RSE: Gospodine Milanoviću, Hrvatska nije potpisala sporazum o ne izručivanju američkih državljana Međunarodnom krivičnom sudu, što se u dijelu crnogorske javnosti navodi kao pozitivan primjer države koja je rekla ne sporazumu. Da li je Hrvatska zbog toga imala nekih problema na putu evroatlantskih integracija i u kom smislu je to uticalo na odnose sa SAD-om?
MILANOVIĆ: Nije imala nikakvih problema. Vršeni su određeni pritisci još 2003. godine, međutim, argumentacija je bila slaba, s druge strane naši interesi drukčiji i nismo pristali na to. To je bilo suprotno ne samo našim međunarodnim obavezama nego i filozofiji naše vanjske politike, pa i stajalištu Evropske Unije o tom pitanju koje je bilo suprotno od američkog stajališta. Prema tome, nijedan razlog za potpisivanje i pristupanje tom aranžmanu ne kažnjavanju, odnosno izuzeću od sudbenosti američkih vojnika i službenih osoba nije postojao. Nismo ga potpisali jer nije bio u našem interesu.
RSE: Da li mislite da je potpisivanje ovakvog sporazuma u koliziji sa evropskim standardima? Maloprije ste i sami pomenuli da je bilo sugestija iz Brisela da se ovakav sporazum ne potpiše?
MILANOVIĆ: Evropska Unija je donijela neka zajednička stajališta i dokumenta o tom pitanju i pokušao se naći zajednički jezik sa Amerikancima, čak je Velika Britanija, kao vjeran saveznik Vašingtona, tu imala drukčije stavove od Vašingtona, prema tome cijeli taj splet okolnosti i argumenata je govorio protiv potpisivanja tog aranžmana sa SAD-om i mi ga kao što znate nismo potpisali.
RSE: Sa druge strane, ovakava sporazum ide na ruku zemljama koje streme ka NATO-u gdje je Amerika opet najznačajniji igrač.
MILANOVIĆ: Da, ali nisam primijetio da je to spriječilo Hrvatsku da se približi NATO-u, odnosno da joj je onomogućilo u tome. Tu se ništa nije promijelilo. Amerika je najmoćniji igrač, ali nije jedini igrač i cijeli niz važnih članica NATO-a je na suprotnom stajalištu od američkog. Prema tome, ne vjerujem da bi takav jedan neprincipijelan pritisak urodio plodom.
RSE: Stvari su drugačije sa SOFA sporazumom koji je i Hrvatska potpisala.
MILANOVIĆ: SOFA je kratica za Sporazum o statusu snaga. Počeli smo još ’95. u decembru sa potpisivanjem SOFA o statusu NATO snaga u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj zadužena za implementaciju Mirovnog sporazuma u BiH, a ova NATO SOFA, odnosno Londonska SOFA je jedan dokument kojem su pristupile sve članice NATO-a. To je uobičajena forma.
RSE: Nije bilo otpora?
MILANOVIĆ: Nije bilo otpora, odnosno ako Hrvatska hoće prema NATO-u, a stajalište svih političkih stranaka da hoće, onda otpora nije ni moglo biti. Naravno, konačnu odluku o članstvu u NATO-u će donijeti, što se SDP-a Hrvatske tiče, hrvatski birači na referendumu.
RSE: Kada pogledamo zemlje bivše Jugoslavije sporazum su potpisale Crna Gora, Makedonije, Bosna i Hercegovina, a odbile Slovenija i Hrvatska. Da li to negdje govori o ekonomskoj i bezbjedonosnoj podjeli zemalja u ovoj regiji?
MILANOVIĆ: Ne bih tu nikoga dijelio ili diskriminirao. Kako je, tako je. Mi smo u jednom trenutku osjetili i odlučili da to nije u našem interesu i neću reći da je bilo otvorenih pritisaka, ali određenog uvjeravanja sa američke strane je bilo. Svatko želi zaštiti svoje interese. Ja sam se puno puta pokušao staviti u kožu Amerikanaca i shvatiti zašto oni ne žele da se na njih primjenjuje ono što žele nametnuti drugima u drugim okolnostima i moram priznati da nisam našao mnogo principijelnosti u tom njihovom stavu. Amerika za sebe traži poseban status, a to je preosjetljivo pitanje i države su osjetljive na te stvari.
RSE: Bili ste u poziciji da kao predstavnik Hrvatske budete u misiji pri Evropskoj Uniji i NATO-u. Kakve su u tim relacijama pozicije država sa Balkana, recimo malih, poput Crne Gore? Da li one dolaze negdje u konflikt između interesa tih velikih sistema?
MILANOVIĆ: Možda ranije, međutim, ne vidim nikakve probleme za Crnu Goru. Mislim da će taj put integracije sljedećih deset godina ići dosta glatko.Sto se Crne Gore tiče, ona nije više konfliktna, samostalna je, ima vrlo dobro uređeno pitanje problematike zaštite manjina i ustvari joj ništa ne stoji na putu da postane jedna zrela i relativno uspješna država.
RSE: Da li mislite da bi stabilnost u ovom dijelu regiona mogla biti sada poremećena dešavanjima u Srbiji i predstojećim rješavanjem pitanja Kosova?
MILANOVIĆ: Kao što vidim u Beogradu nema dovoljno sluha za to teško traumatično pitanje. Donekle to mogu razumjeti. S druge strane, većinu nevolja koje je srpski narod doživio u zadnjih petnaest godina donijele su mu njegove vođe. Danas u Beogradu vidim s jedne strane jednu modernu demokratsku garnituru predvođenu Borisom Tadićem i kao najjačom snagom Demokratsku stranku i taj krug ljudi koji nije maleni, nije uzak i s druge strane, jednu prilično agresivnu, militantnu politiku radikala u prvom redu, a onda još i nekih drugih, ali prije svega radikala, koja ne da ne pripada u XX stoljeće nego eventualno u XIX stoljeće pripada. Ustvari, to je divljačka politika
