RSE: 'Četrdeset godina Međunarodne galerije portreta 1964-2004', je konačno ugledala svjetlo dana. Ovakve knjige su zapravo prava rijetkost u ovim oskudnim vremenima. Kako si uopšte došao u priliku da je objaviš? Kod nas je to veća avantura od samog pisanja, od samog stvaralačkog čina ili istraživačkog rada.
SARAJLIĆ: Tu monografiju sam radio negdje oko dvije godine i završio 2004. godine, ali pošto su u nas kokuzna vremena, bar što se tiče finansija, uspjeli smo da je izdamo tek ove godine.
RSE: Ima li nekakve razlike između tvog djela i sličnih knjiga ove vrste i namjene. Šta ona sve obuhvata?
SARAJLIĆ: Ova publikacija obuvata sve izložbe od 1964. do 2004. godine. Posebno je značajno to da smo imali i imamo veoma bogatu izdavačku djelatnost, onda registar svih autora odnosno imena koja su učestvovala u promovisanju ove galerije, kao i ljetopis same galerije. Imamo i veoma značajnu i vrijednu bibliografiju, koja obuhvata negdje oko dvije i po hiljade bibliografskih jedinica.
RSE: To je zapravo mala istorija – od početnog entuzijazma da se ta ideja realizuje do ugledne svejugoslavenske galerije, a kasnije bogami i do padanja u zaborav. To je zapravo storija o usponu i padu jedne sjajne ideje, ali i naše kulturne politike.
SARAJLIĆ: Tebi je svakako poznato da se kod nas, u zadnjih nekoliko godina, da ne kažem deceniju, vodi jedan poseban vid partijske odnosno stranačke kulture. Na primjer, kad su došli ovi koji su došli, oni su smatrali da je to galerija režimskog tipa. Čak se i portret smatrao bogohulnim i tako dalje. Ali, ipak, galerija je uspjela da se za ovo vrijeme odupre najezdi tog primitivnog, provincijalnog duha. Nažalost, i neki političari su doprinijeli, svojim nezapamćenim negativnim odnosom tome, da ova institucija ipak pomalo ode u zaborav, valjda držeći se one maksime da pobjednici pišu istoriju.
RSE: Onomad, galerija je – kako i naziv to sugeriše – bila institucija od državnog značaja, a danas je, formalnopravno, gradska ili kantonalna ili ničija?
SARAJLIĆ: Ona je nekad bila, sa svojim izložbama jugoslovenskog portreta i kao pojava sama po sebi, institucija, i imala je manifestacija od posebnog značaja za kulturu čitave bivše Jugoslavije, gdje su participirale republičke i pokrajinske kulturne zajednice. Ovih dana, eto, dolazi neko bolje vrijeme, da tako kažem, iako nam je osnivač bila opština. Međutim, sad su aktuelna neka suosnivačka prava, tako da jednim dijelom participira i Tuzlanski kanton.
RSE: Kako se u takvim uslovima prikupljaju sedstva za osnovnu funkciju? Kako se čuva fundus, a kako realizuju programi, ako ih i kad ih ima?
SARAJLIĆ: U projekte idemo onako sirotinjski. Ali smo sačuvali cjelokupan fundus – preko pet hiljada umjetničkih jedinica. Dobro, rat je učinio svoje, mnogobrojna djela zahtijevaju restauraciju, ali valjda će doći bolje vrijeme.
RSE: Nekom na znanje i ravnanje, a nekom radi pukog podsjećanja na neka bolja vremena, da nabrojimo ponešto iz onoga što galerija čuva?
SARAJLIĆ: Imamo nekoliko kolekcija i zbirki, kao što je, na primjer, kolekcija savremenog portreta 19. i 20. vijeka. Zatim imamo kolekciju crteža, akvarela i tempera i ulja akademika Ismeta Mujezinovića. Dalje kolekciju crteža i grafika prve žene slikara u Bosni i Hercegovini i u Tuzli – Adele Behr Vukić. Onda legat Haima Jamesa Pinte. Tu je i internacionalna zbirka portreta, crteža i grafika „Interbitef“, kao i djela savremene bosanskohercegovačke umjetnosti.
RSE: Da li je smisao postojanja jedne ovakve ustanove tek da čuva ovakvo blago ili postoje neki planovi za budućnost?
SARAJLIĆ: Ovo je muzejsko-galerijska ustanova specijalnog tipa. U narednom periodu, kada ljudi dobiju nove inspiracije ili kada dođu neki novi ljudi, imaće više sluha za jednu ovakvu instituciju. Ona postoji u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, međutim, ipak nije bez odjeka u kulturnoj javnosti. Na primjer, prije dvadeset dana smo otvorili izložbu u galeriji „Rajko Mamuzić“ u Novom Sadu, koja je zaista pobudila veliko interesovanje. Dokaz za to je pet hiljada posjetilaca.
RSE: Ja se nadam da će ova generacija, s tobom na čelu, uspjeti sačuvati to što tamo ima, da će doći bolja vremena koja će omogućiti da se to sve ponovo posprema kao što je to običaj u muzeološkoj djelatnosti, ali i da će biti još dosta programa i dosta publike.
SARAJLIĆ: Ja se svakako tome nadam i dijelim tvoje mišljenje. To je kulturna potreba u ovoj zemlji koja je takva kakva je. Ono što ostaje kao konstanta, to je da kultura, ipak, ne počinje od danas, nego ima svoju tradiciju.
SARAJLIĆ: Tu monografiju sam radio negdje oko dvije godine i završio 2004. godine, ali pošto su u nas kokuzna vremena, bar što se tiče finansija, uspjeli smo da je izdamo tek ove godine.
RSE: Ima li nekakve razlike između tvog djela i sličnih knjiga ove vrste i namjene. Šta ona sve obuhvata?
SARAJLIĆ: Ova publikacija obuvata sve izložbe od 1964. do 2004. godine. Posebno je značajno to da smo imali i imamo veoma bogatu izdavačku djelatnost, onda registar svih autora odnosno imena koja su učestvovala u promovisanju ove galerije, kao i ljetopis same galerije. Imamo i veoma značajnu i vrijednu bibliografiju, koja obuhvata negdje oko dvije i po hiljade bibliografskih jedinica.
RSE: To je zapravo mala istorija – od početnog entuzijazma da se ta ideja realizuje do ugledne svejugoslavenske galerije, a kasnije bogami i do padanja u zaborav. To je zapravo storija o usponu i padu jedne sjajne ideje, ali i naše kulturne politike.
SARAJLIĆ: Tebi je svakako poznato da se kod nas, u zadnjih nekoliko godina, da ne kažem deceniju, vodi jedan poseban vid partijske odnosno stranačke kulture. Na primjer, kad su došli ovi koji su došli, oni su smatrali da je to galerija režimskog tipa. Čak se i portret smatrao bogohulnim i tako dalje. Ali, ipak, galerija je uspjela da se za ovo vrijeme odupre najezdi tog primitivnog, provincijalnog duha. Nažalost, i neki političari su doprinijeli, svojim nezapamćenim negativnim odnosom tome, da ova institucija ipak pomalo ode u zaborav, valjda držeći se one maksime da pobjednici pišu istoriju.
RSE: Onomad, galerija je – kako i naziv to sugeriše – bila institucija od državnog značaja, a danas je, formalnopravno, gradska ili kantonalna ili ničija?
SARAJLIĆ: Ona je nekad bila, sa svojim izložbama jugoslovenskog portreta i kao pojava sama po sebi, institucija, i imala je manifestacija od posebnog značaja za kulturu čitave bivše Jugoslavije, gdje su participirale republičke i pokrajinske kulturne zajednice. Ovih dana, eto, dolazi neko bolje vrijeme, da tako kažem, iako nam je osnivač bila opština. Međutim, sad su aktuelna neka suosnivačka prava, tako da jednim dijelom participira i Tuzlanski kanton.
RSE: Kako se u takvim uslovima prikupljaju sedstva za osnovnu funkciju? Kako se čuva fundus, a kako realizuju programi, ako ih i kad ih ima?
SARAJLIĆ: U projekte idemo onako sirotinjski. Ali smo sačuvali cjelokupan fundus – preko pet hiljada umjetničkih jedinica. Dobro, rat je učinio svoje, mnogobrojna djela zahtijevaju restauraciju, ali valjda će doći bolje vrijeme.
RSE: Nekom na znanje i ravnanje, a nekom radi pukog podsjećanja na neka bolja vremena, da nabrojimo ponešto iz onoga što galerija čuva?
SARAJLIĆ: Imamo nekoliko kolekcija i zbirki, kao što je, na primjer, kolekcija savremenog portreta 19. i 20. vijeka. Zatim imamo kolekciju crteža, akvarela i tempera i ulja akademika Ismeta Mujezinovića. Dalje kolekciju crteža i grafika prve žene slikara u Bosni i Hercegovini i u Tuzli – Adele Behr Vukić. Onda legat Haima Jamesa Pinte. Tu je i internacionalna zbirka portreta, crteža i grafika „Interbitef“, kao i djela savremene bosanskohercegovačke umjetnosti.
RSE: Da li je smisao postojanja jedne ovakve ustanove tek da čuva ovakvo blago ili postoje neki planovi za budućnost?
SARAJLIĆ: Ovo je muzejsko-galerijska ustanova specijalnog tipa. U narednom periodu, kada ljudi dobiju nove inspiracije ili kada dođu neki novi ljudi, imaće više sluha za jednu ovakvu instituciju. Ona postoji u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, međutim, ipak nije bez odjeka u kulturnoj javnosti. Na primjer, prije dvadeset dana smo otvorili izložbu u galeriji „Rajko Mamuzić“ u Novom Sadu, koja je zaista pobudila veliko interesovanje. Dokaz za to je pet hiljada posjetilaca.
RSE: Ja se nadam da će ova generacija, s tobom na čelu, uspjeti sačuvati to što tamo ima, da će doći bolja vremena koja će omogućiti da se to sve ponovo posprema kao što je to običaj u muzeološkoj djelatnosti, ali i da će biti još dosta programa i dosta publike.
SARAJLIĆ: Ja se svakako tome nadam i dijelim tvoje mišljenje. To je kulturna potreba u ovoj zemlji koja je takva kakva je. Ono što ostaje kao konstanta, to je da kultura, ipak, ne počinje od danas, nego ima svoju tradiciju.
