RSE: Na skupu u Banja Luci rečeno je i ovo: Tražimo od Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Srbije da podignu tužbu protiv Hrvatske za genocid počinjen nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasneovcu. Da li se sa ovakvim zahtijevima unosi kofuzija u odnosu na složeno pitanje agresora i žrtve?
A. Neier: To je gore je “konfuzije”. Kada se neko fokusira na raniju prošlost, a sasvim ignoriše slične dogadjaje iz bliže prošlosti, onda je izvjesno da se tu radi o političkoj pristrasnosti i tu nemamo posla sa nastojanjem da se dodje do pravde. Naravno, ja nisma protiv istraživanja prošlosti. Jermeni su, recimo, u pravu što traže da se utvrdi ono što je Otomanska imperija uradila 1915 godine. Ali ako imamo tragične dogadjaje koji su dio novije prošlosti i ako se oni potiškuju , onda je to izvrtanje činjenica.
RSE: Sa konferencije u Banja Luci upućen je zahtjev da se Jasenovac i obližnje područje vezano za zločine iz Drugog svjetskog rata, stavi pod zaštitu UNESCO-a. Šta Vi o tome mislite?
A. Neier: Mislim da je veoma važno da se na adekvatan način obilježe stratišta, mjesta velikog stradanja ljudi, velikog zločina. Mislim da na taj način treba zaštiti Srebrenicu i Jasenovac. Mormao na isti način brinuti o oba mjesta.
RSE: Vi ste predavali na Pravnom fakultetu u New Yorku i pored ostalog bavite se i medjunarodnim pravom. Da li, sa stanovišta prava, može uopšte da se govori o podizanju tužbe protiv današnje Hrvatske, jer je Pavelićeva država bila dio Trećeg Rajha?
A. Neier: Pitanje je da li današnja hrvatska vlada može biti odgovorna za nešto što se dogodilo u vrijeme ustaškog režima, tokom Drugog svjetskog rata. To bi bilo prvo pitanje i to nije lagano pitanje, ako uopšte dodje do bilo kakog sudskog procesa. Pitanje je da li tu postoje nove činjenice, da li postoje svjedoci, kao i druge stvari koje su važne u svakom sudskom procesu.
Medjunarodni sud pravde može razmatrati slučaj kojeg jedna država pokreće protiv druge države, ali to ne znači da sud automatski ima jurisdikciju u tom konkretnom slučaju. Jedno od prvih pitanja bilo bi da li je uopšte moguće tužiti današnju hrvatsku vladu. Ali ja imam za vas jedno pitanje. Da li je na tom skupu u Banja Luci uopšte pomenuto to da je Dinko Šakić osudjen u Hrvatskoj za zločine koji su se dogodili u Jasenovcu. Ja to smatram jako značajnim. Koliko ja pamtim taj proces, mislim da tadašnja hrvatska vlada nije dobro obavila svoj posao, ali žrtve Jasenovca koje su bile dobro zastupljene uspjele su da dokažu zločine i hrvatski sud je osudio Šakića na 20 godina, što je bila maksimalna vremenaska kazna koja se mogla izreći u tom slučaju. Vjerujem da je Šakić živ i da je u hrvatskom zatvoru. Smatram veoma značajnom činjenicu da je on osudjen na hrvatskom sudu. Ako se neko bavi Jasenovcem i to ne spominje, onda ispušta važnu činjenicu.
RSE: Ponekd, stiče se utisak da mi na Balkanu ne radimo ništa drugo nego pokušavamo dokazati ko je najveća žrtva? Kako iz toga izaći?
A. Neier: To nikako nije dobro. Ponekad se dogadja da grupa ljudi koji smatraju sebe žrtvom koristi taj status da bi opravdala zločine prema drugima. Grozne stvari se mogu dogoditi kao posejdica takvog uvjerenja. Nakon prvog svjetskog rata Njemci su sebe vidjeli kao žrtvu i dio onog što se dogodilo u drugom svjetskom ratu bila je konsekvenca tog njemačkog vidjenja vlastitog naroda kao žrtve. Naravno da je jako važno boriti se za pravdu, ali status žrtve nikome ne daje pravo da čini zlo drugome, da opravda svoje zločine.
RSE: Kakva je svrha okupljanja i deklaracija kao ove koja je stigla iz Banja Luke?
A. Neier: Meni lično takvi skupovi izgledaju destruktivno. Mislim da je sasvim legitiman zahtjev da se Jasenovcu posveti dužna pažnja, ali Jasenovac ne može biti opravdanje za zločine počinjene kasnije i mi ne možemo ignorisati zločine koji su se dogodili u bližoj prošlosti. Činjenica da do danas nisu uhvaćeni glavni krivci za Srebrenicu i da se oni ne nalaze u Hagu je uznemiravajuća. I oni vjerovatno uživaju zaštitu vlasti u Srbiji. Ako se to prećuti i govori se samo o onome šta je bilo prije više od 60 godina, to je destruktivno ponašanje.
