RSE: Gospodine Sekuliću, od novembra prošle godine ste na funkciji ministra kulture. S obzirom na to da je bilo dosta primjedbi na rad Vaših prethodnika na opšte stanje u ovoj oblasti, kakvi su Vaši generalni utisci, koji su glavni problemi u tom resoru?
SEKULIĆ: Ono što je glavni problem u resoru Ministarstva kulture jeste očuvanje kulturne baštine i na tome sam insistirao u više navrata i tokom čitavog ovog perioda da svako odradi svoj dio posla. Država da napravi dobar normativni okvir i mi smo predložili Vladi da tokom trećeg kvartala bude usvojen Zakon o zaštiti kulturne baštine i taj zakon je u izradi. Zakon je već u nekoj završnoj fazi, imamo konsultacije sa ekspertima Savjeta Evrope, radimo konsultacije sa ljudima iz okruženja koji su ovakve ili slične zakone ranije radili i čini mi se da ćemo dobiti jedan dobar zakon, u stvari nadam se da ćemo dobiti jedan dobar zakon koji će regulisati ovu oblast i čini mi se da je to najveći domet koji u ovom trenutku Ministarstvo samo može da uradi, a to je da donese zakon kojim bi kulturna baština dobila pravu državnu zaštitu. Sa druge strane, činio sam sve tokom prethodnih mjeseci da ukažem na taj problem. Nijesmo pred problemom „zatvarali oči“, naprotiv, svaku priliku istupanja u javnosti koristio sam za to da upozorim da ako ne očuvamo kulturnu baštinu sjutra možemo doći u situaciju da nemamo budućnost zato što nemamo svoje prošlosti i ono što se devastira danas kada je u pitanju kulturna baština ne može više da se spasi.
RSE: Problem očuvanja kulturne baštine nas dovodi do sljedećeg pitanja. Nedavna inicijativa Predsjednika Republike Filipa Vujanovića da se na Cetinju u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori izgradi hram u kojem bi se pohranile tri hrišćanske svetinje oštro je podijelila javno mnjenje u Crnoj Gori. Vi ste podržali tu inicijativu i pored primjedbi da bi izgradnja objekta mogla ugroziti kulturno zaštićeni prostor. Te primjedbe je iznio i Vaš pomoćnik. Navedite Vaše razloge?
SEKULIĆ: Moram da budem iskren, ta ideja mi se učinila izuzetno dobrom i pozitivnom, prije svega za Cetinje. Smatram da je neophodno da ono što imamo u svom posjedu kao dio kulturne baštine i valorizujemo na pravi način. Nema razloga da ono što rade Italijani, Francuzi i drugi narodi ne uradimo i mi. Nema razloga da tu svoju kulturnu baštinu i svoje kulturno nasljeđe ne pokažemo i na taj način na valorizujemo. To se prije svega odnosi na Cetinje, koji je sam po sebi grad velike istorijske vrijednosti i čini mi se da bi Cetinje samo moglo da živi i da se održava upravo na tom tragu kulturnog i vjerskog turizma. Kada prelazimo na konkretna pitanja ja ću podsjetiti da je sama ideja bila podržana oko objedinjavanja sve tri svetinje od većine građana. Svi koji su imali primjedbe nijesu imali primjedbe na onaj dio koji se odnosi na objedinjavanje te tri svetinje. Takođe sam iznio u javnosti stav, nije stav nego je to bio dogovor, da država ubira prihode one koje bi stekla Fondacija po osnovu dolaska turista vezano za te tri svetinje i ostalo je jedino sporno pitanje po meni to je pitanje gdje treba da se nalazi taj hram. Ja ću podsjetiti da u ovom trenutku iznad Cetinjskog manastira imamo izgrađene privatne kuće. Naravno, bez želje da kažem ili da tražim u ovom trenutku krivca, ali moram da kažem da jedan dio te kulturne javnosti koja je sada protiv izgradnje bilo kojeg objekta iznad Cetinjskog manastira nije imao ništa protiv kada su ljudi gradili te kuće. Da ne govorim o tome da je to brdo iznad Cetinjskog manastira već ranjeno i da je idejni projekat takav jer se na tom brdu nalazi plato, u suštini idejni projekat je takav da bi to brdo na neki način bilo sanirano. Sam idejni projekat, čini mi se, na jedan sjajan način govori o ambijentalnom, prije svega govori o hrišćanskom periodu i čini mi se da bi na taj način mogli na pravi način velorizujemo i onu ekumensku poruku, to su svetinje opštehrišćanski priznate. To nijesu svetinje koje su pravoslavne ni katoličke već hrišćanske svetinje iz ranohrišćanskog perioda u vrijeme kada je hrišćanstvo bilo potpuno ujedinjeno i čini mi se da je najvažnija upravo ta ekumenska poruka koja bi bila poslata sa izgradnjom tog objekta. U pitanju je samo ideja koja je prezentirana javnosti i naravno dalje od te ideje se još uvijek nije pošlo. Onoga trenutka kada ta ideja bude nešto što je prihvaćeno kada to idejno rješenje na neki način se bude valorizovalo onoga trenutka ide postupak kada svoju ulogu dobija Zavod za zaštitu spomenika sa Cetinja koji treba da kaže da li ta ideja devastira sami objekat Cetinjskog manastira i zaštićeni objekat iznad Cetinjskog manastira.
