* * * * *
Na početku emisije o problemima deviznih štediša. Naime, Ruža Jeličić iz Banjaluke, i pored presude Suda za ljudska prava u Starzburu, koja je ulijevala nadu u pravedan ishod i ostalim štedišama, još uvijek nije dobila svoj novac.
Pola godine nakon što je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da Bosna i Hercegovina mora isplatiti Ruži Jeličić iz Banjaluke blizu 350 hiljada maraka po osnovu duga za staru deviznu štednju, Ruža još uvijek nije dočekala svoj novac. To je ujedno bila i prva presuda Suda za ljudska prava u slučaju povrata stare devizne štednje na prostoru BiH, donesena u oktobru, a postala je konačna u januaru ove godine. Trebala je da bude izvršena u roku od tri mjeseca. Kako je rok za izvršenje prošao, za Ružu Jeličić se nada pretvorila u životnu agoniju:
„Ja i moj muž smo radili 30 godina. Zaradila sam taj novac, obolila u Njemačkoj, živim od lijekova misleći da će mi biti bolje. Mislila sam da ću, kad se vratim, živjeti od svog zarađenog novca. Međutim, oni su meni uskratili život, uskratili su mi liječenje, uskratili su život mojoj djeci. Užas. Ja sam non-stop pod tabletama. Duga imam toliko da to nije normalno. Devizna štednja štednja je blokirana, ja ne radim, nemam penziju, a muž mi umro.“
Vlada Republike Srpske, prvobitno je donijela odluku o isplati štednje po presudi u januaru, ali je kasnije u martu mjesecu odluka povučena bez obrazloženja. Entitetski premijer Milorad Dodik danas kaže kako se presuda Suda za ljudska prava ne može realizovati mimo Zakona o isplati stare devizne štednje Bosne i Hercegovine:
„Radimo u skladu sa zakonom koji je utvrdio na koji način se to pitanje može riješiti. Nisu samo stare devizne štediše ugrožene, ugroženi su i mnogi drugi. Na isti način su oštećeni i oni ljudi koji su godinama radili u preduzećima koja su se na jedan špekulativan način privatizovala. Ta konkretna presuda je podnešena prije donošenja Zakona o isplati stare devizne štednje Bosne i Hercegovine. A presuda je donešena u toku procesa usvajanja tog zakona, međutim ona mora da bude podvrgnuta mogućnostima koje Zakon o staroj deviznoj štednji i regulisanju obaveza podrazumijeva.“
Predsjednik Upravnog odbora udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić podsjeća da je Bosna i Hercegovina potpisnica konvencije koja je obavezuje da mora poštovati presude Suda za ljudska prava:
„Evo ja upravo šaljem pismo i Vijeću Evrope i Međunarodnom sudu, da ih upoznam s tim o čemu se ovdje radi. Da li može premijer jednog entiteta da ospori odluku Međunarodnog suda?“
Ruža Jeličić, iako ogorčena Dodikovom izjavom, najavila je da će se nastaviti i dalje boriti za svoju ušteđevinu:
„Ja samo mogu da kažem da je ovo sramno za sve nas građane. Jer, ja ne tražim od njih njihovo nego svoje. I ako su oni stvarno toliko moćni da mogu da otimaju tuđu imovinu, ja ne znam onda zašto mi živimo u Bosni i Hercegovini.“
Nišić navodi kako se pred sudom u Strazburu vodi još oko 70 postupaka za povrat stare devizne štednje. Dodaje da je u prošloj godini podneseno oko dvije i po hiljade tužbi, te da se ove godine za tužbu odlučilo još oko 30 hiljada oštećenih štediša iz Bosne i Hercegovine.
Novi protesti predratnih deviznih štediša
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja starih deviznih štediša BiH Svetozar Nišić je za 14. maj u 10.00 sati najavio blokadu graničnog prijelaza u Brčkom, čime će članovi Udruženja protestom upozoriti institucije vlasti u BiH da poštuju odluku Parlamenta BiH. Osim protestnog skupa u Brčkom, slični skupovi starih deviznih štediša biće održani širom BiH, a završni skup biće održan u Sarajevu, kada se planira blokada cijelog grada, istakao je Nišić:
„Nastavlja se sa protestnim mitinzima regionalno, u Bihaću, Banjaluci, Zenici, Mostaru, Sarajevu, Trebinju, Tuzli. A onda, ako se ovo pitanje ne riješi, uslijediće generalni protestni miting u Sarajevu, gdje ćemo blokirati institucije Bosne i Hercegovine i nećemo ih pustiti mjesec dana ako bude trebalo, dok ne podnesu ostavke, kako se to u Evropi radi. Nećemo im dozvoliti ulazak ni izlazak iz institucija. Mislim da je ovo krajnje vrijeme. Ako čitate njihove imovinske kartone, onda niko ne postavlja pitanje kako gospodin Nišić, koji je imao 10 hiljada maraka platu, a supruga pet, i to 45 godina, danas vozi forda 1994. godište, a neki posjeduju po tri-četiri mercedesa i audija. Apelujemo na Tužilaštvo BiH, kome smo podnijeli tužbu 20. februara 2007. godine, da nastavi istragu po nalogu Istražne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koja je imala za zadatak da istraži gdje je nestala stara devizna štednja. Ja sam bio na toj skupštini i znamo šta je donešeno. Krajnje je vrijeme da obavijeste ovo udruženje dokle se stiglo s ovim predmetom. Uputili smo im zahtjev za obavještenje, međutim, dobili smo samo odgovor da su zahtjev primili, ali po tom pitanju ništa nije urađeno. Tražimo od Vijeća ministara da povuče odluku od 19. aprila 2007. godine i da poštuje izmjene i dopune zakona od 18. septembra 2006. godine o isplati računa po osnovu takozvane stare devizne štednje, kojeg je usvojio Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.“
Borba za opstanak
Željka Prša, nakon povratka u selo Peći, u opštini Bosansko Grahovo, počela je tešku borbu za svoj i opstanak drugih povratnika, obnovu i značajnije vraćanje prijeratnih stanovnika ovog još uvijek, u velikoj mjeri, razrušenog grada Željka na početku razgovora govori o oblicima svoje aktivnosti.
