekoliko godina dijelila sudbinu stotina hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Godine 1995. Željka se nastanila u Slavonski Brod. Presudno je bilo to, kako kaže, što je ovaj grad tridesetak kilometara udaljen od njenog rodnog mjesta:
„Sve me veže za Derventu. Roditi se u jednom gradu, tu odrasti i nažalost ne proslaviti svoj osamnaesti rođendan, mislim da je to nešto što čovjek ne može izbrisati. Niti želim izbrisati. To će uvijek biti dio mog života kojim ću se ponositi. Osim toga, trenutno me za Derventu ne veže ništa drugo. Ljudi su otišli. Osim tih nekakvih komunikacija, osim tih priča o Derventi, ništa drugo.“
Željka sa porodicom u Slavonskom Brodu živi iznad prosjeka za bosanske uslove života. Sa mužem je sagradila kuću u naselju gdje su se poslije rata manje-više nastanili Bosanci iz Posavine:
„Hrvatska je u svakom slučaju na neki način otvorila vrata. Nismo imali problema niti s papirima, niti s bilo čim drugim. Na taj način smo si i osigurali život ovdje i to je, svakako, bilo u redu. Međutim, kad pređemo granicu, osjećamo se nekako kao siročići. Derventa, onakva kakva je sada, ima prema nama nekako maćehinski odnos. Kad me u Derventi zaustavi policajac i pita otkud sam i ja mu kažem da sam iz Dervente, a on mi kaže da nisam, ne može mi biti svejedno.“
Od nekada 140.000 Hrvata, koji su živjeli na prostoru Bosanske Posavine, u proteklih 12 godina vratilo se njih 13.000. Neki od njih kažu da je glavni razlog što se ne vraćaju taj što su svoj drugi dom izgradili u Hrvatskoj. Dok drugi navode da se ne vraćaju jer je Bosanska Posavina pripala Republici Srpskoj. Međutim, ima i onih koji misle kako se Hrvati ne vraćaju u BiH jer su u Hrvatskoj na vlasti još uvijek one snage koje žele da izbjegli Hrvati budu zamjena za prognane Srbe. Govori predsjednik udruge povratnika u Posavinu Ivo Križanović:
„Hrvatska daje izbjeglim Hrvatima u Hrvatskoj socijalnu skrb. A suprotno tome, domicilni stanovnici nemaju tu skrb i jedva životare. Tako da u posljednjih nekoliko godina imamo verbalnih sukoba između Hrvata izbjeglih iz BiH u Republici Hrvatskoj i domicilnih Hrvata. Ja mislim da bi Hrvatska vrlo ozbiljno o tome morala razmisliti.“
U opštini Derventa, prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je oko 22.000 Hrvata. Predstavnici derventske opštine, 16 godina kasnije, ne znaju koliko ih danas tu živi. Oni koji su se vratili, uglavnom su ušli u treću etapu života i nezadovoljni su odnosom vlasti prema njima:
„Škole su porušene, evo vidite u kakvom stanju je crkva. Izostali su programi lokalnih zajednica i entiteta. Vjerojatno im nije bilo u interesu da se Hrvati i Bošnjaci vrate na svoja ognjišta.“
„Da nam ne donose naša djeca, mi bi svi ovdje pomrli. Ne možeš ići 10 kilometara u trgovinu. Ako ti ne donesu, nemaš ništa. Nikad nitko ni ne dolazi, ne obilazi, ni ne pita. Prije su obećavali, a sad više ni to. Baš ih briga.“
„Ovdje su većinom stariji ljudi. Od omladine nema nikoga. Naše tri kćerke žive u tri različite države. Jedna je u Engleskoj, jedna je u Sloveniji, a jedna u Hrvatskoj. Željni smo svoje djece. Radio sam 40 godina. Kao da sam radio pa bacao u Savu.“
Uprkos mišljenju povratnika, u opštini Derventa kažu da preduzimaju sve što je u njihovoj nadležnosti da pomognu povratnicima. Stručna saradnica za poslove razvoja i povratka u derventskoj opštini Jadranka Šljivić:
„Mi bi takođe voljeli da znamo, kao i načelnik opštine i ostale strukture u opštini, bez obira iz koje su političke partije, iz kog razloga se vraća tako mali broj ljudi na područje opšine Derventa. Znamo da nije dovoljno samo sanirati kuće. Saniranjem kuće povratniku obezbjediš samo krov nad glavom. Međutim, potrebni su i svi drugi elementi koji bi omogućili održivi povratak. Na tom polju treba raditi.“
Povratnika, ali i Hrvata koji žive van Posavine, Bosna i Hercegovina se po svemu sudeći odrekla. S druge strane, Hrvatska ih je objeručke primila, pa stoga i ne čudi što se samo rijetki odlučuju na povratak. Njihov standard u susjednoj državi je daleko iznad prosjeka bosanskohercegovačkih građana, što je vidljivo na svakom koraku. A s druge strane Save, sve izgleda kao da je vrijeme stalo.
O aktivnosti udruženja povratnika Foča, naš dopisnik Alen Bajramović:
Udruženje povratnika u Foču privodi kraju izradu evidencije o svim povratnicima na području ove općine. A njihov ukupan broj značajno je manji u odnosu na podatke koji su se do sada mogli čuti. Zašto se podaci o broju povratnika lažiraju? Mehmed Bradarić, predsjednik udruženja:
„To je zamagljivanje, želi se prikriti ,dosadašnji rad‘, želi se obmanuti međunarodna zajednica da bi poslala donacije.“
Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju povratnici u ovom dijelu BiH je nedostatak struje. Mnogi od njih već godinama žive u mraku. Selo Saš, u kojem žive četiri porodice, imalo je sreću da nakon punih pet godina, prije nekoliko dana bude priključeno na sistem. Alija Šljivo:
„Ovo je sasvim drugi život! Do sada sam imao gas i fenjer, a sada samo pritisnem.“
Radost deda Alije iz sela Saš ostaje u sjeni zabrinutosti i bespomoćnosti više od stotinu porodica koje su još u mraku. Mehmed Bradarić:
„Bez struje je trenutno 157 domaćinstava. Struja je uvedena u približno 900 domaćinstava, čiji su vlasnici Bošnjaci-povratnici. Međutim, 300 domaćinstava koja su dobila struju je prodato, a u pola od tih 900 se ne živi, kuće su prazne. Za nas povratnike struja znači prozor u svijet. Cilj naše male organizacije je – sijalica u svakoj kući do kraja ove godine.“
Iako za mnoge nedosanjani san, struja je samo prva, osnovna i nužna potreba ovih ljudi. Starije osobe ne mogu opstati same u mjestima gdje se zemlja mora obrađivati ručno. Alija Šljivo je, kako kaže, dvije godine jeo hljeb i šećer, jer drugo nije imao:
„Sad imam i koze i konja. To mi je i auto, to mi je sve.“
U selu Kršovina kod Tjentišta, pod Volujakom i Zelengorom, slika je drugačija. Ramo Kršo se vratio prije sedam godina. Ima šestoro djece, među kojima je i dvoje koje je rođeno u Foči:
„Radilo se, čistilo… To je bilo sve zaraslo. Dvije motorne žage sam uništio čisteći.“
Može li se opstati na ovaj način?
„Može. Ali treba raditi. Ja sam s braćom iz Sarajeva doćerao šest ovaca i jednu kozu. Sad imamo oko 300 ovaca, oko 20 krava, šestoro konja i oko 30 košnica pčela. To sve smo stekli za pet godina. Živim bolje nego kad sam miješao malter u Sarajevu, radio za 20 KM od zore do zore. I sada radim od zore do zore, ali je razlika osjetna. Pustim ovce pored sebe i sjednem. Pomaknem se 100 metara i opet sjednem. To je gospodski.“
Hajdar Kovačević, selo Mješajići:
„Bio sam u Sarajevu, radio za dnevnicu od 20 KM. Gonio me onaj što je gori od mene. Vratio sam se na svoje imanje, imam dobru zemlju, imam stočni fond…“
Uspijevate li prodati janje…?
„Uspijevam. Sve prodam. Ljudi mi dolaze kući i ja prodajem. Nikud ne idem.“
Pomoć u poljoprivrednoj mehanizaciji, u obnovi stočnog fonda, u pokretanju ozbiljnije proizvodnje sa skromnim sredstvima koja ne bi išla preko posrednika, trajno bi riješila problem povratka u ovaj dio općine Foča. U Udruženju povratnika u Foču očekuju da će novi val povratnika stići u ovu općinu ako se u međuvremenu uspiju poboljšati uvjeti života ljudi koji ovdje žive. A oni očekuju samo osnovne uvjete za život – struju, popravak puta, poneku mašinu, kravu, te da se na njihovoj nevolji oni koji ih predstavljaju prestanu bogatiti.
