"Ja ne prihvaćam to što vi govorite! Ja smatram svojom dužnošću da se borim za demokraciju, dakle da pišem protiv vlade. Ja hoću da doprinesem demokraciji! U svemu ostalom ja ću biti profesionalna, ali kad je demokracija u pitanju – ja sam neprofesionalna, ja sam tu da se borim!" Pokušavao sam argumentirati da je "borba za demokraciju" u stvari profesionalno izvještavanje ali me nije slušala.
U siječnju 1994-e jedna mi se ugledna beogradska kolegica, danas na jednom visokom položaju u beogradskoj "Politici", ponudila da radi za Slobodnu Evropu. Kad sam joj rekao da nemam baš utisak iz njenih napisa da je profesionalna, ovako mi je odgovorila:
"Može se biti profesionalan i ako si na jednoj strani!"
U srpnju 2004. sam imao priliku razgovarati u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana, na istu temu. Oko 50 prisutnih kolega iz domaćih medija brzo se složilo sa mnom oko principa. I onda je došlo ono ALI...... Naime, svi odreda su mi rekli da oni niti mogu niti hoće biti profesionalni u slučaju sukoba oko Nagorno Karabaha, teritorije Azerbejdžana koju je okupirala Armenija još 1992. godine.
"To su stvari od nacionalnog interesa i nas ne zanima šta misli armenijska strana" – govorili su u glas.
"Znači li to da vi možete biti u 90% svojih napisa profesionalni, a da u 10% to ne možete biti?" – pitao sam. Rekoše da mogu.
Imao sam 2005. godine zadovoljstvo da u Salzburgu prisustvujem razgovoru visoko rangiranih urednika u SAD i u najznačajnim medijima na arapskom jeziku. Sve je prstalo od argumenata CNN-a, Al-Jazeire, CBS-a, Al-Arabie i tako dalje. Kad sam pitao svoje kolege na arapskim medijima kako su izvjestili o 60-oj godišnjici Auschwitza bio sam šokiran odgovorom: "Mi o tome nismo ni izvještavali. Mi ne izvještavamo o tome jer je to u interesu Izraela!!"
Nisam znao da se može biti profesionalan 90%, niti sam znao da se može biti djelimično profesionalan. Nisam znao da je izvještavanje o 60-oj obljetnici koncentracionog logora u stvari izvještavanje u korist Izraela! U Srbiji bi se neki lako složili sa tom logikom, jer to znači da ne treba izvještavati o Srebrenici, jer je to u interesu muslimana! Ili - u Hrvatskoj nema izvještavanja o Jasenovcu, jer je to u interesu Srba!!!
Sjetio sam se svih tih događaja čitajući danas jedan podatak objavljen u Moskvi, na Kongresu Međunarodne federacije novinara. Naime, od 1993. do danas u Rusiji je ubijeno 80 novinara. Kolega iz ruske redakcije mi kaže da večernji dnevnik tamošnje televizije ignorira da se kongres uopće održava, a kamoli da objavi podatak o ubijenima i o tome da je rijetko koji slučaj od tih 80 ubijenih novinara rasvijetljen. I tamo se mnogi, izgleda, slažu da mogu biti 90% profesionalni, te da se onih 10% odnosi na državne interese. Problem nastaje kad se shvati je državni interes i baš tih 10%, gle čuda, nekako uvijek vezan za one najvažnije stvari! Pristajući, dakle, na 90% profesionalnosti i 10% poslušnosti, pristaje se ustvari na 90% profesionalnosti u nevažnim stvarima i 10% poslušnosti u svim važnim stvarima! Tako postaješ 100% neprofesionalan.
Hugo Chavez u Venezueli danas hladno ukida popularan TV kanal zato što "nerealno prikazuje stvarnost." Slažem se – to nije slika stvarnosti koju vidi Hugo Chavez. Milošević je prvo smijenio urednike, a onda su oni sami smjenjivali novinare. Prvu stvar koju je Putin uradio jeste da preuzme kontrolu nad medijima. I kad pristaneš na to da budeš profesionalan samo 90% - onda ti se naravno dogodi da ne izvjestiš o onih 80 ubijenih novinara u Rusiji jer je to u nacionalnom interesu; zatvore ti TV kanal koji najviše voliš; odjednom nakon par godina otkriješ kako su u tvoje ime krali i ubijali.
Smiješna se stvar dogodila dok sam bio u Bakuu tog srpnja/jula 20042-e Novine su se raspisale da je Armenija otela jednog vojnika Azerbejdžana, digla se nacija, pale su prijetnje.....a onda se siromah pojavio nakon tri dana. Napio se čovjek, zalutao u logor armenijskih vojnika, ovi ga počastili i vratili.
Tako su i tamo novinari shvatili da dok su vježbali patriotizam i pristali na onih 10% poslušnosti – pristali su u stvari da ih vuku za nas 100%.
Email me Nenad Pejic
U siječnju 1994-e jedna mi se ugledna beogradska kolegica, danas na jednom visokom položaju u beogradskoj "Politici", ponudila da radi za Slobodnu Evropu. Kad sam joj rekao da nemam baš utisak iz njenih napisa da je profesionalna, ovako mi je odgovorila:
"Može se biti profesionalan i ako si na jednoj strani!"
U srpnju 2004. sam imao priliku razgovarati u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana, na istu temu. Oko 50 prisutnih kolega iz domaćih medija brzo se složilo sa mnom oko principa. I onda je došlo ono ALI...... Naime, svi odreda su mi rekli da oni niti mogu niti hoće biti profesionalni u slučaju sukoba oko Nagorno Karabaha, teritorije Azerbejdžana koju je okupirala Armenija još 1992. godine.
"To su stvari od nacionalnog interesa i nas ne zanima šta misli armenijska strana" – govorili su u glas.
"Znači li to da vi možete biti u 90% svojih napisa profesionalni, a da u 10% to ne možete biti?" – pitao sam. Rekoše da mogu.
Imao sam 2005. godine zadovoljstvo da u Salzburgu prisustvujem razgovoru visoko rangiranih urednika u SAD i u najznačajnim medijima na arapskom jeziku. Sve je prstalo od argumenata CNN-a, Al-Jazeire, CBS-a, Al-Arabie i tako dalje. Kad sam pitao svoje kolege na arapskim medijima kako su izvjestili o 60-oj godišnjici Auschwitza bio sam šokiran odgovorom: "Mi o tome nismo ni izvještavali. Mi ne izvještavamo o tome jer je to u interesu Izraela!!"
Nisam znao da se može biti profesionalan 90%, niti sam znao da se može biti djelimično profesionalan. Nisam znao da je izvještavanje o 60-oj obljetnici koncentracionog logora u stvari izvještavanje u korist Izraela! U Srbiji bi se neki lako složili sa tom logikom, jer to znači da ne treba izvještavati o Srebrenici, jer je to u interesu muslimana! Ili - u Hrvatskoj nema izvještavanja o Jasenovcu, jer je to u interesu Srba!!!
Sjetio sam se svih tih događaja čitajući danas jedan podatak objavljen u Moskvi, na Kongresu Međunarodne federacije novinara. Naime, od 1993. do danas u Rusiji je ubijeno 80 novinara. Kolega iz ruske redakcije mi kaže da večernji dnevnik tamošnje televizije ignorira da se kongres uopće održava, a kamoli da objavi podatak o ubijenima i o tome da je rijetko koji slučaj od tih 80 ubijenih novinara rasvijetljen. I tamo se mnogi, izgleda, slažu da mogu biti 90% profesionalni, te da se onih 10% odnosi na državne interese. Problem nastaje kad se shvati je državni interes i baš tih 10%, gle čuda, nekako uvijek vezan za one najvažnije stvari! Pristajući, dakle, na 90% profesionalnosti i 10% poslušnosti, pristaje se ustvari na 90% profesionalnosti u nevažnim stvarima i 10% poslušnosti u svim važnim stvarima! Tako postaješ 100% neprofesionalan.
Hugo Chavez u Venezueli danas hladno ukida popularan TV kanal zato što "nerealno prikazuje stvarnost." Slažem se – to nije slika stvarnosti koju vidi Hugo Chavez. Milošević je prvo smijenio urednike, a onda su oni sami smjenjivali novinare. Prvu stvar koju je Putin uradio jeste da preuzme kontrolu nad medijima. I kad pristaneš na to da budeš profesionalan samo 90% - onda ti se naravno dogodi da ne izvjestiš o onih 80 ubijenih novinara u Rusiji jer je to u nacionalnom interesu; zatvore ti TV kanal koji najviše voliš; odjednom nakon par godina otkriješ kako su u tvoje ime krali i ubijali.
Smiješna se stvar dogodila dok sam bio u Bakuu tog srpnja/jula 20042-e Novine su se raspisale da je Armenija otela jednog vojnika Azerbejdžana, digla se nacija, pale su prijetnje.....a onda se siromah pojavio nakon tri dana. Napio se čovjek, zalutao u logor armenijskih vojnika, ovi ga počastili i vratili.
Tako su i tamo novinari shvatili da dok su vježbali patriotizam i pristali na onih 10% poslušnosti – pristali su u stvari da ih vuku za nas 100%.
Email me Nenad Pejic