Vladimir Emedi: Ja bih kao liječnik rekao da se rane još uvijek liječe. Međutim, dosta toga je postignuto u ovih 15 godina. Sad je život sasvim drugačiji u odnosu na 1997. i 1998. godinu, a nadam se da može biti još i bolji.
Boro Rkman:¸Rane jesu zaliječene, ali ne u potpunosti. Zavidane su prije svega kod onih koje je mazila božica sreće Fortuna, pa nisu ostali bez svojih najbližih u tim ratnim dešavanjima
Omer Karabeg:Kako biste danas opisali odnose Srba i Hrvata u Vukovaru? Da li je to zajednički ili paralelni život?
Vladimir Emedi:Mislim da je prošlo vrijeme kada je to bio parlaleni život. Mi sada živimo zajednički život, zajedno radimo, zajedno se školujemo, zajedno idemo na sportska natjecanja, zajedno igramo u određenim klubovima. Odnosi se poboljšavaju iz dana u dan. Ja sam optimista. Mislim da će vrlo brzo doći do stanja koje će biti kao i drugim gradovima.
Boro Rkman: U najvećem dijelu sam suglasan s ovim što je kolega Emedi rekao. Međutim, načelno bih rekao, ako mi dozvolite, jednu stvar. U medijima, a i u svakodnevnom žargonu, koristi se pogrešan termin suživot koji, po meni, implicira upravo život jednih pored drugih, a ne život jednih sa drugima. Ja mislim da mi ne trebamo stvarati elemente suživota nego zajedničkog života koji bi bio prožet svakodnevnim kontaktima među ljudima različitih nacija. To nije ono kad Srbin i Hrvat, koji rade u istom poduzeću ili uredu, jedan drugome kažu u liftu "dobar dan" ili "poštovanje, kako ste", to je kurtoazija, nego to treba da bude zajednički život prožet u mnogim segmenatima, od kontakata na poslu do privatnog druženja.
Vladimir Emedi:Cilj svih nas u Vukovaru je zajednički život. U Vukovaru međunacionalni problemi nisu veliki. Možda su veći u drugim gradovima. Međutim, novinari vrlo često preuveličavaju ono što se dogodi u Vukovaru. U drugim gradovima se dogodi možda i veća stvar, pa to prođe nezapaženo.
Omer Karabeg: Da li Hrvati u Vukovaru još uvijek gledaju na Srbe kao na krivce za rat?
Boro Rkman: To je teško reći. Najveći dio pripadnika srpske nacionalne manjine nema nikakvu ratnu hipoteku. Međutim, generalni je stav na nivou cijele Republike Hrvatske da svaki Srbin, pa i onaj koji je 1991. godine bio dijete, nosi hipoteku kolektivne odgovornosti. Svaka nečasna radnja i svaki zločin ima svoje ime i prezime. Vrlo je opasano poistovjećivati zločine sa etnicitetom. Ne mogu Srbi biti stigmatizovani zbog svega onoga što se dešavalo u ratnim godinama. Nažalost, takvo mišljenje je još uvijek prisutno, vjerujem da i dobar dio Vukovaraca tako gleda na svoje komšije Srbe.
Vladimir Emedi:Mogao bih odgovoriti isto kao i moj sugovornik - teško je to reći. Svako gleda individualno i naravno da svako sudi prema onome koliko je u ratu doživio gubitaka, koliko je izgubio svojih najbližih. Po mom sudu, krivci za rat u Vukovaru su sami sebe kaznili, napustili su ovaj grad i pravih krivaca ovde nema.
Omer Karabeg:Vi ste rekli da ljudi sa višom i visokom stručnom spremom lako dobijaju posao. Da li to važi i za Srbe?
Vladimir Emedi:Da. Evo vam najnoviji primjer. Eto, nažalost. moramo se opet prebrojavati. Naš grad osigurava plaćeni pripravnički staž za visokoobrazovane kadrove. Sada smo imali tri takva mjesta, dva su dobili Srbi.