Susret mladih u egzilu
Svjetski savez bosanskohercegovačke dijaspore najavljuje da će u Sarajevu od 21. do 26. jula biti održan prvi susret mladih BiH iz svijeta, a od 25. do 29. jula „Dani BH dijaspore“. U Banjaluci je u petak počela tradicionalna manifestacija „Dani banjalučke dijapore“, koja će trajati do 20. jula. Još neke informacije prenosi Milorad Milojević
Težište ovogodišnjih „Dana dijaspore“ biće ekonomski forum, navodi Lazo Roljić, iz organizacionog odbora manifestacije:
„Iskoristićemo ovaj susret 19. jula da upoznamo našu dijasporu i sve prisutne sa strategijom razvoja grada Banjaluke, ali više s aspekta mogućnosti njihovog doprinosa razvoju grada, a to se najviše odnosi na mogućnost investiranja ili ulaganja sredstava u bilo koju privrednu aktivnost u gradu.“
U toku „Dana dijaspore“, u nizu književnih večeri, jedna će biti posvećenja i obilježavanju 150. godišnjice smrti Ivana Jukića. A predviđen je i šahovski turnir, na kojem je najavljeno učestvovanje čuvenog svjetskog šahovskog velemajstora Viktora Korčnoja.
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Ministarstvo je saopštilo da je rok određen Uredbom o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu stare devizne štednje, koju je vlada donijela 5. jula.
„Svima koji se prijave na verifikaciju, po otvaranju produženog roka, zahtjevi će biti primljeni, obrađeni i pripremljeni za gotovinske isplate maksimalno do 2.000 KM, u roku od 15 do 30 dana po predavanju zahtjeva“, ističe se u saopštenju Ministarstva finansija.
Dodaje se da je za potrebe verifikacije stare devizne štednje, potražilac, vlasnik ili nasljednik, dužan je lično ili preko ovlaštenog opunomoćenika da podnese agencijama u kojim se vrši verifikacija, a uz zahtjev ili originalnu deviznu štednu knjižicu ili drugu bankovnu dokumentaciju, ličnu kartu ili putnu ispravu i sve ostale dokumente koji mogu pomoći verifikaciji.
Dodaje se da će vlada uskoro objaviti datum dodatnih isplata za štediše koji su već verifikovali potraživanja.
Ministarstvo finansija RS-a podsjeća da će potraživanja štediša, koja su trenutno u procesu obrade i za koja se očekuje skora isplata, biti odmah obrađena na način da im se isplati maksimalno 2.000
Dug je u Federaciji oko 500 miliona KM
Štediše koje su verifikovale svoja potraživanja u drugoj etapi u FBiH, na poziv Ministarstva finansija, još čekaju na isplatu. Kada se ona može očekivati, te neke druge bitne detalje, u razgovoru s našom novinarkom Aidom Đugum, saopštava pomoćnik ministra Vlade FBiH Tihomir Ćurak:
ĆURAK: Svi vlasnici računa stare devizne štednje, koji su se verificirali, mogu očekivati da će to vrlo brzo biti namireno. Namirili smo sve one koji su se verificirali do 31. prosinca 2006. godine. Nadamo se da će ovi koje smo objavili 15. veljače 2007. godine, ukoliko to bude tehnički moguće, biti namireni za nekih pet do šest dana. Ostatak trebamo još objaviti i nakon toga isplatiti. Sve će biti gotovo za najduže mjesec dana.
RSE: Koliko je ukupno verfikovanih starih deviznih štediša?
ĆURAK: Verifikaciji je pristupilo 51.000 ljudi. Od toga je potvrda ispostavljena 41.370. U žalbenom postupku imamo negdje oko 7.000.
RSE: Koliko je to novca?
ĆURAK: Do sada je verificirano oko 350 miliona KM. Očekujemo dodatnih 50 miliona KM kad riješimo ovih 7.000 žalbi. Zato računamo da je do sada ukupno verificirano blizu 400 miliona KM. Ako ovome dodamo i cifru od 102 miliona maraka, koje su građani ostvarili kroz sudski postupak, sad imamo utvrđenih obveza oko 500 miliona KM.
