* * * * *
U ovoj emisiji se vraćamo nekim ključnim ocjenama iz Izvještaja Helsinškog komiteta o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, i to u dijelu o povratku raseljenih i izbjeglih osoba. Sagovornik je izvršni direktor Helsinškog komiteta Muhamed Džemidžić.
RSE: U Bosni i Hercegovini ne postoje pouzdani podaci o broju ljudi koji zaista žive na svojim prijeratnim adresama, odnosno brojke koje se pominju su veoma različite. Razlog je što zvanične statistike uglavnom koriste podatke na osnovu povrata imovine, a ne povratka izbjeglih i raseljenih. Kojim podacima ste raspolagali, gospodine Džemidžiću, u Helsinškom komitetu prilikom izrade godišnjeg izvještaja?
DŽEMIDŽIĆ: Osnov koji je nama poslužio za stvaranje bilo kakve slike o broju ljudi koji su se tokom prošle godine vratili na svoje predratne adrese, bila je misija utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava, koju Helsinški komitet provodi unazad desetak godina. Dakle, obilazimo opštine i općine na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tako smo u prošloj godini putovali od opštine Ilidža preko Mostara, Drvara, Bosanskog Petrovca, Bugojna, Pala, Sokoca, Foče, Goražda, Ilijaša, Vlasenice, Distrika Brčko i tako dalje. Ono što je apsolutno sigurno, to je da u ovom trenutku, skoro u cijeloj Bosni i Hercegovini imamo gotovo potpuno etnički čista područja. Na primjer, u gradskim jezgrama Višegrada, Foče, Vlasenice i Skoca, broj Bošnjaka povratnika se može izbrojati na prste jedne ruke. Kao drastičan podatak ću navesti činjenicu da je u osnovnoj školi na Palama, od 1.800 učenika samo jedan Bošnjak. Nažalost, ništa bolja situacija nije čak ni u Sarajevu koje važi za multietničku sredinu. Prema podacima Udruženja građana srpske nacionalnosti, koji su sve vrijeme rata i nakon rata boravili na Ilidži, a i danas su na Ilidži, danas CIPS-ovu ličnu kartu ima 4.000-5.000 Srba, u odnosu na nekih 26.000 koliko ih je tu bilo prije rata. A od tih 4.000-5.000, zapravo je samo 2.000 onih koji su stalno tu. Ostali dolaze tek povremeno, iz onih dijelova opštine koji su pripali Republici Srpskoj. Slična je situacija, ili još teža, u opštini Hadžići, gdje je prije rata bilo više od 7.000 Srba, a danas ih je nekih 750. U Bugojnu, od 16.000 Hrvata, koliko ih je bilo prije rata, procjenjuje se da ih danas živi 6.000, a od 9.000 Srba tek 700. U Bosanskom Petrovcu je u odnosu na predratni period tek jedna trećina povratnika srpske nacionalnosti. Slične podatke možete naći u bilo kojem dijelu. Posebno je teška situacija po pitanju povratka građana hrvatske nacionalnosti na područje Dervente i kompletne Posavine – Bosanski Brod, Doboj i tako dalje.
RSE: Šta je osnovni razlog što oni koji su se vratili ne ostaju u mjestima povratka?
DŽEMIDŽIĆ: Helsinški komitet procjenjuje da je i dalje na sceni diskriminacija te kategorije stanovništva, i to diskriminacija u svakom pogledu. Prvih godina smo imali problem sa povratom imovine ljudima, što je predstavljalo smišljenu opstrukciju provedbe aneksa VII, za kojeg je nakon Dejtona rečeno da ima prioritet i da je to pitanje svih pitanja. A to pitanje svih pitanja se počelo rješavati ozbiljnije tek negdje 2000. godine, i to pod žestokim pritiskom međunarodne zajednice. Tačno je da je ljudima imovina vraćena, ali uslovi u kojima bi ljudi trebali da žive su se počeli pominjati tek prije godinu-dvije dana. Podsjetiću vas da su tek tad političari ili vlasti na različitim nivoima uveli termin – održivi povratak. Kao da se ranije nije moglo pretpostaviti da povratnici moraju od nečeg da žive. Kao da se ranije nije moglo pretpostaviti da će djeca morati da idu u škole, da će ljudi morati da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, da će morati negdje da se zaposle i tako dalje. To je stavljeno na dnevni red tek sad kada je sve manje donatora, kada je sve manje sredstava za rješavanje tih problema. Prvih godina, kada je i međunarodna zajednica pokazivala više interesovanja za ovo značajno pitanje u Bosni i Hercegovini, sredstva su ulagana stihijski. Tako da imate širom Bosne i Hercegovine nove škole koje su potpuno prazne jer nema djece koja bi u njih išla. S druge strane postoje mjesta u kojima je ogroman broj raseljenih ljudi koji su se odlučili tu trajno ostati, tako da su škole u tim mjestima prenapučene. Opominjali smo, recimo, Pale, gdje u jednu osnovnu školu ide 1.800 đaka u tri smjene. Uslovi su izuzetno teški, ma koliko se lokalne strukture vlasti trudile da ih naprave povoljnijim. U takvim školama je izuzetno teško da se odvija nastava. Problem je i pristup zdravstvenoj zaštiti. Mnoga povratnička sela i mjesta nemaju ambulante, nemaju ljekare, ljudi su prisiljeni da putuju i po 50-60 kilometara da bi zadovoljili osnovne zdravstvene potrebe. A glavni je problem što je socijalna i zdravstvena zaštita nesinhronizovana. Najveći problem, od kojeg sve polazi je nemogućnost zapošljavanja. Prema našim podacima, oko kojih i nema nekih velikih sporenja čak ni sa drugim izvorima, tek jedan posto povratničkog stanovništva je uspio da ostvari pravo na zapošljavanje. Pravna služba Helsinškog komiteta nema nijedan primjer koji bi mogla istaći gdje su se povratnici vratili na posao po onom famoznom članu 143 Zakona o radu u Federaciji BiH, ili članu 152 Zakona o radu Republike Srpske. Čak smo imali u Federaciji BiH zakon koji je bio u suprotnosti sa težnjama da se povratnicima omogući zapošljavanje u javnom sektoru. To je Zakon o državnoj službi, u kojem govorilo o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda prema popisu stanovništva iz 1991. godine, međutim, prema članu 2 tog zakona, opštine koje su nakon Dejtona podijeljene između entiteta, a takvih je 60, nisu bile u obavezi da primjenjuju taj zakon. Teško se oteti utisku da i to nije smišljen način da se zakuje postojeće stanje. Helsinški komitet je uspio da izlobira da se taj član 2 promijeni i to je učinjeno, ali još uvijek njegovo dejstvo nije stupilo na snagu. Očekujemo da će to uskoro dogoditi, mada se plašimo da je proteklo već puno vremena da bi se moglo očekivati da će rezultati, kada je u pitanju povratak ljudi, u narednom periodu biti bolji.
RSE: Tu je i jedan regionalni problem – to je veliki broj izbjeglih Srba iz Hrvatske koji žive u Republici Srpskoj, što opterećuje ukupnu situaciji u Bosni i Hercegovini.
DŽEMIDŽIĆ: Prema podacima kojima raspolaže Helsinški komitet i prema podacima Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske, trenutno samo u Republici Srpskoj živi oko 35.000 Srba koji su izbjegli iz susjedne Hrvatske. Njih čak 3.500, do sada nije riješilo povrat stanova. Republika Hrvatska je, istina, napravila neke programe, međutim, to zaista ide izuzetno sporo, i kako vrijeme više protiče, tako ti ljudi gube nadu, pa čak i interes da se vrate. I to što je prošlo desetak godina od vremena kad su oni izbjegli je dovoljno jasna poruka koliko se njima istinski želi pomoći i koliko im se istinski želi omogućiti povratak na njihove predratne adrese.
* * * * *
Predstavništvo Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice u Bosni i Hercegovini objavilo je da je sa nevladinom organizacijom Bosanski humanitarni logistički servis potpisalo Sporazum o osiguranju prevoza izbjeglica iz Hrvatske i njihovih stvari u domove u Hrvatskoj, kao i podjelu repatrijacijske pomoći povratnicima, što je dio procesa koji je počeo prije devet godina.
Provedbu ovog projekta, kao i osiguranje besplatne pravne pomoći i savjetovanja ovim osobama, koja se pruža putem nevladine organizacije „Vaša prava“, finansira Evropska unija u okviru CARDS projekta za 2006. godinu, koji nosi naziv „Regionalni povratak izbjeglica na zapadni Balkan“, saopćio je UNHCR.
Od 1998. godine, kada je započeo proces repatrijacije, UNHCR u BiH je, u saradnji sa partnerskim organizacijama, omogućio povratak oko 9.000 osoba u njihova predratna prebivališta u Hrvatskoj, redovno je pružao savjetodavne i informativne usluge o pitanjima relevantnim za povratak, kao i o drugim važnim pitanjima o zemlji povratka, te u okviru mogućnosti vršio distribuciju repatrijacijske pomoći onima koji zadovoljavaju ustanovljene kriterije.
Tokom 2006. godine je putem projekta za repatrijaciju u Hrvatsku osigurana pomoć za skoro 1.000 ljudi koji su odlučili da se vrate.
UNHCR će zajedno sa izvršnim partnerima i dalje doprinositi regionalnom procesu povratka, a zbog provedbe spomenutog projekta, organizacija Bosanski humanitarni logistički servis je otvorila ured i u Banjaluci, u Ulici Ðure Jakšića 6, koji će raditi na koordinaciji projektnih aktivnosti.
Svi potencijalni podnosioci zahtjeva treba da dođu u kancelariju UNHCR-a u Banjaluci, gdje će dobiti više informacija i formular zahtjeva.
* * * * *
Ostvarivanje ustavne ravnopravnosti naroda u BiH odvija se puževim koracima, ocjena je Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, organizacije koja je proteklih godina bila nosilac projekta ustavne ravnopravnosti, zajedno s još tri bosanskohercegovačke nevladine organizacije.
Predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, prof. dr. Mirko Pejanović, izjavio je kako se zapošljavanje ili popuna odgovarajućih organa iz reda svih naroda po amandmanima na Ustav FBiH odvija sporo, naročito na opštinskom nivou. Pejanović je takođe izjavio:
„Povratak koji je ostvaren na području Federacije BiH i Republike Srpske, naročito u opštinama gdje su se povratnici vratili u masovnijem broju, došao je u probleme sa stanovišta održivosti. Povratnici nemaju dovoljno nužne podrške od lokalnih, kantonalnih, federalnih i državnih vlasti u smislu obezbjeđivanja vlastite egzistencije – zapošljavanja i tako dalje. A nemaju ni podršku u obnovi komunalnih i infrastrukturnih objekata u naseljima u kojima žive. To je veliki problem. Velike probleme povratnici imaju naročito u opštinama Petrovac, Grahovo, Glamoč, Drvar, Bihać, Sanski Most i dijelom Kladuša. Postoji znatan broj prijavljenih za povratak u svoja naselja, ali nema podrške za izgradnju objekata, niti podrške za obnovu infrastrukture. U Bihaću, na primjer, 20 naselja čeka na povratak svojih stanovnika. Raduje pozitivna činjenica da opštinsko vijeće ovog grada priprema program da se ustanovi dinamika povratka ljudi u sva napuštena naselja, da bi se na taj način pomoglo u ostvarivanju povratka. Raduje i činjenica da su gradske vlasti grada Bihaća nedavno odvojile i sredstva za obnovu pravoslavne crkve. Dakle, to bi se moglo uzeti kao pozitivan primjer, iako uglavnom svugdje postoji problem volje da se pomogne održivost povratka. Možda bi mogli izdvojiti primjer na Nišićima, opština Ilijaš, gdje se jednom broju povratnika pomoglo u obnovi privrednih objekata za proizvodnju hrane. Htjeli bi reći još i to da se povratak kao ostvarivanje ljudskog prava na svoju imovinu i život u predratnom mjestu življenja, nije dovršio. Postoji veliki interes građana za povratkom, iako nije dovoljno prezentiran u medijima. Postoji veliki problem održivosti povratka onih koji su se vratili u bihaćki kanton, koji je drugi po broju povratnika srpske nacionalnosti na prostoru Federacije BiH – preko 20.000 ljudi se vratilo. Međutim, postoji opasnost da se taj broj smanji jer nema održivosti povratka. Mi ćemo na bazi ovog iskustva predložiti da svi nivoi vlasti izvrše odgovarajuću pripremu za povratnike, da imaju fondove za povratak i za održivost povratka. Posebno ćemo predložiti, preko poslanika koji se nalaze u Domu naroda Federacije BiH, da se organizuje tematska rasprava o stanju povratka u Federaciju BiH, održivosti povratka i o perspektivama ostvarivanja povratka. Što se tiče ustavne ravnopravnosti naroda, odnosno proporcionalne zastupljenosti naroda u državnim organima i javnim službama, njeno ostvarivanje se odvija puževim koracima. Na primjer, u Unsko-sanskom kantonu, u tridesetak upravnih odbora za koje su bili javni konkursi, nije izabran nijedan građanin iz reda srpske nacionalnosti. To je jedna dosta porazna činjenica. A takvih i sličnih stanja imamo u velikom broju kantona. Što se ide niže od federalnog nivoa, preko kantonalnog, do opštinskih, promjena u zapošljavanju ljudi iz reda svih naroda, po amandmanima na Ustav FBiH, ide sporo, teško i skoro zanemarljivo, naročito na opštinskom nivou. Tražićemo na Domu naroda da se i po ovom pitanju ustanovi jedan program po kojem bi se radilo. Jer, ne možete preko noći stanje niti promijeniti, niti poboljšati.“
* * * * *
Iranska humanitarna organizacija BIRDS, što je skraćenica za „Udruženje za razvoj sela Irana i Bosne i Hercegovine“, od 1997. godine učestvuje u obnovi BiH i pomoći povratku izbjeglih i raseljenih lica.
Tokom ovih deset godina, BIRDS je pružao pomoć u obnovi i izgradnji, te razvoju poljoprivrede u BiH.
Posljednjim sporazumom, koji je potpisan u Banjaluci 28. marta, predviđena je donacija za projekte u četiri opštine u Republici Srpskoj u vrijednosti od 200.000 konvertibilnih maraka. Direktor BIRDS-a Muhamed Suduri:
„Ovo obuhvata donaciju od 20 grla krupne stoke i sušaru za ljekovito bilje u Bosanskom Novom. Prije dvije sedmice smo povratnicima u ovom gradu donirali i 4000 sadnica voća. Takođe, u okviru ovog sporazuma biće donirane mašine za Udruženje poljoprivrednika u Banjaluci, određen broj motokultivatora, a predviđeno je i postavljanje nekoliko plastenika.“
Potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović, koji je sa BIRDS-om potpisao sporazum, ističe da ova organizacija posebno pomaže nerazvijena područja:
„Oni se uglavnom koncentrišu na seoska područja, u pogledu donacija u stoci, mašina za poljoprivredu, evo donirali su i sušaru za ljekovito bilje i tako dalje. To se pokazalo kao jako efikasno i kod povratničke populacije doista visoko cijenjeno. Nisu to neka velika finansijska sredstva, ali ono što imaju nastoje da se implementira na najbolji i najefikasniji način.“
Jedna od aktivnosti BIRDS-a je i obnova porušenih stambenih i kulturnih objekata tokom posljednjeg rata u BiH. Tako su kroz ovaj sporazum predviđena i sredstva za rekonstrukciju džamija u Derventi i Tesliću, dodaje Suduri.
Zahvaljujući se na donacijama, banjalučki muftija Edhem Čamdžić je naglasio:
„Veoma smo im zahvalni za to što čine, a pri tome nas ne uslovljavaju. Nećemo nikome dozvoliti da nas uslovljava. Svakom smo zahvalni za pomoć i to cijenimo, ali će bosanski muslimani, Bošnjaci, i Islamska zajednica u BiH svoje tradicije i običaje očuvati. Nikakva naturanja, ničija učenja, ovakva ili onakva, ne dolaze u obzir. Posebno smo im zahvalni zbog toga što pomažu održivi povratak, a tako nešto ne traže.“
Kako će ove godine Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini obilježiti 600 godina postojanja, banjalučki muftija otkriva da će na proslavu ovog jubileja u Sarajevo doći i pjevač grupe U2 Bono Vox:
„Ove godine ćemo obilježiti 600. godišnjicu islama u Bosni i Hercegovini na koševskom stadionu, jednom, ako Bog da, velikom manifestacijom, na kojoj će prisustvovati i Bono Vox, koji će ljudima s tog našeg skupa poslati poruku mira i tolerancije. Mi ovdje u Bosni i Hercegovini trebamo, dakle, da živimo životom razumijevanja i tolerancije, gdje nikom niko ne smeta, ni drugačija vjera, ni drugačije ponašanje, samo neka je u skladu sa ljudskim ponašanjem.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
U ovoj emisiji se vraćamo nekim ključnim ocjenama iz Izvještaja Helsinškog komiteta o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, i to u dijelu o povratku raseljenih i izbjeglih osoba. Sagovornik je izvršni direktor Helsinškog komiteta Muhamed Džemidžić.
RSE: U Bosni i Hercegovini ne postoje pouzdani podaci o broju ljudi koji zaista žive na svojim prijeratnim adresama, odnosno brojke koje se pominju su veoma različite. Razlog je što zvanične statistike uglavnom koriste podatke na osnovu povrata imovine, a ne povratka izbjeglih i raseljenih. Kojim podacima ste raspolagali, gospodine Džemidžiću, u Helsinškom komitetu prilikom izrade godišnjeg izvještaja?
DŽEMIDŽIĆ: Osnov koji je nama poslužio za stvaranje bilo kakve slike o broju ljudi koji su se tokom prošle godine vratili na svoje predratne adrese, bila je misija utvrđivanja činjenica o stanju ljudskih prava, koju Helsinški komitet provodi unazad desetak godina. Dakle, obilazimo opštine i općine na cijelom području Bosne i Hercegovine. Tako smo u prošloj godini putovali od opštine Ilidža preko Mostara, Drvara, Bosanskog Petrovca, Bugojna, Pala, Sokoca, Foče, Goražda, Ilijaša, Vlasenice, Distrika Brčko i tako dalje. Ono što je apsolutno sigurno, to je da u ovom trenutku, skoro u cijeloj Bosni i Hercegovini imamo gotovo potpuno etnički čista područja. Na primjer, u gradskim jezgrama Višegrada, Foče, Vlasenice i Skoca, broj Bošnjaka povratnika se može izbrojati na prste jedne ruke. Kao drastičan podatak ću navesti činjenicu da je u osnovnoj školi na Palama, od 1.800 učenika samo jedan Bošnjak. Nažalost, ništa bolja situacija nije čak ni u Sarajevu koje važi za multietničku sredinu. Prema podacima Udruženja građana srpske nacionalnosti, koji su sve vrijeme rata i nakon rata boravili na Ilidži, a i danas su na Ilidži, danas CIPS-ovu ličnu kartu ima 4.000-5.000 Srba, u odnosu na nekih 26.000 koliko ih je tu bilo prije rata. A od tih 4.000-5.000, zapravo je samo 2.000 onih koji su stalno tu. Ostali dolaze tek povremeno, iz onih dijelova opštine koji su pripali Republici Srpskoj. Slična je situacija, ili još teža, u opštini Hadžići, gdje je prije rata bilo više od 7.000 Srba, a danas ih je nekih 750. U Bugojnu, od 16.000 Hrvata, koliko ih je bilo prije rata, procjenjuje se da ih danas živi 6.000, a od 9.000 Srba tek 700. U Bosanskom Petrovcu je u odnosu na predratni period tek jedna trećina povratnika srpske nacionalnosti. Slične podatke možete naći u bilo kojem dijelu. Posebno je teška situacija po pitanju povratka građana hrvatske nacionalnosti na područje Dervente i kompletne Posavine – Bosanski Brod, Doboj i tako dalje.
RSE: Šta je osnovni razlog što oni koji su se vratili ne ostaju u mjestima povratka?
DŽEMIDŽIĆ: Helsinški komitet procjenjuje da je i dalje na sceni diskriminacija te kategorije stanovništva, i to diskriminacija u svakom pogledu. Prvih godina smo imali problem sa povratom imovine ljudima, što je predstavljalo smišljenu opstrukciju provedbe aneksa VII, za kojeg je nakon Dejtona rečeno da ima prioritet i da je to pitanje svih pitanja. A to pitanje svih pitanja se počelo rješavati ozbiljnije tek negdje 2000. godine, i to pod žestokim pritiskom međunarodne zajednice. Tačno je da je ljudima imovina vraćena, ali uslovi u kojima bi ljudi trebali da žive su se počeli pominjati tek prije godinu-dvije dana. Podsjetiću vas da su tek tad političari ili vlasti na različitim nivoima uveli termin – održivi povratak. Kao da se ranije nije moglo pretpostaviti da povratnici moraju od nečeg da žive. Kao da se ranije nije moglo pretpostaviti da će djeca morati da idu u škole, da će ljudi morati da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, da će morati negdje da se zaposle i tako dalje. To je stavljeno na dnevni red tek sad kada je sve manje donatora, kada je sve manje sredstava za rješavanje tih problema. Prvih godina, kada je i međunarodna zajednica pokazivala više interesovanja za ovo značajno pitanje u Bosni i Hercegovini, sredstva su ulagana stihijski. Tako da imate širom Bosne i Hercegovine nove škole koje su potpuno prazne jer nema djece koja bi u njih išla. S druge strane postoje mjesta u kojima je ogroman broj raseljenih ljudi koji su se odlučili tu trajno ostati, tako da su škole u tim mjestima prenapučene. Opominjali smo, recimo, Pale, gdje u jednu osnovnu školu ide 1.800 đaka u tri smjene. Uslovi su izuzetno teški, ma koliko se lokalne strukture vlasti trudile da ih naprave povoljnijim. U takvim školama je izuzetno teško da se odvija nastava. Problem je i pristup zdravstvenoj zaštiti. Mnoga povratnička sela i mjesta nemaju ambulante, nemaju ljekare, ljudi su prisiljeni da putuju i po 50-60 kilometara da bi zadovoljili osnovne zdravstvene potrebe. A glavni je problem što je socijalna i zdravstvena zaštita nesinhronizovana. Najveći problem, od kojeg sve polazi je nemogućnost zapošljavanja. Prema našim podacima, oko kojih i nema nekih velikih sporenja čak ni sa drugim izvorima, tek jedan posto povratničkog stanovništva je uspio da ostvari pravo na zapošljavanje. Pravna služba Helsinškog komiteta nema nijedan primjer koji bi mogla istaći gdje su se povratnici vratili na posao po onom famoznom članu 143 Zakona o radu u Federaciji BiH, ili članu 152 Zakona o radu Republike Srpske. Čak smo imali u Federaciji BiH zakon koji je bio u suprotnosti sa težnjama da se povratnicima omogući zapošljavanje u javnom sektoru. To je Zakon o državnoj službi, u kojem govorilo o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda prema popisu stanovništva iz 1991. godine, međutim, prema članu 2 tog zakona, opštine koje su nakon Dejtona podijeljene između entiteta, a takvih je 60, nisu bile u obavezi da primjenjuju taj zakon. Teško se oteti utisku da i to nije smišljen način da se zakuje postojeće stanje. Helsinški komitet je uspio da izlobira da se taj član 2 promijeni i to je učinjeno, ali još uvijek njegovo dejstvo nije stupilo na snagu. Očekujemo da će to uskoro dogoditi, mada se plašimo da je proteklo već puno vremena da bi se moglo očekivati da će rezultati, kada je u pitanju povratak ljudi, u narednom periodu biti bolji.
RSE: Tu je i jedan regionalni problem – to je veliki broj izbjeglih Srba iz Hrvatske koji žive u Republici Srpskoj, što opterećuje ukupnu situaciji u Bosni i Hercegovini.
DŽEMIDŽIĆ: Prema podacima kojima raspolaže Helsinški komitet i prema podacima Udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske, trenutno samo u Republici Srpskoj živi oko 35.000 Srba koji su izbjegli iz susjedne Hrvatske. Njih čak 3.500, do sada nije riješilo povrat stanova. Republika Hrvatska je, istina, napravila neke programe, međutim, to zaista ide izuzetno sporo, i kako vrijeme više protiče, tako ti ljudi gube nadu, pa čak i interes da se vrate. I to što je prošlo desetak godina od vremena kad su oni izbjegli je dovoljno jasna poruka koliko se njima istinski želi pomoći i koliko im se istinski želi omogućiti povratak na njihove predratne adrese.
* * * * *
Predstavništvo Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice u Bosni i Hercegovini objavilo je da je sa nevladinom organizacijom Bosanski humanitarni logistički servis potpisalo Sporazum o osiguranju prevoza izbjeglica iz Hrvatske i njihovih stvari u domove u Hrvatskoj, kao i podjelu repatrijacijske pomoći povratnicima, što je dio procesa koji je počeo prije devet godina.
Provedbu ovog projekta, kao i osiguranje besplatne pravne pomoći i savjetovanja ovim osobama, koja se pruža putem nevladine organizacije „Vaša prava“, finansira Evropska unija u okviru CARDS projekta za 2006. godinu, koji nosi naziv „Regionalni povratak izbjeglica na zapadni Balkan“, saopćio je UNHCR.
Od 1998. godine, kada je započeo proces repatrijacije, UNHCR u BiH je, u saradnji sa partnerskim organizacijama, omogućio povratak oko 9.000 osoba u njihova predratna prebivališta u Hrvatskoj, redovno je pružao savjetodavne i informativne usluge o pitanjima relevantnim za povratak, kao i o drugim važnim pitanjima o zemlji povratka, te u okviru mogućnosti vršio distribuciju repatrijacijske pomoći onima koji zadovoljavaju ustanovljene kriterije.
Tokom 2006. godine je putem projekta za repatrijaciju u Hrvatsku osigurana pomoć za skoro 1.000 ljudi koji su odlučili da se vrate.
UNHCR će zajedno sa izvršnim partnerima i dalje doprinositi regionalnom procesu povratka, a zbog provedbe spomenutog projekta, organizacija Bosanski humanitarni logistički servis je otvorila ured i u Banjaluci, u Ulici Ðure Jakšića 6, koji će raditi na koordinaciji projektnih aktivnosti.
Svi potencijalni podnosioci zahtjeva treba da dođu u kancelariju UNHCR-a u Banjaluci, gdje će dobiti više informacija i formular zahtjeva.
* * * * *
Ostvarivanje ustavne ravnopravnosti naroda u BiH odvija se puževim koracima, ocjena je Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, organizacije koja je proteklih godina bila nosilac projekta ustavne ravnopravnosti, zajedno s još tri bosanskohercegovačke nevladine organizacije.
Predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, prof. dr. Mirko Pejanović, izjavio je kako se zapošljavanje ili popuna odgovarajućih organa iz reda svih naroda po amandmanima na Ustav FBiH odvija sporo, naročito na opštinskom nivou. Pejanović je takođe izjavio:
„Povratak koji je ostvaren na području Federacije BiH i Republike Srpske, naročito u opštinama gdje su se povratnici vratili u masovnijem broju, došao je u probleme sa stanovišta održivosti. Povratnici nemaju dovoljno nužne podrške od lokalnih, kantonalnih, federalnih i državnih vlasti u smislu obezbjeđivanja vlastite egzistencije – zapošljavanja i tako dalje. A nemaju ni podršku u obnovi komunalnih i infrastrukturnih objekata u naseljima u kojima žive. To je veliki problem. Velike probleme povratnici imaju naročito u opštinama Petrovac, Grahovo, Glamoč, Drvar, Bihać, Sanski Most i dijelom Kladuša. Postoji znatan broj prijavljenih za povratak u svoja naselja, ali nema podrške za izgradnju objekata, niti podrške za obnovu infrastrukture. U Bihaću, na primjer, 20 naselja čeka na povratak svojih stanovnika. Raduje pozitivna činjenica da opštinsko vijeće ovog grada priprema program da se ustanovi dinamika povratka ljudi u sva napuštena naselja, da bi se na taj način pomoglo u ostvarivanju povratka. Raduje i činjenica da su gradske vlasti grada Bihaća nedavno odvojile i sredstva za obnovu pravoslavne crkve. Dakle, to bi se moglo uzeti kao pozitivan primjer, iako uglavnom svugdje postoji problem volje da se pomogne održivost povratka. Možda bi mogli izdvojiti primjer na Nišićima, opština Ilijaš, gdje se jednom broju povratnika pomoglo u obnovi privrednih objekata za proizvodnju hrane. Htjeli bi reći još i to da se povratak kao ostvarivanje ljudskog prava na svoju imovinu i život u predratnom mjestu življenja, nije dovršio. Postoji veliki interes građana za povratkom, iako nije dovoljno prezentiran u medijima. Postoji veliki problem održivosti povratka onih koji su se vratili u bihaćki kanton, koji je drugi po broju povratnika srpske nacionalnosti na prostoru Federacije BiH – preko 20.000 ljudi se vratilo. Međutim, postoji opasnost da se taj broj smanji jer nema održivosti povratka. Mi ćemo na bazi ovog iskustva predložiti da svi nivoi vlasti izvrše odgovarajuću pripremu za povratnike, da imaju fondove za povratak i za održivost povratka. Posebno ćemo predložiti, preko poslanika koji se nalaze u Domu naroda Federacije BiH, da se organizuje tematska rasprava o stanju povratka u Federaciju BiH, održivosti povratka i o perspektivama ostvarivanja povratka. Što se tiče ustavne ravnopravnosti naroda, odnosno proporcionalne zastupljenosti naroda u državnim organima i javnim službama, njeno ostvarivanje se odvija puževim koracima. Na primjer, u Unsko-sanskom kantonu, u tridesetak upravnih odbora za koje su bili javni konkursi, nije izabran nijedan građanin iz reda srpske nacionalnosti. To je jedna dosta porazna činjenica. A takvih i sličnih stanja imamo u velikom broju kantona. Što se ide niže od federalnog nivoa, preko kantonalnog, do opštinskih, promjena u zapošljavanju ljudi iz reda svih naroda, po amandmanima na Ustav FBiH, ide sporo, teško i skoro zanemarljivo, naročito na opštinskom nivou. Tražićemo na Domu naroda da se i po ovom pitanju ustanovi jedan program po kojem bi se radilo. Jer, ne možete preko noći stanje niti promijeniti, niti poboljšati.“
* * * * *
Iranska humanitarna organizacija BIRDS, što je skraćenica za „Udruženje za razvoj sela Irana i Bosne i Hercegovine“, od 1997. godine učestvuje u obnovi BiH i pomoći povratku izbjeglih i raseljenih lica.
Tokom ovih deset godina, BIRDS je pružao pomoć u obnovi i izgradnji, te razvoju poljoprivrede u BiH.
Posljednjim sporazumom, koji je potpisan u Banjaluci 28. marta, predviđena je donacija za projekte u četiri opštine u Republici Srpskoj u vrijednosti od 200.000 konvertibilnih maraka. Direktor BIRDS-a Muhamed Suduri:
„Ovo obuhvata donaciju od 20 grla krupne stoke i sušaru za ljekovito bilje u Bosanskom Novom. Prije dvije sedmice smo povratnicima u ovom gradu donirali i 4000 sadnica voća. Takođe, u okviru ovog sporazuma biće donirane mašine za Udruženje poljoprivrednika u Banjaluci, određen broj motokultivatora, a predviđeno je i postavljanje nekoliko plastenika.“
Potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović, koji je sa BIRDS-om potpisao sporazum, ističe da ova organizacija posebno pomaže nerazvijena područja:
„Oni se uglavnom koncentrišu na seoska područja, u pogledu donacija u stoci, mašina za poljoprivredu, evo donirali su i sušaru za ljekovito bilje i tako dalje. To se pokazalo kao jako efikasno i kod povratničke populacije doista visoko cijenjeno. Nisu to neka velika finansijska sredstva, ali ono što imaju nastoje da se implementira na najbolji i najefikasniji način.“
Jedna od aktivnosti BIRDS-a je i obnova porušenih stambenih i kulturnih objekata tokom posljednjeg rata u BiH. Tako su kroz ovaj sporazum predviđena i sredstva za rekonstrukciju džamija u Derventi i Tesliću, dodaje Suduri.
Zahvaljujući se na donacijama, banjalučki muftija Edhem Čamdžić je naglasio:
„Veoma smo im zahvalni za to što čine, a pri tome nas ne uslovljavaju. Nećemo nikome dozvoliti da nas uslovljava. Svakom smo zahvalni za pomoć i to cijenimo, ali će bosanski muslimani, Bošnjaci, i Islamska zajednica u BiH svoje tradicije i običaje očuvati. Nikakva naturanja, ničija učenja, ovakva ili onakva, ne dolaze u obzir. Posebno smo im zahvalni zbog toga što pomažu održivi povratak, a tako nešto ne traže.“
Kako će ove godine Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini obilježiti 600 godina postojanja, banjalučki muftija otkriva da će na proslavu ovog jubileja u Sarajevo doći i pjevač grupe U2 Bono Vox:
„Ove godine ćemo obilježiti 600. godišnjicu islama u Bosni i Hercegovini na koševskom stadionu, jednom, ako Bog da, velikom manifestacijom, na kojoj će prisustvovati i Bono Vox, koji će ljudima s tog našeg skupa poslati poruku mira i tolerancije. Mi ovdje u Bosni i Hercegovini trebamo, dakle, da živimo životom razumijevanja i tolerancije, gdje nikom niko ne smeta, ni drugačija vjera, ni drugačije ponašanje, samo neka je u skladu sa ljudskim ponašanjem.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba