Ovih dana u Splitu, gdje se održava svjetski kongres znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva, predsjednik Sabora Vladimir Šeks je, ne bez ponosa u glasu, istakao:
„Sa zadovoljstvom ističem kako se nakon prvog kongresa znanstvenika, održanog 2004. godine, do danas u domovinu, na naše institute i sveučilišta, vratilo 43 znanstvenika iz svijeta.“
Tko su ljudi koji su krenuli netipičnim smjerom - sa Zapada u Hrvatsku - i što ih je ponukalo na to? Saša Zelenika je doktorirao u Italiji. Godinama je radio na najpoznatijem znanstvenom institutu u Švicarskoj, ali se vratio u Rijeku gdje je danas profesor na Tehničkom fakultetu. Njega su na povratak ponukale dinamičke promjene i razvoj Sveučilišta u Rijeci:
„Povratak je još uvijek rizik. Rizik je svakako s financijske strane. Mnogi od onih koji su uspjeli izgraditi neke karijere i etablirati se sigurno su bolje plaćeni i imaju nemjerljivo bolje uvjete rada. Sustav je strukturaniji, oprema je bolja, financijska sredstva i mogućnosti za dobivanje sredstava su veće, veći je fond ili spektar izvora financiranja svojih istraživanja. S druge strane, ovdje je jako dinamičko okruženje, pružaju se velike mogućnosti. Oni koji vole izazov i koji misle da mogu pridonijeti svim tim procesima sigurno će i ovdje naći sebe i uspjeti napraviti nešto.“
Za povratak nisu dovoljni samo slatkorječivi domoljubni pozivi, ali ima nešto što bismo mogli nazvati racionalnim patriotizmom. Saša Zelenika:
„Svi mi imamo stalnu težnju da se vratimo. Jedan je dom, gdje god da otiđete. Posebno kada dobijete djecu morate se zapitati da li želite da vaša djeca budu Nijemci, Švicarci, Australci, ili im želite pružiti mogućnost da rastu u jednom sigurnom okružju, opuštenom, uz more, uz bake, djedove, u nekom familijarnom okruženju koje nigdje drugdje ne mogu imati.“
Sudeći po iskustvu Zagrepčanke Karin Boban, doktorantice iz područja sociologije obrazovanja na Cambridgeu, za povratak je najbitniji konkretni poticaj iz domovine. Nju čeka posao na Institutu za društvena istraživanja:
„Da netko nije prepoznao moj potencijal za to mjesto, vjerojatno bih, kao i mnoge moje kolege na sveučilištu, razmišljala o ponudama koje dobivam iz drugih mjesta u Engleskoj.“
Prema istraživanju Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ čak 76 posto studenata završnih godina studija na prestižnim zagrebačkim fakultetima razmišlja nakon završetka školovanja napustiti Hrvatsku i budućnost potražiti u inozemstvu. Evo kako na tu temu razmišljaju trojica studenata četvrte godine splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje -Josip, Damir i Luka:
„Sigurno da bih prvo volio raditi ovdje, ali ako se otvori neka mogućnost zaraditi vani i usavršavati se, zašto da ne.“
„Vjerojatno bih jedno vrijeme ovdje tražio posao, ali ako ga ne bih našao za godinu dana išao bih van. Gdje god da odem, moram imati i stan i auto. Sa nekom plaćom od sedam hiljada kuna mjesečno ne mogu uzeti ni kvadrat stana. Koliko bih trebao raditi da bih kupim stan, a kamoli kada dođe obitelj ili nešto slično.“
„Ko ponudi veću plaću imao bi prednost.“
Otkud velika volja studenata da idu vani? Pitali smo fizičara, doktora Hrvoja Meštrića, koji je prošao taj put i koji se vratio iz Njemačke:
„Jednim dijelom je to i nepoznavanje situacije vani jer mnogi nisu u mogućnosti komparirati, pa misle da je vani uvijek bolje. Tu je i jedna pozitivna želja za saznavanjem novog i daljim usavršavanjem na boljim obrazovnim institucijama i u boljim konkurentnim radnim okruženjima. To je skroz legitimna stvar i to podržavam. I sam sam to prošao, ali bitno je da hrvatska znanstvena politika i znanstveni sustav to upotrijebi u svoju korist, da te ljude poveže natrag sa Hrvatskom i da upotrijebi to njihovo iskustvo i znanje.“
„Sa zadovoljstvom ističem kako se nakon prvog kongresa znanstvenika, održanog 2004. godine, do danas u domovinu, na naše institute i sveučilišta, vratilo 43 znanstvenika iz svijeta.“
Tko su ljudi koji su krenuli netipičnim smjerom - sa Zapada u Hrvatsku - i što ih je ponukalo na to? Saša Zelenika je doktorirao u Italiji. Godinama je radio na najpoznatijem znanstvenom institutu u Švicarskoj, ali se vratio u Rijeku gdje je danas profesor na Tehničkom fakultetu. Njega su na povratak ponukale dinamičke promjene i razvoj Sveučilišta u Rijeci:
„Povratak je još uvijek rizik. Rizik je svakako s financijske strane. Mnogi od onih koji su uspjeli izgraditi neke karijere i etablirati se sigurno su bolje plaćeni i imaju nemjerljivo bolje uvjete rada. Sustav je strukturaniji, oprema je bolja, financijska sredstva i mogućnosti za dobivanje sredstava su veće, veći je fond ili spektar izvora financiranja svojih istraživanja. S druge strane, ovdje je jako dinamičko okruženje, pružaju se velike mogućnosti. Oni koji vole izazov i koji misle da mogu pridonijeti svim tim procesima sigurno će i ovdje naći sebe i uspjeti napraviti nešto.“
Za povratak nisu dovoljni samo slatkorječivi domoljubni pozivi, ali ima nešto što bismo mogli nazvati racionalnim patriotizmom. Saša Zelenika:
„Svi mi imamo stalnu težnju da se vratimo. Jedan je dom, gdje god da otiđete. Posebno kada dobijete djecu morate se zapitati da li želite da vaša djeca budu Nijemci, Švicarci, Australci, ili im želite pružiti mogućnost da rastu u jednom sigurnom okružju, opuštenom, uz more, uz bake, djedove, u nekom familijarnom okruženju koje nigdje drugdje ne mogu imati.“
Sudeći po iskustvu Zagrepčanke Karin Boban, doktorantice iz područja sociologije obrazovanja na Cambridgeu, za povratak je najbitniji konkretni poticaj iz domovine. Nju čeka posao na Institutu za društvena istraživanja:
„Da netko nije prepoznao moj potencijal za to mjesto, vjerojatno bih, kao i mnoge moje kolege na sveučilištu, razmišljala o ponudama koje dobivam iz drugih mjesta u Engleskoj.“
Prema istraživanju Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ čak 76 posto studenata završnih godina studija na prestižnim zagrebačkim fakultetima razmišlja nakon završetka školovanja napustiti Hrvatsku i budućnost potražiti u inozemstvu. Evo kako na tu temu razmišljaju trojica studenata četvrte godine splitskog Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje -Josip, Damir i Luka:
„Sigurno da bih prvo volio raditi ovdje, ali ako se otvori neka mogućnost zaraditi vani i usavršavati se, zašto da ne.“
„Vjerojatno bih jedno vrijeme ovdje tražio posao, ali ako ga ne bih našao za godinu dana išao bih van. Gdje god da odem, moram imati i stan i auto. Sa nekom plaćom od sedam hiljada kuna mjesečno ne mogu uzeti ni kvadrat stana. Koliko bih trebao raditi da bih kupim stan, a kamoli kada dođe obitelj ili nešto slično.“
„Ko ponudi veću plaću imao bi prednost.“
Otkud velika volja studenata da idu vani? Pitali smo fizičara, doktora Hrvoja Meštrića, koji je prošao taj put i koji se vratio iz Njemačke:
„Jednim dijelom je to i nepoznavanje situacije vani jer mnogi nisu u mogućnosti komparirati, pa misle da je vani uvijek bolje. Tu je i jedna pozitivna želja za saznavanjem novog i daljim usavršavanjem na boljim obrazovnim institucijama i u boljim konkurentnim radnim okruženjima. To je skroz legitimna stvar i to podržavam. I sam sam to prošao, ali bitno je da hrvatska znanstvena politika i znanstveni sustav to upotrijebi u svoju korist, da te ljude poveže natrag sa Hrvatskom i da upotrijebi to njihovo iskustvo i znanje.“