RSE: Da li će biti produžen rok za verifikaciju stare devizne štednje u FBiH?
ĆURAK: Vode se pregovori sa starim deviznim štedišama i vjerujem da će šef grupe za pregovore sa starim deviznim štedišama izaći sa saopćenjem za javnost da na taj način prezentira ono što su se dogovorili. Ali da ne uskratimo ljude za informaciju, u svakom slučaju se očekuje još jedan rok za verifikaciju, u devetom mjesecu. Očekujemo da će se stvoriti zakonski uvjeti, odnosno da će zakon biti usvojen u parlamentu BiH, koji će omogućiti još jedan, dodatni, rok za verifikaciju, kako bi ta verifikacija konačno završila svoj posao.
RSE: Kako ide način isplate?
ĆURAK: Zakon je to davno definirao i tu nema nikakvih promjena: kamatna stopa od 0,5 posto i emisija vrijednosnih papira 2,5 posto, do 31. ožujka 2008. godine. Rok koji će biti predviđen zakonom je do 13 godina. Znači, ne 13 godina, već bilo koji rok do 13 godina, zavisno od utvrđenog iznosa u verifikaciji – ako se utvrdi milijardu maraka, taj rok će biti duži, a ako je milion maraka onda je rok kraći. Ali, objektivno gledajući, taj rok ne bi smio biti duži od nekih devet godina.
Prava otpuštenih zbog nacionalnosti
Na zahtjev naših slušalaca koji su nekada radili u Poštansko telegrafskom saobraćaju Banjaluka – današnjem Telekomu RS-a, ponavljamo odgovor na pitanje koje je postavila naša slušateljka, a koje je vezano za ostvarivanje prava po osnovu zaposlenja u ovom kolektivu do 1992. godine i tokom ratnih godina:
„Radila sam u Banjaluci u PTT-u, u dijelu koji je sada prerastao u Telekom Republike Srpske. Znam da je Telekom otkupljen, pa me zanima – da li mi radnici, koji smo tokom ratnih godina dobili otkaz ili otjerani iz ove firme zbog nacionalne nepodobnosti, možemo očekivati isplatu otpremnine ili dionice?“
Odgovora Dijana Marjanović iz Kancelarije „Vaša prava“ Banjaluka:
„Analizom postavljenog pitanja saznajemo da se radi o osobi koja je na dan 31. decembra 1991. godine bila stalno zaposlena u PTT-u Banjaluka, koji je reorganizacijom izvršenom u proteklom periodu prerastao u Telekom Republike Srpske. Zapažamo, iako to nije eksplicitno navedeno, da je tom licu prestanak radnog odnosa prouzrokovan ratnim dešavanjima, te se shodno naravi prestanka može reći da je isti bio nezakonit. Sva lica kojima je radni odnos prestao, zbog razloga koji se mogu okarakterisati kao razlozi izazvani ratnim dešavanjima, na dva načina su mogli da ostvare zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Prvi način je sudske naravi, odnosno postupanje po odredbi iz člana 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u organizaciji, odnosno odlukom poslodavca, može u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, da podnese prigovor organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom; te odredbi u članu 83, stav 1 istog zakona, po kojoj bi radnik po nedobijanju odgovora po prigovoru u roku od 30 dana, bio dužan da u narednom roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Krajnji rok podnošenja tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa bio je 15 dana od dana 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Sve tužbe koje su podnijete nakon utvrđenog roka, od strane sudova se smatraju neblagovremenim i iste se odbacuju kao neblagovremeno podnesene. Kroz tužbe koje su od strane suda ocijenjene kao blagovremene, ova lica mogu ostvariti svu zaštitu, kao i pravo na povrat na posao, uplatu doprinosa i isplatu neisplaćenih plata. Ukoliko nisu pokretali sudsku zaštitu svojih prava, ova lica su bila dužna da se shodno članu 152 Zakona o radu (Službeni glasnik RS-a, broj 41/2000), u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona – 16. novembra 2000. godine – Komisiji za implementaciju člana 152, formiranu pri Ministarstvu za rad i boračko-invalidsku zaštitu, obrate pismenim zahtjevom za ostvarivanje prava na otpremninu. Visina otpremnine zavisi od dužine radnog staža radnika kod poslodavca, te je za radni staž do pet godina otpremnina u visini od 1,33 prosječne plate u Republici Srpskoj. Za radni staž od pet do 10 godina u visini od dvije prosječne plate. Za radni staž od 10 do 20 godina u visini od 2,66 prosječne plate. Te za radni staž preko 20 godina u visini od tri prosječne plate. Shodno postavljenom pitanju u pogledu ostvarivanja prava na otpremninu, može se reći da sva lica koja su se na dan 31. decembar 1991. godine nalazila u radnom odnosu kod poslodavca, a koja su blagovremeno podnijela zahtjev, bez obzira na sudbinu poslodavca – da li je otkupljen ili je pao pod stečaj, imaju pravo na otpremninu, s obzirom da je samim zakonom utvrđeno da će se otpremnina isplaćivati radniku na teret fonda formiranog za ovu svrhu i sredstava obezbjeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora u skladu sa zakonom. Znači, isplata otpremnine nije obaveza poslodavca, već je obaveza državnog organa. Te je sudbina poslodavca, u smislu ostvarivanja prava na otpremninu irelevantna, s obzirom da je pomenutim Zakonom o radu utvrđena visina otpremnine i nadležnost organa koji je u obavezi tu otpremninu isplatiti. Dok je pravo na otpremninu pravo koje proističe iz Zakona o radu, pravo na dionice je imovinsko pravo koje je uslovljeno nizom faktora i uređeno drugim zakonima kao što je i Zakon o privatizaciji državnog dijela kapitala u preduzećima. Osim toga, pravo na privatizaciju po osnovu državljanstva su imali svi građani Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj koji su u toku 2000. godine svoje vaučere po osnovu državljanstva Bosne i Hercegovine uplatili u postojeće privredne subjekte i banke. Radi potpunije informacije u vezi prava na dionice, a zbog specifičnog načina privatizacije Telekoma Republike Srpske, najbolje bi bilo da se ova lica obrate pismenim zahtjevom ili molbom, odnosno zahtjevom za pristup informacijama prema samom Telekomu Republike Srpske, kako bi dobili zvaničnu informaciju u vezi dionica nakon privatizacije Telekoma RS.“
Na drugoj obali Save
Hrvati iz Bosanske Posavine danas u velikom broju žive u susjednoj Hrvatskoj. One koji žive u slavonskom brodu posjetila je naša reporterka Dženana Karabegović:
Sa lijeve obale Save, u Slavonskom Brodu, danas živi veliki broj Hrvata iz Bosanske Posavine. Željka Grabovac jedna je od njih. Sa nepunih 18 godina, ratne 1992. godine zauvijek je napustila Derventu i nekoliko godina dijelila sudbinu stotina hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Godine 1995. Željka se nastanila u Slavonski Brod. Presudno je bilo to, kako kaže, što je ovaj grad tridesetak kilometara udaljen od njenog rodnog mjesta:
„Sve me veže za Derventu. Roditi se u jednom gradu, tu odrasti i nažalost ne proslaviti svoj osamnaesti rođendan, mislim da je to nešto što čovjek ne može izbrisati. Niti želim izbrisati. To će uvijek biti dio mog života kojim ću se ponositi. Osim toga, trenutno me za Derventu ne veže ništa drugo. Ljudi su otišli. Osim tih nekakvih komunikacija, osim tih priča o Derventi, ništa drugo.“
Željka sa porodicom u Slavonskom Brodu živi iznad prosjeka za bosanske uslove života. Sa mužem je sagradila kuću u naselju gdje su se poslije rata manje-više nastanili Bosanci iz Posavine:
„Hrvatska je u svakom slučaju na neki način otvorila vrata. Nismo imali problema niti s papirima, niti s bilo čim drugim. Na taj način smo si i osigurali život ovdje i to je, svakako, bilo u redu. Međutim, kad pređemo granicu, osjećamo se nekako kao siročići. Derventa, onakva kakva je sada, ima prema nama nekako maćehinski odnos. Kad me u Derventi zaustavi policajac i pita otkud sam i ja mu kažem da sam iz Dervente, a on mi kaže da nisam, ne može mi biti svejedno.“
Od nekada 140.000 Hrvata, koji su živjeli na prostoru Bosanske Posavine, u proteklih 12 godina vratilo se njih 13.000. Neki od njih kažu da je glavni razlog što se ne vraćaju taj što su svoj drugi dom izgradili u Hrvatskoj. Dok drugi navode da se ne vraćaju jer je Bosanska Posavina pripala Republici Srpskoj. Međutim, ima i onih koji misle kako se Hrvati ne vraćaju u BiH jer su u Hrvatskoj na vlasti još uvijek one snage koje žele da izbjegli Hrvati budu zamjena za prognane Srbe. Govori predsjednik udruge povratnika u Posavinu Ivo Križanović:
„Hrvatska daje izbjeglim Hrvatima u Hrvatskoj socijalnu skrb. A suprotno tome, domicilni stanovnici nemaju tu skrb i jedva životare. Tako da u posljednjih nekoliko godina imamo verbalnih sukoba između Hrvata izbjeglih iz BiH u Republici Hrvatskoj i domicilnih Hrvata. Ja mislim da bi Hrvatska vrlo ozbiljno o tome morala razmisliti.“
U opštini Derventa, prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je oko 22.000 Hrvata. Predstavnici derventske opštine, 16 godina kasnije, ne znaju koliko ih danas tu živi. Oni koji su se vratili, uglavnom su ušli u treću etapu života i nezadovoljni su odnosom vlasti prema njima:
„Škole su porušene, evo vidite u kakvom stanju je crkva. Izostali su programi lokalnih zajednica i entiteta. Vjerojatno im nije bilo u interesu da se Hrvati i Bošnjaci vrate na svoja ognjišta.“
„Da nam ne donose naša djeca, mi bi svi ovdje pomrli. Ne možeš ići 10 kilometara u trgovinu. Ako ti ne donesu, nemaš ništa. Nikad nitko ni ne dolazi, ne obilazi, ni ne pita. Prije su obećavali, a sad više ni to. Baš ih briga.“
„Ovdje su većinom stariji ljudi. Od omladine nema nikoga. Naše tri kćerke žive u tri različite države. Jedna je u Engleskoj, jedna je u Sloveniji, a jedna u Hrvatskoj. Željni smo svoje djece. Radio sam 40 godina. Kao da sam radio pa bacao u Savu.“
Uprkos mišljenju povratnika, u opštini Derventa kažu da preduzimaju sve što je u njihovoj nadležnosti da pomognu povratnicima. Stručna saradnica za poslove razvoja i povratka u derventskoj opštini Jadranka Šljivić:
„Mi bi takođe voljeli da znamo, kao i načelnik opštine i ostale strukture u opštini, bez obira iz koje su političke partije, iz kog razloga se vraća tako mali broj ljudi na područje opšine Derventa. Znamo da nije dovoljno samo sanirati kuće. Saniranjem kuće povratniku obezbjediš samo krov nad glavom. Međutim, potrebni su i svi drugi elementi koji bi omogućili održivi povratak. Na tom polju treba raditi.“
Povratnika, ali i Hrvata koji žive van Posavine, Bosna i Hercegovina se po svemu sudeći odrekla. S druge strane, Hrvatska ih je objeručke primila, pa stoga i ne čudi što se samo rijetki odlučuju na povratak. Njihov standard u susjednoj državi je daleko iznad prosjeka bosanskohercegovačkih građana, što je vidljivo na svakom koraku. A s druge strane Save, sve izgleda kao da je vrijeme stalo.
O aktivnosti udruženja povratnika Foča, naš dopisnik Alen Bajramović:
Udruženje povratnika u Foču privodi kraju izradu evidencije o svim povratnicima na području ove općine. A njihov ukupan broj značajno je manji u odnosu na podatke koji su se do sada mogli čuti. Zašto se podaci o broju povratnika lažiraju? Mehmed Bradarić, predsjednik udruženja:
„To je zamagljivanje, želi se prikriti ,dosadašnji rad‘, želi se obmanuti međunarodna zajednica da bi poslala donacije.“
Jedan od najvećih problema s kojim se suočavaju povratnici u ovom dijelu BiH je nedostatak struje. Mnogi od njih već godinama žive u mraku. Selo Saš, u kojem žive četiri porodice, imalo je sreću da nakon punih pet godina, prije nekoliko dana bude priključeno na sistem. Alija Šljivo:
„Ovo je sasvim drugi život! Do sada sam imao gas i fenjer, a sada samo pritisnem.“
Radost deda Alije iz sela Saš ostaje u sjeni zabrinutosti i bespomoćnosti više od stotinu porodica koje su još u mraku. Mehmed Bradarić:
„Bez struje je trenutno 157 domaćinstava. Struja je uvedena u približno 900 domaćinstava, čiji su vlasnici Bošnjaci-povratnici. Međutim, 300 domaćinstava koja su dobila struju je prodato, a u pola od tih 900 se ne živi, kuće su prazne. Za nas povratnike struja znači prozor u svijet. Cilj naše male organizacije je – sijalica u svakoj kući do kraja ove godine.“
Iako za mnoge nedosanjani san, struja je samo prva, osnovna i nužna potreba ovih ljudi. Starije osobe ne mogu opstati same u mjestima gdje se zemlja mora obrađivati ručno. Alija Šljivo je, kako kaže, dvije godine jeo hljeb i šećer, jer drugo nije imao:
„Sad imam i koze i konja. To mi je i auto, to mi je sve.“
U selu Kršovina kod Tjentišta, pod Volujakom i Zelengorom, slika je drugačija. Ramo Kršo se vratio prije sedam godina. Ima šestoro djece, među kojima je i dvoje koje je rođeno u Foči:
„Radilo se, čistilo… To je bilo sve zaraslo. Dvije motorne žage sam uništio čisteći.“
Može li se opstati na ovaj način?
„Može. Ali treba raditi. Ja sam s braćom iz Sarajeva doćerao šest ovaca i jednu kozu. Sad imamo oko 300 ovaca, oko 20 krava, šestoro konja i oko 30 košnica pčela. To sve smo stekli za pet godina. Živim bolje nego kad sam miješao malter u Sarajevu, radio za 20 KM od zore do zore. I sada radim od zore do zore, ali je razlika osjetna. Pustim ovce pored sebe i sjednem. Pomaknem se 100 metara i opet sjednem. To je gospodski.“
Hajdar Kovačević, selo Mješajići:
„Bio sam u Sarajevu, radio za dnevnicu od 20 KM. Gonio me onaj što je gori od mene. Vratio sam se na svoje imanje, imam dobru zemlju, imam stočni fond…“
Uspijevate li prodati janje…?
„Uspijevam. Sve prodam. Ljudi mi dolaze kući i ja prodajem. Nikud ne idem.“
Pomoć u poljoprivrednoj mehanizaciji, u obnovi stočnog fonda, u pokretanju ozbiljnije proizvodnje sa skromnim sredstvima koja ne bi išla preko posrednika, trajno bi riješila problem povratka u ovaj dio općine Foča. U Udruženju povratnika u Foču očekuju da će novi val povratnika stići u ovu općinu ako se u međuvremenu uspiju poboljšati uvjeti života ljudi koji ovdje žive. A oni očekuju samo osnovne uvjete za život – struju, popravak puta, poneku mašinu, kravu, te da se na njihovoj nevolji oni koji ih predstavljaju prestanu bogatiti.
Susret mladih u egzilu
Svjetski savez bosanskohercegovačke dijaspore najavljuje da će u Sarajevu od 21. do 26. jula biti održan prvi susret mladih BiH iz svijeta, a od 25. do 29. jula „Dani BH dijaspore“. U Banjaluci je u petak počela tradicionalna manifestacija „Dani banjalučke dijapore“, koja će trajati do 20. jula. Još neke informacije prenosi Milorad Milojević
Težište ovogodišnjih „Dana dijaspore“ biće ekonomski forum, navodi Lazo Roljić, iz organizacionog odbora manifestacije:
„Iskoristićemo ovaj susret 19. jula da upoznamo našu dijasporu i sve prisutne sa strategijom razvoja grada Banjaluke, ali više s aspekta mogućnosti njihovog doprinosa razvoju grada, a to se najviše odnosi na mogućnost investiranja ili ulaganja sredstava u bilo koju privrednu aktivnost u gradu.“
U toku „Dana dijaspore“, u nizu književnih večeri, jedna će biti posvećenja i obilježavanju 150. godišnjice smrti Ivana Jukića. A predviđen je i šahovski turnir, na kojem je najavljeno učestvovanje čuvenog svjetskog šahovskog velemajstora Viktora Korčnoja.
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba