Na skali koja obuhvata stavove o Titu kao brendu, ocu naroda, do ocjena da se radi o zločincu ili prevarantu, Zafranovića smo pitali gdje je smjestio ovu istorijsku ličnost:
„Kod nas se postavljaju ta neka krajnja, polarna pitanja. Mislim da nije ni jedno ni drugo, nego da jednostavno se ta epoha 20. stoljeća ne može zamisliti bez imena Tita. To je ogromna historijska ličnost koja je obilježila ne samo naš prostor nego cijeli svijet. Biće interesantno analizirati što je to proizveo kod nas intimno - mi smo od toga napravljeni, mi smo u to doba živjeli pun život.“
Zafranović tvrdi da nije jugonostalgičan, ali priznaje da žali za nekadašnjim ogromnim kulturnim prostorom i publikom od Skoplja do Ljubljane:
„Ovo smo se sada atomizirali, dobili smo neke male državice u kojima jednostavno nema zraka. Taj ventil će morati otvoriti i to je samo pitanje prijema u Evropu, i mislim da će taj isti jezik, manje-više isti jezik, koji nije samo komunikacija nego je mnogo više, sam po sebi osloboditi ponovo to kulturno tržište na teritoriju na kojem se taj jezik govori.“
Zafranović je početkom devedestih završio u izbjeglištvu. Tek u posljednje dvije, tri godine ponovo dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednika Stipe Mesića:
„Ja imam, kako bih rekao, dvojaki osjećaj da me tu i tamo primaju, s obzirom na ipak neku moju internacionalnu poziciju, sa šampanjcem, govorim o politici, ali čim zadrem u tzv. realizaciju određenih tema, odmah nailazim na određene otpore i spuštam se od tih visokih funkcija na sekretarice - a onda je kraj.“
U režisorskom opusu Lordana Zafranovića centralna tema često je bio zločin. Zafranović kaže da je strah od priče o zločinu još uvijek duboko ukorijenjen:
„Niko neće da otvara te teme zato šta će naići na otpor. Prvo će naići na otpor bilo koje politike koja računa na nacionalni korpus. A drugo, jednostavno stvari se uljepšavaju. Ja sam uvijek bio zagovornik onoga da se mora početi prvo od svoga, od svoje okoline, od svojih najbližih, pa kad si analizirao to što se je desilo sa te strane, kad si priznao određena zla koja si napravio, onda tek možeš da analiziraš tuđe, onda tek možeš da pružiš ruku i napraviš most i neki suživot. Ovako, ako to ostane na tim poluistinama i polustvarima, biće vrlo teško.“
Filmovi Lordana Zafranovića ostali su upamćeni, između ostaloga, i po eksplicitno predstavljenoj ženskoj seksualnosti. Ovaj režiser objašnjava da je osnovni razlog za to činjenica da je žena za muškarca oduvijek misterija koju teži razotkriti:
„Otkrivanje tih nekih ženskih, ne samo vanjštine, nego tih nekih stanja u odnosu sa muškarcem to je bit našeg bavljenja umjetnošću. Mi smo od majke pa do svih tih žena koje upoznamo uvijek u onom osnovnom pitanju šta je to zapravo žena. Jer jednostavno naš muški svijet funkcionira na neki drugi način. I u tom smislu sam ja uvukao kao prvu stvar trebalo je tu ženu skinuti - kao Evu. U ono vrijeme to je bilo u Katoličkoj crkvi..., komunisti nisu to nikad voljeli, ali smo i to otvorili. Nije to nikakva velika revolucija nije bila, ali ipak je doprinijelo nekoj vrsti oslobađanja.“
Zafranović planira da snimi i film Karuzo, kao kaže, tragikomediju o operi i masovnoj manipulaciji, smještenu u Split neposredno uoči Drugog svjetskog rata. A davno planirani igrani filmovi Mis Sarajevo i Ostrvo Balkan moraće, nažalost, da sačekaju neka bolja vremena.
„Kod nas se postavljaju ta neka krajnja, polarna pitanja. Mislim da nije ni jedno ni drugo, nego da jednostavno se ta epoha 20. stoljeća ne može zamisliti bez imena Tita. To je ogromna historijska ličnost koja je obilježila ne samo naš prostor nego cijeli svijet. Biće interesantno analizirati što je to proizveo kod nas intimno - mi smo od toga napravljeni, mi smo u to doba živjeli pun život.“
Zafranović tvrdi da nije jugonostalgičan, ali priznaje da žali za nekadašnjim ogromnim kulturnim prostorom i publikom od Skoplja do Ljubljane:
„Ovo smo se sada atomizirali, dobili smo neke male državice u kojima jednostavno nema zraka. Taj ventil će morati otvoriti i to je samo pitanje prijema u Evropu, i mislim da će taj isti jezik, manje-više isti jezik, koji nije samo komunikacija nego je mnogo više, sam po sebi osloboditi ponovo to kulturno tržište na teritoriju na kojem se taj jezik govori.“
Zafranović je početkom devedestih završio u izbjeglištvu. Tek u posljednje dvije, tri godine ponovo dolazi u Hrvatsku na poziv predsjednika Stipe Mesića:
„Ja imam, kako bih rekao, dvojaki osjećaj da me tu i tamo primaju, s obzirom na ipak neku moju internacionalnu poziciju, sa šampanjcem, govorim o politici, ali čim zadrem u tzv. realizaciju određenih tema, odmah nailazim na određene otpore i spuštam se od tih visokih funkcija na sekretarice - a onda je kraj.“
U režisorskom opusu Lordana Zafranovića centralna tema često je bio zločin. Zafranović kaže da je strah od priče o zločinu još uvijek duboko ukorijenjen:
„Niko neće da otvara te teme zato šta će naići na otpor. Prvo će naići na otpor bilo koje politike koja računa na nacionalni korpus. A drugo, jednostavno stvari se uljepšavaju. Ja sam uvijek bio zagovornik onoga da se mora početi prvo od svoga, od svoje okoline, od svojih najbližih, pa kad si analizirao to što se je desilo sa te strane, kad si priznao određena zla koja si napravio, onda tek možeš da analiziraš tuđe, onda tek možeš da pružiš ruku i napraviš most i neki suživot. Ovako, ako to ostane na tim poluistinama i polustvarima, biće vrlo teško.“
Filmovi Lordana Zafranovića ostali su upamćeni, između ostaloga, i po eksplicitno predstavljenoj ženskoj seksualnosti. Ovaj režiser objašnjava da je osnovni razlog za to činjenica da je žena za muškarca oduvijek misterija koju teži razotkriti:
„Otkrivanje tih nekih ženskih, ne samo vanjštine, nego tih nekih stanja u odnosu sa muškarcem to je bit našeg bavljenja umjetnošću. Mi smo od majke pa do svih tih žena koje upoznamo uvijek u onom osnovnom pitanju šta je to zapravo žena. Jer jednostavno naš muški svijet funkcionira na neki drugi način. I u tom smislu sam ja uvukao kao prvu stvar trebalo je tu ženu skinuti - kao Evu. U ono vrijeme to je bilo u Katoličkoj crkvi..., komunisti nisu to nikad voljeli, ali smo i to otvorili. Nije to nikakva velika revolucija nije bila, ali ipak je doprinijelo nekoj vrsti oslobađanja.“
Zafranović planira da snimi i film Karuzo, kao kaže, tragikomediju o operi i masovnoj manipulaciji, smještenu u Split neposredno uoči Drugog svjetskog rata. A davno planirani igrani filmovi Mis Sarajevo i Ostrvo Balkan moraće, nažalost, da sačekaju neka bolja vremena.
