* * * * *
Kršćani širom svijeta danas proslavljaju Uskrs odnosno Vaskrs. Nažalost, mnogi će i ovaj praznik dočekati izvan svojih domova. Uz čestitku, banjalučki biskup Franjo Komarica, takođe podsjeća:
„Izbjeglice i prognanici su žrtve prkosa Bogu, preziranja Boga, Božjeg zakona – zakona ljubavi prema svakom čovjeku. I zato mi kršćani, kada kažemo da vjerujemo u Krista koji se potpuno stavio na stranu svakog čovjeka, lažno slavimo Uskrs ako nas uopće nije briga za našeg bližnjeg, pogotovo onog koji pati radi našeg egoizma, radi favoriziranja nepravde, laži, nehumanosti… Upravo su izbjeglice i prognanici žrtve svega toga, svaki čovjek koji nema jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na svoj dom, svoju kuću, svoj korijen, svoj identitet. To je za nas snažni proziv samog Boga. Nažalost, od prošle godine se nije pomaklo takoreći ništa. Mi u našoj biskupiji ove godine sabiremo službene statistike – imamo oko 500 katolika manje nego što smo imali 2005. godine u isto doba. Jedan dio je umro (starija populacija), a jedan dio se odselio. U više od polovini naših župa na području entiteta Republika Srpska je manje je vjernika nego prošle godine. To je ono što je dramatično i žalosno, dakle što se ovdje već godinama ustalila praksa cementiranja etničkog čišćenja jednog domicilnog naroda (hrvatskog odnosno katoličkog). Slično je i na drugim mjestima, gdje je istjeran odnosno dakle je otišao srpski, kao i na mjestima gdje je istjeran odnosno odakle je otišao bošnjački narod. To je ono bolno pitanje koje, htjeli-ne htjeli, ne možemo i ne smijemo izbjegavati ako želimo biti ljudi. Svi mi se trebamo smatrati zaduženima za naše bližnje, pogotovo za one koji su pogođeni na duši i na tijelu, i to krivicom drugih, nepravdom i bezakonjem.“
* * * * *
Ministarstvo finansija Republike Srpske počelo je isplatu stare devizne štednje, u iznosima do 1.000 KM, licima koje su svoja potraživanja verificirala do 8. marta ove godine. Maja Stojnić, glasnogovornica Ministarstva finansija RS-a takođe kaže:
„Isplata, u iznosu od oko 2.400.000 KM za oko 3.100 verifikovanih štediša, vršiće se putem tridesetak komercijalnih banaka, devet sa područja Republike Srpske i 18 sa područja Federacije BiH, kod kojih su stare devizne štediše otvorile tekuće račune ili štedne knjižice u konvertibilnim markama“.
Inače, rok za verifikaciju stare devizne štednje u ovom entitetu traje do 1. maja tekuće godine.
* * * * *
Općinski sud u Sarajevu osudio je pritisak Udruženja „Dom“ na rad Suda i njegovih uposlenika, koji je „prerastao u otvorene prijetnje i ucjene zaposlenim“, saopćio je Sud.
U Sudu smatraju i da se stalnim napadima pokušava narušiti njegov normalan rad, nepristrasnost u odlučivanju, te uticati na zakonito donošenje odluka.
Također se dodaje da uknjižba nacionaliziranih stanova nije zaustavljena, te da se ona vrši prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, o čemu svjedoči i oko 150 žalbi, koje su uložene na donesene odluke i koje su, prema Zakonu, proslijeđene Kantonalnom sudu u Sarajevu.
Iz Suda napominju kako će i dalje postupati po Zakonu, kao i do sada, te da nije bilo nikakve pismene niti usmene naredbe predsjednika Suda o zabrani uknjižbe nacionaliziranih stanova.