PRŠA: Naša nevladina organizacija se zove „Struga“. To nekog može asocirati na Makedoniju, međutim, to je ime jedne rijeke koja teče kroz moje selo i po njoj sam ja dala naziv ovoj organizaciji. Živim u selu Peći, općina Bosansko Grahovo. Ovdje sam već sedma godina.
RSE: Kako ste se odlučili da dođete u Peći?
PRŠA: Ja sam se ovdje rodila. Išla sam u školu u Sarajevu. Pošto nisam mogla povratiti svoje radno mjesto u pošti, nisam mogla da zamislim da živim na asfaltu, bez ikakvog posla, tako da sam se odlučila vratiti u svoj rodni kraj. Kažu da se ženu nikad ne pita koliko joj je godina, ali ja se svojih godina ne stidim. Četrdeset i osmo sam godište, međutim, vrlo sam aktivna i vrlo spremna za rad. Tako da sam se odlučila vratiti da ovdje živim i da ovdje radim. Međutim, ovdje nema ništa. „Struga“ je registrovana u Sarajevu. Pomažemo povratnicima, i mamo jedan širok dijapazon djelovanja što se tiče povratničke populacije – pomažemo starim, iznemoglim, obučavamo mlade, pomažemo mladima, nabavljamo stočni fond i tako dalje.
RSE: Koliko ste okupili povratnika?
PRŠA: Neću govoriti samo za moju mjesnu zajednicu i za moje selo, jer bih onda bila lokal patriota, a ja to ne želim biti, već ću govoriti u ime cijele opštine Grahovo. Ovdje je bilo prije rata 9.380 stanovnika, sada je vraćeno blizu 4.000. Trenutno na povratak čeka oko 3.000 stanovnika. Još se ne vraćaju jer nemaju gdje, kuće su im porušene, a obnavlja se vrlo malo. U Grahovu je porušeno 98 posto stambenih objekata, a od toga je obnovljeno samo 45 posto. To je, znači, jedna ruševina, ruina od grada, u koju niko ne ulaže, vjerovatno zato što smo na rubu, pa nikog ne zanimamo. Ima ona narodna poslovica – obećanje ludom radovanje. Mi imamo jako puno obećanja. Svi dođu, prošeću, vide nas i onda ništa. Ja sam prošle godine bivšem predsjedniku FBiH Hadžipašiću rekla: „Dođite kod nas u ,park Yellowstone‘ da nas vidite. Mirni smo, ne ujedamo“. Nama samo obećavaju. U ovoj našoj državi se samo obećava, a ništa se ne radi.
RSE: Jesu li se ljudi uspjeli vratiti u ove obnovljene kuće i ponovo zasnovati svoj život?
PRŠA: Ljudi su se vratili, ali ovdje održivog povratka nema. Grahovo je prije rata uvozilo radnu snagu, znači toliko je bilo radnih mjesta, fabrika… Imali smo tvornicu namještaja, tvornicu obuće, rasadnik, šumariju i tako dalje. Bilo je jako puno firmi i Bosansko Grahovo, sa malo sanovnika, uvijek je uvozilo radnu snagu. Od tih industrijskih objekata, proradila je samo ciglana i ništa drugo. Ciglana trenutno zapošljava negdje oko 32 do 35 radnika, ovisno o dinamici proizvodnje. Znači, od ukupnog broja povratnika, zaposleno je ukupno njih 65.
RSE: Pa od čega onda ljudi žive?
PRŠA: Ovo su kraški predijeli, tako da su ovdje ljudi jako vitalni i ne daju se baš tako lako. Zahvaljujući tome što je ovo ruralno područje, mogu da drže kravu ili ovcu, kokoš, mogu da posiju usjeve i tako dalje. Eto to je to od čega ovdje ljudi žive. Ili eventualno ako neko ima porodicu negdje u inostranstvu, pa mu s vremena na vrijeme šalju neku pomoć. To su sve stvari koje te ljude održavaju u životu. Ljudi su toliko puta već prevareni da je teško više ikome vjerovati. Dođe i kaže da će vam napraviti kombinat i onda ga nema tri godine. Ili kaže, recimo, da će obnoviti kuće, pa ništa od toga. Za ovu godinu imamo donacije za obnovu 32 kuće. Ako čeka 3.000 ljudi, izračunajte kad će objekti biti obnovljeni ako se ide tim tempom. Imamo jako puno stanovništva koje živi u garažama, u šupama, pod pločama. To su takvi uslovi života da to nisu primjereni ni za psa, a kamoli za čovjeka. Mi imamo 34 naseljena mjesta u opštini Bosansko Grahovo, a od ta 34, sedam još nema struje, a povratnici su ovdje već devet godina.
RSE: Kako je moguće da toliko mjesta još uvijek živi uz svijeću u današnje doba?
PRŠA: Ja bih to pitala ovu našu gospodu u Bosni i Hercegovini. Jer, ja Bosnu i Hercegovinu ne dijelim na entitete, meni je Bosna moja Bosna, ja sam se tu rodila, tu su se rodili moji preci, znači to je moja Bosna. Hoće u Evropu? Koju crnu Evropu. U koju mi Evropu hoćemo da idemo ako, recimo, u selu Nuglašica ili Bastaci ili Jaruga ili Zaseok, ljudi već devet godina žive uz svijeću? O kojoj mi Evropi pričamo? U mom selu je uvedena struja, ali kad je već bila uvedena, šest mjeseci smo čekali da se pusti u rad. I da se nismo pobunili, da nismo stavili zapreku na cestu, ko zna kad bismo tu struju dobili. Ali još uvijek imamo sela koja nemaju struje. Radio i televizijski program može pratiti samo onaj ko ima satelitsku antenu. U nekim dijelovima se može vidjeti BHT 1, Federalna televizija se nigdje ne može gledati, niti Televizija Republike Srpske. Najlakše možemo uhvatiti Hrvatsku televiziju ili hrvatsku Novu, jer oni imaju dobre predajnike. Znači, gledamo hrvatski program, a živimo u Bosni. U totalnoj smo medijskoj izolaciji. U zadnjih godinu i nešto dana čujemo Radio Livno, dakle radio iz našeg Kantona 10, jer su oni pojačali svoj predajnik, a ostale čujemo slabo ili nikako. Pošto smo mi taj planinski dio, negdje se nešto može čuti i vidjeti, a u najvećem dijelu se ne može čuti ni vidjeti ništa. O štampi da ne govorimo. Jedan naš sugrađanin je otvorio kiosk i moli vozače autobusa koji idu iz Banjaluke da nam donesu ponešto štampe, inače ni štampe nemamo.
RSE: Kako onda ljudi da saznaju za neke konkurse, za obnovu, za razne prijave?
PRŠA: Nikako. Imamo velike primjedbe i to smo već pokretali, radimo na tome da se ide na poništenje privatizacije, jer biro za privatizaciju u našem Kantonu 10 kad objavi da nešto ide na tender, mi to ne možemo vidjeti jer oni to objave u mostarskim novinama i mi to nikad ne vidimo. Da objave i u „Avazu“, mi to ne bismo vidjeli. Da objave u „Nezavisnim novinama“, mi to ne bismo vidjeli. A ovo je kraj koji je po površini jedna od najvećih opština u Bosni i Hercegovini – 780 kvadratnih kilometara. To je opština koja je jako bogata vodom. Opština koja je, poslije Glamoča, najbogatija šumom u Bosni i Hercegovini. Imamo veliki problem što nam se ta šuma bjesomučno siječe. Ostaćemo i bez vode i bez šume. Naša polja su na velikoj nadmorskoj visini, jako plodna i rodna, samo ih treba obrađivati, a mi nemamo s čim. Seljak se vrati, ali nema traktora. S čim će orati?
RSE: Vi ste jednom odlično rekli kako vas u Federaciji BiH pitaju – pa gdje je to Bosansko Grahovo.
