Mejra Bulbul jedna je od stotinjak radnica sarajevske firme tekstilne industrije “Satex”. Ova firma je nakon privatizacije u stečajnom postupku. 2002. godine domaći privrednik kupio je ovo preduzeće, a dvije godine nakon toga, mašine je prisvojio, a firmu prodao. Uprkos obećanjima, ali i kupoprodajnom ugovoru koje je vlasnik potpisao sa Agencijom za privatizaciju da će sve radnike zadržati i isplatiti plate, to se, kako navodi Mejra, nije dogodilo:
«Ni jednu platu nismo dobili od 2000. godine. Kad smo god tražili plate, kaže: para nema, biće para, ja neću ostat' dužan. Međutim, to se nikad nije desilo, da bi radnici krenuli u generalni štrajk 2006. godine.»
Predstavnik Konfederacije Sindikata BiH Šaban Kadirić kaže da se radnici Satexa, ali i drugih preduzeća koji se nađu u takvoj situaciji, mogu obratiti ovoj instituciji u rješavanju nastalih problema:
«Najbolje pokazuje u prošloj godini da smo nekoliko miliona maraka sudskih tužbi dobili, jer nam je jedino još to ostalo efikasno, da utužujemo, pored pregovaranja s određenim vlasnicima i poslodavcima.»
U Bosni i Hercegovini pitanja koja su vezana za ulogu sindikata u zaštiti interesa radnika rješavaju se u entitetima, jer država nema nadležno ministarstvo koje bi se bavilo tim pitanjima. Uprkos tome, poslanik u Parlamentu BiH Drago Kalabić smatra da entitetski sindikati nisu dovoljno učinili da pomognu radnicima, jer ne koriste sindikalne metode poput protesta i štrajkova.
«Ljudi iz mafijaških krugova, bliski raznim nacionalnim elitama, politikama, partijama i svemu ostalom, uradili su to što su uradili. Ja sam razočaran odgovorom sindikata na takvo jedno ponašanje. Jer, ako imate jednu anarhiju i ako znate šta znači sindikat u izvornom smislu, i ako znate istoriju sindikalne borbe i koje su metode sve dozvoljene sindikatima i koje su prihvatljive u njihovom radu, ja se pitam zašto te metode nisu iskorištene?»
Kalabićev kolega, poslanik Selim Bešlagić, vjeruje da sindikati radnicima firmi koje su u stečaju mogu pomoći ukoliko se obrate sudovima:
«Ja mislim da sindikat mora postaviti zahtjev, ne pritisak na sud, ali zahtjev da pitanja radno-pravnog statusa ili privatizacije moraju biti prioritetna jer čekati da se desi da onaj koji je otkupio vaše preduzeće, za tri-četiri godine izvuče sve i onda kaže «ja ne mogu», pa se raskida ugovor, i tada se još čeka na sudu, pa onda žalba... Ja mislim da predmeti, kad se radi o prekidu privatizacije, o radno-pravnim statusima u takvim preduzećima, moraju biti prioritet u rješavanju.»
Predsjednik Sindikata metalske industrije i rudarstva Republike Srpske Tane Peulić ne slaže se sa Bešlagićevom konstatacijom da sudovi mogu riješiti nagomilane stečajne postupke, a navodi i zašto:
«Jer naš radnik, kada treba da dođe pred sud, na zaštitu svoga prava po bilo kom osnovu, iz radnog odnosa ili neuplaćenih obaveza ili neisplaćenih plata, mora da uplati 300 KM sudu da bi oni zaprimili taj zahtjev. Mi smatramo da radnici koji nisu sedam godina primili platu, kako još da plaća sudu da bi bio tamo predstavljen, i još čeka dvije godine na taj proces.»
Bez dobrog dijaloga izmedju sindikata, poslodavaca i Vlade, ocjenjuje delegat u državnom Domu naroda Ilija Filipović, nema zaštite prava radnika:
«Taj socijalni dijalog u cilju zaštite prava zaposlenika, još uvijek nije kod nas na adekvatnoj razini. Mislim da nije na identičan način prakticiran u Federaciji i Republici Srpskoj, i mislim da je sindikat bolje organizirana strana u odnosu na niz sugovornika za stolom koji bi trebali rješavati socijalna pitanja, zaposlenici i sindikat, poslodavci i Vlada.»
Iako predstavnici sindikata tvrde da se obespravljeni radnici za pomoć mogu obraćati njima, to se u praksi rijetko dešava. Radnička klasa u Bosni i Hercegovini više vjeruje nevladinim organizacijama. Primjera radi, u protekle dvije godine samo Centru za humanu politiku obratilo se više stotina radnika koji su ostali bez posla i koji već godinama putem sudskih sporova pokušavaju zaštititi svoja ugrožena prava i interese.
«Ni jednu platu nismo dobili od 2000. godine. Kad smo god tražili plate, kaže: para nema, biće para, ja neću ostat' dužan. Međutim, to se nikad nije desilo, da bi radnici krenuli u generalni štrajk 2006. godine.»
Predstavnik Konfederacije Sindikata BiH Šaban Kadirić kaže da se radnici Satexa, ali i drugih preduzeća koji se nađu u takvoj situaciji, mogu obratiti ovoj instituciji u rješavanju nastalih problema:
«Najbolje pokazuje u prošloj godini da smo nekoliko miliona maraka sudskih tužbi dobili, jer nam je jedino još to ostalo efikasno, da utužujemo, pored pregovaranja s određenim vlasnicima i poslodavcima.»
U Bosni i Hercegovini pitanja koja su vezana za ulogu sindikata u zaštiti interesa radnika rješavaju se u entitetima, jer država nema nadležno ministarstvo koje bi se bavilo tim pitanjima. Uprkos tome, poslanik u Parlamentu BiH Drago Kalabić smatra da entitetski sindikati nisu dovoljno učinili da pomognu radnicima, jer ne koriste sindikalne metode poput protesta i štrajkova.
«Ljudi iz mafijaških krugova, bliski raznim nacionalnim elitama, politikama, partijama i svemu ostalom, uradili su to što su uradili. Ja sam razočaran odgovorom sindikata na takvo jedno ponašanje. Jer, ako imate jednu anarhiju i ako znate šta znači sindikat u izvornom smislu, i ako znate istoriju sindikalne borbe i koje su metode sve dozvoljene sindikatima i koje su prihvatljive u njihovom radu, ja se pitam zašto te metode nisu iskorištene?»
Kalabićev kolega, poslanik Selim Bešlagić, vjeruje da sindikati radnicima firmi koje su u stečaju mogu pomoći ukoliko se obrate sudovima:
«Ja mislim da sindikat mora postaviti zahtjev, ne pritisak na sud, ali zahtjev da pitanja radno-pravnog statusa ili privatizacije moraju biti prioritetna jer čekati da se desi da onaj koji je otkupio vaše preduzeće, za tri-četiri godine izvuče sve i onda kaže «ja ne mogu», pa se raskida ugovor, i tada se još čeka na sudu, pa onda žalba... Ja mislim da predmeti, kad se radi o prekidu privatizacije, o radno-pravnim statusima u takvim preduzećima, moraju biti prioritet u rješavanju.»
Predsjednik Sindikata metalske industrije i rudarstva Republike Srpske Tane Peulić ne slaže se sa Bešlagićevom konstatacijom da sudovi mogu riješiti nagomilane stečajne postupke, a navodi i zašto:
«Jer naš radnik, kada treba da dođe pred sud, na zaštitu svoga prava po bilo kom osnovu, iz radnog odnosa ili neuplaćenih obaveza ili neisplaćenih plata, mora da uplati 300 KM sudu da bi oni zaprimili taj zahtjev. Mi smatramo da radnici koji nisu sedam godina primili platu, kako još da plaća sudu da bi bio tamo predstavljen, i još čeka dvije godine na taj proces.»
Bez dobrog dijaloga izmedju sindikata, poslodavaca i Vlade, ocjenjuje delegat u državnom Domu naroda Ilija Filipović, nema zaštite prava radnika:
«Taj socijalni dijalog u cilju zaštite prava zaposlenika, još uvijek nije kod nas na adekvatnoj razini. Mislim da nije na identičan način prakticiran u Federaciji i Republici Srpskoj, i mislim da je sindikat bolje organizirana strana u odnosu na niz sugovornika za stolom koji bi trebali rješavati socijalna pitanja, zaposlenici i sindikat, poslodavci i Vlada.»
Iako predstavnici sindikata tvrde da se obespravljeni radnici za pomoć mogu obraćati njima, to se u praksi rijetko dešava. Radnička klasa u Bosni i Hercegovini više vjeruje nevladinim organizacijama. Primjera radi, u protekle dvije godine samo Centru za humanu politiku obratilo se više stotina radnika koji su ostali bez posla i koji već godinama putem sudskih sporova pokušavaju zaštititi svoja ugrožena prava i interese.
