RSE: Gospodine Joviću, trenutačno u Beogradu prikupljate građu za biografiju Josipa Broza Tita. Da li ste našli neke zanimljivosti oko Kosova?
JOVIĆ: Moram priznati da nema velikih iznenađenja. Manje-više je sve što sam našao već bilo poznato. Naime, nema nekih tajnih razgovora ili tajnih dogovora za koje naša javnost ne bi znala. Titova politika prema Kosovu je bila u priličnoj mjeri principijelna i doista se temeljila na jednoj istinskoj želji da se prevladaju ti neki etnički konflikti i nepovjerenje koje je na Kosovu, zapravo, uvijek nekako tinjalo; nije bilo potpuno evidentno, ali je potencijalno tamo bilo. Prilikom posjeta Kosovu, Tito uvijek ističe važnost bratstva i jedinstva i insistira na tome da Jugoslavija, kao veća zemlja od Albanije, ne smije pokazati mišiće, niti na bilo koji način prijetiti, niti samoj Albaniji, niti albanskoj nacionalnoj zajednici u Jugoslaviji. Također se vodi politikom da veći, dominantniji narodi, oni koji su moćniji, ne smiju dominirati nad slabijima i nad manjima, i da se to mora pokazati na Kosovu. To znači u odnosu na Albance u samoj Jugoslaviji i Srbiji, ali i u odnosu na Srbe na samom Kosovu. Moj dojam je da je Tito bio prilično fasciniran kad je vidio napredak na Kosovu, da se ono potpuno integriralo u Jugoslaviju i da je prilično stabilno. Drugo, on uvijek upozorava na problem ekonomske nerazvijenosti Kosova i na to da je ekonomska situacija na Kosovu problem cijele Jugoslavije. Napokon, za njega je Kosovo važno i u tom međunarodno-političkom aspektu. On, naime, shvaća važnost dobrih odnosa sa susjednim zemljama i na neki način pokušava prikazati Kosovo kao daleko napredniju sredinu u smislu života ljudi i ekonomskog razvoja od same Albanije.
Malo je onih koji bi ratovali
RSE: Već duže vrijeme ste u Beogradu, u Srbiji, prikupljate građu za Titovu biografiju. Po Vašem mišljenju, ima li u Srbiji trenutačno onih koji bi danas za Kosovo i ratovali?
JOVIĆ: Mislim da je vrlo mali broj onih koji bi danas za Kosovo ratovali. Tu su čak i ove najradikalnije političke stranke postale prilično suzdržane. Mislim da su Srbi prilično podijeljeni kad se radi o političkom rješenju za Kosovo. Ima i ekstremnih pesimista koji su sigurni da je Kosovo definitivno izgubljeno 1999. godine. Međutim, mislim da treba reći da postoji i prilična nada da to nije tako. Tako da je zapravo teško govoriti o nekom dominantnom stavu u samom javnom mnijenju. Barem po onome što sam ja uspio primijetiti, čini mi se da nema opasnosti da se Srbija uplete u tu eventualnu krizu vojnim putem. Drugo je pitanje postoji li mogućnost da na samom Kosovu dođe do nekakvih oružanih akcija, prije svega ako se ne prihvati Ahtisarijev plan i time na neki način iznevjere očekivanja raznih ekstremnih grupa na samom Kosovu. Ali ja sam prilično optimističan u tom smislu da su se i službeni Beograd, a i službena Priština, koliko mogu vidjeti, sada orijentirali isključivo na diplomatsko-političku akciju. Čemu su, mislim, ipak pridonijeli i mediji, jer u medijima više nema termina kao što su „šiptarski teroristi“ i slično, kakvih se dobro sjećamo iz devedesetih godina, i to je svakako dobro.
RSE: Suočava li se današnja Srbija sa Miloševićevim razdobljem i događajima na Kosovu?
JOVIĆ: Čini mi se da se i u tom smislu ipak nešto učinilo. Možda čak i više na političkoj razini nego u samom društvu. Naime, znam da su mnogi pesimistični i nezadovoljni, ali ako gledamo političku razinu, ipak su mnogi vodeći srpski političari izručeni Hagu, javni diskurs se prilično promijenio, mislim da su čak i ove ekstremne stranke postale umjerenije, većina građana uporno glasa za demokratske stranke. Pitanje eventualne nezavisnosti više nije nikakav tabu, nego se o njemu potpuno otvoreno raspravlja. Ima čak i političkih stranaka koje s tim ne bi bile potpuno nezadovoljne. Znači, čini mi se da se tu, ipak, dosta toga promijenilo. Ono što se nije promijenilo – mislim da i dalje postoji prilično neznanje i nepoznavanje drugih. Na toj nekoj društvenoj razini i dalje postoji priličan broj predrasuda, ne samo u odnosu na Kosovo, nego možda čak i na druge krajeve nekadašnje Jugoslavije, a to je izraz nepoznavanja tih krajeva. Malo ljudi putuje, malo ljudi je ikada igdje bilo. Mislim da je to možda malo više izraženo u Srbiji nego drugdje, ali nije samo u Srbiji. I dosta ljudi i u Hrvatskoj i danas ima određen broj snažnih predrasuda prema Srbiji i prema Srbima. To se može izmijeniti i izmijenit će se vremenom, kad ljudi počnu više putovati i kad zapravo vide da realnost nije onakva kakvom su je slikali dominantni nacionalistički mediji u devedesetim godinama. Ono što mi se čini da je za sve krajeve i dalje značajno, to je da svi – i Srbi i Hrvati i Albanci – interpretiraju svoju prošlost, nedavnu i daljnju, kao prošlost žrtve. Mislim da svi vladari tih nekih ex-jugoslavenskih država sada govore o svojim narodima, u historijskom smislu, samo kao o nevinim žrtvama i nikad ne priznaju da su počinili bilo što loše drugima. Mislim da to vrijedi i za Albanace na Kosovu i za Srbe u Srbiji i za Hrvate u Hrvatskoj i mislim da to treba prevladati.
Države koje dolaze i prolaze
RSE: Pojedini analitičari smatraju da ovaj dio Evrope, rješavanjem statusa Kosova ulazi u fazu stabilnosti. Drugi govore o mogućem konfliktu, iako ne krvavom kao u devedesetima. Kakvo je Vaše mišljenje? Da li dolazi doba stabilnosti u regiji?
JOVIĆ: To je, naravno, teško reći, kao što je bilo što teško predvidjeti kad se radi o Kosovu. Ali mislim da su međunarodni faktori u zadnjih nekoliko mjeseci zaigrali igru dosta riskantno. Čini mi se čak da je međunarodna zajednica na neki način sama sebi stvorila klopku tamo gdje ona nije postojala – otvaranjem pitanja statusa ovako brzo. Naime, jednom kad je to pitanje otvoreno, sasvim sigurno su porasla očekivanja kod kosovskih Albanaca da će doći do brzog priznanja nezavisnosti. I sad, ako se ne prihvati priznanje nezavisnosti tako brzo, bilo bi moguće da onda albanski nacionalisti postanu veoma nezadovoljni. A ako oni imaju dovoljno snage, ako je to tamo dovoljno snažno – a ja to ne mogu reći iz ove perspektive, mi i dalje vrlo malo znamo o snazi samog albanskog nacionalizma na Kosovu, rijetko se vide neki Albanci na televiziji da na neki način objasne tu drugu stranu – moglo bi eksplodirati. Tako da mislim da bi bilo bolje i da je bilo bolje da se imalo malo više strpljenja, da se možda sačekalo da dođu čak i neke nove generacije, i u Srbiji i na Kosovu. Naime, ja imam studente i sa Kosova i iz Srbije i moram priznati da sam prilično optimističan kad se radi o tim novim generacijama, možda nekima koje će biti manje opterećene tom nedavnom prošlošću od prije deset godina.
RSE: Da li bi onda sa Kosovom bilo završeno formiranje država na Balkanu?
JOVIĆ: Taj proces formiranja novih država, ne samo na Balkanu nego u cijelom svijetu, nije nikada gotov. Vidite, sad se dosta tvrdi ovdje u Beogradu da bi priznanje nezavisnosti na neki način bilo presedan i da se Ujedinjeni narodi moraju vrlo strogo držati principa teritorijalnog integriteta. Ali, znate, kad su Ujedinjeni narodi formirani, imali su pedesetak zemalja članica, a danas ih imaju skoro dvjesto. I sad se ja, naravno, pitam – kako drugačije je nastalo tih sto i pedeset drugih država nego cijepanjem odnosno negiranjem teritorijalnog integriteta postojećih država. U cijelom se svijetu nove države stvaraju nezaustavljivom brzinom. Balkan u tom smislu, naravno, nije izuzetak. Pogotovo u našim krajevima su države „sezonska roba“, one dolaze i prolaze. I sad je jedino pitanje koje mene zapravo zanima – kako da ostanu ljudi nakon tih država koje dolaze i prolaze?