PRŠA: Kada dajem izjavu ili intervju za medije, pitaju me – gdje je to Bosansko Grahovo. I vrlo često mi kažu da ne tražim od Sarajeva već od Banjaluke. A ja pitam – zašto, mi pripadamo Federaciji BiH? Ja sam jednom novinaru kazala da nauči geografiju, jer se Bosansko Grahovo nalazi u FBiH, i mi, povratnici, smo građani drugog reda u FBiH. Svi se pozivamo na Izborni zakoni iz 1991. godine. Te godine u Bosanskom Grahovu, od 9.380 stanovnika, bilo je Srba 94,9 posto, Hrvata 2,7 posto, ostalih – Jugoslovena – 2,3 posto. Bošnjaka ili Muslimana, kako su se ranije zvali, nije bilo nikako. Procenat povratka tome odgovara. Ovaj rat je nesreća ne samo za Bošnjake, ne samo za Hrvate, nego i za Srbe. Jer, ako je jedan Mladić napravio genocid, neka ga hvataju i neka ga sude, neka ga vješaju, neka mu rade šta god hoće, ali m iostali Srbi ne dozvoljavamo da ispaštamo za bilo koga. Jer, svaki zločinac ili svaki čovjek koji je nešto napravio, on ima svoje ime i prezime. Ako vi u Grahovu imate, recimo, poštu u kojoj ne radi nijedan povratnik, ako imate distribuciju u kojoj ne radi nijedan povratnik, mislim da vam to dovoljno govori. Mi smo pogranično područje. Od Grahova do granice – do Knina – je 33 kilometra. Knin je od granice dalje nego Grahovo, znači do granice je nekih sedam-osam kilometara. Mi smo strogo pogranično područje. Nama se politika kroji u Livnu, a mi smo u Livnu manjina. U pošti su prije radili Srbi iz Grahova, a sada ne radi niti jedan. Pa može raditi bar čistačica. Ako za sve drugo treba neka „nauka“, za čišćenje bar ne treba. Ni čistačica, međutim, nije iz Grahova.
RSE: Jeste li se pokajali što ste se vratili?
PRŠA: Nisam se pokajala. Znate zašto se nisam pokajala? Zato što sam rođena u najljepšem selu na svijetu i živim u najljepšem selu na svijetu. U svoje selo sam uvijek bila zaljubljena, i kad sam živjela u Sarajevu, tako da je, vjerovatno, to mene opredijelilo da se tu vratim. Bez obzira što smo mi od one nekadašnje bivše Jugoslavije napravili nekakve male državice, meni je do Splita 80 kilometara i ja sam na moru. Prije rata je ispitivana jama Ledenica. Ljudi iz Sarajeva koji su to radili, kazali su da je Postojina malo dijete za našu jamu. U ovom ratu je sve to devastirano, a mi nismo u mogućnosti da to obnovimo. Uspjeli smo samo to zatvoriti da se oni stalagmiti i stalaktiti ne otkidaju, da nešto sačuvamo. Imamo kraška polja s ponornicama. Nedavno sam bila u Neumu na jednom savjetovanju sliva Jadrana, pa me pitaju – kako, Željka, sliv Jadrana? Mi, naime, imamo jedan geografski fenomen – jedna naša rijeka se dijeli na dva dijela, jedan dio ide u sliv Jadrana, drugi u sliv Crnog mora. Imamo blizu i skijališta – Kupres je odavde 70 kilometara. Kad kažem da sam iz najljepšeg sela na svijetu, to je zato jer mi je more blizu. Hrvatska je i moja država. Ja sam rođena u Titovo vrijeme, tada sam se školovala i ja se toga ne stidim. Mogu ja biti opredijeljena sada za ove nove tokove, te evropske, međutim, to meni još nije donijelo ništa dobro, a onaj period mi je donio mnogo toga dobrog. Tada sam se i školovala i živjela jako dobro. Sada sam bez posla, sa 27 godina radnog staža. Ja ću se možda snaći, ali moje kolege, sa isto toliko staža, sa isto toliko godina, nisu u situaciji iz zdravstvenih razloga da rade i nemaju od čega da žive. Ova naša država, Bosna i Hercegovina, ne vodi računa o toj generaciji koja je platila cijenu ove tranzicije i ovoga svega. Ostala je bez posla, ne može da se zaposli jer je „stara“ (pod navodnicima jer može još uvijek raditi), a ne može da se prekvalifikuje jer je za to zaista stara, i nema od čega da živi. U Bosanskom Grahovu imate 200 domaćinstava koja nemaju nikakva primanja, apsolutno nikakva, a socijalna pomoć ne postoji. Bosansko Grahovo se nalazi u FBiH, u Bosni i Hercegovini, valjda mu sam naziv govori da je bosansko. Trenutno obnavljamo crkvu. Ako neko bude ovo slušao, a zna gdje su Peći, a jako puno Pećana ima vani, neka nam pomogne da to napravimo.
RSE: Jeste li počeli sa radovima?
PRŠA: Jesmo. Pribavili smo svu dokumentaciju. U našoj državi je to najteži dio posla. To smo završili. Imamo već prve donatore i trebali bi da ljetos krenemo sa gradnjom, ali nam treba pomoć. Ima jedna stvar koju često zamjeram, ali evo i sama sam uplovila u te vode, mi najprije pravimo crkve i džamije, a tek onda projekte za proizvodnju. Ali, čovjek najprije mora vratiti duhovnost da ne izgubi ono osnovno što je njegovo. Dakle, nisam protiv crkava i džamija, ali bih bila sretna kad bi neko napravio i nekakav pogon da se nešto radi.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Na početku emisije o problemima deviznih štediša. Naime, Ruža Jeličić iz Banjaluke, i pored presude Suda za ljudska prava u Starzburu, koja je ulijevala nadu u pravedan ishod i ostalim štedišama, još uvijek nije dobila svoj novac.