* * * * *
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović, ovih dana je upozorio da su naredne četiri godine ključne za oblast povratka i bolji život povratnika. Evo nekih ocjena ministra Halilovića:
„Jedino uspješnost povratka može privući nove povratnike, što će zauzvrat doprinijeti stabilizaciji ne samo bosanskohercegovačkog društva, nego i regiona. Zbog toga, napori svih nadležnih vlasti moraju biti usmjereni na kontinuiranu podršku prava na siguran, dostojanstven i održiv povratak. Nedvojbeno, ovo će u naredne četiri godine biti okosnica djelovanja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Zbog toga smo, dakle, odmah po preuzimanju funkcije, alarmirali sve relevantne institucije za povećanje budžeta za povratak i unapređenje ljudskih prava. Aktuelni pokazatelji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH svjedoče o blizu 40.000 porodica, odnosno oko 135.000 osoba koje se žele vratiti u svoje domove i koje trebaju pomoć za rekonstrukciju i održiv povratak. Prema našim procjenama, za rekonstrukciju kuća i stanova za ovih 40.000 porodica, potrebno je oko 600 miliona KM, a za njihov održiv povratak, potrebno je minimalno oko 400 miliona KM. Dakle, potrebna je najmanje milijarda konvertibilnih maraka za održiv povratak ovih ljudi. A nacrtom budžeta institucija BiH za obnovu i povratak u ovoj godini je kroz fond za povratak predviđeno oko 1,4 miliona konvertibilnih maraka, što pokriva manje od jedan posto potreba. Složićete se sa mnom da je stanje alarmantno, frustrirajuće i zabrinjavajuće. Upravo zbog ovakvog stanja želimo još jednom skrenuti pažnju javnosti i relevantnih institucija na stanje u oblasti povratka i još jednom ponoviti da su predstojeće četiri godine odlučujuće za potpunu realizaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Povrat imovine je, istina, realizovan gotovo u potpunosti, u procentu većem od 95 posto, neki kažu i 99 posto, ali u značajnom broju tih vraćenih kuća i stanova povratnici ne žive. To je podatak koji ne hrabri. Takođe je zabrinjavajući trend da ljudi koji su se vratili u svoje predratne domove, ponovo ih napuštaju jer ne mogu dobiti posao, ne mogu svojoj djeci osigurati adekvatno obrazovanje, teško ili nikako ostvaruju prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i tako dalje.“
Šta bi mogla biti rješenja:
„Uz osiguravanje uslova za povratak ljudi, predstoji i harmoniziranje entitetskih zakona koji reguliraju oblasti rada, socijalne i zdravstvene zaštite, penzija, obrazovanja i tako dalje. Poznato vam je da ti zakoni u entitetima nisu identični, da prelaskom iz entiteta u entitet ljudi gube neka od prava ili su različito tretirani, pa se odjavljuju u mjestima povratka i ponovo se vraćaju u drugi entitet, što stvara dodatnu zbrku i inverziju, dakle vraća stvari na početak. Stoga je, dakle, potrebno, i na planu legislative i na planu harmonizacije djelovanja ovih fondova, od PIO-a preko socijalnih, zdravstvenih do obrazovnih, raditi na jednakom tretmanu građana, pogotovo povratnika, bez obzira odakle dolazili i gdje žive.“
Sigurnost povratnika i polja posijana minama:
„Sve analize pokazuju da je sigurnost povratnika poboljšana. Ali mrlju na taj segment bacaju incidenti poput slučaja Fate Orlović u Konjević Polju, nelegalna gradnja na privatnim zemljištima u Kotorskom i na drugim mjestima i problemi sa kojima se suočavaju povratnici srpske nacionalnosti u Sanskom Mostu. Takođe, veliku kočnicu povratku predstavlja još uvijek velika zagađenost minama. Još gotovo četiri posto teritorije BiH je zagađeno minsko-eksplozivnim sredstvima, što permanentno donosi žrtve i u industrijskim zonama i u poljoprivrednim regijama.“
Osnovni podaci o izbjeglim, raseljenim i povratku:
