Milena VUKČEVIĆ
VUČINIĆ: Niko, ama baš niko, nije tada želio da kaže bilo šta oko problema logora Morinj. Mještani Morinja nisu ništa čuli, nisu ništa vidjeli, a Vojska tadašnje Jugoslavije je na kraju priznala da je odjeljenje pri vojnom Generalštabu u Beogradu, koje je bilo zaduženo i od kojeg smo mogli saznati ko je i zašto osnovao logor Morinj, ukinuto i da je dokumentacija pohranjena u arhivi. To je značilo da nemamo više koga da pitamo. Nismo htjeli odustati, pa smo odlučili da stupimo u kontakt sa Morinjskim logorašima, kojih je sa područja Konavlja bilo oko 80 posto, od ukupno 320 zatvorenika koji su boravili duže ili kraće vrijeme u Morinju. Kao televizijska ekipa iz Crne Gore smo veoma teško došli u Konavlje. Uzalud smo im objašnjavali da je Montena nova televizija osnovana 1997. godine i da ona nije učestvovala u raspirivanju nacionalističke i šovinističke mržnje za vrijeme operacija Vojske Jugoslavije i rezervista iz Crne Gore na području Konavlja i Dubrovnika. Ni to nam nije pomoglo. Dolaskom hrvatskog konzula, Ivice Škarića, u Crnu Goru i našim pojašnjenjem šta zapravo želimo snimiti u Konavlju, stvar se pokrenula s mrtve tačke. Prvi kontakt, uz pomoć gospodina Škarića, smo uspostavili s gospodinom Lukom Kordom krajem maja 2005. godine. On je bio gradonačelnik Dubrovnika od 1991. do 1993. godine, kada su se ove operacije izvodile. Dugo je trajao naš prvi sastanak sa gospodinom Kordom. Ekipa je bila u punom sastavu, a razgovori puni nepovjerenja prema nama. Razgovor mogu kondenzovati u jednu rečenicu, koju često prepričavam kada se o tom sastanku povede razgovor."Svi ste vi isti", rekao mi je gospodin Korda. "Kako je moguće da poslije toliko godina niko, ama baš niko, nije okrivljen za poniženja i mučenja Konavljanja u logoru Morinj? Uzalud mi kažete da vam je žao, kada kao građanin ne zahtijevate da vaša vlast uzme na odgovornost tamošnje mučitelje koji su orgijali, ponižavali i iživljavali se sa stanovnicima Konavlja, sa kojima su orođeni, sa kojima su imali zajedničke rodbinske i poslovne veze. Sve dok mi ne budemo čuli da je neko uzet na odgovornost u Crnoj Gori i da mu se sudi zbog kršenja osnovnih ljudskih prava zatvorenika u logoru Morinj, za nas ste vi svi isti."
Nastala je jedna mučnina i mislio sam da od dokumentarnog filma neće biti ništa. Tada je gospodin Luka Korda nekoga nazvao i pitao ko smo mi. Poslije kraće priče shvatili smo da razgovara sa gospodinom Jevremom Brkovićem, koji mu je očigledno kazao nešto što je gospodina Kordu oraspoložilo. Tog maja u njegovoj kancelariji smo se po prvi put sreli sa trojicom Morinjskih logoraša, tu su pali prvi dogovori gospodina Marka Stojanovića, autora ovog filma, kada da se počne sa snimanjem. Negdje oko 50 snimljenih razgovora sa logorašima, čuvarima, isljednicima je korištenje dokumentacionog materijala koji je emitovan na televiziji i koje nam je u većini dao gospodin Luka Korda, zatim materijala i snimaka koje smo dobili od Podgoričana, gospodina Nebojše Mugoše. Zanimljivo je i to da je autor, Marko Stojanović, tražio i pronašao građane Konavlja koji su na ovim snimcima iz 1991. godine bili zatočenici Morinja, ranjenici, i bili intervjuisani kao zarobljenici od strane televizijskih reportera, što je reportaži dalo posebnu autentičnost. Sramotna poniženja, koja su doživljavali naše komšije iz Konavlja, civili, koje je odvela Vojska Jugoslavije, iako oni nisu bježali iz svojih kuća, vjerovatno misleći da Vojska radi ono što propagandna mašinerija saopštava. Tek dolaskom u logor Morinj su shvatili o čemu se radi. Tu je bilo i ratnih zarobljenika koji su prošli torturu, pošto tamo nikakve konvencije iz Ženeve nisu važile kada su u pitanju ratni zarobljenici. Velika je sreća, ako se to uopšte može reći za logor, da tamo niko nije ubijen, iako su neki ljudi, izmučeni, od posljedica i torture veoma brzo umrli nakon izlaska iz Morinjskog logora.
RSE: Vrhovna državna tužiteljica Crne Gore, Vesna Medenica, nedavno se javno požalila da je za vojni logor u Morinju čula tek 2003. godine i to od hrvatskih kolega. Da li je možda gospođa Medenica iskazala zainteresovanost za vaš dokumentarni film, obzirom da se u njemu nalaze svjedočenja preživjelih logoraša, koja mogu biti jako značajna za utvrđivanje istine o dešavanjima u logoru Morinj?
VUČINIĆ: Za sada nas nije niko kontaktirao. Gospođa Medenica je živjela i radila u Kolašinu. Možda smo i iz tih razloga napravili u samom filmu, a tako i počinje film, jednu anketu. Niko od anketiranih Kolašinaca nije znao da se Morinj nalazi u Crnoj Gori. Tako da mogu povjerovati da ni ona nije znala. Zaprepašteni smo i još jednim saznanjem. Vrlo malo običnog stanovništva u Morinju je znalo šta se tamo dešavalo. Svi nam kažu da su čuli da se to tamo dešavalo. Mislim da se niko nije interesovao za to. Svjedočenja su čak i ponuđena u samom filmu od ljudi koji su rezignirani svim onim što se desilo, koji su kazali da nikada svojom nogom neće preći Crnu Goru, osim ako ih ne budu zvali da svjedoče.