Pola godine nakon što je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio da Bosna i Hercegovina mora isplatiti Ruži Jeličić iz Banjaluke blizu 350 hiljada maraka po osnovu duga za staru deviznu štednju, Ruža još uvijek nije dočekala svoj novac. To je ujedno bila i prva presuda Suda za ljudska prava u slučaju povrata stare devizne štednje na prostoru BiH, donesena u oktobru, a postala je konačna u januaru ove godine. Trebala je da bude izvršena u roku od tri mjeseca. Kako je rok za izvršenje prošao, za Ružu Jeličić se nada pretvorila u životnu agoniju:
„Ja i moj muž smo radili 30 godina. Zaradila sam taj novac, obolila u Njemačkoj, živim od lijekova misleći da će mi biti bolje. Mislila sam da ću, kad se vratim, živjeti od svog zarađenog novca. Međutim, oni su meni uskratili život, uskratili su mi liječenje, uskratili su život mojoj djeci. Užas. Ja sam non-stop pod tabletama. Duga imam toliko da to nije normalno. Devizna štednja štednja je blokirana, ja ne radim, nemam penziju, a muž mi umro.“
Vlada Republike Srpske, prvobitno je donijela odluku o isplati štednje po presudi u januaru, ali je kasnije u martu mjesecu odluka povučena bez obrazloženja. Entitetski premijer Milorad Dodik danas kaže kako se presuda Suda za ljudska prava ne može realizovati mimo Zakona o isplati stare devizne štednje Bosne i Hercegovine:
„Radimo u skladu sa zakonom koji je utvrdio na koji način se to pitanje može riješiti. Nisu samo stare devizne štediše ugrožene, ugroženi su i mnogi drugi. Na isti način su oštećeni i oni ljudi koji su godinama radili u preduzećima koja su se na jedan špekulativan način privatizovala. Ta konkretna presuda je podnešena prije donošenja Zakona o isplati stare devizne štednje Bosne i Hercegovine. A presuda je donešena u toku procesa usvajanja tog zakona, međutim ona mora da bude podvrgnuta mogućnostima koje Zakon o staroj deviznoj štednji i regulisanju obaveza podrazumijeva.“
Predsjednik Upravnog odbora udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić podsjeća da je Bosna i Hercegovina potpisnica konvencije koja je obavezuje da mora poštovati presude Suda za ljudska prava:
„Evo ja upravo šaljem pismo i Vijeću Evrope i Međunarodnom sudu, da ih upoznam s tim o čemu se ovdje radi. Da li može premijer jednog entiteta da ospori odluku Međunarodnog suda?“
Ruža Jeličić, iako ogorčena Dodikovom izjavom, najavila je da će se nastaviti i dalje boriti za svoju ušteđevinu:
„Ja samo mogu da kažem da je ovo sramno za sve nas građane. Jer, ja ne tražim od njih njihovo nego svoje. I ako su oni stvarno toliko moćni da mogu da otimaju tuđu imovinu, ja ne znam onda zašto mi živimo u Bosni i Hercegovini.“
Nišić navodi kako se pred sudom u Strazburu vodi još oko 70 postupaka za povrat stare devizne štednje. Dodaje da je u prošloj godini podneseno oko dvije i po hiljade tužbi, te da se ove godine za tužbu odlučilo još oko 30 hiljada oštećenih štediša iz Bosne i Hercegovine.
Novi protesti predratnih deviznih štediša
Predsjednik Upravnog odbora Udruženja starih deviznih štediša BiH Svetozar Nišić je za 14. maj u 10.00 sati najavio blokadu graničnog prijelaza u Brčkom, čime će članovi Udruženja protestom upozoriti institucije vlasti u BiH da poštuju odluku Parlamenta BiH. Osim protestnog skupa u Brčkom, slični skupovi starih deviznih štediša biće održani širom BiH, a završni skup biće održan u Sarajevu, kada se planira blokada cijelog grada, istakao je Nišić:
„Nastavlja se sa protestnim mitinzima regionalno, u Bihaću, Banjaluci, Zenici, Mostaru, Sarajevu, Trebinju, Tuzli. A onda, ako se ovo pitanje ne riješi, uslijediće generalni protestni miting u Sarajevu, gdje ćemo blokirati institucije Bosne i Hercegovine i nećemo ih pustiti mjesec dana ako bude trebalo, dok ne podnesu ostavke, kako se to u Evropi radi. Nećemo im dozvoliti ulazak ni izlazak iz institucija. Mislim da je ovo krajnje vrijeme. Ako čitate njihove imovinske kartone, onda niko ne postavlja pitanje kako gospodin Nišić, koji je imao 10 hiljada maraka platu, a supruga pet, i to 45 godina, danas vozi forda 1994. godište, a neki posjeduju po tri-četiri mercedesa i audija. Apelujemo na Tužilaštvo BiH, kome smo podnijeli tužbu 20. februara 2007. godine, da nastavi istragu po nalogu Istražne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koja je imala za zadatak da istraži gdje je nestala stara devizna štednja. Ja sam bio na toj skupštini i znamo šta je donešeno. Krajnje je vrijeme da obavijeste ovo udruženje dokle se stiglo s ovim predmetom. Uputili smo im zahtjev za obavještenje, međutim, dobili smo samo odgovor da su zahtjev primili, ali po tom pitanju ništa nije urađeno. Tražimo od Vijeća ministara da povuče odluku od 19. aprila 2007. godine i da poštuje izmjene i dopune zakona od 18. septembra 2006. godine o isplati računa po osnovu takozvane stare devizne štednje, kojeg je usvojio Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.“
Borba za opstanak
Željka Prša, nakon povratka u selo Peći, u opštini Bosansko Grahovo, počela je tešku borbu za svoj i opstanak drugih povratnika, obnovu i značajnije vraćanje prijeratnih stanovnika ovog još uvijek, u velikoj mjeri, razrušenog grada Željka na početku razgovora govori o oblicima svoje aktivnosti.
PRŠA: Naša nevladina organizacija se zove „Struga“. To nekog može asocirati na Makedoniju, međutim, to je ime jedne rijeke koja teče kroz moje selo i po njoj sam ja dala naziv ovoj organizaciji. Živim u selu Peći, općina Bosansko Grahovo. Ovdje sam već sedma godina.
RSE: Kako ste se odlučili da dođete u Peći?
PRŠA: Ja sam se ovdje rodila. Išla sam u školu u Sarajevu. Pošto nisam mogla povratiti svoje radno mjesto u pošti, nisam mogla da zamislim da živim na asfaltu, bez ikakvog posla, tako da sam se odlučila vratiti u svoj rodni kraj. Kažu da se ženu nikad ne pita koliko joj je godina, ali ja se svojih godina ne stidim. Četrdeset i osmo sam godište, međutim, vrlo sam aktivna i vrlo spremna za rad. Tako da sam se odlučila vratiti da ovdje živim i da ovdje radim. Međutim, ovdje nema ništa. „Struga“ je registrovana u Sarajevu. Pomažemo povratnicima, i mamo jedan širok dijapazon djelovanja što se tiče povratničke populacije – pomažemo starim, iznemoglim, obučavamo mlade, pomažemo mladima, nabavljamo stočni fond i tako dalje.
RSE: Koliko ste okupili povratnika?
PRŠA: Neću govoriti samo za moju mjesnu zajednicu i za moje selo, jer bih onda bila lokal patriota, a ja to ne želim biti, već ću govoriti u ime cijele opštine Grahovo. Ovdje je bilo prije rata 9.380 stanovnika, sada je vraćeno blizu 4.000. Trenutno na povratak čeka oko 3.000 stanovnika. Još se ne vraćaju jer nemaju gdje, kuće su im porušene, a obnavlja se vrlo malo. U Grahovu je porušeno 98 posto stambenih objekata, a od toga je obnovljeno samo 45 posto. To je, znači, jedna ruševina, ruina od grada, u koju niko ne ulaže, vjerovatno zato što smo na rubu, pa nikog ne zanimamo. Ima ona narodna poslovica – obećanje ludom radovanje. Mi imamo jako puno obećanja. Svi dođu, prošeću, vide nas i onda ništa. Ja sam prošle godine bivšem predsjedniku FBiH Hadžipašiću rekla: „Dođite kod nas u ,park Yellowstone‘ da nas vidite. Mirni smo, ne ujedamo“. Nama samo obećavaju. U ovoj našoj državi se samo obećava, a ništa se ne radi.
RSE: Jesu li se ljudi uspjeli vratiti u ove obnovljene kuće i ponovo zasnovati svoj život?
PRŠA: Ljudi su se vratili, ali ovdje održivog povratka nema. Grahovo je prije rata uvozilo radnu snagu, znači toliko je bilo radnih mjesta, fabrika… Imali smo tvornicu namještaja, tvornicu obuće, rasadnik, šumariju i tako dalje. Bilo je jako puno firmi i Bosansko Grahovo, sa malo sanovnika, uvijek je uvozilo radnu snagu. Od tih industrijskih objekata, proradila je samo ciglana i ništa drugo. Ciglana trenutno zapošljava negdje oko 32 do 35 radnika, ovisno o dinamici proizvodnje. Znači, od ukupnog broja povratnika, zaposleno je ukupno njih 65.
RSE: Pa od čega onda ljudi žive?
PRŠA: Ovo su kraški predijeli, tako da su ovdje ljudi jako vitalni i ne daju se baš tako lako. Zahvaljujući tome što je ovo ruralno područje, mogu da drže kravu ili ovcu, kokoš, mogu da posiju usjeve i tako dalje. Eto to je to od čega ovdje ljudi žive. Ili eventualno ako neko ima porodicu negdje u inostranstvu, pa mu s vremena na vrijeme šalju neku pomoć. To su sve stvari koje te ljude održavaju u životu. Ljudi su toliko puta već prevareni da je teško više ikome vjerovati. Dođe i kaže da će vam napraviti kombinat i onda ga nema tri godine. Ili kaže, recimo, da će obnoviti kuće, pa ništa od toga. Za ovu godinu imamo donacije za obnovu 32 kuće. Ako čeka 3.000 ljudi, izračunajte kad će objekti biti obnovljeni ako se ide tim tempom. Imamo jako puno stanovništva koje živi u garažama, u šupama, pod pločama. To su takvi uslovi života da to nisu primjereni ni za psa, a kamoli za čovjeka. Mi imamo 34 naseljena mjesta u opštini Bosansko Grahovo, a od ta 34, sedam još nema struje, a povratnici su ovdje već devet godina.
RSE: Kako je moguće da toliko mjesta još uvijek živi uz svijeću u današnje doba?
PRŠA: Ja bih to pitala ovu našu gospodu u Bosni i Hercegovini. Jer, ja Bosnu i Hercegovinu ne dijelim na entitete, meni je Bosna moja Bosna, ja sam se tu rodila, tu su se rodili moji preci, znači to je moja Bosna. Hoće u Evropu? Koju crnu Evropu. U koju mi Evropu hoćemo da idemo ako, recimo, u selu Nuglašica ili Bastaci ili Jaruga ili Zaseok, ljudi već devet godina žive uz svijeću? O kojoj mi Evropi pričamo? U mom selu je uvedena struja, ali kad je već bila uvedena, šest mjeseci smo čekali da se pusti u rad. I da se nismo pobunili, da nismo stavili zapreku na cestu, ko zna kad bismo tu struju dobili. Ali još uvijek imamo sela koja nemaju struje. Radio i televizijski program može pratiti samo onaj ko ima satelitsku antenu. U nekim dijelovima se može vidjeti BHT 1, Federalna televizija se nigdje ne može gledati, niti Televizija Republike Srpske. Najlakše možemo uhvatiti Hrvatsku televiziju ili hrvatsku Novu, jer oni imaju dobre predajnike. Znači, gledamo hrvatski program, a živimo u Bosni. U totalnoj smo medijskoj izolaciji. U zadnjih godinu i nešto dana čujemo Radio Livno, dakle radio iz našeg Kantona 10, jer su oni pojačali svoj predajnik, a ostale čujemo slabo ili nikako. Pošto smo mi taj planinski dio, negdje se nešto može čuti i vidjeti, a u najvećem dijelu se ne može čuti ni vidjeti ništa. O štampi da ne govorimo. Jedan naš sugrađanin je otvorio kiosk i moli vozače autobusa koji idu iz Banjaluke da nam donesu ponešto štampe, inače ni štampe nemamo.
RSE: Kako onda ljudi da saznaju za neke konkurse, za obnovu, za razne prijave?
PRŠA: Nikako. Imamo velike primjedbe i to smo već pokretali, radimo na tome da se ide na poništenje privatizacije, jer biro za privatizaciju u našem Kantonu 10 kad objavi da nešto ide na tender, mi to ne možemo vidjeti jer oni to objave u mostarskim novinama i mi to nikad ne vidimo. Da objave i u „Avazu“, mi to ne bismo vidjeli. Da objave u „Nezavisnim novinama“, mi to ne bismo vidjeli. A ovo je kraj koji je po površini jedna od najvećih opština u Bosni i Hercegovini – 780 kvadratnih kilometara. To je opština koja je jako bogata vodom. Opština koja je, poslije Glamoča, najbogatija šumom u Bosni i Hercegovini. Imamo veliki problem što nam se ta šuma bjesomučno siječe. Ostaćemo i bez vode i bez šume. Naša polja su na velikoj nadmorskoj visini, jako plodna i rodna, samo ih treba obrađivati, a mi nemamo s čim. Seljak se vrati, ali nema traktora. S čim će orati?
RSE: Vi ste jednom odlično rekli kako vas u Federaciji BiH pitaju – pa gdje je to Bosansko Grahovo.