RSE: Taj plan je oštro kritikovan i zbog činjenice da se dogovor pravi sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori čiji čelnici godinama osporavaju nacionalni identitet Crnogoraca. Da li Vas osim toga brine i činjenica da je prema izvještaju koji je sačinjen tokom mandata Vaše prethodnice ta institucija devastirala čak 80% vjerskih objekata u Crnoj Gori? Šta to preporučuje Mitropoliju i mitropolita Amfilohija da im se na čuvanje povjere tako dragocjene relikvije?
SEKULIĆ: Bio sam jedan od najoštrijih kritičara u parlamentu tokom prethodnog perioda kada je u pitanju devastacija kulturnih i vjerskih spomenika od strane Mitropolije crnogorsko primorske ili Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i u tome nijesam štedio ni gospodina Amfilohija Radovića niti Srpsku pravoslavnu crkvu i to i danas radim. I danas jasno saopštavam da ono što je urađeno u okolini manastira Ostrog, da ono što je urađeno u nekim drugim manastirima i crkvama je nešto što bi se moglo nazvati kulturnim vandalizmom. Ali, budimo realni. U ovom trenutku dvije od te tri svetinje se nalaze u okrilju te iste crkve. Oni koji nas danas kritikuju oni su prije petnaest, dvadeset godina potpisali da se te svetinje nađu u njihovom posjedu, tako da mi nijesmo mogli da se dogovaramo sa bilo kim drugim, mogli smo da se dogovaramo samo sa onima koji čuvaju te svetinje.
RSE: To nije jedini kompromis na koji je država prisiljena. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti se posljednjih mjeseci nakon višegodišnje pauze medijski aktivirala kroz par skupova koji su izazvali oštre polemike u javnosti. Na jednom koji se bavio pitanjem jezika čak je došlo i do incidenta nakon čega je predsjednik Akademije od opozicije zatražio zaštitu. Sa druge strane, dio javnosti već godinama tvrdi da CANU radi protiv nacionalnih interesa sopstvene države. Kakav je Vaš stav?
SEKULIĆ: Moj stav o jeziku je veoma poznat i njega sam prezentirao kao portparol Demokratske partije socijalista u ranijem periodu i kao poslanik i kao čovjek koji je konačno branio i Zakon o državnim nagradama. Smatram da crnogorski jezik jeste činjenica i činjenica koju treba prihvatiti kao takvu i dati legitimnost da crnogorski jezik postoji, da se veliki dio građana u Crnoj Gori, uključujući i mene, piše i priča na crnogorskom jeziku. Što se tiče same Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ja sam imao prilike i da razgovaram i sa predsjednikom gospodinom Đurovićem i sa potpredsjednikom gospodinom Šukovićem prilikom nedavne posjete na njihov poziv u samoj Akademiji i čini mi se da svi oni projekti koje je Crnogorska akademija radila i radi u proteklih nekoliko decenija od njenog osnivanja sedamdesetih godina ozbiljno čine temelj crnogorske državnosti. Niko me nije ubijedio da je to drugačije. Slažem se da je i ono što radi Dukljanska akademija nauka i umjetnosti daje veliki doprinos i crnogorskoj državi i crnogorskoj državnosti i crnogorskom nacionalnom identitetu, ali ne mislim da pravimo kompromis sa time što uvažavamo te činjenice. Ne mislim da je u ovom trenutku potreban bilo kakav kompromis kada su te stvari u pitanju. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti ima svoje mjesto u državi, ima svoje mjesto u društvu. Smatram, i to je moj lični stav, da je zaista dala veliki doprinos crnogorskoj državnosti, u ovom ili onom obliku, uostalom, pogledajmo svi ko su crnogorski akademici, ako neko ima primjedbe na referentnost Crnogorske akademije neka to javno saopšti ili neka to dovede u pitanje ili u sumnju.
RSE: Polemiku u javnosti izazvala je i odluka Vlade da se formira Centar „Njegoš“ u kojem bi se pohranila zaostavština Petra Petrovića Njegoša, što je naišlo na oprečna mišljenja u stručnoj javnosti gdje su pojedinci tvrdili da se pokušava degradirati Narodni muzej. Šta se sada dešava po tom pitanju?
SEKULIĆ: Podsjetiću da je ta odluka donijeta u prethodnom sazivu Vlade i da je dovela i do štrajka u Narodnom muzeju. Ja sam već prvih dana mandata kao ministar kulture imao priliku da razgovaram sa ljudima iz Narodnog muzeja i tada smo postigli dogovor da organizujemo okrugli sto i da vidimo šta to stručna javnost misli o samoj odluci. Na okruglom stolu koji je bio organizovan, ako se dobro sjećam, u decembru prošle godine vidjeli smo podijeljena mišljenja. Većina stručne javnosti, ipak moram da priznam, bila je na stanovištu da je Centar „Njegoš“ potreban, ali da možda sama sadržina tog centra nije adekvatno urađena, odnosno da sama ideja nije dovedena do kraja. Mišljenje je da Narodni muzej ne treba razbijati po jedinicama, odnosno ne treba iz njega izvlačiti ono što je Njegoševo nasljeđe, nego treba osnovati Centar „Njegoš“ koji bi se bavio nekim drugim stvarima, istraživanjem Njegoševog djela i svim onim što je dato u elaboratu, ali samo to jedinstvo crnogorskog Narodnog muzeja ne treba dirati. Da budem iskren i sam sam bio sklon tom razmišljanju. Podsjetiću, takođe, da je od strane Narodnog muzeja pokrenuta inicjativa za ocjenu ustavnosti odluke o formiranju Centra „Njegoš“, da je Ustavni sud nedavno donio odluku da je odluka o formiranju Centra „Njegoš“ apsolutno ustavna i tu nemamo nikakvu dilemu, ali tokom svih ovih mjeseci ipak se iskristalisalo razmišljanje da bi od toga trebalo odustati, da ono što je vezano za lik i djelo i život Petra Petrovića Njegoša ne treba izvlačiti iz Narodnog muzeja, jer Narodni muzej predstavlja cjelinu. Uostalom, put čitavog tog trajanja dinastije Petrovića, mislim da ne bi bilo korektno na neki način to jedinstvo dijeliti iz ovog ili onog razloga.
RSE: Ni ovogodišnja dodjela Trinaestojulskih nagrada nije protekla bez žustre rasprave. Slikar Rajko Todorović Todor optužio je žiri da je neopravdano eliminisao istoričara Šerba Rastodera. Todorović je taj potez okarakterisao kao „Nacionalnu i vjersku degradaciju jednog intelektualca“ i čak rekao da se radi o čistom fašizmu.
SEKULIĆ: Ja teško mogu komentarisati takve stavove. Evo, da pokušam da ne ostane javnost uskraćena i za taj dio moga razmišljanja. Čini se da u Crnoj Gori sve izaziva dileme, polemike i tako dalje, posebno kada je u pitanju dodijeljivanje nagrada. Ja ne mislim da je u Crnoj Gori ijedna nagrada dodijeljena da nije bilo drugačijih ili oprečnih stavova. Lično me raduje činjenica da uvijek imamo tu dozu otvorenosti prema javnosti, da javno saopštavamo svoje stavove. Ako me pitate da li bih kao član žirija glasao da Šerbo Rastoder dobije nagradu da, ali isto tako sa druge strane imam razumijevanje i za one članove žirija koji su odlučili da nagrade budu uručene trojici laureata koji su danas te nagrade primili: Veljko Radoviću, Mladenu Lomparu i Božidaru Bonji Ivanoviću. Moramo da budemu iskreni da demokratija podrazumijeva i da ponekad imamo naše volje, ali sa druge strane uz puno poštovanje odluka koje se donose. Tako da se apsolutno ne slažem sa, čini mi se, jakom Todorovom ocjenom sa te strane, ali sa druge strane imam razumijevanja za članove žirija koji su se opredijelili da nagrada pripadne ovoj trojici laureata. Ja ću takođe podsjetiti na kritike koje su od strane istog čovjeka upućene na račun toga da niko iz likovne umjetnosti već godinama nije dobio nagradu. Možda bi ta kritika bila mnogo primjerenija, nego ova druga kritika. I zaista smatram da, evo sada imamo i novi Zakon o državnim nagradama, Šerbo Rastoder zaslužuje Trinaestojulsku nagradu i nadam se da će je dobiti u nekoj od narednih godina, a sa druge strane smatram da je naša likovna scena obogaćena u posljednih deceniju, dvije toliko da ima ljudi koji sa punim pravom zaslužuju da budu laureati Trinaestojulske nagrade, ali očito je da mi i ono što je dobro uvijek imamo više kandidata nego što imamo nagrada i to je dobro u Crnoj Gori, bilo bi šteta da imamo obrnuto, odnosno da imamo više nagrada nego što imamo kandidata.
RSE: Često se mogu čuti i optužbe da Crna Gora nema jasnu, kulturnu strategiju i da kulturni radnici iz svih sfera ne uživaju dovoljnu podršku države. Šta Vi mislite o tome?
SEKULIĆ: Što se tiče kulturne strategije slažem se da nije dobro da jedna država nema kulturnu strategiju i ja sam najavio da ćemo mi, to je dio plana Vlade do kraja godine, da dobijemo jednu kulturnu strategiju. Znači, na njoj se već radi i radilo se svih ovih prethodnih godina, jer sve ono što se govorilo na okruglim stolovima po ovoj ili onoj temi možda bude dobar osnov za pravljenje dobre kulturne strategije. U tom dijelu sam potpuno saglasan sa tim. Ja se nadam da ćemo do kraja godine imati, ako ništa drugo, predlog kulturne strategije i nadam se da će svi oni koji su vezani na ovaj ili onaj način sa kulturom, na ljude koji imaju dobre ideje, da će se uključiti na poziv Ministarstva kulture i da ćemo kroz jednu javnu raspravu dobiti jedan dobar tekst nacionalne Strategije kulture. Što se tiče sredstava moram da budem iskren, podsjetio bih sve te ljude koji možda sa pravom kritikuju da država ne daje dovoljno, ne izdvaja dovoljno za kulturu, da su ipak i u nekim mnogo težim vremenima, govorimo o socijalno težim vremenima, ipak vodilo računa o kulturi. Ja govorim o milionima eura, milionima maraka tada, koji su uloženi za obnovu onoga što je Narodni muzej na Cetinju, za mnoge druge investicije koje su uložene na obnovi kulturnih dobara ili za prezentaciju kulturnih stvaralaca i u Crnoj Gori i van Crne Gore. Na moje zadovoljstvo kao ministra kulture očekujem da u narednom periodu ta ulaganja budu mnogo veća zato što prije svega stvaramo jednu dobru materijalnu osnovu i zato što u Crnoj Gori raste bruto društveni proizvod i sve bolje i bolje se živi. Očekujem da tih sredstva bude više, ali zaista bih rekao da nijedan dobar projekat, naravno dobar projekat po ocjeni stručnog suda, stručnog suda stručnjaka, nije ostao bez podrške države. Zaista bih volio da vidim, evo, možete svakog dana pročitati u novinama da ne postoji nijedna jedina manifestacija koja iole vrijedi u Crnoj Gori, a da nije dobila podršku države. Uvijek imate kritičare koji će reći da je to malo i ja se slažem sa tim kao ministar kulture i bilo bi ružno da kažem da je dovoljno novca za kulturu. Naprotiv, treba sve više i više ulagati u kulturu s jedne strane, ali sa druge strane treba i kulturni stvaraoci na neki način da se okrenu i da vide kako je to u svijetu. Nije tačno da mladi, neafirmisani likovni umjetnici u svijetu dobiju ateljee. Oni moraju da se izbore za svoje mjesto u društvu i oni moraju da se u konačnom izbore na tržištu koje je sve oštrije i za svoju ličnu promociju. Isto tako važi i za neke druge umjetnike, ali ono što je dobro, bez obzira na tu priču, ono što me raduje jeste da u svakoj oblasti stvaralaštva mi iz dana u dan imamo sve više referentnih imena i to imena koja su referentna ne samo za naše okruženje, nego i za čitavu Evropu.
