"4. maja je konačno zatvoren obruč oko Sarajeva koji je bio 60 km. Podjelite 60 hiljada metara sa 2100 oruđa, dobijete da je oko Sarajeva bilo na svakih 35 metara jedno artiljerijsko oruđe."
Ovako govori jedan od građana Sarajeva koji je preživeo četrdeset četiri meseca dugu opsadu grada koja je počela upravo tog 4. maja 1992. godine kada je tadašnja JNA zajedno sa naoružanim aktivistima SDS, stegla omču oko pola miliona stanovnika glavnog grada BIH. Deo grada je okupiran, a onaj koji nije mogao biti osvojen izložen je besomučnom granatiranju. Gotovo svakodnevno grad je gađan i sa po 4000 granata, a ciljevi su bili bolnice, škole, džamije, sinagoge, muzeji, porodilišta, ali mesta gde su građani dolazili po vodu i hleb.
Građanin 1: "Svi građani Sarajeva su bili u slučajevima smrtne kazne, ali niko od nas nije znao kada će ga ta smrtna kazna stići."
Građanin 2: "Nigde nismo mogli maći od snajperskih hitaca, ko životinje su nas vrebali."
Građanin 3: "Odjednom se nađeš prikovan na sred ulice, odjednom neko puca a ti ne možeš da se pokreneš."
Građanin 4: "Noge su odsječene, zraka u plućima nema, onda su insistirali da se što više redovnog života odvija, kako bi ljudi ipak osjećali da žive a ne da su zatvoreni u blokadu."
Autor projekta Paket Opsada Sarajeva Suada Kapić koja je i sama svedok gotovo četvorogodišnjeg ubijanja jednog grada kaže da je svu energiju uložila upravo u pravljenje ovog svedočanstva iI da je u tom smislu opsada Sarajeva za nju lično bila nešto što je u drugom planu:
"Može se reć da ja nisam ni primjetila, smješno zvuči - vjerovatno neverovatno, te najnormalnije stvari, da nemaš vodu, struju, da živimo u tuđem stanu jer više nismo živjeli u svom... za taj viši aspekt to možda samo za sebe čuvam. Mogu reći da sada kad se sjetim nečega, ja sam samo htjela da uradim ovo... ne mogu da kažem šta mi je bilo najteže."
Nakon uništavanja gradske infrastrukture, Sarajevo je ostalo bez vode, struje, plina, a ishrana se svela na sporadične isporuke humanitarne pomoći:
Građanin 5: "Mi šta dobijemo od humanitarne pomoći, nisu imali na čemu da kuhaju, nisu imali ogreva, nisu imali struju."
Građanin 6: "To je bilo vrijeme kanistera. Strašno vrijeme!"
PR menad\er projekta Opsada Sarajeva Bojan Filipović kaže da svi preživeli nose neke traume:
"Čovjeka kojeg danas gledate koji ima 92 kile, kada se opsada Sarajeva završila imao sam 55, dakle pola mene. A jedna od stvari koju i dan danas nosim, možda čak kao i mentalni ožiljak je potreba da ne smem biti gladan, da ne volim predugo biti u mraku, čak ako je to i disko... jednostavno, jedno iskustvo koje nikad nikom ne bi poželio, al ga ne bi mijenjao ni za šta na svijetu."
Opsada grada u kojoj je poginulo 11.000 ljudi a 50.000 Sarajlija je ranjeno trajala je do 26. februara 1996 i najduža je u modernoj ljudskoj istoriji. I uprkos masovnim zločinima i ubistvima koja su počinjena, život ima svoj tok koji ništa ne može zaustaviti:
"Bila je jedna svijeća u čitavom rodilištu, jedna svijeća za istovremeno dva poroda, jedna svijeća za istovremeno troje novorođenčadi."
Istoričar Branka Prpa ističe da u svoj toj patnji ipak nije fascinantno, kako kaže, knjigovodstvo smrti:
"Nego nešto drugo sa ovom svećom. Govori se o snazi ljudske dobrote, o snazi solidarnosti, o snazi da verujemo da je život nešto najdragocenije što imamo."
Neke se posledice ne mogu izbrisati, ali život čini svoje i komunikacija i sa onima koji su bili sa druge strane postaje vremenom uobičajena kaže Bojan Zec Filipović:
"Prve 2-3 godine poslije rata ispalo je da su svi bili u sanitetu i da su svi bili u logostici. Ali znate da je Sarajevo grad posebnog duha i sad se već gotovo prave vicevi na taj račun među nama. Sarajevo je uspjelo da dokaže da ima šanse da pobedi dobro i uvjeren sam da se Bosna vraća u neko svoje prirodno stanje, a prirodno stanje je da se mi družimo, šalimo, živimo zajedno a da poštujemo međusobne razlike."
Na posletku Andrej Nosov iz Inicijative mladih za ljudska prava zaključuje da projekat Paket za preživljavanje Opsada Sarajeva zaista predstavlja svedočanstvo protiv zaborava:
"Ostaje nešto što će nekim budućim generacijama, nekim ljudima koji su tada imali 2, 5 ili 7 godina, ostaje nešto što je svedočenje, nešto iz čega mogu da uče o prošlosti i nešto što će značiti neku novu neku drugačiju komunikaciju između Beograda i Sarajeva. Dakle, da znamo, da vidimo i da pamtimo sve one strašne stvari koje su se dogodile."
Ovako govori jedan od građana Sarajeva koji je preživeo četrdeset četiri meseca dugu opsadu grada koja je počela upravo tog 4. maja 1992. godine kada je tadašnja JNA zajedno sa naoružanim aktivistima SDS, stegla omču oko pola miliona stanovnika glavnog grada BIH. Deo grada je okupiran, a onaj koji nije mogao biti osvojen izložen je besomučnom granatiranju. Gotovo svakodnevno grad je gađan i sa po 4000 granata, a ciljevi su bili bolnice, škole, džamije, sinagoge, muzeji, porodilišta, ali mesta gde su građani dolazili po vodu i hleb.
Građanin 1: "Svi građani Sarajeva su bili u slučajevima smrtne kazne, ali niko od nas nije znao kada će ga ta smrtna kazna stići."
Građanin 2: "Nigde nismo mogli maći od snajperskih hitaca, ko životinje su nas vrebali."
Građanin 3: "Odjednom se nađeš prikovan na sred ulice, odjednom neko puca a ti ne možeš da se pokreneš."
Građanin 4: "Noge su odsječene, zraka u plućima nema, onda su insistirali da se što više redovnog života odvija, kako bi ljudi ipak osjećali da žive a ne da su zatvoreni u blokadu."
Autor projekta Paket Opsada Sarajeva Suada Kapić koja je i sama svedok gotovo četvorogodišnjeg ubijanja jednog grada kaže da je svu energiju uložila upravo u pravljenje ovog svedočanstva iI da je u tom smislu opsada Sarajeva za nju lično bila nešto što je u drugom planu:
"Može se reć da ja nisam ni primjetila, smješno zvuči - vjerovatno neverovatno, te najnormalnije stvari, da nemaš vodu, struju, da živimo u tuđem stanu jer više nismo živjeli u svom... za taj viši aspekt to možda samo za sebe čuvam. Mogu reći da sada kad se sjetim nečega, ja sam samo htjela da uradim ovo... ne mogu da kažem šta mi je bilo najteže."
Nakon uništavanja gradske infrastrukture, Sarajevo je ostalo bez vode, struje, plina, a ishrana se svela na sporadične isporuke humanitarne pomoći:
Građanin 5: "Mi šta dobijemo od humanitarne pomoći, nisu imali na čemu da kuhaju, nisu imali ogreva, nisu imali struju."
Građanin 6: "To je bilo vrijeme kanistera. Strašno vrijeme!"
PR menad\er projekta Opsada Sarajeva Bojan Filipović kaže da svi preživeli nose neke traume:
"Čovjeka kojeg danas gledate koji ima 92 kile, kada se opsada Sarajeva završila imao sam 55, dakle pola mene. A jedna od stvari koju i dan danas nosim, možda čak kao i mentalni ožiljak je potreba da ne smem biti gladan, da ne volim predugo biti u mraku, čak ako je to i disko... jednostavno, jedno iskustvo koje nikad nikom ne bi poželio, al ga ne bi mijenjao ni za šta na svijetu."
Opsada grada u kojoj je poginulo 11.000 ljudi a 50.000 Sarajlija je ranjeno trajala je do 26. februara 1996 i najduža je u modernoj ljudskoj istoriji. I uprkos masovnim zločinima i ubistvima koja su počinjena, život ima svoj tok koji ništa ne može zaustaviti:
"Bila je jedna svijeća u čitavom rodilištu, jedna svijeća za istovremeno dva poroda, jedna svijeća za istovremeno troje novorođenčadi."
Istoričar Branka Prpa ističe da u svoj toj patnji ipak nije fascinantno, kako kaže, knjigovodstvo smrti:
"Nego nešto drugo sa ovom svećom. Govori se o snazi ljudske dobrote, o snazi solidarnosti, o snazi da verujemo da je život nešto najdragocenije što imamo."
Neke se posledice ne mogu izbrisati, ali život čini svoje i komunikacija i sa onima koji su bili sa druge strane postaje vremenom uobičajena kaže Bojan Zec Filipović:
"Prve 2-3 godine poslije rata ispalo je da su svi bili u sanitetu i da su svi bili u logostici. Ali znate da je Sarajevo grad posebnog duha i sad se već gotovo prave vicevi na taj račun među nama. Sarajevo je uspjelo da dokaže da ima šanse da pobedi dobro i uvjeren sam da se Bosna vraća u neko svoje prirodno stanje, a prirodno stanje je da se mi družimo, šalimo, živimo zajedno a da poštujemo međusobne razlike."
Na posletku Andrej Nosov iz Inicijative mladih za ljudska prava zaključuje da projekat Paket za preživljavanje Opsada Sarajeva zaista predstavlja svedočanstvo protiv zaborava:
"Ostaje nešto što će nekim budućim generacijama, nekim ljudima koji su tada imali 2, 5 ili 7 godina, ostaje nešto što je svedočenje, nešto iz čega mogu da uče o prošlosti i nešto što će značiti neku novu neku drugačiju komunikaciju između Beograda i Sarajeva. Dakle, da znamo, da vidimo i da pamtimo sve one strašne stvari koje su se dogodile."