Boro Rkman: Činjenica je da nekoliko mladih, svršenih diplomaca, pripadnika naše manjinske zajednice, koristi tu beneficiju koju jer grad osigurao. Htio bih to precizirati. To se odnosi na mlade ljude koji sad završavaju fakultet. Međutim, ja bih vam sada mogao nabrojati, imenom i prezimenom, dvadesetak intelektualaca koji imaju između 40 i 50 godina, od kojih su dvojica ili trojica magistri nauka, koji su u potrazi za poslom već dosta dugo vremena. Niko ih ne želi. Nije baš tako da će Srbin, ako je intelektualac, dobiti posao bez problema.
Omer Karabeg:Da li je diskriminacija ono što se događa sa Srbima koji su bili zaposleni u kombinatu Borovo. Njima nije priznat radni staž, niti su dobili otpremnine, a sve su to dobili Hrvati koji su bili zaposleni u Borovu. Kako vi na to gledate, gospodine Emedi?
Vladimir Emedi:Ja ne bih mogao o tome puno govoriti. To je sada sudski spor i sud će sigurno donijeti zadovoljavajuće rješenje. Postoje obećanja da će se sve to regulirati. Ja mislim da će se prava Srba izjednačiti i da će oni ostvariti ono što su ostvarili Hrvati.
Boro Rkman: Činjenica je da su pripadnici većinskog naroda koji su 1991. godine - znamo za kakvih okolnosti, da se na to ne vraćamo - napustili Vukovar i u Zagrebu se prijavili na biro rada i dobivali minimalnu plaću ostvarili pravo na otpremnine i penzije. S druge strane, onaj ko je ostao i nastavio raditi u kombinatu Borovu - nema ništa. Ostavimo politiku, ostavimo to kako ko zove, pogledajmo to logički. Imamo dva Vukovarca koji su u u mladosti radili za istim strojem. Jedan je dobio sve što mu pripada po zakonu, a drugi nije dobio ništa, ostao je na ulici. To se fakta, Nazvali mi to diskriminacijom ili nekakvim desetim imenom, normalno bi bilo da, ako jedni mogu dobiti određene beneficije koje proizlaze iz radnog odnosa, to bi trebali dobiti i drugi bez obzira kako se oni zvali i kojoj nacionalnoj grupaciji pripadali.
Vladimir Emedi:Da se ne radi o diskriminaciji dokazuje to da jedna velika grupa radnika Borova koji rade u Donjem Miholjcu, većinom su to Hrvati, isto tako nije ostvarila pravo niti na otpremninu, niti na mirovinu. Taj njihov predmet je na sudu i sud će to riješiti.
Boro Rkman: Ne bih se previše upuštao u situaciju u Donjem Miholjcu. Ono što ću sada reći, to ću reći uz jednu veliku ogradu. Ljudi iz rukovodstva Udruženja radnika kombinata Borovo su mi rekli da je situacija u Donjem Miholjcu bitno drugačija od situacije radnika kombinata Borovo. Navodno se pred rat u Donjem Miholjcu pokušalo sa nekakvom privatizacijom. Ne bih se puno u to uplitao, samo prenosim ono što mi je rečeno.
Vladimir Emedi:Ali problem je isti. Oni isto traže i mirovine i priznavanje radnog staža. I jedan i drugi predmet su na sudu, tako da sad nećemo donositi odluke prije suda. Sud će sigurno donijeti pravilnu odluku.
Boro Rkman: Apsolutno.
Omer Karabeg:Da li u Vukovaru postoje srpski i hrvatski dijelovi grada, da li postoje zgrade u kojima isključivo žive Hrvati i zgrade u kojima isključivo žive Srbi, ili su oni pomiješani, pa su im stanovi u istim zgradama i na istim spratovima?
Vladimir Emedi:Kod nas nema nikakve podjele prema nacionalnoj pripadnosti. Nastojimo da svako uđe u svoj stan i u svoju kuću koju je imao prije 1991. godine. Ne postoje posebni hrvatski i posebni srpski kvartovi. Svako živi u svojoj kući, svako živi u svom stanu. Sve je miješano. Možda u Mitnici ima manje Srba, ali tako je bilo i prije 1991. godine.
Boro Rkman: Apsolutno sam suglasan s ovim što je rekao moj sugovornik. Dr. Emedi je spomenuo Mitnicu kao većinski hrvatski kvart. S druge strane, u prijeratnom Vukovaru Petrova gora je bila nekakav većinski srpski kvart. Međutim, ubijeđen sam da to više nije tako. Ako bi neko htio kod mene na Olajnici, gdje ja stanujem, krenuti po interfonima i gledati koja prezimena više vuku na srpska, a koja na hrvatska, bio bi to besmislen i iluzoran posao.
Omer Karabeg: Znači, Vukovar nije podijeljen grad kao Kosovska Mitrovica ili Mostar. Ako nije podijeljen, onda zaista ima dobru budućnost, jer je teško ujediniti podijeljene gradove.
Vladimir Emedi:Mi smo sretni što naš grad nije podijeljen. Njega dijeli samo rijeka Vuka, dijeli ga na novi i stari Vukovar. A svako ima pravo, prema svojoj volji i svom izboru, da živi i u novom i u starom Vukovaru.
Omer Karabeg:Da li postoje posebni srpski i posebni hrvatski kafići i restorani? Recimo, čuo sam da se u restoranu "Mornar" uglavnom okupljaju Srbi, a u restoranu "Vrške" Hrvati?
Boro Rkman: To je opet jedan od stereotipa o Vukovaru, koji su, možda, nekad važili, ali sada više ne važe. Možda se u restoranu "Mornar" više okupljaju Srbi, ali, evo, sad da odete tamo, ja vam tvrdim da ćete za tri ili četiri stola naći i pripadnike većinskog naroda. Što se tiče restorana "Vrške", situacija je ista. Svako ide tamo gdje mu odgovara. Prije svega, prema stanju džepa i debljini novčanika. Meni je sasvim svejedno da li ću ići u "Vrške", u hotel "Lav", u hotel "Dunav", u "Mornar", ili u bilo koji kafić na području grada. Nije mi važno šta piše na neonskoj tabli, da li je vlasnik neki Jovo ili neki Ivo.
Vladimir Emedi:Ja mislim da u svakom gradu svako ima svoj restoran, svoj kafić, pa isto tako i u Vukovar. Neko više voli da ode u "Mornar", neko više voli da ode u "Vrške". Ali prošla su vremena kada su neki išli samo u "svoje" lokale iz kojih nisu izlazili. Sada možete sa svojim prijateljima sjediti i u "Mornaru", i u "Vrškama", i u hotelu "Dunav", i u hotelu "Lav", i to je zapravo bogatstvo našeg grada. Naš je cilj da se ljudi miješaju, da zajedno žive, da između sebe pričaju, da žive svoj život bez ikakvih ograničenja.
Omer Karabeg:Znam da su ratne rane teške, znam da se strahote rata teško zaboravljaju, ali ima li šnase da se u dogledno vrijeme u Vukovaru obnovi ona predratne atmosfere dobrih odnosa između ljudi različitih nacija, prije svega, Hrvata i Srba.
Vladimir Emedi:Šansa postoji i to je zadatak i naše gradske uprave. Međutim, ima jedan dosta velik problem koji bih želio istaći. Još uvijek postoji velik broj nestalih Hrvata, oko 500-600, oni se vode kao nestali, iako sigurno nisu živi. To su ljudi koji su nestali, odnosno poginuli, u Domovinskom ratu i koji su sahranjeni dok mi nismo bili ovdje. Neke masovne grobnice su otkrivene, međutim, sigurno postoji još jedan broj tih grobnica koje do sada nismo mogli pronaći, ne može se prekopati cijelo ovo područje. Pokušavali smo na razne načine saznati gdje su, molili smo da se to anonimno javi, ali bez uspijeha. Nama bi bilo jako drago ako bi se neko odvažio da kaže gdje su grobovi tih ljudi. Vjerujem da u ovom gradu postoje ljudi koji to znaju. Evo i sad ih pozivam da se jave. Ništa se nikom neće dogoditi. Bio bi to jako dobar korak prema zbližavanju i boljem razumijevanju. Jer, u Vukovaru imamo situaciju, koja neupućenima djeluje apsurdno, da su ljudi "sretni" kad sahrane svoje dijete, svoju majku, oca ili rođaka koji su nestali ratu. Svako ima pravo na svoj grob, da bi njegov najbliži mogao da dođe da se pomoli, da mu zapali svijeću. To je ono najosnovnije što se za žrtve može učiniti. I zato apeliram na ljude koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave. Mislim da bi se time riješilo jako puno problema u odnosima Srba i Hrvata u Vukovaru. Sigurno bi to bio veliki doprinos normaliziranju života u Vukovaru.
Omer Karabeg:Gospodine Rkman, gospodin Emedi očigledno misli da neki Srbi znaju gdje se nalaze masovne grobnice u kojima su sahranjeni Hrvati koji se vode kao nestali, a neće da kažu. Mislite li da takvih ima?
Boro Rkman:Mi smo sa nivoa Predsjedništva Samostalne demokratske srpske stranke i zajedničkog Vijeća opštine, kao institucije manjinske samouprave, pozivali naše sunarodnjake da, ako eventualno imaju nekakve informacije o masovnim grobnicama, to i kažu. Čak smo uspostavili i anonimnu telefonsku liniju na koju se to može prijaviti. Mi smo upućivali taj poziv u nekoliko navrata. Ali, moram reći da bol za najrođenijim ne poznaje nacionalnu odrednicu. U Vukovaru, a i u cijeloj Hrvatskoj, vrlo se malo ili nimalo govori o tome da su u ovom ratu nestajali i pripadnici srpskog nacionalnog korpusa. Izuzetno veliki broj Srba sa području grada Vukovara nestao je u toku ona tri mjeseca kada su se vodile žestoke borbe. Malo se govori i o nestancima Srba u ljeto 1991. godine, dakle, prije nekog prvog, da tako kažem, zvaničnog ratnog pokliča, prije početka ratnih dešavanja. Uniformisana lica odvodila su ljude na "kratak informativni razgovor", kako je rečeno ukućanima, i oni se više nikad nisu vratili, o njima se do dan danas ništa ne zna. Tako da i mi, isto tako, molimo i vapimo da nam, uslovno rečeno, druga strana pomogne da se rasvijetli njihova sudbina.
Vladimir Emedi:Zapravo imamo zajedničke probleme, trebamo ih rješavati, jedni drugima pomagati. To će se sigurno doprinijeti skladnijem životu u našem gradu.
Omer Karabeg:Gospodine Rkman, da i vama postavim isto pitanje kao i gospodinu Emediju, da li postoje šanse da se u dogledno vrijeme u Vukovaru obnovi predratna atmosfera dobrih odnosa između ljudi različitih nacija?
Boro Rkman:Da smatram da te šanse ne postoje, ne bih se 1995. godine koji dan nakon akcije "Oluja", kada sam protjeran sa rodnog Korduna, gdje sam živio zajedno sa 200 i kusur hiljada svojih sunarodnjaka, zaustavio u Vukovaru. Otišao bih u Vranje, Surdulicu, Paraćin ili bilo koji grad u Srbiji, otišao u prekomorske zemlje ili na sjever Evrope, gdje se nalazi dobar dio mojih sunarodnjaka, i tamo bih surfao po netu i pisao poruke da se u Vukovaru ne može živjeti, jer je ovakav i onakav, zatvoren za Srbe. Dakle, da sam tako mislio, sigurno se ne bih zaustavio u ravnom Srijemu i ne bih za svoje krajnje odredište i mjesto ostvarivanja životne egzistencije izabrao baš Vukovar. Prema tome, vjerujem da šanse postoje. Ali, ipak, budimo realni. Ja sam, hvala Bogu, imao sreću da mi niko od najbližih članova familije nije nestao u ratu, da mi niko nije poginuo, i ja imam pravo da tako razmišljam. Ali isto tako nemam pravo da se ljutim na nekoga, bio on Srbin ili Hrvat, koji je u ratu izgubio nekoga svoga i koji kaže da Vukovar nikad više neće biti onakav kakav je bio. To je njegovo pravo koje ja poštujem. Opet, realno gledano, koliko god ja to želio, teško je povjerovati da će Vukovar ponovo biti onakav kakav je bio osamdesetih godina. Jer, ovdje su se dogodile strašne stvari. Na kraju krajeva, sve zavisi od ekonomije, sve počinje i završava se s ekonomijom. Onoliko koliko imate novca u novčaniku, toliko ćete biti i zadovoljni. Ako nemate novca, ako ga nema ni vaš komšija, bez obzira kako se on zvao, nećete imati priliku da zajedno odete negdje, da popijete, da večerate, da popričate.
Vladimir Emedi: Mislim da bismo ovaj razgovor mogli zaključiti s ovim - kad gospodarstvo krene naprijed, kad ljudi budu radili, imaće svoj novac u džepu i družiće se između sebe. Mislim da je to put do boljitka.
Boro Rkman:¸Rane jesu zaliječene, ali ne u potpunosti. Zavidane su prije svega kod onih koje je mazila božica sreće Fortuna, pa nisu ostali bez svojih najbližih u tim ratnim dešavanjima
Omer Karabeg:Kako biste danas opisali odnose Srba i Hrvata u Vukovaru? Da li je to zajednički ili paralelni život?
Vladimir Emedi:Mislim da je prošlo vrijeme kada je to bio parlaleni život. Mi sada živimo zajednički život, zajedno radimo, zajedno se školujemo, zajedno idemo na sportska natjecanja, zajedno igramo u određenim klubovima. Odnosi se poboljšavaju iz dana u dan. Ja sam optimista. Mislim da će vrlo brzo doći do stanja koje će biti kao i drugim gradovima.
Boro Rkman: U najvećem dijelu sam suglasan s ovim što je kolega Emedi rekao. Međutim, načelno bih rekao, ako mi dozvolite, jednu stvar. U medijima, a i u svakodnevnom žargonu, koristi se pogrešan termin suživot koji, po meni, implicira upravo život jednih pored drugih, a ne život jednih sa drugima. Ja mislim da mi ne trebamo stvarati elemente suživota nego zajedničkog života koji bi bio prožet svakodnevnim kontaktima među ljudima različitih nacija. To nije ono kad Srbin i Hrvat, koji rade u istom poduzeću ili uredu, jedan drugome kažu u liftu "dobar dan" ili "poštovanje, kako ste", to je kurtoazija, nego to treba da bude zajednički život prožet u mnogim segmenatima, od kontakata na poslu do privatnog druženja.
Vladimir Emedi:Cilj svih nas u Vukovaru je zajednički život. U Vukovaru međunacionalni problemi nisu veliki. Možda su veći u drugim gradovima. Međutim, novinari vrlo često preuveličavaju ono što se dogodi u Vukovaru. U drugim gradovima se dogodi možda i veća stvar, pa to prođe nezapaženo.
Omer Karabeg: Da li Hrvati u Vukovaru još uvijek gledaju na Srbe kao na krivce za rat?
Boro Rkman: To je teško reći. Najveći dio pripadnika srpske nacionalne manjine nema nikakvu ratnu hipoteku. Međutim, generalni je stav na nivou cijele Republike Hrvatske da svaki Srbin, pa i onaj koji je 1991. godine bio dijete, nosi hipoteku kolektivne odgovornosti. Svaka nečasna radnja i svaki zločin ima svoje ime i prezime. Vrlo je opasano poistovjećivati zločine sa etnicitetom. Ne mogu Srbi biti stigmatizovani zbog svega onoga što se dešavalo u ratnim godinama. Nažalost, takvo mišljenje je još uvijek prisutno, vjerujem da i dobar dio Vukovaraca tako gleda na svoje komšije Srbe.
Vladimir Emedi:Mogao bih odgovoriti isto kao i moj sugovornik - teško je to reći. Svako gleda individualno i naravno da svako sudi prema onome koliko je u ratu doživio gubitaka, koliko je izgubio svojih najbližih. Po mom sudu, krivci za rat u Vukovaru su sami sebe kaznili, napustili su ovaj grad i pravih krivaca ovde nema.
Omer Karabeg:Vi ste rekli da ljudi sa višom i visokom stručnom spremom lako dobijaju posao. Da li to važi i za Srbe?
Vladimir Emedi:Da. Evo vam najnoviji primjer. Eto, nažalost. moramo se opet prebrojavati. Naš grad osigurava plaćeni pripravnički staž za visokoobrazovane kadrove. Sada smo imali tri takva mjesta, dva su dobili Srbi.
Boro Rkman: Činjenica je da nekoliko mladih, svršenih diplomaca, pripadnika naše manjinske zajednice, koristi tu beneficiju koju jer grad osigurao. Htio bih to precizirati. To se odnosi na mlade ljude koji sad završavaju fakultet. Međutim, ja bih vam sada mogao nabrojati, imenom i prezimenom, dvadesetak intelektualaca koji imaju između 40 i 50 godina, od kojih su dvojica ili trojica magistri nauka, koji su u potrazi za poslom već dosta dugo vremena. Niko ih ne želi. Nije baš tako da će Srbin, ako je intelektualac, dobiti posao bez problema.
Omer Karabeg:Da li je diskriminacija ono što se događa sa Srbima koji su bili zaposleni u kombinatu Borovo. Njima nije priznat radni staž, niti su dobili otpremnine, a sve su to dobili Hrvati koji su bili zaposleni u Borovu. Kako vi na to gledate, gospodine Emedi?
Vladimir Emedi:Ja ne bih mogao o tome puno govoriti. To je sada sudski spor i sud će sigurno donijeti zadovoljavajuće rješenje. Postoje obećanja da će se sve to regulirati. Ja mislim da će se prava Srba izjednačiti i da će oni ostvariti ono što su ostvarili Hrvati.
Boro Rkman: Činjenica je da su pripadnici većinskog naroda koji su 1991. godine - znamo za kakvih okolnosti, da se na to ne vraćamo - napustili Vukovar i u Zagrebu se prijavili na biro rada i dobivali minimalnu plaću ostvarili pravo na otpremnine i penzije. S druge strane, onaj ko je ostao i nastavio raditi u kombinatu Borovu - nema ništa. Ostavimo politiku, ostavimo to kako ko zove, pogledajmo to logički. Imamo dva Vukovarca koji su u u mladosti radili za istim strojem. Jedan je dobio sve što mu pripada po zakonu, a drugi nije dobio ništa, ostao je na ulici. To se fakta, Nazvali mi to diskriminacijom ili nekakvim desetim imenom, normalno bi bilo da, ako jedni mogu dobiti određene beneficije koje proizlaze iz radnog odnosa, to bi trebali dobiti i drugi bez obzira kako se oni zvali i kojoj nacionalnoj grupaciji pripadali.
Vladimir Emedi:Da se ne radi o diskriminaciji dokazuje to da jedna velika grupa radnika Borova koji rade u Donjem Miholjcu, većinom su to Hrvati, isto tako nije ostvarila pravo niti na otpremninu, niti na mirovinu. Taj njihov predmet je na sudu i sud će to riješiti.
Boro Rkman: Ne bih se previše upuštao u situaciju u Donjem Miholjcu. Ono što ću sada reći, to ću reći uz jednu veliku ogradu. Ljudi iz rukovodstva Udruženja radnika kombinata Borovo su mi rekli da je situacija u Donjem Miholjcu bitno drugačija od situacije radnika kombinata Borovo. Navodno se pred rat u Donjem Miholjcu pokušalo sa nekakvom privatizacijom. Ne bih se puno u to uplitao, samo prenosim ono što mi je rečeno.
Vladimir Emedi:Ali problem je isti. Oni isto traže i mirovine i priznavanje radnog staža. I jedan i drugi predmet su na sudu, tako da sad nećemo donositi odluke prije suda. Sud će sigurno donijeti pravilnu odluku.
Boro Rkman: Apsolutno.
Omer Karabeg:Da li u Vukovaru postoje srpski i hrvatski dijelovi grada, da li postoje zgrade u kojima isključivo žive Hrvati i zgrade u kojima isključivo žive Srbi, ili su oni pomiješani, pa su im stanovi u istim zgradama i na istim spratovima?
Vladimir Emedi:Kod nas nema nikakve podjele prema nacionalnoj pripadnosti. Nastojimo da svako uđe u svoj stan i u svoju kuću koju je imao prije 1991. godine. Ne postoje posebni hrvatski i posebni srpski kvartovi. Svako živi u svojoj kući, svako živi u svom stanu. Sve je miješano. Možda u Mitnici ima manje Srba, ali tako je bilo i prije 1991. godine.
Boro Rkman: Apsolutno sam suglasan s ovim što je rekao moj sugovornik. Dr. Emedi je spomenuo Mitnicu kao većinski hrvatski kvart. S druge strane, u prijeratnom Vukovaru Petrova gora je bila nekakav većinski srpski kvart. Međutim, ubijeđen sam da to više nije tako. Ako bi neko htio kod mene na Olajnici, gdje ja stanujem, krenuti po interfonima i gledati koja prezimena više vuku na srpska, a koja na hrvatska, bio bi to besmislen i iluzoran posao.