PRŠA: Kada dajem izjavu ili intervju za medije, pitaju me – gdje je to Bosansko Grahovo. I vrlo često mi kažu da ne tražim od Sarajeva već od Banjaluke. A ja pitam – zašto, mi pripadamo Federaciji BiH? Ja sam jednom novinaru kazala da nauči geografiju, jer se Bosansko Grahovo nalazi u FBiH, i mi, povratnici, smo građani drugog reda u FBiH. Svi se pozivamo na Izborni zakoni iz 1991. godine. Te godine u Bosanskom Grahovu, od 9.380 stanovnika, bilo je Srba 94,9 posto, Hrvata 2,7 posto, ostalih – Jugoslovena – 2,3 posto. Bošnjaka ili Muslimana, kako su se ranije zvali, nije bilo nikako. Procenat povratka tome odgovara. Ovaj rat je nesreća ne samo za Bošnjake, ne samo za Hrvate, nego i za Srbe. Jer, ako je jedan Mladić napravio genocid, neka ga hvataju i neka ga sude, neka ga vješaju, neka mu rade šta god hoće, ali m iostali Srbi ne dozvoljavamo da ispaštamo za bilo koga. Jer, svaki zločinac ili svaki čovjek koji je nešto napravio, on ima svoje ime i prezime. Ako vi u Grahovu imate, recimo, poštu u kojoj ne radi nijedan povratnik, ako imate distribuciju u kojoj ne radi nijedan povratnik, mislim da vam to dovoljno govori. Mi smo pogranično područje. Od Grahova do granice – do Knina – je 33 kilometra. Knin je od granice dalje nego Grahovo, znači do granice je nekih sedam-osam kilometara. Mi smo strogo pogranično područje. Nama se politika kroji u Livnu, a mi smo u Livnu manjina. U pošti su prije radili Srbi iz Grahova, a sada ne radi niti jedan. Pa može raditi bar čistačica. Ako za sve drugo treba neka „nauka“, za čišćenje bar ne treba. Ni čistačica, međutim, nije iz Grahova.
RSE: Jeste li se pokajali što ste se vratili?
PRŠA: Nisam se pokajala. Znate zašto se nisam pokajala? Zato što sam rođena u najljepšem selu na svijetu i živim u najljepšem selu na svijetu. U svoje selo sam uvijek bila zaljubljena, i kad sam živjela u Sarajevu, tako da je, vjerovatno, to mene opredijelilo da se tu vratim. Bez obzira što smo mi od one nekadašnje bivše Jugoslavije napravili nekakve male državice, meni je do Splita 80 kilometara i ja sam na moru. Prije rata je ispitivana jama Ledenica. Ljudi iz Sarajeva koji su to radili, kazali su da je Postojina malo dijete za našu jamu. U ovom ratu je sve to devastirano, a mi nismo u mogućnosti da to obnovimo. Uspjeli smo samo to zatvoriti da se oni stalagmiti i stalaktiti ne otkidaju, da nešto sačuvamo. Imamo kraška polja s ponornicama. Nedavno sam bila u Neumu na jednom savjetovanju sliva Jadrana, pa me pitaju – kako, Željka, sliv Jadrana? Mi, naime, imamo jedan geografski fenomen – jedna naša rijeka se dijeli na dva dijela, jedan dio ide u sliv Jadrana, drugi u sliv Crnog mora. Imamo blizu i skijališta – Kupres je odavde 70 kilometara. Kad kažem da sam iz najljepšeg sela na svijetu, to je zato jer mi je more blizu. Hrvatska je i moja država. Ja sam rođena u Titovo vrijeme, tada sam se školovala i ja se toga ne stidim. Mogu ja biti opredijeljena sada za ove nove tokove, te evropske, međutim, to meni još nije donijelo ništa dobro, a onaj period mi je donio mnogo toga dobrog. Tada sam se i školovala i živjela jako dobro. Sada sam bez posla, sa 27 godina radnog staža. Ja ću se možda snaći, ali moje kolege, sa isto toliko staža, sa isto toliko godina, nisu u situaciji iz zdravstvenih razloga da rade i nemaju od čega da žive. Ova naša država, Bosna i Hercegovina, ne vodi računa o toj generaciji koja je platila cijenu ove tranzicije i ovoga svega. Ostala je bez posla, ne može da se zaposli jer je „stara“ (pod navodnicima jer može još uvijek raditi), a ne može da se prekvalifikuje jer je za to zaista stara, i nema od čega da živi. U Bosanskom Grahovu imate 200 domaćinstava koja nemaju nikakva primanja, apsolutno nikakva, a socijalna pomoć ne postoji. Bosansko Grahovo se nalazi u FBiH, u Bosni i Hercegovini, valjda mu sam naziv govori da je bosansko. Trenutno obnavljamo crkvu. Ako neko bude ovo slušao, a zna gdje su Peći, a jako puno Pećana ima vani, neka nam pomogne da to napravimo.
RSE: Jeste li počeli sa radovima?
PRŠA: Jesmo. Pribavili smo svu dokumentaciju. U našoj državi je to najteži dio posla. To smo završili. Imamo već prve donatore i trebali bi da ljetos krenemo sa gradnjom, ali nam treba pomoć. Ima jedna stvar koju često zamjeram, ali evo i sama sam uplovila u te vode, mi najprije pravimo crkve i džamije, a tek onda projekte za proizvodnju. Ali, čovjek najprije mora vratiti duhovnost da ne izgubi ono osnovno što je njegovo. Dakle, nisam protiv crkava i džamija, ali bih bila sretna kad bi neko napravio i nekakav pogon da se nešto radi.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba