Ima pet godina i zove se Sara Barbara. Prije dva dana smo imali njen rodjendanski "party." Kao i svi drugi roditelji potrudili smo se da uživa, pozvali njene prijatelje i prijateljice iz vrtića, pripremili tortu.......Kad je sve uspješno završilo, zadovoljan, upitao sam je:
"Da li ti je bilo lijepo?"
"Nije!"
Valjda je vidjela koliko sam šokiran pa je, smijući se, dodala:
"Nije mi bilo lijepo, bilo mi je – super!!"
E sad, ako ona sa 5 godina zna kako zafrkavati rodjenog oca, šta će raditi kad bude imala 10? Još jedan primjer kako roditelji podcjenjuju svoju djecu. Zagrebački VJESNIK izvještava prije dva dana nešto slično. Srednjoškolci u Hrvatskoj su, naime, u jednom istraživanju, ocjenjivali odgojnu ulogu svojih roditelja. "Da sam ja roditelj, ne bih bio radoholičar kao sto su moji roditelji!" – napisao je jedan od njih. Roditelji jednostavno previše rade, nemaju strpljenja, vremena niti motivacije za razgovor sa djecom. Tako sav razgovor počinje i završava sa pitanjem koje je, u stvari, usputno pitanje: "Kako je bilo u školi?" – piše u istraživanju.
Da li je vladajući sistem vrijednosti zaista natjerao ljude da u trčeći za novcem i karijerom zanemare ono što je osnova svega – obitelj? Da li to djeca i roditelji sve manje žive jedni sa drugima, a sve više jedni pored drugih? Lidija Pehar, profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu kaže u sarajevskom "Oslobodjenju", da reforma obrazovanja treba da kao rezultat ima oslobadjanje djeteta, a ne njegovu blokadu ili frustriranje. Ona kaže da se dijete osjeća kao u kaznionici, stalno prijete neke ocjene neki drilovi i neka kažnjavanja.
Ali kako naći pola sata? Jedan je Englez jučer uhapšen jer je gotovo namrtvo istukao svoju DVOGODIŠNJU djevojčicu. Odmah su ga smjestili u kategorije umobolnih iako mi se čini da je to što se njemu dogodilo prije posljedica stalne trke za uspjehom i zaradom pa je ceh platilo dvogodišnje dijete. Pokušavam reći – ako je čovjek "puko" uzroci za to možda nisu samo medicinske prirode nego i socijalne.
BBC je, takodjer jučer, objavio da u Engleskim školama stoji prazno ni manje ni više nego 758.000 školskih klupa! Nema dovoljno djece! Pa, kako će ih biti!? Odrasli, da bi bili uspješni i dostigli odredjeni životni standard, rade od 9 do 18 sati, dodju kući, nešto malo pojedu i – ponovo pred kompjuter. Ako hoćeš biti uspješan – nemaš radnog vremena, a već i na mobilnom telefonu imaš kompjuter pa si na raspolaganju – 24 sata. Tako mladi roditelji nemaju vremena za djecu ako uopće stignu da ih imaju. Najgora varijanta je – dobiješ djecu i onda nemaš vremena da se sa njima baviš niti da razumiješ svijet u kojem žive. Pa se iznenadiš kad shvatiš da su već do grla u problemima. Prošle je godine jedan Francuz u Pragu shvatio da mu je kćerka sa 11 godina ostala trudna. I da je zatrudnila – za vrijeme školskog izleta!! Škola je privatna i djeca su igrala "ruski rulet". Skinuli se, pet djevojčica i pet dječaka, vrtili se u krug, kad neko vikne STOP - vode "ljubav" gdje se ko zatekao.
Šta je dakle izbor? Tko želi djecu i tko želi biti odgovoran mora pristati na žrtvu da jedan roditelj ne radi. To drugim riječima znači – manji standard za obitelj, jedna zakašnjela ako ne i propala karijera.
Izbor je dakle – ili uspjeh ili djeca!! Kad imas 30 biraš uspjeh, kad imaš 50 žao ti zato što si izabrao karijeru, a ne djecu.
Kad me ona ista moja petogodišnja kćerka neki dan "uhvatila" kako čitam neke papire i kad sam joj objasnio da mi to treba za posao, upitala me: "A zašto tate i mame moraju da imaju posao i kad dodju kuci?"
Nisam joj objasnio. Niti njoj, niti sebi. Samo sam sklonio papire i ustao sutradan pola sata ranije. Onda smo zajedno vidjeli na televiziji jednu "dječju" vijest iz Hrvatske: Mjesto zbivanja: Osijek, jedna osnovna škola. Učenika puno, kao i svaki drugi dan. Da stojite negdje blizu zgrade ne bi ste vjerovali da se radi o osnovnoj školi. Ili – možda bi vjerovali da je škola prazna! Zašto? Možeš satima stajati ali galame i graje nema! Odlučilo vodjstvo škole da – ukine školsko zvono, pa sad nakon svakog sata u razredu svira Mozart, Betoven i šta li još sve ne.
"Smiruje nas ta glazba!" – kaže jedan učenik na HRT-u.
"Nema divljanja, ne skaču više kad zvono zvoni!" – dodaje učiteljica
"Nema stresa" – kaze jedan učitelj.
NE DIVLJAJU – kaže učiteljica. SMIRUJE NAS kaže dječak. Nisam bas siguran da bih volio školu bez školskog zvona i još sam manje siguran da je baš Mozart taj čija je uloga ključna da djeca ne divljaju i da su smirena.
Valjda sam – staromodan.
Email me Nenad Pejic
"Da li ti je bilo lijepo?"
"Nije!"
Valjda je vidjela koliko sam šokiran pa je, smijući se, dodala:
"Nije mi bilo lijepo, bilo mi je – super!!"
E sad, ako ona sa 5 godina zna kako zafrkavati rodjenog oca, šta će raditi kad bude imala 10? Još jedan primjer kako roditelji podcjenjuju svoju djecu. Zagrebački VJESNIK izvještava prije dva dana nešto slično. Srednjoškolci u Hrvatskoj su, naime, u jednom istraživanju, ocjenjivali odgojnu ulogu svojih roditelja. "Da sam ja roditelj, ne bih bio radoholičar kao sto su moji roditelji!" – napisao je jedan od njih. Roditelji jednostavno previše rade, nemaju strpljenja, vremena niti motivacije za razgovor sa djecom. Tako sav razgovor počinje i završava sa pitanjem koje je, u stvari, usputno pitanje: "Kako je bilo u školi?" – piše u istraživanju.
Da li je vladajući sistem vrijednosti zaista natjerao ljude da u trčeći za novcem i karijerom zanemare ono što je osnova svega – obitelj? Da li to djeca i roditelji sve manje žive jedni sa drugima, a sve više jedni pored drugih? Lidija Pehar, profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu kaže u sarajevskom "Oslobodjenju", da reforma obrazovanja treba da kao rezultat ima oslobadjanje djeteta, a ne njegovu blokadu ili frustriranje. Ona kaže da se dijete osjeća kao u kaznionici, stalno prijete neke ocjene neki drilovi i neka kažnjavanja.
Ali kako naći pola sata? Jedan je Englez jučer uhapšen jer je gotovo namrtvo istukao svoju DVOGODIŠNJU djevojčicu. Odmah su ga smjestili u kategorije umobolnih iako mi se čini da je to što se njemu dogodilo prije posljedica stalne trke za uspjehom i zaradom pa je ceh platilo dvogodišnje dijete. Pokušavam reći – ako je čovjek "puko" uzroci za to možda nisu samo medicinske prirode nego i socijalne.
BBC je, takodjer jučer, objavio da u Engleskim školama stoji prazno ni manje ni više nego 758.000 školskih klupa! Nema dovoljno djece! Pa, kako će ih biti!? Odrasli, da bi bili uspješni i dostigli odredjeni životni standard, rade od 9 do 18 sati, dodju kući, nešto malo pojedu i – ponovo pred kompjuter. Ako hoćeš biti uspješan – nemaš radnog vremena, a već i na mobilnom telefonu imaš kompjuter pa si na raspolaganju – 24 sata. Tako mladi roditelji nemaju vremena za djecu ako uopće stignu da ih imaju. Najgora varijanta je – dobiješ djecu i onda nemaš vremena da se sa njima baviš niti da razumiješ svijet u kojem žive. Pa se iznenadiš kad shvatiš da su već do grla u problemima. Prošle je godine jedan Francuz u Pragu shvatio da mu je kćerka sa 11 godina ostala trudna. I da je zatrudnila – za vrijeme školskog izleta!! Škola je privatna i djeca su igrala "ruski rulet". Skinuli se, pet djevojčica i pet dječaka, vrtili se u krug, kad neko vikne STOP - vode "ljubav" gdje se ko zatekao.
Šta je dakle izbor? Tko želi djecu i tko želi biti odgovoran mora pristati na žrtvu da jedan roditelj ne radi. To drugim riječima znači – manji standard za obitelj, jedna zakašnjela ako ne i propala karijera.
Izbor je dakle – ili uspjeh ili djeca!! Kad imas 30 biraš uspjeh, kad imaš 50 žao ti zato što si izabrao karijeru, a ne djecu.
Kad me ona ista moja petogodišnja kćerka neki dan "uhvatila" kako čitam neke papire i kad sam joj objasnio da mi to treba za posao, upitala me: "A zašto tate i mame moraju da imaju posao i kad dodju kuci?"
Nisam joj objasnio. Niti njoj, niti sebi. Samo sam sklonio papire i ustao sutradan pola sata ranije. Onda smo zajedno vidjeli na televiziji jednu "dječju" vijest iz Hrvatske: Mjesto zbivanja: Osijek, jedna osnovna škola. Učenika puno, kao i svaki drugi dan. Da stojite negdje blizu zgrade ne bi ste vjerovali da se radi o osnovnoj školi. Ili – možda bi vjerovali da je škola prazna! Zašto? Možeš satima stajati ali galame i graje nema! Odlučilo vodjstvo škole da – ukine školsko zvono, pa sad nakon svakog sata u razredu svira Mozart, Betoven i šta li još sve ne.
"Smiruje nas ta glazba!" – kaže jedan učenik na HRT-u.
"Nema divljanja, ne skaču više kad zvono zvoni!" – dodaje učiteljica
"Nema stresa" – kaze jedan učitelj.
NE DIVLJAJU – kaže učiteljica. SMIRUJE NAS kaže dječak. Nisam bas siguran da bih volio školu bez školskog zvona i još sam manje siguran da je baš Mozart taj čija je uloga ključna da djeca ne divljaju i da su smirena.
Valjda sam – staromodan.
Email me Nenad Pejic