* * * * *
Predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik je ovih dana izjavio da će Vlada RS-a u naredne dvije do tri godine isplatiti 40 miliona maraka naknada radnicima koji su 1992. godine ostali bez posla:
„U ovom vremenu, Vlada RS već isplaćuje četiri miliona maraka naknade ljudima koji su tada ostali bez posla, imajući u vidu uslove u kojima se to dešavalo“, rekao je Dodik na konferenciji za novinare u Banjaluci.
On je dodao da Vlada RS u potpunosti ispoštovati odluku Doma za ljudska prava kojom je predviđeno da se izvrši naknada za sve ljude koji su 1992. godine ostali bez posla.
Prema nekim procjenama, protiv Republike Srpske podneseno je skoro 40.000 pojedinačnih tužbi, a trenutno se u sudovima vodi preko 10.000 postupaka. Ukoliko svi budu završeni u korist tužilaca, odnosno ukoliko Sud odluči da je neko ostao bez posla jer nije poštovan Zakon o radu, biće mu isplaćena novčana naknada u visini od tri prosječne plate u Republici Srpskoj, što bi iznosilo oko 1.600 KM ili 800 eura. Tužbe podnose Bošnjaci i Hrvati koji su otkaze dobijali zbog nacionalne pripadnosti odnosno što „nisu bili lojalni tadašnjoj vlasti“, kako je najčešće navođeno kao razlog otkaza.
Povodom obilježavanja 100 dana rada Vlade RS-a, o problemu zapošljavanja povratnika govorili su potpredsjednici Republike Srpske Adil Osmanović i Davor Čordaš:
„Pitanje upošljavanja povratničke populacije ovdje u Republici Srpskoj iz druga dva konstitutivna naroda – Bošnjaka i Hrvata – i pitanje upošljavanja povratničke populacije iz reda srpskog naroda na prostoru Federacije BiH, u institucijama Federacije BiH. Konstatirali smo da se na mnoge oglase, nažalost, nije javljao dovoljan broj ljudi iz druga dva konstitutivna naroda. Dobili smo obećanje i premijera i ministara da će se pokušati napraviti dodatan iskorak da se ovdje u Republici Srpskoj ohrabre Bošnjaci i Hrvati da se javljaju na konkurse i oglase; također da se u Federaciji BiH povratnici srpske nacionalnosti upošljavaju u administraciji tog entiteta. Ono što sam također želio da istaknem, to je pitanje investicije sredstava koja će doći u ovom procesu privatizacije – kako i na koji način da ta sredstva dođu i do povratničke populacije. Znamo u kakvom su stanju mjesta na koja se povratnici vraćaju, infrastruktura je u dobroj mjeri porušena. Također smo dobili informacije da u tom segmentu svi imaju istu poziciju. Potrebno je aplicirati na konkurse, natječaje i oglase koji će biti upućeni. Sa svoje strane ću nastojati da zajedno sa lokalnim zajednicama i našim aktivistima na terenu, ponudimo najbolje projekte, i u kontaktu i koordinaciji sa vladom da sredstva zaista dođu do povratnika i u povratnička mjesta za popravak popravi infrastrukture.“
Davor Čordaš:
„Ja bih još jednom ovom prigodom istakao upravo taj značaj upošljavanja ljudi koji se vraćaju i poštovanja Zakona o samoupravi. Jedna od priča je da se ljudi ne javljaju na oglase. Međutim, nažalost, i kad se javljaju, ne bivaju uposleni. Ja ću u tim slučajevima svaki put intervenirati, ali moramo znati gdje se to i kako događa na terenu, dakle imenom i prezimenom, ne samo općenito. Ono što bih takođe ovom prigodom pomenuo, to je Fond za povratak koji funkcionira na razini Bosne i Hercegovine. Ja osobno nisam zadovoljan radom tog fonda, jer mi, recimo, sada usvajamo izviješća o tome šta je urađeno 2005. godine. To nije do ljudi koji su tamo, već je do određenih procedura koje su dijelom i nametnute, koje je nametnuo Visoki predstavnik kod odabira korisnika, gdje se ta procedura razvuče i po pola godine do godinu dana. Prvo od odabira samog korisnika, onda do odabira izvođača, pa poništavanja tendera. Mislim da se takve stvari ne smiju događati kad je u pitanju struktura povratnika. To je samo još jedan od način da se ti ljudi uopšte ne vraćaju. Ono što mi je drago, to je da je Vlada Republike Srpske i u ovoj godini izdvojila značajna sredstva za tu povratničku strukturu – negdje oko 22 miliona – i vjerujem da će ona biti utrošena vrlo brzo.“
* * * * *
Komisija za rješavanje problema u Kotorskom, koju je formiralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, uskoro bi trebalo da sačini izvještaj o problemu nelegalne gradnje u ovom dobojskom naselju.