„Od ukupnog broja od oko 2,2 miliona izbjeglica i raseljenih osoba, koliko ih je bilo u vrijeme potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, do danas se, prema službenim pokazateljima UNHCR-a, vratilo se oko milion i dvadeset i pet hiljada osoba. To je veliki, ogroman rezultat, vrijedan pažnje u svijetu. U međunarodnom pravu imate podatke koji govore o obeshrabrujućim brojkama kada je riječ o povratku. Dakle, najveći povratak je ostvaren u godinama nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, potom dobija silaznu putanju, da bi 2001-2002. godine ponovo počeo da raste, te su u tom periodu zabilježeni dobri rezultati. Dalje, u upravo dovršenom procesu reregistracije raseljenih osoba u BiH, za status se prijavilo 188.307 osoba, od čega je 135.500 raseljenih osoba ovaj status i potvrdilo. Pored ovog broja raseljenih osoba u BiH, imamo i preko 400.000 izbjeglica iz BiH – ne računajući ekonomsku dijasporu za koju kažu da je čini preko milion i sto hiljada ljudi – od čega oko 80.000 osoba traga za trajnim rješenjem.“
Da li je, uslovno kazano, bilo promašenih investicija tokom izvođenja pojekata obnove i rekonstrukcije , odnosno da li su obnovljene kuće onim koji se nisu vratili. O tome pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Mario Nenadić, kaže:
„Znamo da prema Dejtonskom sporazumu svaka izbjeglica i raseljena osoba ima pravo da se vrati i ima pravo na naknadu štete. Dakle, sve što je uloženo u proces povratka, čak i pod uvjetom da se izbjeglice i raseljene osobe nisu vratile u svoje domove, možemo tretirati kao ispunjenje onog drugog, strateškog cilja, a to je neki oblik naknade štete. Međutim, svakako da se osjećamo na neki način odgovornim za to ako smo u nekim slučajevima loše prepoznali prioritete, pa smo obnovili kuću nekome ko možda nije imao namjeru da se vrati ili se nije vratio u svoju kuću, za razliku od onih koji i danas čekaju obnovu a ne mogu da se vrate. Dakle, novac nije propao, iako je – kada gledamo prioritete – mogao biti utrošen korisnije, dakle za prioritetan povratak onih koji to žele. Uspostavili smo četiri strateška cilja – povratak, povrat imovine i stanarskih prava, rekonstrukcija i održivi povratak. Nije problem u tome što je nekom obnovljena imovina, a on se nije vratio, ali to nije u redu u odnosu na one prioritete kojima smo prije svega trebali omogućiti povratak.“
U prošloj emisiji objavili smo neke od ključnih ocjena o stanju ljudskih prava, i to o dijelu koji se odnosi na izbjegle, raseljene i povratnike, Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH. Izvršni direktor Muhamed Džemidžić danas govori o povratničkim naseljima bez električne energije i kolektivnim izbjegličkim centrima:
„Zvuči nevjerovatno da gotovo 4.000 povratničkih domaćinstava nema električnu energiju. To su ljudi koji su se prije sedam godina vratili na svoje predratne adrese i još uvijek nemaju električnu energiju, ni tamo gdje su je prije imali. Takvu situaciju imate širom Bosne i Hercegovine, u opštinama od Višegrada, Doboja, Jajca, Glamoča, Prijedora, Foče, Grahova, Zvornika… Imate slučajeve gdje su dva sela jedno do drugog, a da jedno – povratničko – nema električnu energiju, dok u susjednom, gdje je brojčano veća prisutnost drugog naroda, imaju čak i uličnu rasvjetu. Dakle, ne radi se uvijek o nedostatku finansijskih sredstava ili mogućnosti, već je riječ i o nedostatku volje da se zaista izađe u susret povratnicima i da im se omogući život dostojan čovjeka. Pomenuli ste i pitanje izbjegličkih kampova. Još prije dvije godine su predstavnici vlasti govorili da je problem statusa i teškog života tih ljudi riješen. Zvaničnici će reći da još uvijek 7.000 ljudi u BiH živi u tim izbjegličkim kampovima, međutim prema našim procjenama taj broj može da bude i dvostruko veći. To su ljudi koji su u posljednjoj reviziji statusa raseljeničkog ili izbjegličkog stanovništva izgubili status raseljenih lica jer im je vraćena imovina u Federaciji BiH ili Republici Srpskoj, ali oni se iz raznih razloga nisu vratili kućama nego su ostali tu i njih zvanična statistika ne vodi kao ljude koji žive u izbjegličkim kampovima. Ti ljudi su danas ničija briga, osim ovih 7.000. Mi tvrdimo da ima barem 10.000 ljudi koji žive u tim izbjegličkim kampovima, u tim nekim alternativnim smještajima. Svim tim ljudima preko zvaničnih 7.000, niko nije obavezan da plaća hranu, električnu energiju, potrošnju vode, bez ikakvih su primanja. Ili ako ih se neko sjeti, tretira ih kao socijalne slučajeve i tako dalje. To je jedan ogroman broj ljudi koji je u posebno teškim prilikama. Mnogi od njih su bolesni, napušteni od svojih bližnjih…“
U svom izvještaju, Helsinški komitet pominje i primjere dobrog povratka. To su sasvim sihgurno Prijedor odnosno Kozarac, te sela oko Bratunca:
„Pomenuli ste najznačajnije, ali ja bih rekao da i u Drvaru imamo značajan povratak Srba – mislim da se vratilo 8.000 ljudi i oni su spremni da i u teškim uslovima traže rješenje za prilike u kojima jesu. Insistiraju da im se omogući bavljenje poljoprivredom, da se otvore neki pogoni u kojima bi se ljiudi zapošljavali, posebno mlađi. Takva je situacija i u Kozluku, takva je situacija i u Kozarcu, tako je oko Zvornika, kompletan Divič se vratio, ima dosta uspješnog povratka i u opštinama Foča i Višegrad, istina u ruralnim dijelovima. Ljudi jesu spremni da se vraćaju jer je najbolje kod svoje kuće. Dakle, pitanje je samo koliko će vlasti prepoznati želju i interes tih ljudi i pomoći im da riješe te neke osnovne probleme. Evo govorili smo o električnoj energiji, o putevima, o zdravstvenoj zaštiti. Ono što je bitno i na čemu Helsinški komitet insistira, to je da se treba boriti protiv onih koji trde da je provedba aneksa VII ušla u završnu fazu ili da bi se mogla smatrati gotovo završenom. To su vrlo opasne teze, koje su i do sada radile protiv provedbe aneksa VII i kojima bi bilo u interesu da se to pitanje skine s dnevnog reda. Sve dok postoji ijedan čovjek koji želi da se vrati a nije u prilici, ne može biti govora o tome da je povratak stvar prošlosti i da se treba okrenuti drugim stvarima.“
* * * * *
O teškim uslovima života povratnika govorimo i u narednim minutama. Pripremila Marija Arnautović:
Bego i Ziba Krajčin povratnici su u selo Kratine kraj Foče. Ovo dvoje osamdesetogodišnjaka danas žive potpuno sami, bez ikakvih uslova za život. Do Kratine je teško doći jer nema puta, autobusi ne idu, a problem je nabaviti i najosnovnije životne namirnice jer je najbliža prodavnica u Miljevini, petnaestak kilometara od sela. Najveći problem ovim starcima ipak predstavlja to što pet godina otkako su se vratili nemaju struju:
„Ako kupiš svijeću, imaš šta upaliti. Ako ne kupiš, sjediš u mraku. Kuham na šporetu – naložim vatru i skuham.“
Bego Krajčin sjeća se vremena prije rata kada su Kratine bile centralno selo ovoga kraja, kada je autobus za Sarajevu kraj njihove kuće prolazio četiri puta dnevno, a struju imala svaka kuća:
„Danas nema ničeg. Ne daj Bože neke nevolje, ne znam šta bi bilo. Tri godine sam bio pod šatorima. Ljudi evo prave kuće, ali se ne vraćaju. Nema struje, nema doktora…“
Kratine su samo jedno od 50 sela u opštini Foča koja čekaju na ponovnu elektrifikaciju. Udruženje povratnika iz Foče pokrenulo je nedavno akciju „Sijalica u svaku kuću“. Predsjednik udruženja, Mehmed Bradarić:
„Struje nema zbog nebrige domaćih političara. Skreću pažnju na druge probleme, a ne na one životne, prave i stvarne. Previše je administracije, previše papirologije i jednostavno ne umiju da nađu sredstva. Možda su izigrali međunarodnu zajednicu za ta sredstva. Struja je zaista gorući problem. Zbog toga se ne odvija povratak. Bez struje se ne mogu raditi mini-farme, zadruge, biznis…“
U opštini Foča kažu da je lokalni budžet nedovoljan za projekt elektrifikacije sela, ali da će svakako obezbijediti novac za manje popravke. Problem je, tvrde, i što su u povratničkim selima napravljene mnogo veće kuće za koje su stari dalekovodi, urađeni prije 60 godina, nedovoljni. Načelnica Odjela urbanizma u opštini Foča, Olivera Elez:
„Tu se obično radi o nedostatku dalekovoda. Kratine su jedan od najtežih slučajeva, gdje nedostaje dskoro desetak kilometara dalekovoda i gdje su potrebna ogromna sredstva, koja, nažalost, nema ni Elektroprivreda i ne može taj projekat da pokrene, a kamoli opština sa svojim budžetom.“
Veliki problem predstavlja i potrebna papirologija za ponovno priključenje na elektromrežu, kaže Ismet Hotović iz Udruženja povratnika:
„Skupština opštine Foča ipak nastoji da učnii koliko je to u njenoj moći, ali s obzirom da raspolaže vrlo malim sredstvima, to je izuzetno teško.“
Samo nekoliko kilometara od sela Kratine, u kojem nema struje, na teritoriji Federacije BiH postoje nenaseljena mjesta u kojima je napravljena čak i ulična rasvjeta. U isto vrijeme, starci i djeca koja moraju ići u školu, u 21. vijeku žive bez sijalica.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Kršćani širom svijeta danas proslavljaju Uskrs odnosno Vaskrs. Nažalost, mnogi će i ovaj praznik dočekati izvan svojih domova. Uz čestitku, banjalučki biskup Franjo Komarica, takođe podsjeća:
„Izbjeglice i prognanici su žrtve prkosa Bogu, preziranja Boga, Božjeg zakona – zakona ljubavi prema svakom čovjeku. I zato mi kršćani, kada kažemo da vjerujemo u Krista koji se potpuno stavio na stranu svakog čovjeka, lažno slavimo Uskrs ako nas uopće nije briga za našeg bližnjeg, pogotovo onog koji pati radi našeg egoizma, radi favoriziranja nepravde, laži, nehumanosti… Upravo su izbjeglice i prognanici žrtve svega toga, svaki čovjek koji nema jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na svoj dom, svoju kuću, svoj korijen, svoj identitet. To je za nas snažni proziv samog Boga. Nažalost, od prošle godine se nije pomaklo takoreći ništa. Mi u našoj biskupiji ove godine sabiremo službene statistike – imamo oko 500 katolika manje nego što smo imali 2005. godine u isto doba. Jedan dio je umro (starija populacija), a jedan dio se odselio. U više od polovini naših župa na području entiteta Republika Srpska je manje je vjernika nego prošle godine. To je ono što je dramatično i žalosno, dakle što se ovdje već godinama ustalila praksa cementiranja etničkog čišćenja jednog domicilnog naroda (hrvatskog odnosno katoličkog). Slično je i na drugim mjestima, gdje je istjeran odnosno dakle je otišao srpski, kao i na mjestima gdje je istjeran odnosno odakle je otišao bošnjački narod. To je ono bolno pitanje koje, htjeli-ne htjeli, ne možemo i ne smijemo izbjegavati ako želimo biti ljudi. Svi mi se trebamo smatrati zaduženima za naše bližnje, pogotovo za one koji su pogođeni na duši i na tijelu, i to krivicom drugih, nepravdom i bezakonjem.“
* * * * *
Ministarstvo finansija Republike Srpske počelo je isplatu stare devizne štednje, u iznosima do 1.000 KM, licima koje su svoja potraživanja verificirala do 8. marta ove godine. Maja Stojnić, glasnogovornica Ministarstva finansija RS-a takođe kaže:
„Isplata, u iznosu od oko 2.400.000 KM za oko 3.100 verifikovanih štediša, vršiće se putem tridesetak komercijalnih banaka, devet sa područja Republike Srpske i 18 sa područja Federacije BiH, kod kojih su stare devizne štediše otvorile tekuće račune ili štedne knjižice u konvertibilnim markama“.
Inače, rok za verifikaciju stare devizne štednje u ovom entitetu traje do 1. maja tekuće godine.
* * * * *
Općinski sud u Sarajevu osudio je pritisak Udruženja „Dom“ na rad Suda i njegovih uposlenika, koji je „prerastao u otvorene prijetnje i ucjene zaposlenim“, saopćio je Sud.
U Sudu smatraju i da se stalnim napadima pokušava narušiti njegov normalan rad, nepristrasnost u odlučivanju, te uticati na zakonito donošenje odluka.
Također se dodaje da uknjižba nacionaliziranih stanova nije zaustavljena, te da se ona vrši prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo, o čemu svjedoči i oko 150 žalbi, koje su uložene na donesene odluke i koje su, prema Zakonu, proslijeđene Kantonalnom sudu u Sarajevu.
Iz Suda napominju kako će i dalje postupati po Zakonu, kao i do sada, te da nije bilo nikakve pismene niti usmene naredbe predsjednika Suda o zabrani uknjižbe nacionaliziranih stanova.
* * * * *
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, Safet Halilović, ovih dana je upozorio da su naredne četiri godine ključne za oblast povratka i bolji život povratnika. Evo nekih ocjena ministra Halilovića:
„Jedino uspješnost povratka može privući nove povratnike, što će zauzvrat doprinijeti stabilizaciji ne samo bosanskohercegovačkog društva, nego i regiona. Zbog toga, napori svih nadležnih vlasti moraju biti usmjereni na kontinuiranu podršku prava na siguran, dostojanstven i održiv povratak. Nedvojbeno, ovo će u naredne četiri godine biti okosnica djelovanja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Zbog toga smo, dakle, odmah po preuzimanju funkcije, alarmirali sve relevantne institucije za povećanje budžeta za povratak i unapređenje ljudskih prava. Aktuelni pokazatelji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH svjedoče o blizu 40.000 porodica, odnosno oko 135.000 osoba koje se žele vratiti u svoje domove i koje trebaju pomoć za rekonstrukciju i održiv povratak. Prema našim procjenama, za rekonstrukciju kuća i stanova za ovih 40.000 porodica, potrebno je oko 600 miliona KM, a za njihov održiv povratak, potrebno je minimalno oko 400 miliona KM. Dakle, potrebna je najmanje milijarda konvertibilnih maraka za održiv povratak ovih ljudi. A nacrtom budžeta institucija BiH za obnovu i povratak u ovoj godini je kroz fond za povratak predviđeno oko 1,4 miliona konvertibilnih maraka, što pokriva manje od jedan posto potreba. Složićete se sa mnom da je stanje alarmantno, frustrirajuće i zabrinjavajuće. Upravo zbog ovakvog stanja želimo još jednom skrenuti pažnju javnosti i relevantnih institucija na stanje u oblasti povratka i još jednom ponoviti da su predstojeće četiri godine odlučujuće za potpunu realizaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Povrat imovine je, istina, realizovan gotovo u potpunosti, u procentu većem od 95 posto, neki kažu i 99 posto, ali u značajnom broju tih vraćenih kuća i stanova povratnici ne žive. To je podatak koji ne hrabri. Takođe je zabrinjavajući trend da ljudi koji su se vratili u svoje predratne domove, ponovo ih napuštaju jer ne mogu dobiti posao, ne mogu svojoj djeci osigurati adekvatno obrazovanje, teško ili nikako ostvaruju prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i tako dalje.“
Šta bi mogla biti rješenja:
„Uz osiguravanje uslova za povratak ljudi, predstoji i harmoniziranje entitetskih zakona koji reguliraju oblasti rada, socijalne i zdravstvene zaštite, penzija, obrazovanja i tako dalje. Poznato vam je da ti zakoni u entitetima nisu identični, da prelaskom iz entiteta u entitet ljudi gube neka od prava ili su različito tretirani, pa se odjavljuju u mjestima povratka i ponovo se vraćaju u drugi entitet, što stvara dodatnu zbrku i inverziju, dakle vraća stvari na početak. Stoga je, dakle, potrebno, i na planu legislative i na planu harmonizacije djelovanja ovih fondova, od PIO-a preko socijalnih, zdravstvenih do obrazovnih, raditi na jednakom tretmanu građana, pogotovo povratnika, bez obzira odakle dolazili i gdje žive.“
Sigurnost povratnika i polja posijana minama:
„Sve analize pokazuju da je sigurnost povratnika poboljšana. Ali mrlju na taj segment bacaju incidenti poput slučaja Fate Orlović u Konjević Polju, nelegalna gradnja na privatnim zemljištima u Kotorskom i na drugim mjestima i problemi sa kojima se suočavaju povratnici srpske nacionalnosti u Sanskom Mostu. Takođe, veliku kočnicu povratku predstavlja još uvijek velika zagađenost minama. Još gotovo četiri posto teritorije BiH je zagađeno minsko-eksplozivnim sredstvima, što permanentno donosi žrtve i u industrijskim zonama i u poljoprivrednim regijama.“
Osnovni podaci o izbjeglim, raseljenim i povratku:
„Od ukupnog broja od oko 2,2 miliona izbjeglica i raseljenih osoba, koliko ih je bilo u vrijeme potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, do danas se, prema službenim pokazateljima UNHCR-a, vratilo se oko milion i dvadeset i pet hiljada osoba. To je veliki, ogroman rezultat, vrijedan pažnje u svijetu. U međunarodnom pravu imate podatke koji govore o obeshrabrujućim brojkama kada je riječ o povratku. Dakle, najveći povratak je ostvaren u godinama nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, potom dobija silaznu putanju, da bi 2001-2002. godine ponovo počeo da raste, te su u tom periodu zabilježeni dobri rezultati. Dalje, u upravo dovršenom procesu reregistracije raseljenih osoba u BiH, za status se prijavilo 188.307 osoba, od čega je 135.500 raseljenih osoba ovaj status i potvrdilo. Pored ovog broja raseljenih osoba u BiH, imamo i preko 400.000 izbjeglica iz BiH – ne računajući ekonomsku dijasporu za koju kažu da je čini preko milion i sto hiljada ljudi – od čega oko 80.000 osoba traga za trajnim rješenjem.“
Da li je, uslovno kazano, bilo promašenih investicija tokom izvođenja pojekata obnove i rekonstrukcije , odnosno da li su obnovljene kuće onim koji se nisu vratili. O tome pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Mario Nenadić, kaže:
„Znamo da prema Dejtonskom sporazumu svaka izbjeglica i raseljena osoba ima pravo da se vrati i ima pravo na naknadu štete. Dakle, sve što je uloženo u proces povratka, čak i pod uvjetom da se izbjeglice i raseljene osobe nisu vratile u svoje domove, možemo tretirati kao ispunjenje onog drugog, strateškog cilja, a to je neki oblik naknade štete. Međutim, svakako da se osjećamo na neki način odgovornim za to ako smo u nekim slučajevima loše prepoznali prioritete, pa smo obnovili kuću nekome ko možda nije imao namjeru da se vrati ili se nije vratio u svoju kuću, za razliku od onih koji i danas čekaju obnovu a ne mogu da se vrate. Dakle, novac nije propao, iako je – kada gledamo prioritete – mogao biti utrošen korisnije, dakle za prioritetan povratak onih koji to žele. Uspostavili smo četiri strateška cilja – povratak, povrat imovine i stanarskih prava, rekonstrukcija i održivi povratak. Nije problem u tome što je nekom obnovljena imovina, a on se nije vratio, ali to nije u redu u odnosu na one prioritete kojima smo prije svega trebali omogućiti povratak.“
U prošloj emisiji objavili smo neke od ključnih ocjena o stanju ljudskih prava, i to o dijelu koji se odnosi na izbjegle, raseljene i povratnike, Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH. Izvršni direktor Muhamed Džemidžić danas govori o povratničkim naseljima bez električne energije i kolektivnim izbjegličkim centrima:
„Zvuči nevjerovatno da gotovo 4.000 povratničkih domaćinstava nema električnu energiju. To su ljudi koji su se prije sedam godina vratili na svoje predratne adrese i još uvijek nemaju električnu energiju, ni tamo gdje su je prije imali. Takvu situaciju imate širom Bosne i Hercegovine, u opštinama od Višegrada, Doboja, Jajca, Glamoča, Prijedora, Foče, Grahova, Zvornika… Imate slučajeve gdje su dva sela jedno do drugog, a da jedno – povratničko – nema električnu energiju, dok u susjednom, gdje je brojčano veća prisutnost drugog naroda, imaju čak i uličnu rasvjetu. Dakle, ne radi se uvijek o nedostatku finansijskih sredstava ili mogućnosti, već je riječ i o nedostatku volje da se zaista izađe u susret povratnicima i da im se omogući život dostojan čovjeka. Pomenuli ste i pitanje izbjegličkih kampova. Još prije dvije godine su predstavnici vlasti govorili da je problem statusa i teškog života tih ljudi riješen. Zvaničnici će reći da još uvijek 7.000 ljudi u BiH živi u tim izbjegličkim kampovima, međutim prema našim procjenama taj broj može da bude i dvostruko veći. To su ljudi koji su u posljednjoj reviziji statusa raseljeničkog ili izbjegličkog stanovništva izgubili status raseljenih lica jer im je vraćena imovina u Federaciji BiH ili Republici Srpskoj, ali oni se iz raznih razloga nisu vratili kućama nego su ostali tu i njih zvanična statistika ne vodi kao ljude koji žive u izbjegličkim kampovima. Ti ljudi su danas ničija briga, osim ovih 7.000. Mi tvrdimo da ima barem 10.000 ljudi koji žive u tim izbjegličkim kampovima, u tim nekim alternativnim smještajima. Svim tim ljudima preko zvaničnih 7.000, niko nije obavezan da plaća hranu, električnu energiju, potrošnju vode, bez ikakvih su primanja. Ili ako ih se neko sjeti, tretira ih kao socijalne slučajeve i tako dalje. To je jedan ogroman broj ljudi koji je u posebno teškim prilikama. Mnogi od njih su bolesni, napušteni od svojih bližnjih…“
U svom izvještaju, Helsinški komitet pominje i primjere dobrog povratka. To su sasvim sihgurno Prijedor odnosno Kozarac, te sela oko Bratunca:
„Pomenuli ste najznačajnije, ali ja bih rekao da i u Drvaru imamo značajan povratak Srba – mislim da se vratilo 8.000 ljudi i oni su spremni da i u teškim uslovima traže rješenje za prilike u kojima jesu. Insistiraju da im se omogući bavljenje poljoprivredom, da se otvore neki pogoni u kojima bi se ljiudi zapošljavali, posebno mlađi. Takva je situacija i u Kozluku, takva je situacija i u Kozarcu, tako je oko Zvornika, kompletan Divič se vratio, ima dosta uspješnog povratka i u opštinama Foča i Višegrad, istina u ruralnim dijelovima. Ljudi jesu spremni da se vraćaju jer je najbolje kod svoje kuće. Dakle, pitanje je samo koliko će vlasti prepoznati želju i interes tih ljudi i pomoći im da riješe te neke osnovne probleme. Evo govorili smo o električnoj energiji, o putevima, o zdravstvenoj zaštiti. Ono što je bitno i na čemu Helsinški komitet insistira, to je da se treba boriti protiv onih koji trde da je provedba aneksa VII ušla u završnu fazu ili da bi se mogla smatrati gotovo završenom. To su vrlo opasne teze, koje su i do sada radile protiv provedbe aneksa VII i kojima bi bilo u interesu da se to pitanje skine s dnevnog reda. Sve dok postoji ijedan čovjek koji želi da se vrati a nije u prilici, ne može biti govora o tome da je povratak stvar prošlosti i da se treba okrenuti drugim stvarima.“
* * * * *
O teškim uslovima života povratnika govorimo i u narednim minutama. Pripremila Marija Arnautović:
Bego i Ziba Krajčin povratnici su u selo Kratine kraj Foče. Ovo dvoje osamdesetogodišnjaka danas žive potpuno sami, bez ikakvih uslova za život. Do Kratine je teško doći jer nema puta, autobusi ne idu, a problem je nabaviti i najosnovnije životne namirnice jer je najbliža prodavnica u Miljevini, petnaestak kilometara od sela. Najveći problem ovim starcima ipak predstavlja to što pet godina otkako su se vratili nemaju struju:
„Ako kupiš svijeću, imaš šta upaliti. Ako ne kupiš, sjediš u mraku. Kuham na šporetu – naložim vatru i skuham.“
Bego Krajčin sjeća se vremena prije rata kada su Kratine bile centralno selo ovoga kraja, kada je autobus za Sarajevu kraj njihove kuće prolazio četiri puta dnevno, a struju imala svaka kuća:
„Danas nema ničeg. Ne daj Bože neke nevolje, ne znam šta bi bilo. Tri godine sam bio pod šatorima. Ljudi evo prave kuće, ali se ne vraćaju. Nema struje, nema doktora…“
Kratine su samo jedno od 50 sela u opštini Foča koja čekaju na ponovnu elektrifikaciju. Udruženje povratnika iz Foče pokrenulo je nedavno akciju „Sijalica u svaku kuću“. Predsjednik udruženja, Mehmed Bradarić:
„Struje nema zbog nebrige domaćih političara. Skreću pažnju na druge probleme, a ne na one životne, prave i stvarne. Previše je administracije, previše papirologije i jednostavno ne umiju da nađu sredstva. Možda su izigrali međunarodnu zajednicu za ta sredstva. Struja je zaista gorući problem. Zbog toga se ne odvija povratak. Bez struje se ne mogu raditi mini-farme, zadruge, biznis…“
U opštini Foča kažu da je lokalni budžet nedovoljan za projekt elektrifikacije sela, ali da će svakako obezbijediti novac za manje popravke. Problem je, tvrde, i što su u povratničkim selima napravljene mnogo veće kuće za koje su stari dalekovodi, urađeni prije 60 godina, nedovoljni. Načelnica Odjela urbanizma u opštini Foča, Olivera Elez:
„Tu se obično radi o nedostatku dalekovoda. Kratine su jedan od najtežih slučajeva, gdje nedostaje dskoro desetak kilometara dalekovoda i gdje su potrebna ogromna sredstva, koja, nažalost, nema ni Elektroprivreda i ne može taj projekat da pokrene, a kamoli opština sa svojim budžetom.“
Veliki problem predstavlja i potrebna papirologija za ponovno priključenje na elektromrežu, kaže Ismet Hotović iz Udruženja povratnika:
„Skupština opštine Foča ipak nastoji da učnii koliko je to u njenoj moći, ali s obzirom da raspolaže vrlo malim sredstvima, to je izuzetno teško.“
Samo nekoliko kilometara od sela Kratine, u kojem nema struje, na teritoriji Federacije BiH postoje nenaseljena mjesta u kojima je napravljena čak i ulična rasvjeta. U isto vrijeme, starci i djeca koja moraju ići u školu, u 21. vijeku žive bez sijalica.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba