RSE: Vlado, iza tebe je jedna više nego uzbudljiva sedmica, još jedan završen festival i veliko druženje. S kim su se ovih dana družili tuzlanski glumci i ljubitelji teatra uopšte?
KEROŠEVIĆ: Ljubitelji Tatra „Kabare“ Tuzla i oni kojima je „Kabare“ Tuzla u srcu, imali su prilike da se druže sa zaista izuzetno zanimljivim i kvalitetnim teatarskim ostvarenjima koja su nam došla iz Banjaluke, Beča, Vorovitice, Beograda, Zagreba. Imali smo priliku prikazati i svoje dvije premijere. Riječ je o predstavama koje su birane tako da je svaka estetski i umjetnički svijet za sebe.
RSE: Može se reći da se po tome ovaj festival razlikuje od zaista množine drugih. A u Bosni i Hercegovini se festivali održavaju maltene svaki mjesec.
KEROŠEVIĆ: Jeste. To je posljedica populističkog odnosa prema kulturi, posljedica manifestacionih oblika kulturnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, opet, sve to je posljedica urušavanja kulturološkog i kulturnog sistema, tržišta rada u kulturi u Bosni i Hercegovini i nebrige za kulturu. Samo manifestacioni oblici kulture u Bosni i Hercegovini izazivaju ogroman stupanj interesovanja i, nažalost, u takvim varijantama jako pada estetski nivo kreativnih sposobnosti, kako institucija kulture, tako i pojedinaca. Međutim, mi smo se potrudili da naš teatar, u okviru svoje repertoarske politike, bude maksimalno sačuvan od te vrste tendencija, bez obzira na to što nismo finansirani od strane društvene zajednice. A možda je i to što nismo finansirani od društvene zajednice upravo razlog što smo sačuvali taj estetsko-umjetnički integritet festivala. Tako da svi teatri koji gostuju ovdje dolaze s ogromnim pijetetom i sa velikim oduševljenjem, jer znaju da će se sresti prije svega sa kolegama koji dolaze sa dobrim predstavama i sa publikom koja zna da cijeni estetsko-umjetnički kvalitet predstava.
RSE: Govoriš o odnosu države, društva ili društvene zajednice prema tvom teatru u prema ovom festivalu. Ja imam osjećaj da je festival naišao na mlak prijem medija, mada mi se čini da se radi o jednom veoma značajnom regionalnom susretu.
KEROŠEVIĆ: To će teško odzvoniti na nivou Bosne i Hercegovine, pa i šire, obzirom da sve što se događa izvan centra odnosno glavnog grada BiH nema neke velike medijske prezentnosti, niti medijske šanse. To je nažalost tako u svim sferama života, pa i u kulturi.
RSE: Ja imam osjećaj da dio kolega zapravo sebi postavlja pitanje šta je to danas alternativa, budući da se ove velike kuće, ove sa „prezimenima“ narodno ili nacionalno pozorište, često okreću repertoaru koji po prirodi stvari pripada recimo „Kabareu“ ili sličnim pozorištima.
KEROŠEVIĆ: Problem velikih teatarskih kuća jeste u tome što oni u svom produkcijskom i organizacionom mehanizmu i sistemu nisu ništa promijenili od posljednje faze samoupravnog socijalizma. Nažalost, oni se nisu prilagodili tranziciji, oni se nisu prilagodili ekonomskim i ostalim moćima države Bosne i Hercegovine, tako da su vrlo često u jednom velikom raskoraku. Imaju ogroman aparat koji ne mogu pokriti niti repertoarskom politikom, niti kvalitetnom finansijskom podrškom. Te kuće su ostale u tom vrlo velikom raskoraku, u situaciji da vrlo često nisu u mogućnosti da realiziraju visok stupanj estetsko-umjetničke egzekucije svojih teatarskih projekata i onda posežu za onim što je u svakom slučaju prijemčivije za publiku, čime mogu, na nivou populizma, probuditi interes kako bi održali kakvu takvu posjećenost. Ali ako pogledate svaku od tih kuća, vidjećete da, recimo, u toku godine svaka od velikih kuća odigra ne više od 50 do 100 predstava i četiri do pet premijernih projekata, što je ispod svakog standarda, ispod svakog prosjeka realne uposlenosti ljudi koji u tim kućama rade i primaju kakvu takvu plaću. Dok se je alternativa vrlo brzo, jako fleksibilno i već odavno prilagodila ovim tranzicionim kretanjima na nivou Bosne i Hercegovine, prihvatila taj model, organizirala se sukladno tim mogućnostima i postiže daleko veću efikasnost. Pogledajte predstave sarajevskog tatra SARTR, pogledajte naše predstave, pogledajte Mostarski teatar mladih. To su već ozbiljni teatarski kolektivi, koji nemaju veliki broj zaposlenih, naprotiv, imaju minimum zaposlenih, organiziraju se, dakle, po projektu. Projekat je ekonomska jedinica i on živi onoliko koliko estetski i umjetnički vrijedi, koliko, dakle, svojom kreacijom i svojim estetskim učinkom može donijeti komercijalnih efekata teatru. E sad, kad bi takvi teatri imali još i kvalitetan input i podršku od instanci vlasti, onda bi, zaista, ta alternativa vrlo brzo prerasla u ozbiljnu konkurenciju, koja bi, samim tim, u kreativnom smislu pomogla i ovim velikim kućama da se transformišu i da se prilagode uvjetima i vremenima u kojima živimo i radimo.
RSE: Ti malo direktoruješ festivalom, malo pozorištem, svakodnevno si u učionici na Akademiji, a uopšte te nema tamo gdje većina nas misli da pripadaš – na sceni, na TV ekranu, na filmskom platnu.
KEROŠEVIĆ: Nažalost si u pravu. Ja sam posljednjih desetak godina jako mnogo svoga vremena posvetio prije svega pedagoškom radu. Mislio sam, iskreno govoreći, da će taj period mnogo kraće trajati. Međutim, mislio sam da će društvena zajednica fleksibilnije i brže reagirati, prilagoditi se i mlade ljude inkorporirati u postojeći sistem. Međutim, nažalost, mi živimo u jednom snobovskom, malograđanskom društvu, koje ne želi promjene, već želi da ostane u okviru svojih navika; lijepo im je tako kako je. Nužno je da se napravi jedna ozbiljna i značajna kritična masa mladih i talentiranih ljudi, koja će samom činjenicom da postoji prisiliti ili prinuditi ove koji o tome donose odluke da se stvari značajno promijene u njihovu korist. Ali moram priznati da sam više „bolestan“ od ovog menadžerskog i svakog drugog angažmana i moraću uskoro, najvjerovatnije za jedno mjesec dana, krenuti sa jednim projektom u kojem ću i sam igrati. Iz prostog razloga da bi održao i glumačku kondiciju s jedne strane, a s druge strane da bi održao taj nekakav kontinuitet izlaska pred publiku, jer smatram da je to život i smisao postojanja jednog glumca.
RSE: Da, a naravno i da bi odužio dug prema sadašnjoj generaciji publike, jer si se budućoj dovoljno posvetio školujući mlade glumce.
KEROŠEVIĆ: Smatram da sve ono što radim jeste, u suštini, nekakva značajna stavka ulaganja u budućnost, bilo da se radi o školovanju mladih, bilo da sam igram.
KEROŠEVIĆ: Ljubitelji Tatra „Kabare“ Tuzla i oni kojima je „Kabare“ Tuzla u srcu, imali su prilike da se druže sa zaista izuzetno zanimljivim i kvalitetnim teatarskim ostvarenjima koja su nam došla iz Banjaluke, Beča, Vorovitice, Beograda, Zagreba. Imali smo priliku prikazati i svoje dvije premijere. Riječ je o predstavama koje su birane tako da je svaka estetski i umjetnički svijet za sebe.
RSE: Može se reći da se po tome ovaj festival razlikuje od zaista množine drugih. A u Bosni i Hercegovini se festivali održavaju maltene svaki mjesec.
KEROŠEVIĆ: Jeste. To je posljedica populističkog odnosa prema kulturi, posljedica manifestacionih oblika kulturnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, opet, sve to je posljedica urušavanja kulturološkog i kulturnog sistema, tržišta rada u kulturi u Bosni i Hercegovini i nebrige za kulturu. Samo manifestacioni oblici kulture u Bosni i Hercegovini izazivaju ogroman stupanj interesovanja i, nažalost, u takvim varijantama jako pada estetski nivo kreativnih sposobnosti, kako institucija kulture, tako i pojedinaca. Međutim, mi smo se potrudili da naš teatar, u okviru svoje repertoarske politike, bude maksimalno sačuvan od te vrste tendencija, bez obzira na to što nismo finansirani od strane društvene zajednice. A možda je i to što nismo finansirani od društvene zajednice upravo razlog što smo sačuvali taj estetsko-umjetnički integritet festivala. Tako da svi teatri koji gostuju ovdje dolaze s ogromnim pijetetom i sa velikim oduševljenjem, jer znaju da će se sresti prije svega sa kolegama koji dolaze sa dobrim predstavama i sa publikom koja zna da cijeni estetsko-umjetnički kvalitet predstava.
RSE: Govoriš o odnosu države, društva ili društvene zajednice prema tvom teatru u prema ovom festivalu. Ja imam osjećaj da je festival naišao na mlak prijem medija, mada mi se čini da se radi o jednom veoma značajnom regionalnom susretu.
KEROŠEVIĆ: To će teško odzvoniti na nivou Bosne i Hercegovine, pa i šire, obzirom da sve što se događa izvan centra odnosno glavnog grada BiH nema neke velike medijske prezentnosti, niti medijske šanse. To je nažalost tako u svim sferama života, pa i u kulturi.
RSE: Ja imam osjećaj da dio kolega zapravo sebi postavlja pitanje šta je to danas alternativa, budući da se ove velike kuće, ove sa „prezimenima“ narodno ili nacionalno pozorište, često okreću repertoaru koji po prirodi stvari pripada recimo „Kabareu“ ili sličnim pozorištima.
KEROŠEVIĆ: Problem velikih teatarskih kuća jeste u tome što oni u svom produkcijskom i organizacionom mehanizmu i sistemu nisu ništa promijenili od posljednje faze samoupravnog socijalizma. Nažalost, oni se nisu prilagodili tranziciji, oni se nisu prilagodili ekonomskim i ostalim moćima države Bosne i Hercegovine, tako da su vrlo često u jednom velikom raskoraku. Imaju ogroman aparat koji ne mogu pokriti niti repertoarskom politikom, niti kvalitetnom finansijskom podrškom. Te kuće su ostale u tom vrlo velikom raskoraku, u situaciji da vrlo često nisu u mogućnosti da realiziraju visok stupanj estetsko-umjetničke egzekucije svojih teatarskih projekata i onda posežu za onim što je u svakom slučaju prijemčivije za publiku, čime mogu, na nivou populizma, probuditi interes kako bi održali kakvu takvu posjećenost. Ali ako pogledate svaku od tih kuća, vidjećete da, recimo, u toku godine svaka od velikih kuća odigra ne više od 50 do 100 predstava i četiri do pet premijernih projekata, što je ispod svakog standarda, ispod svakog prosjeka realne uposlenosti ljudi koji u tim kućama rade i primaju kakvu takvu plaću. Dok se je alternativa vrlo brzo, jako fleksibilno i već odavno prilagodila ovim tranzicionim kretanjima na nivou Bosne i Hercegovine, prihvatila taj model, organizirala se sukladno tim mogućnostima i postiže daleko veću efikasnost. Pogledajte predstave sarajevskog tatra SARTR, pogledajte naše predstave, pogledajte Mostarski teatar mladih. To su već ozbiljni teatarski kolektivi, koji nemaju veliki broj zaposlenih, naprotiv, imaju minimum zaposlenih, organiziraju se, dakle, po projektu. Projekat je ekonomska jedinica i on živi onoliko koliko estetski i umjetnički vrijedi, koliko, dakle, svojom kreacijom i svojim estetskim učinkom može donijeti komercijalnih efekata teatru. E sad, kad bi takvi teatri imali još i kvalitetan input i podršku od instanci vlasti, onda bi, zaista, ta alternativa vrlo brzo prerasla u ozbiljnu konkurenciju, koja bi, samim tim, u kreativnom smislu pomogla i ovim velikim kućama da se transformišu i da se prilagode uvjetima i vremenima u kojima živimo i radimo.
RSE: Ti malo direktoruješ festivalom, malo pozorištem, svakodnevno si u učionici na Akademiji, a uopšte te nema tamo gdje većina nas misli da pripadaš – na sceni, na TV ekranu, na filmskom platnu.
KEROŠEVIĆ: Nažalost si u pravu. Ja sam posljednjih desetak godina jako mnogo svoga vremena posvetio prije svega pedagoškom radu. Mislio sam, iskreno govoreći, da će taj period mnogo kraće trajati. Međutim, mislio sam da će društvena zajednica fleksibilnije i brže reagirati, prilagoditi se i mlade ljude inkorporirati u postojeći sistem. Međutim, nažalost, mi živimo u jednom snobovskom, malograđanskom društvu, koje ne želi promjene, već želi da ostane u okviru svojih navika; lijepo im je tako kako je. Nužno je da se napravi jedna ozbiljna i značajna kritična masa mladih i talentiranih ljudi, koja će samom činjenicom da postoji prisiliti ili prinuditi ove koji o tome donose odluke da se stvari značajno promijene u njihovu korist. Ali moram priznati da sam više „bolestan“ od ovog menadžerskog i svakog drugog angažmana i moraću uskoro, najvjerovatnije za jedno mjesec dana, krenuti sa jednim projektom u kojem ću i sam igrati. Iz prostog razloga da bi održao i glumačku kondiciju s jedne strane, a s druge strane da bi održao taj nekakav kontinuitet izlaska pred publiku, jer smatram da je to život i smisao postojanja jednog glumca.
RSE: Da, a naravno i da bi odužio dug prema sadašnjoj generaciji publike, jer si se budućoj dovoljno posvetio školujući mlade glumce.
KEROŠEVIĆ: Smatram da sve ono što radim jeste, u suštini, nekakva značajna stavka ulaganja u budućnost, bilo da se radi o školovanju mladih, bilo da sam igram.