O problemu Kotorskog razgovarano je i na sastanku u Sarajevu ministra za ljudska prava i izbjeglice Safeta Halilovića i predstavnika opštine Doboj.
Kako se navodi u saopštenju za javnost Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Halilović je tokom sastanka naglasio da će njegovo ministarstvo podržati lokalne vlasti u Doboju u nastojanju da ovaj problem riješe u skladu sa zakonom i na principu pravednosti, ali osuđuje svaku vrstu pritiska na organe vlasti i povratnike.
* * * * *
Predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader, izjavio je u Zagrebu na konferenciji „Solidarnost i zajedništvo s Crkvom i ljudima u BiH – umreženost za nove vizije“ kako Hrvati u BiH ne trebaju milostinju, jer oni imaju pravo na pomoć:
„Ono za što ćemo se mi zauzimati biće to da Hrvati zajedno s Bošnjacima i zajedno sa Srbima sačuvaju svoj ravnopravni status konstitutivnog, suverenog, ravnopravnog naroda. Bez toga nema Bosne i Hercegovine.“
Gotovo 200.000 bosanskih Hrvata od rata živi u Hrvatskoj, a službene hrvatske statistike govore kako je svaki deseti hrvatski građanin rođen u Bosni i Hercegovini, rečeno je na ovom skupu. Voditelj Caritasa Banjalučke biskupije, monsignor Miljenko Aničić, između ostalog je govorio o situaciji s povratkom u banjalučkoj regiju:
„Od 70.000 koji su protjerani, vratilo se nekih 2.000, a to su većinom starije osobe, koje nisu u stanju da se pobrinu same za sebe, jer je njihova obitelj rastjerana. Tako da na koncu nemate nikakav pomak. U vremenu kad su ljudi pokazivali više interesa, nije bilo više razumijevanja odnosno volje od strane domaćih vlasti, već je bilo administrativnog sprečavanja, na primjer povrata imovine, i to kroz više godina, i nije se ništa micalo. A moram reći da je i međunarodna zajednica pokazala vrlo ružno lice.“
* * * * *
Delegacija Svjetskog saveza BH dijaspore, razgovarala je ovih dana sa zvaničnicima države o mogućnostima čvršćeg povezivanja dijaspore sa Bosnom i Hercegovinom.
Osim sa ministrom za ljudska prava i izbjeglice, delegacija je razgovarala i sa članovima Predsjedništva BiH, Harisom Silajdžćem i Željkom Komšićem. Silajdžić je o ovim zahtjevima Svjetskog saveza izjavio:
„Prvi zahtjev je bio da se izmijeni odnosno izvrši član 17 našeg Zakona o državljanstvu, zbog toga što taj zakon ostavlja mogućnost da stotine hiljada naših građana ostanu bez bosanskohercegovačkog državljanstva. Na tome radimo. Kao što znate, do sada nismo imali uspjeha u tom projektu, mada je on već dugo i u parlamentu i u Vijeću ministara. To ih je, dakle, najviše zanimalo. Drugo, što se tiče osnivanja ministarstva za dijasporu, ja se s tim slažem – naravno da bi ono bilo potrebno, obzirom na važnost dijaspore za Bosnu i Hercegovinu. A sigurno je da će za Bosnu i Hercegovinu u budućnosti ta dijaspora biti samo važnija i relevantnija, obzirom na potencijal koji dijaspora pruža. Taj potencijal, po meni, prije svega leži u mladim, obrazovanim ljudima, koji dolaze iz sasvim drugog poslovnog ili naučnog miljea, s kontaktima koje mi nikad ne bismo mogli sami osigurati, koji imaju sasvim drugi način razmišljanja i gledanja na stvari, što nam upravo odgovara, obzirom na naše opredjeljenje da idemo prema evropskim integracijama. Nažalost, ministarstvo i sve što je na nivou države, u tom smislu do sada nije imalo podršku nekih političkih opcija na nivou države BiH. Između ostalog i zbog toga što nemamo ministarstvo za dijasporu. Po meni je to veoma važno ministarstvo. Njegovo formiranje bi bilo u interesu svih građana Bosne i Hercegovine, i onih vani i onih u BiH. E sad, pitanje je kako gledamo na tu dijasporu – da li ona treba da ostavlja novac u BiH odnosno da ga šalje, ili je to jedan strateški resurs za Bosnu i Hercegovinu koji treba razvijati. Na kraju krajeva, ti ljudi imaju pravo na naše državljanstvo. Ni po međunarodnim zakonima nijedna država, praktično, više ne primjenjuje bilateralne ugovore. Ti bilateralni ugovori su jedna zastarjela stvar u međunarodnim odnosima. U svakom slučaju, nadam se da će to biti riješeno. U najmanju ruku je nelogično da se zemlja koja je ostala bez toliko građana, tih građana odriče interpretirajući svoj ustav na pogrešan način.“
Član glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore, Namik Alimajstorović, o posjeti Bosni i Hercegovini za našu emisiju kaže:
ALIMAJSTOROVIĆ: Delegacija Svjetskog saveza dijaspore je na osnovu svog zaključka sa zadnjeg sastanka glavnog odbora, koji je održan u Lincu, u novembru 2006. godine, došla u posjetu novoizabranim članovima Vlade BiH, znači nadležnim ministarstvima i Predsjedništvu BiH. Želja nam je bila da novoizabranim predstavnicima BiH iskažemo našu volju za daljnjom saradnjom sa organima vlasti u BiH, ali isto tako da im ukažemo da prethodne vlasti, iako smo imali mnogobrojna obećanja, nisu baš puno poradile na tome da riješe sva naša statusna pitanja i mnogobrojne zahtjeve bosanskohercegovačke dijaspore.
RSE: Šta su bili sad vaši osnovi zahtjevi?
ALIMAJSTOROVIĆ: Prije svega pitanje člana 17 Zakona o dvojnom državljanstvu. Taj akutni problem je i dalje neriješen. To je jedna velika politička igra koja, nažalost, vodi ka daljnjem etničkom čišćenju građana Bosne i Hercegovine, koji su već jednom protjerani i istjerani iz ove zemlje i sada žive u preko 120 zemalja širom svijeta. Drugi zahtjev je bio osnivanje ministarstva za dijsporu, jer se pitanja dijaspore rješavaju u tri ministarstva, u nekima čak i parcijalno ili jedno pitanje u dva ministarstva i tako dalje. Želja bosanskohercegovačke dijaspore je da, konačno, ima svoje ministarstvo, ali to je, nažalost, u ovom trenutku, izgleda, nemoguće. Međutim, u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smo se dogovorili da se uključimo u formiranje vijeća ili odbora za dijasporu pri Vijeću ministara, što bi bilo neko prelazno rješenje do našeg konačnog cilja – ministarstva za dijasporu. Naravno, tu je i treće pitanje – pitanje bosanskohercegovačkih dopunskih škola. Utvrđeno je, nažalost, da ljudi koji su bili nadležni za taj posao, još nisu ni napisali te udžbenike, a kamoli otšampali, iako nam već tri godine obećavaju da će knjige biti gotove. Potom, kao što vidite, ne primjenjuje se ni Bolonjska deklaracija. Ali eto, dobili smo informaciju u Ministarstvu civilnih poslova, od zamjenika ministra, gospodina Šepića, da će, izgleda, austrijska vlada formirati, finansirati i čak na tri godine uposliti tri službenika koji raditi na pokretanju tog bolonjskog procesa i priznavanju diploma. Znači, nekih pomaka ima, ali ne onim tempom kojim bi mi željeli da se događaju.
RSE: Kako ste zadovoljni onim što se događa nakon Kongresa Svjetskog saveza? Da li se zaključci ispunjavaju?
ALIMAJSTOROVIĆ: Mi zaista radimo jedan odličan posao. Ja sam prezadovoljan time kako novi saziv i novo rukovodstvo radi na ispunjavanju zaključaka. Mi ne možemo ništa riješiti ukoliko je za to potrebno izglasavanje zakona u parlamentu, ali sve ono ostalo, što je u našoj moći, odnosno pod kontrolom Svjetskog saveza dijaspore, radimo i rješavamo. Jer, Svjetski savez je prihvatio zapadne norme organizovanja, znači građanski princip, gdje ništa nije uslovljeno, gdje se sve rješava – ako ne može drugačije, onda jednom prostom većinom i glasanjem članova odbora. U ovom trenutku smo u jednom velikom projektu, koji radimo sa Centrom Skenderija, a to su „Dani bosanskohercegovačke dijaspore“, koji će se održati od 25. do 29. jula 2007. godine. Organizatori su Svjetski savez dijaspore i Centar Skenderija, a dva člana Predsjedništva BiH – gospodina Komšić i gospodin Silajdžić – su već prihvatili da budu pokrovitelji ove manifestacije; čeka se još pozitivan odgovor gospodina Radmanovića. Mi se iskreno nadamo da će kompletno Predsjedništvo BiH biti pokrovitelj ove manifestacije.
RSE: Učestvovaćete i na Sajmu knjiga.
ALIMAJSTOROVIĆ: Da. To je već treći sajam, sada u aprilu mjesecu, na kojem će učestvovati i izlagači iz dijaspore. To se radi u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice. To je jedan, da tako kažem vrlo jeftin, a vrlo efikasan projekat, koji je naišao na veliko odobravanje svih naših književnika i pjesnika koji rade i stvaraju u dijspori.
* * * * *
Udruženje građana otpuštenih radnika iz Hrvatske UGOR, sa sjedištem u naselju Jelah, u opšini Tešanj, zatražilo je od Predsjedništva i Vijeća ministara BiH da u bilateralnim odnosima sa Hrvatskom počnu rješavati probleme članova ovog udruženja.
Predsjednik udruženja Ramiz Mervan, za naš program ističe kako i pored odluke Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, još uvijek nema rješenja za otpuštene radnike:
MERVAN: Obzirom da prethodna garnitura Vijeća ministara nije ništa uradila, iako je bila zadužena po odlukama Parlamentarne skupštine, mi smo to sada ponovo inicirali, odnosno obnovili smo naše zahtjeve. U devetom mjesecu prošle godine smo bili u Ministarstvu inostranih poslova zbog određivanja okvira prijedloga Hrvatskoj, da bi ti razgovori konačno otpočeli i – nadali smo se – završili. Obećanja su nam data, međutim sada vidimo da su to bila takozvana „predizborna obećanja“. Obzirom da nije ništa urađeno, izvršili smo pritisak na sadašnju garnituru, putem medija, pismenim obraćanjima i tako dalje, da se pregovori sa Hrvatskom stave na dnevni red. U Zagrebu su održani pregovori Vijeća za međudržavnu suradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, međutim, ova naša problematika je zanemarena. Tako da smo mi 14. marta uputili pismo na Vijeće ministara, na Predsjedništvo BiH (svim članovima poimenično), kao i ministarstvima koja su bila zadužena da tu problematiku rješavaju sa organima Republike Hrvatske (Ministarstvo inostranih poslova, Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo pravde) i sad očekujemo odgovor. Očekujemo da će se to pitanje staviti na dnevni red prilikom posjete gospodina Sanadera Sarajevu. Ukoliko se ne stavi, mi ćemo na dan njegovog dolaska organizirano doći u Sarajevo i protestirati. I tom slučaju bismo tog istog dana predsjedniku Vlade Republike Hrvatske pokušali uručiti pismo sa našim zahtjevima. Ukoliko ni to ne bude uspješno, spremni smo preći i na malo žešće mjere. Koje će to biti, to ćemo vidjeti.
RSE: Šta je odlučeno u parlamentu vezano za vaš slučaj?
MERVAN: Parlament BiH je, mislim, 25. decembra 2005. godine donio konkretne zaključke, koji se odnose na to da Ministarstvo pravde, Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo inostranih poslova, kao i Vijeće ministara, naprave nekakav prijedlog Hrvatskoj, odnosno, bili su dužni da sa Hrvatskom taj problem otvore. Isto tako i Predsjedništvo BiH je bilo zaduženo da i ono, na bilateralnom planu, to pitanje otvori. Međutim, kako sada vidimo, to je bila čisto onako formalna odluka. Niko te odluke ne poštuje.
RSE: Ima li ikakvih vijesti iz Hrvatske, ikakvih odgovora, bilo čega?
MERVAN: Situacija vezano za Hrvatsku se uglavnom sve više pogoršava. Vidimo da penzioniranje naših radnika ne ide kako je išlo. Oni su diskriminirani u odnosu na hrvatske građane. Uglavnom, situacija je jako loša. Sudske sporove u Hrvatskoj vodi više ljudi, možda i nekoliko stotina, a ti sporovi, nažalost, traju nerazumno dugo – po 14-15 godina, bez ikakvog rezultata. Opstruiraju se na razne načine, tako da je i to veliki problem. Hrvatsko sudstvo jednostavno ne donosi odluke u korist tužitelja, već to razvlači da bi ljudi odustali ili ne daj bože umrli.
RSE: Dakle, mislite da su pregovori Međudržavnog veća pravo rješenje.
MERVAN: To je jedino ostalo. Jer, pored toga što je to ekonomsko, pravno, socijalno i moralno pitanje, ono je najviše političko. Ako 50.000 ljudi ostane bez posla u tri mjeseca, to je politika.
RSE: Vi ste osnovali udruženje.
MERVAN: Da, udruženje je osnovano u prvom mjesecu 2004. godine. Otkad smo shvatili da niko nema interesa da se uključi u rješavanje ovog našeg problema, pokušavamo da organizirano dođemo do svojih prava za koja smo zakinuti. Po našim analizama, naši članovi imaju u Hrvatskoj milion godina staža. Privatizacija je u Hrvatskoj je došla do nekakvog kraja, i u Bosni i Hercegovini se privodi kraju, međutim ovi ljudi su iz privatizacije isključeni i u jednoj i u drugoj državi. Mi imamo ljudi, naročito iz Republike Srpske, koji ulaze u sedamdesetu godinu života, davno su ispunili uslove za hrvatsku mirovinu, ali je još nisu ostvarili. Ako ništa drugo, i mi ćemo ići na štrajk glađu. Ljudi se nude sami. Poslaćemo 50-100 ljudi pred hrvatsku amabasadu. Moraćemo. A to su ljudi u trećoj dobi, koji mogu umrijet za minutu ako im se pogorša zdravstveno stanje.
Predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik je ovih dana izjavio da će Vlada RS-a u naredne dvije do tri godine isplatiti 40 miliona maraka naknada radnicima koji su 1992. godine ostali bez posla:
„U ovom vremenu, Vlada RS već isplaćuje četiri miliona maraka naknade ljudima koji su tada ostali bez posla, imajući u vidu uslove u kojima se to dešavalo“, rekao je Dodik na konferenciji za novinare u Banjaluci.
On je dodao da Vlada RS u potpunosti ispoštovati odluku Doma za ljudska prava kojom je predviđeno da se izvrši naknada za sve ljude koji su 1992. godine ostali bez posla.
Prema nekim procjenama, protiv Republike Srpske podneseno je skoro 40.000 pojedinačnih tužbi, a trenutno se u sudovima vodi preko 10.000 postupaka. Ukoliko svi budu završeni u korist tužilaca, odnosno ukoliko Sud odluči da je neko ostao bez posla jer nije poštovan Zakon o radu, biće mu isplaćena novčana naknada u visini od tri prosječne plate u Republici Srpskoj, što bi iznosilo oko 1.600 KM ili 800 eura. Tužbe podnose Bošnjaci i Hrvati koji su otkaze dobijali zbog nacionalne pripadnosti odnosno što „nisu bili lojalni tadašnjoj vlasti“, kako je najčešće navođeno kao razlog otkaza.
Povodom obilježavanja 100 dana rada Vlade RS-a, o problemu zapošljavanja povratnika govorili su potpredsjednici Republike Srpske Adil Osmanović i Davor Čordaš:
„Pitanje upošljavanja povratničke populacije ovdje u Republici Srpskoj iz druga dva konstitutivna naroda – Bošnjaka i Hrvata – i pitanje upošljavanja povratničke populacije iz reda srpskog naroda na prostoru Federacije BiH, u institucijama Federacije BiH. Konstatirali smo da se na mnoge oglase, nažalost, nije javljao dovoljan broj ljudi iz druga dva konstitutivna naroda. Dobili smo obećanje i premijera i ministara da će se pokušati napraviti dodatan iskorak da se ovdje u Republici Srpskoj ohrabre Bošnjaci i Hrvati da se javljaju na konkurse i oglase; također da se u Federaciji BiH povratnici srpske nacionalnosti upošljavaju u administraciji tog entiteta. Ono što sam također želio da istaknem, to je pitanje investicije sredstava koja će doći u ovom procesu privatizacije – kako i na koji način da ta sredstva dođu i do povratničke populacije. Znamo u kakvom su stanju mjesta na koja se povratnici vraćaju, infrastruktura je u dobroj mjeri porušena. Također smo dobili informacije da u tom segmentu svi imaju istu poziciju. Potrebno je aplicirati na konkurse, natječaje i oglase koji će biti upućeni. Sa svoje strane ću nastojati da zajedno sa lokalnim zajednicama i našim aktivistima na terenu, ponudimo najbolje projekte, i u kontaktu i koordinaciji sa vladom da sredstva zaista dođu do povratnika i u povratnička mjesta za popravak popravi infrastrukture.“
Davor Čordaš:
„Ja bih još jednom ovom prigodom istakao upravo taj značaj upošljavanja ljudi koji se vraćaju i poštovanja Zakona o samoupravi. Jedna od priča je da se ljudi ne javljaju na oglase. Međutim, nažalost, i kad se javljaju, ne bivaju uposleni. Ja ću u tim slučajevima svaki put intervenirati, ali moramo znati gdje se to i kako događa na terenu, dakle imenom i prezimenom, ne samo općenito. Ono što bih takođe ovom prigodom pomenuo, to je Fond za povratak koji funkcionira na razini Bosne i Hercegovine. Ja osobno nisam zadovoljan radom tog fonda, jer mi, recimo, sada usvajamo izviješća o tome šta je urađeno 2005. godine. To nije do ljudi koji su tamo, već je do određenih procedura koje su dijelom i nametnute, koje je nametnuo Visoki predstavnik kod odabira korisnika, gdje se ta procedura razvuče i po pola godine do godinu dana. Prvo od odabira samog korisnika, onda do odabira izvođača, pa poništavanja tendera. Mislim da se takve stvari ne smiju događati kad je u pitanju struktura povratnika. To je samo još jedan od način da se ti ljudi uopšte ne vraćaju. Ono što mi je drago, to je da je Vlada Republike Srpske i u ovoj godini izdvojila značajna sredstva za tu povratničku strukturu – negdje oko 22 miliona – i vjerujem da će ona biti utrošena vrlo brzo.“
* * * * *
Komisija za rješavanje problema u Kotorskom, koju je formiralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, uskoro bi trebalo da sačini izvještaj o problemu nelegalne gradnje u ovom dobojskom naselju.
O problemu Kotorskog razgovarano je i na sastanku u Sarajevu ministra za ljudska prava i izbjeglice Safeta Halilovića i predstavnika opštine Doboj.
Kako se navodi u saopštenju za javnost Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Halilović je tokom sastanka naglasio da će njegovo ministarstvo podržati lokalne vlasti u Doboju u nastojanju da ovaj problem riješe u skladu sa zakonom i na principu pravednosti, ali osuđuje svaku vrstu pritiska na organe vlasti i povratnike.
* * * * *
Predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader, izjavio je u Zagrebu na konferenciji „Solidarnost i zajedništvo s Crkvom i ljudima u BiH – umreženost za nove vizije“ kako Hrvati u BiH ne trebaju milostinju, jer oni imaju pravo na pomoć:
„Ono za što ćemo se mi zauzimati biće to da Hrvati zajedno s Bošnjacima i zajedno sa Srbima sačuvaju svoj ravnopravni status konstitutivnog, suverenog, ravnopravnog naroda. Bez toga nema Bosne i Hercegovine.“
Gotovo 200.000 bosanskih Hrvata od rata živi u Hrvatskoj, a službene hrvatske statistike govore kako je svaki deseti hrvatski građanin rođen u Bosni i Hercegovini, rečeno je na ovom skupu. Voditelj Caritasa Banjalučke biskupije, monsignor Miljenko Aničić, između ostalog je govorio o situaciji s povratkom u banjalučkoj regiju:
„Od 70.000 koji su protjerani, vratilo se nekih 2.000, a to su većinom starije osobe, koje nisu u stanju da se pobrinu same za sebe, jer je njihova obitelj rastjerana. Tako da na koncu nemate nikakav pomak. U vremenu kad su ljudi pokazivali više interesa, nije bilo više razumijevanja odnosno volje od strane domaćih vlasti, već je bilo administrativnog sprečavanja, na primjer povrata imovine, i to kroz više godina, i nije se ništa micalo. A moram reći da je i međunarodna zajednica pokazala vrlo ružno lice.“
* * * * *
Delegacija Svjetskog saveza BH dijaspore, razgovarala je ovih dana sa zvaničnicima države o mogućnostima čvršćeg povezivanja dijaspore sa Bosnom i Hercegovinom.
Osim sa ministrom za ljudska prava i izbjeglice, delegacija je razgovarala i sa članovima Predsjedništva BiH, Harisom Silajdžćem i Željkom Komšićem. Silajdžić je o ovim zahtjevima Svjetskog saveza izjavio:
„Prvi zahtjev je bio da se izmijeni odnosno izvrši član 17 našeg Zakona o državljanstvu, zbog toga što taj zakon ostavlja mogućnost da stotine hiljada naših građana ostanu bez bosanskohercegovačkog državljanstva. Na tome radimo. Kao što znate, do sada nismo imali uspjeha u tom projektu, mada je on već dugo i u parlamentu i u Vijeću ministara. To ih je, dakle, najviše zanimalo. Drugo, što se tiče osnivanja ministarstva za dijasporu, ja se s tim slažem – naravno da bi ono bilo potrebno, obzirom na važnost dijaspore za Bosnu i Hercegovinu. A sigurno je da će za Bosnu i Hercegovinu u budućnosti ta dijaspora biti samo važnija i relevantnija, obzirom na potencijal koji dijaspora pruža. Taj potencijal, po meni, prije svega leži u mladim, obrazovanim ljudima, koji dolaze iz sasvim drugog poslovnog ili naučnog miljea, s kontaktima koje mi nikad ne bismo mogli sami osigurati, koji imaju sasvim drugi način razmišljanja i gledanja na stvari, što nam upravo odgovara, obzirom na naše opredjeljenje da idemo prema evropskim integracijama. Nažalost, ministarstvo i sve što je na nivou države, u tom smislu do sada nije imalo podršku nekih političkih opcija na nivou države BiH. Između ostalog i zbog toga što nemamo ministarstvo za dijasporu. Po meni je to veoma važno ministarstvo. Njegovo formiranje bi bilo u interesu svih građana Bosne i Hercegovine, i onih vani i onih u BiH. E sad, pitanje je kako gledamo na tu dijasporu – da li ona treba da ostavlja novac u BiH odnosno da ga šalje, ili je to jedan strateški resurs za Bosnu i Hercegovinu koji treba razvijati. Na kraju krajeva, ti ljudi imaju pravo na naše državljanstvo. Ni po međunarodnim zakonima nijedna država, praktično, više ne primjenjuje bilateralne ugovore. Ti bilateralni ugovori su jedna zastarjela stvar u međunarodnim odnosima. U svakom slučaju, nadam se da će to biti riješeno. U najmanju ruku je nelogično da se zemlja koja je ostala bez toliko građana, tih građana odriče interpretirajući svoj ustav na pogrešan način.“
Član glavnog odbora Svjetskog saveza dijaspore, Namik Alimajstorović, o posjeti Bosni i Hercegovini za našu emisiju kaže:
ALIMAJSTOROVIĆ: Delegacija Svjetskog saveza dijaspore je na osnovu svog zaključka sa zadnjeg sastanka glavnog odbora, koji je održan u Lincu, u novembru 2006. godine, došla u posjetu novoizabranim članovima Vlade BiH, znači nadležnim ministarstvima i Predsjedništvu BiH. Želja nam je bila da novoizabranim predstavnicima BiH iskažemo našu volju za daljnjom saradnjom sa organima vlasti u BiH, ali isto tako da im ukažemo da prethodne vlasti, iako smo imali mnogobrojna obećanja, nisu baš puno poradile na tome da riješe sva naša statusna pitanja i mnogobrojne zahtjeve bosanskohercegovačke dijaspore.
RSE: Šta su bili sad vaši osnovi zahtjevi?
ALIMAJSTOROVIĆ: Prije svega pitanje člana 17 Zakona o dvojnom državljanstvu. Taj akutni problem je i dalje neriješen. To je jedna velika politička igra koja, nažalost, vodi ka daljnjem etničkom čišćenju građana Bosne i Hercegovine, koji su već jednom protjerani i istjerani iz ove zemlje i sada žive u preko 120 zemalja širom svijeta. Drugi zahtjev je bio osnivanje ministarstva za dijsporu, jer se pitanja dijaspore rješavaju u tri ministarstva, u nekima čak i parcijalno ili jedno pitanje u dva ministarstva i tako dalje. Želja bosanskohercegovačke dijaspore je da, konačno, ima svoje ministarstvo, ali to je, nažalost, u ovom trenutku, izgleda, nemoguće. Međutim, u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smo se dogovorili da se uključimo u formiranje vijeća ili odbora za dijasporu pri Vijeću ministara, što bi bilo neko prelazno rješenje do našeg konačnog cilja – ministarstva za dijasporu. Naravno, tu je i treće pitanje – pitanje bosanskohercegovačkih dopunskih škola. Utvrđeno je, nažalost, da ljudi koji su bili nadležni za taj posao, još nisu ni napisali te udžbenike, a kamoli otšampali, iako nam već tri godine obećavaju da će knjige biti gotove. Potom, kao što vidite, ne primjenjuje se ni Bolonjska deklaracija. Ali eto, dobili smo informaciju u Ministarstvu civilnih poslova, od zamjenika ministra, gospodina Šepića, da će, izgleda, austrijska vlada formirati, finansirati i čak na tri godine uposliti tri službenika koji raditi na pokretanju tog bolonjskog procesa i priznavanju diploma. Znači, nekih pomaka ima, ali ne onim tempom kojim bi mi željeli da se događaju.
RSE: Kako ste zadovoljni onim što se događa nakon Kongresa Svjetskog saveza? Da li se zaključci ispunjavaju?
ALIMAJSTOROVIĆ: Mi zaista radimo jedan odličan posao. Ja sam prezadovoljan time kako novi saziv i novo rukovodstvo radi na ispunjavanju zaključaka. Mi ne možemo ništa riješiti ukoliko je za to potrebno izglasavanje zakona u parlamentu, ali sve ono ostalo, što je u našoj moći, odnosno pod kontrolom Svjetskog saveza dijaspore, radimo i rješavamo. Jer, Svjetski savez je prihvatio zapadne norme organizovanja, znači građanski princip, gdje ništa nije uslovljeno, gdje se sve rješava – ako ne može drugačije, onda jednom prostom većinom i glasanjem članova odbora. U ovom trenutku smo u jednom velikom projektu, koji radimo sa Centrom Skenderija, a to su „Dani bosanskohercegovačke dijaspore“, koji će se održati od 25. do 29. jula 2007. godine. Organizatori su Svjetski savez dijaspore i Centar Skenderija, a dva člana Predsjedništva BiH – gospodina Komšić i gospodin Silajdžić – su već prihvatili da budu pokrovitelji ove manifestacije; čeka se još pozitivan odgovor gospodina Radmanovića. Mi se iskreno nadamo da će kompletno Predsjedništvo BiH biti pokrovitelj ove manifestacije.
RSE: Učestvovaćete i na Sajmu knjiga.
ALIMAJSTOROVIĆ: Da. To je već treći sajam, sada u aprilu mjesecu, na kojem će učestvovati i izlagači iz dijaspore. To se radi u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice. To je jedan, da tako kažem vrlo jeftin, a vrlo efikasan projekat, koji je naišao na veliko odobravanje svih naših književnika i pjesnika koji rade i stvaraju u dijspori.
* * * * *
Udruženje građana otpuštenih radnika iz Hrvatske UGOR, sa sjedištem u naselju Jelah, u opšini Tešanj, zatražilo je od Predsjedništva i Vijeća ministara BiH da u bilateralnim odnosima sa Hrvatskom počnu rješavati probleme članova ovog udruženja.
Predsjednik udruženja Ramiz Mervan, za naš program ističe kako i pored odluke Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, još uvijek nema rješenja za otpuštene radnike:
MERVAN: Obzirom da prethodna garnitura Vijeća ministara nije ništa uradila, iako je bila zadužena po odlukama Parlamentarne skupštine, mi smo to sada ponovo inicirali, odnosno obnovili smo naše zahtjeve. U devetom mjesecu prošle godine smo bili u Ministarstvu inostranih poslova zbog određivanja okvira prijedloga Hrvatskoj, da bi ti razgovori konačno otpočeli i – nadali smo se – završili. Obećanja su nam data, međutim sada vidimo da su to bila takozvana „predizborna obećanja“. Obzirom da nije ništa urađeno, izvršili smo pritisak na sadašnju garnituru, putem medija, pismenim obraćanjima i tako dalje, da se pregovori sa Hrvatskom stave na dnevni red. U Zagrebu su održani pregovori Vijeća za međudržavnu suradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, međutim, ova naša problematika je zanemarena. Tako da smo mi 14. marta uputili pismo na Vijeće ministara, na Predsjedništvo BiH (svim članovima poimenično), kao i ministarstvima koja su bila zadužena da tu problematiku rješavaju sa organima Republike Hrvatske (Ministarstvo inostranih poslova, Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo pravde) i sad očekujemo odgovor. Očekujemo da će se to pitanje staviti na dnevni red prilikom posjete gospodina Sanadera Sarajevu. Ukoliko se ne stavi, mi ćemo na dan njegovog dolaska organizirano doći u Sarajevo i protestirati. I tom slučaju bismo tog istog dana predsjedniku Vlade Republike Hrvatske pokušali uručiti pismo sa našim zahtjevima. Ukoliko ni to ne bude uspješno, spremni smo preći i na malo žešće mjere. Koje će to biti, to ćemo vidjeti.
RSE: Šta je odlučeno u parlamentu vezano za vaš slučaj?
MERVAN: Parlament BiH je, mislim, 25. decembra 2005. godine donio konkretne zaključke, koji se odnose na to da Ministarstvo pravde, Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo inostranih poslova, kao i Vijeće ministara, naprave nekakav prijedlog Hrvatskoj, odnosno, bili su dužni da sa Hrvatskom taj problem otvore. Isto tako i Predsjedništvo BiH je bilo zaduženo da i ono, na bilateralnom planu, to pitanje otvori. Međutim, kako sada vidimo, to je bila čisto onako formalna odluka. Niko te odluke ne poštuje.
RSE: Ima li ikakvih vijesti iz Hrvatske, ikakvih odgovora, bilo čega?
MERVAN: Situacija vezano za Hrvatsku se uglavnom sve više pogoršava. Vidimo da penzioniranje naših radnika ne ide kako je išlo. Oni su diskriminirani u odnosu na hrvatske građane. Uglavnom, situacija je jako loša. Sudske sporove u Hrvatskoj vodi više ljudi, možda i nekoliko stotina, a ti sporovi, nažalost, traju nerazumno dugo – po 14-15 godina, bez ikakvog rezultata. Opstruiraju se na razne načine, tako da je i to veliki problem. Hrvatsko sudstvo jednostavno ne donosi odluke u korist tužitelja, već to razvlači da bi ljudi odustali ili ne daj bože umrli.
RSE: Dakle, mislite da su pregovori Međudržavnog veća pravo rješenje.
MERVAN: To je jedino ostalo. Jer, pored toga što je to ekonomsko, pravno, socijalno i moralno pitanje, ono je najviše političko. Ako 50.000 ljudi ostane bez posla u tri mjeseca, to je politika.
RSE: Vi ste osnovali udruženje.
MERVAN: Da, udruženje je osnovano u prvom mjesecu 2004. godine. Otkad smo shvatili da niko nema interesa da se uključi u rješavanje ovog našeg problema, pokušavamo da organizirano dođemo do svojih prava za koja smo zakinuti. Po našim analizama, naši članovi imaju u Hrvatskoj milion godina staža. Privatizacija je u Hrvatskoj je došla do nekakvog kraja, i u Bosni i Hercegovini se privodi kraju, međutim ovi ljudi su iz privatizacije isključeni i u jednoj i u drugoj državi. Mi imamo ljudi, naročito iz Republike Srpske, koji ulaze u sedamdesetu godinu života, davno su ispunili uslove za hrvatsku mirovinu, ali je još nisu ostvarili. Ako ništa drugo, i mi ćemo ići na štrajk glađu. Ljudi se nude sami. Poslaćemo 50-100 ljudi pred hrvatsku amabasadu. Moraćemo. A to su ljudi u trećoj dobi, koji mogu umrijet za minutu ako im se pogorša zdravstveno stanje.