RSE: U Collegiumu je otvorena još jedna velika izložba, barem po broju učesnika. Za početak bih te molio da kažeš ko to sve izlaže.
KRSMANOVIĆ: Izlagalo je preko 180 izlagača iz cijele Bosne i Hercegovine, udruženi u tri udruženja – likovnih umjetnika, primijenjenih umjetnika i asocijaliciju arhitekata. Izložba se održava svake godine u Collegiumu atristicumu otkada galerija postoji (od 1975. godine). To je centralni likovni događaj. Umjetnici izlažu svoje najbolje radove koje su uradili u protekloj godini. Ti radovi se valorizuju i dodjeljuju se nagrade. To je, kažem, centralna likovna svečanost u Bosni i Hercegovini.
RSE: Imam dojam da je ove godine odziv veći nego uobičajeno, a umjetnika ima doslovno iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. I to se može smatrati dobrim rezultatom samo po sebi, jer su dugo ovdje izlagali isključivo umjentici iz jednog dijela države.
KRSMANOVIĆ: Da. To su udruženja koja nose naziv Bosne i Hercegovine, ali su, realno, za njih bili vezani umjetnici iz Sarajeva i Federacije BiH. Međutim, u zandnjih nekoliko godina se ta atmosfera otapa, sve više umjetnika iz Republike Srpske pristupa tim udruženjima i izlaže na ovoj izložbi, što se može smatrati zaista respektabilnim rezultatom. Taj rezultat je prepoznao i predsjednik Predsjedništva BiH, gospodin Nebojša Radmanović, i on je otvorio ovu izložbu.
RSE: Moram reći da ima dosta kulturnih radnika koji misle da ovakva otvorenost i ovoliko umjetnika i dijela na jednom mjestu nije baš najbolji način da se prezentira aktuelno stvaralaštvo. Znači, radi se o načinu selektiranja, kriterijima, estetskoj valorizaciji.
KRSMANOVIĆ: Da, uvijek se govori o tome. O tome smo razgovarali i uoči ove izložbe. Naš stav je sledeći: tačno je da kolektivne izložbe, sa puno raznovrnosti, na neki način nisu najidealniji način da se pokaže stvaralaštvo, one nisu baš ni trend. Međutim, imamo jednu situaciju da je ova izložba izborila sebi pravo na postojanje i izgradila svoju tradiciju. U mladoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, kad imate jednu manifestaciju sa tridesetgodišnjom tradicijom, to zaslužuje respekt, i niko od nas više nema pravo da tu tradiciju pokvari ili uništi. Zato mi imamo nekoliko ideja u kom smjeru da poništimo i tu vrstu primjedbi. Jedna od ideja je da zadržimo ovu izložbu, sa što je moguće strožijim kriterijima, a da svako udruženje bijenalno prezentira svoje radove, da dobiju, dakle, više prostora, i da to bude negdje u jesen ili u nekom drugom terminu. To je jedna od mogućnosti. Druga od mogućnosti je iskustvo beogradskog salona, da to bude 6. april, a da bude u više galerija.
RSE: Nekako smo zaobilaznim putem došli do pitanja programskih aktivnosti vjerovatno najatraktivnijeg izložbenog prostora u Bosni i Hercegovini. Kako se sve to finansira?
KRSMANOVIĆ: Collegium artisticum je javna ustanova Kantona Sarajevo i kantonalni budžet pokriva one standarde troškove – režije, plate i tako dalje. Što je u situaciji u kojoj jesmo, mora se priznati, zadovoljavajuće. A što se tiče programskih aktivnosti, one se u najvećoj mjeri alimentiraju iz rentiranja prostora Collegiuma artisticuma. Mi ovdje imamo klub koji rentiramo, zatim ga iznajmljujemo za neke druge aktivnosti i na taj način otvaramo prostor za finansiranje izložbenih aktivnosti. Još moram dodati da osim izložbenih aktivnosti, ove godine pokrećemo i časopis o teoriji likovne umjentosti. To je časopis koji je nedostojao Bosni i Hercegovini. Mi ćemo ga ovdje u Collegiumu pokrenuti, početi njegovo finansiranje, a nadamo se da će nam se priključiti barem institucije države, odnosno kantona, a valjda i neko drugi. Vidjećemo kako ćemo s tim izaći na kraj.
RSE: Rekao si da je izložbu otvorio predsjedavajući državnog Predsjedništva. Da li je to samo ritualno učešće države koja godinama pere ruke kad je kultura u pitanju, ili to možda sugeriše da će se nešto promijeniti?
KRSMANOVIĆ: Možda ja s ovog mjesta nisam najkompetentniji da govorim o toj vrsti odnosa, budući da imam stabilan budžet u kantonu – mi smo kantonalna javna ustanova. Međutim, institucije države, kao što je Umjetnička galerija BiH, Zemaljski muzej, Kinoteka i druge, koje kubure jer nemaju riješen status na državnom nivou, zaista imaju taj problem. E sad, Predsjedništvo BiH možda i nije najbolja adresa za te institucije, već Vijeće ministara. Nažalost, mi nemamo ni tu vražiju strategiju kulture. Njena izrada je u toku, već postoji neki nacrt, ali još ne vidim atmosferu da se ide ka njenom usvajanju. A ona je tek predkorak da bi se onda iz nje izvodili zakonski i svi drugi koraci koji bi tu stvar postavili u sistem. To je ono što je problem. Ali evo, opet kažem, ja možda nisam najkompetentniji da govorim iz ove pozicije direktora galerije Collegium artisticum.
RSE: Da, ali možeš govoriti kapacitetom višedecenijskog kulturnog radnika, koji je bio u različitim pozicijama i na različitim mjestima.
KRSMANOVIĆ: To da, tim prije što smo mi iz Collegiuma artisticuma iskoračili i imali jednu svoju izložbu u Bratislavi, a prije neki dan smo otvorili i izložbu u Podgorici. Dakle, mi se bavimo i međunarodnom promocijom umjetničkih dijela. Mada po svom statusu nismo državna galerija, bavimo se time, imamo interes, imamo motiv. Ova galerija je prepoznata na teritoriji čitave bivše Jugoslavije jer je nekada bila jugoslovenska galerija. Ljudi su nam se jako obradovali kad smo došli u Podgoricu. Evo sad ćemo tu izložbu prenijeti u Bar i Nikšić, a imamo i dogovor da je ujesen prenesemo u Skoplje. Tako da s te strane postoji i taj neki državni interes za ovu galeriju, odnosno promociju naše kulture u inostranstvu. U tom smislu svakako da.
RSE: Kad govorimo o ovim političkim atribucijama, onda govorimo sasvim uslovno, jer prepostavljam da je kultura po definciiji državna.
KRSMANOVIĆ: Apsolutno, i internacionalna. Kultura nema geografiju. Ona ima ideju koja funkcioniše ili ne fukcioniše. To je ta priča i to je ono zašto i razgovaramo na ovaj način. Ali postoji i ovaj formalni dio i ta dihotomija između formalne pozicije i onoga što jeste ideja, što jeste kultura nas navodi da razmišljamo da ne možemo govoriti mimo države i mimo njenog sistema.
KRSMANOVIĆ: Izlagalo je preko 180 izlagača iz cijele Bosne i Hercegovine, udruženi u tri udruženja – likovnih umjetnika, primijenjenih umjetnika i asocijaliciju arhitekata. Izložba se održava svake godine u Collegiumu atristicumu otkada galerija postoji (od 1975. godine). To je centralni likovni događaj. Umjetnici izlažu svoje najbolje radove koje su uradili u protekloj godini. Ti radovi se valorizuju i dodjeljuju se nagrade. To je, kažem, centralna likovna svečanost u Bosni i Hercegovini.
RSE: Imam dojam da je ove godine odziv veći nego uobičajeno, a umjetnika ima doslovno iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. I to se može smatrati dobrim rezultatom samo po sebi, jer su dugo ovdje izlagali isključivo umjentici iz jednog dijela države.
KRSMANOVIĆ: Da. To su udruženja koja nose naziv Bosne i Hercegovine, ali su, realno, za njih bili vezani umjetnici iz Sarajeva i Federacije BiH. Međutim, u zandnjih nekoliko godina se ta atmosfera otapa, sve više umjetnika iz Republike Srpske pristupa tim udruženjima i izlaže na ovoj izložbi, što se može smatrati zaista respektabilnim rezultatom. Taj rezultat je prepoznao i predsjednik Predsjedništva BiH, gospodin Nebojša Radmanović, i on je otvorio ovu izložbu.
RSE: Moram reći da ima dosta kulturnih radnika koji misle da ovakva otvorenost i ovoliko umjetnika i dijela na jednom mjestu nije baš najbolji način da se prezentira aktuelno stvaralaštvo. Znači, radi se o načinu selektiranja, kriterijima, estetskoj valorizaciji.