Omer Karabeg: Znači, Vukovar nije podijeljen grad kao Kosovska Mitrovica ili Mostar. Ako nije podijeljen, onda zaista ima dobru budućnost, jer je teško ujediniti podijeljene gradove.
Vladimir Emedi:Mi smo sretni što naš grad nije podijeljen. Njega dijeli samo rijeka Vuka, dijeli ga na novi i stari Vukovar. A svako ima pravo, prema svojoj volji i svom izboru, da živi i u novom i u starom Vukovaru.
Omer Karabeg:Da li postoje posebni srpski i posebni hrvatski kafići i restorani? Recimo, čuo sam da se u restoranu "Mornar" uglavnom okupljaju Srbi, a u restoranu "Vrške" Hrvati?
Boro Rkman: To je opet jedan od stereotipa o Vukovaru, koji su, možda, nekad važili, ali sada više ne važe. Možda se u restoranu "Mornar" više okupljaju Srbi, ali, evo, sad da odete tamo, ja vam tvrdim da ćete za tri ili četiri stola naći i pripadnike većinskog naroda. Što se tiče restorana "Vrške", situacija je ista. Svako ide tamo gdje mu odgovara. Prije svega, prema stanju džepa i debljini novčanika. Meni je sasvim svejedno da li ću ići u "Vrške", u hotel "Lav", u hotel "Dunav", u "Mornar", ili u bilo koji kafić na području grada. Nije mi važno šta piše na neonskoj tabli, da li je vlasnik neki Jovo ili neki Ivo.
Vladimir Emedi:Ja mislim da u svakom gradu svako ima svoj restoran, svoj kafić, pa isto tako i u Vukovar. Neko više voli da ode u "Mornar", neko više voli da ode u "Vrške". Ali prošla su vremena kada su neki išli samo u "svoje" lokale iz kojih nisu izlazili. Sada možete sa svojim prijateljima sjediti i u "Mornaru", i u "Vrškama", i u hotelu "Dunav", i u hotelu "Lav", i to je zapravo bogatstvo našeg grada. Naš je cilj da se ljudi miješaju, da zajedno žive, da između sebe pričaju, da žive svoj život bez ikakvih ograničenja.
Omer Karabeg:Znam da su ratne rane teške, znam da se strahote rata teško zaboravljaju, ali ima li šnase da se u dogledno vrijeme u Vukovaru obnovi ona predratne atmosfere dobrih odnosa između ljudi različitih nacija, prije svega, Hrvata i Srba.
Vladimir Emedi:Šansa postoji i to je zadatak i naše gradske uprave. Međutim, ima jedan dosta velik problem koji bih želio istaći. Još uvijek postoji velik broj nestalih Hrvata, oko 500-600, oni se vode kao nestali, iako sigurno nisu živi. To su ljudi koji su nestali, odnosno poginuli, u Domovinskom ratu i koji su sahranjeni dok mi nismo bili ovdje. Neke masovne grobnice su otkrivene, međutim, sigurno postoji još jedan broj tih grobnica koje do sada nismo mogli pronaći, ne može se prekopati cijelo ovo područje. Pokušavali smo na razne načine saznati gdje su, molili smo da se to anonimno javi, ali bez uspijeha. Nama bi bilo jako drago ako bi se neko odvažio da kaže gdje su grobovi tih ljudi. Vjerujem da u ovom gradu postoje ljudi koji to znaju. Evo i sad ih pozivam da se jave. Ništa se nikom neće dogoditi. Bio bi to jako dobar korak prema zbližavanju i boljem razumijevanju. Jer, u Vukovaru imamo situaciju, koja neupućenima djeluje apsurdno, da su ljudi "sretni" kad sahrane svoje dijete, svoju majku, oca ili rođaka koji su nestali ratu. Svako ima pravo na svoj grob, da bi njegov najbliži mogao da dođe da se pomoli, da mu zapali svijeću. To je ono najosnovnije što se za žrtve može učiniti. I zato apeliram na ljude koji znaju gdje su masovne grobnice da to jave. Mislim da bi se time riješilo jako puno problema u odnosima Srba i Hrvata u Vukovaru. Sigurno bi to bio veliki doprinos normaliziranju života u Vukovaru.
Omer Karabeg:Gospodine Rkman, gospodin Emedi očigledno misli da neki Srbi znaju gdje se nalaze masovne grobnice u kojima su sahranjeni Hrvati koji se vode kao nestali, a neće da kažu. Mislite li da takvih ima?
Boro Rkman:Mi smo sa nivoa Predsjedništva Samostalne demokratske srpske stranke i zajedničkog Vijeća opštine, kao institucije manjinske samouprave, pozivali naše sunarodnjake da, ako eventualno imaju nekakve informacije o masovnim grobnicama, to i kažu. Čak smo uspostavili i anonimnu telefonsku liniju na koju se to može prijaviti. Mi smo upućivali taj poziv u nekoliko navrata. Ali, moram reći da bol za najrođenijim ne poznaje nacionalnu odrednicu. U Vukovaru, a i u cijeloj Hrvatskoj, vrlo se malo ili nimalo govori o tome da su u ovom ratu nestajali i pripadnici srpskog nacionalnog korpusa. Izuzetno veliki broj Srba sa području grada Vukovara nestao je u toku ona tri mjeseca kada su se vodile žestoke borbe. Malo se govori i o nestancima Srba u ljeto 1991. godine, dakle, prije nekog prvog, da tako kažem, zvaničnog ratnog pokliča, prije početka ratnih dešavanja. Uniformisana lica odvodila su ljude na "kratak informativni razgovor", kako je rečeno ukućanima, i oni se više nikad nisu vratili, o njima se do dan danas ništa ne zna. Tako da i mi, isto tako, molimo i vapimo da nam, uslovno rečeno, druga strana pomogne da se rasvijetli njihova sudbina.
Vladimir Emedi:Zapravo imamo zajedničke probleme, trebamo ih rješavati, jedni drugima pomagati. To će se sigurno doprinijeti skladnijem životu u našem gradu.
Omer Karabeg:Gospodine Rkman, da i vama postavim isto pitanje kao i gospodinu Emediju, da li postoje šanse da se u dogledno vrijeme u Vukovaru obnovi predratna atmosfera dobrih odnosa između ljudi različitih nacija?
Boro Rkman:Da smatram da te šanse ne postoje, ne bih se 1995. godine koji dan nakon akcije "Oluja", kada sam protjeran sa rodnog Korduna, gdje sam živio zajedno sa 200 i kusur hiljada svojih sunarodnjaka, zaustavio u Vukovaru. Otišao bih u Vranje, Surdulicu, Paraćin ili bilo koji grad u Srbiji, otišao u prekomorske zemlje ili na sjever Evrope, gdje se nalazi dobar dio mojih sunarodnjaka, i tamo bih surfao po netu i pisao poruke da se u Vukovaru ne može živjeti, jer je ovakav i onakav, zatvoren za Srbe. Dakle, da sam tako mislio, sigurno se ne bih zaustavio u ravnom Srijemu i ne bih za svoje krajnje odredište i mjesto ostvarivanja životne egzistencije izabrao baš Vukovar. Prema tome, vjerujem da šanse postoje. Ali, ipak, budimo realni. Ja sam, hvala Bogu, imao sreću da mi niko od najbližih članova familije nije nestao u ratu, da mi niko nije poginuo, i ja imam pravo da tako razmišljam. Ali isto tako nemam pravo da se ljutim na nekoga, bio on Srbin ili Hrvat, koji je u ratu izgubio nekoga svoga i koji kaže da Vukovar nikad više neće biti onakav kakav je bio. To je njegovo pravo koje ja poštujem. Opet, realno gledano, koliko god ja to želio, teško je povjerovati da će Vukovar ponovo biti onakav kakav je bio osamdesetih godina. Jer, ovdje su se dogodile strašne stvari. Na kraju krajeva, sve zavisi od ekonomije, sve počinje i završava se s ekonomijom. Onoliko koliko imate novca u novčaniku, toliko ćete biti i zadovoljni. Ako nemate novca, ako ga nema ni vaš komšija, bez obzira kako se on zvao, nećete imati priliku da zajedno odete negdje, da popijete, da večerate, da popričate.
Vladimir Emedi: Mislim da bismo ovaj razgovor mogli zaključiti s ovim - kad gospodarstvo krene naprijed, kad ljudi budu radili, imaće svoj novac u džepu i družiće se između sebe. Mislim da je to put do boljitka.