KRSMANOVIĆ: Da, uvijek se govori o tome. O tome smo razgovarali i uoči ove izložbe. Naš stav je sledeći: tačno je da kolektivne izložbe, sa puno raznovrnosti, na neki način nisu najidealniji način da se pokaže stvaralaštvo, one nisu baš ni trend. Međutim, imamo jednu situaciju da je ova izložba izborila sebi pravo na postojanje i izgradila svoju tradiciju. U mladoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, kad imate jednu manifestaciju sa tridesetgodišnjom tradicijom, to zaslužuje respekt, i niko od nas više nema pravo da tu tradiciju pokvari ili uništi. Zato mi imamo nekoliko ideja u kom smjeru da poništimo i tu vrstu primjedbi. Jedna od ideja je da zadržimo ovu izložbu, sa što je moguće strožijim kriterijima, a da svako udruženje bijenalno prezentira svoje radove, da dobiju, dakle, više prostora, i da to bude negdje u jesen ili u nekom drugom terminu. To je jedna od mogućnosti. Druga od mogućnosti je iskustvo beogradskog salona, da to bude 6. april, a da bude u više galerija.
RSE: Nekako smo zaobilaznim putem došli do pitanja programskih aktivnosti vjerovatno najatraktivnijeg izložbenog prostora u Bosni i Hercegovini. Kako se sve to finansira?
KRSMANOVIĆ: Collegium artisticum je javna ustanova Kantona Sarajevo i kantonalni budžet pokriva one standarde troškove – režije, plate i tako dalje. Što je u situaciji u kojoj jesmo, mora se priznati, zadovoljavajuće. A što se tiče programskih aktivnosti, one se u najvećoj mjeri alimentiraju iz rentiranja prostora Collegiuma artisticuma. Mi ovdje imamo klub koji rentiramo, zatim ga iznajmljujemo za neke druge aktivnosti i na taj način otvaramo prostor za finansiranje izložbenih aktivnosti. Još moram dodati da osim izložbenih aktivnosti, ove godine pokrećemo i časopis o teoriji likovne umjentosti. To je časopis koji je nedostojao Bosni i Hercegovini. Mi ćemo ga ovdje u Collegiumu pokrenuti, početi njegovo finansiranje, a nadamo se da će nam se priključiti barem institucije države, odnosno kantona, a valjda i neko drugi. Vidjećemo kako ćemo s tim izaći na kraj.
RSE: Rekao si da je izložbu otvorio predsjedavajući državnog Predsjedništva. Da li je to samo ritualno učešće države koja godinama pere ruke kad je kultura u pitanju, ili to možda sugeriše da će se nešto promijeniti?
KRSMANOVIĆ: Možda ja s ovog mjesta nisam najkompetentniji da govorim o toj vrsti odnosa, budući da imam stabilan budžet u kantonu – mi smo kantonalna javna ustanova. Međutim, institucije države, kao što je Umjetnička galerija BiH, Zemaljski muzej, Kinoteka i druge, koje kubure jer nemaju riješen status na državnom nivou, zaista imaju taj problem. E sad, Predsjedništvo BiH možda i nije najbolja adresa za te institucije, već Vijeće ministara. Nažalost, mi nemamo ni tu vražiju strategiju kulture. Njena izrada je u toku, već postoji neki nacrt, ali još ne vidim atmosferu da se ide ka njenom usvajanju. A ona je tek predkorak da bi se onda iz nje izvodili zakonski i svi drugi koraci koji bi tu stvar postavili u sistem. To je ono što je problem. Ali evo, opet kažem, ja možda nisam najkompetentniji da govorim iz ove pozicije direktora galerije Collegium artisticum.
RSE: Da, ali možeš govoriti kapacitetom višedecenijskog kulturnog radnika, koji je bio u različitim pozicijama i na različitim mjestima.
KRSMANOVIĆ: To da, tim prije što smo mi iz Collegiuma artisticuma iskoračili i imali jednu svoju izložbu u Bratislavi, a prije neki dan smo otvorili i izložbu u Podgorici. Dakle, mi se bavimo i međunarodnom promocijom umjetničkih dijela. Mada po svom statusu nismo državna galerija, bavimo se time, imamo interes, imamo motiv. Ova galerija je prepoznata na teritoriji čitave bivše Jugoslavije jer je nekada bila jugoslovenska galerija. Ljudi su nam se jako obradovali kad smo došli u Podgoricu. Evo sad ćemo tu izložbu prenijeti u Bar i Nikšić, a imamo i dogovor da je ujesen prenesemo u Skoplje. Tako da s te strane postoji i taj neki državni interes za ovu galeriju, odnosno promociju naše kulture u inostranstvu. U tom smislu svakako da.
RSE: Kad govorimo o ovim političkim atribucijama, onda govorimo sasvim uslovno, jer prepostavljam da je kultura po definciiji državna.
KRSMANOVIĆ: Apsolutno, i internacionalna. Kultura nema geografiju. Ona ima ideju koja funkcioniše ili ne fukcioniše. To je ta priča i to je ono zašto i razgovaramo na ovaj način. Ali postoji i ovaj formalni dio i ta dihotomija između formalne pozicije i onoga što jeste ideja, što jeste kultura nas navodi da razmišljamo da ne možemo govoriti mimo države i mimo njenog sistema.
