Dvadesetog aprila 2003. godine u četiri sata ujutro, po srednjoeuropskom vremenu počela je američka invazija Iraka. Napad je počeo raketnim i udarima iz zraka na postrojenja i baze iračke vojske. U obraćanju naciji, američki predsjednik Bush je rekao:
"Na moju zapovjed, koalicijske snage počele su izvoditi udare na ciljeve od vojnog značaja kako bi se umanjila sposobnost režima Sadama Huseina da vodi rat. Ovo je početna faza široke i koordinirane vojne akcije."
Udare iz zraka gotovo istovremeno je pratio prodor američkih i britanskih kopnenih snaga koje su se u mehaniziranim i oklopljenim kolonama probijale iz Kuvajta.
Do 9. aprila 2003., manje od tri sedmice od početka invazije, američke snage su ušle u Bagdad i simbolično srušile veliku statuu tada već bivšeg iračkog predsjednika.
U četiri godine koje su protekle, Sadam Husein je zarobljen, osuđen zbog masovnih zločina nad vlastitim građanima i pogubljen. Krajem decembra 2005. održani su parlamentarni izbori. No, malo toga dobroga stiže iz Iraka. Zemlja je u totalnom kaosu, koji sada i američko ministarstvo obrane naziva stanjem građanskog rata.
Protiv američke okupacije ustali su ostaci Sadamovog režima, koji je oslonac imao u sunitskoj manjini. Uz njih su i pripadnici Al-Kai'de i drugih militantnih pokreta koji se bore i protiv Amerikanaca i protiv pripadnika šiitske većine koja je na izborima dobila najveću podršku građana. Šiiti ratuju protiv sunita, a pojedine šiitske skupine se samostalno bore i protiv stranih okupatora.
To je danas Irak, četiri godine nakon početka američke invazije.
Novi zapovjednik američkih snaga u toj zemlji, general David Petraeus vjeruje da postoji izlaz:
"Iračani moraju prevladati osobne i sektaške interese kako bismo se uspjeli izboriti s problemima koji su pred nama. Uspiju li u tome, a vjerujem da su to sposobni, irački čelnici će biti slavljeni kao očevi nacije, tvorci novog Iraka, a njihovi građani pokazat će se kako mudri i hrabri".
Slatke riječi i pozivanje na mudrost u Iraku već odavno nisu dovoljni. Očito je, nije dovoljan ni broj američkih vojnika koji pokušava uspostaviti red. Pojačanja koja je početkom godine najavio predsjednik Bush stižu, i uskoro bi u toj zemlji trebalo biti razmješteno oko 130,000 američkih vojnika.
No, nasilje ne prestaje. Američki potpredsjednik Dick Cheney tvrdi da je potrebno još vremena:
"Naš cilju u Iraku ostaje uspostava demokracije i sigurnosti, vladavine prava, te stvaranje saveznika u borbi protiv terorizma. Da bi se sve to postiglo, izabrana vlada Iraka treba još vremena kako bi pokrenula proces pomirenja, a za to je neophodno sigurno okruženje u Bagdadu."
Vremena je sve manje. Demokratska većina u američkom Kongresu radi na rezoluciji kojom se traži povlačenje većine američkih vojnika iz Iraka tokom 2008. godine. Administracija se protivi određivanju bilo kakvih rokova za povlačenje jer misli da se time ohrabruju pobunjeničke skupine.
U međuvremenu, u Iraku se i dalje gine. Amerikanci su u protekle četiri godine izgubili više od 3,200 vojnika, oko 25,000 ih je ranjeno. Broj poginulih iračkih civila teško je utvrditi, ali se procjenjuje na između 60,000 i 65,000. Oko 1,7 miliona Iračana, odnosno oko 12 posto cjelokupne populacije, do sada je napustilo zemlju.
"Na moju zapovjed, koalicijske snage počele su izvoditi udare na ciljeve od vojnog značaja kako bi se umanjila sposobnost režima Sadama Huseina da vodi rat. Ovo je početna faza široke i koordinirane vojne akcije."
Udare iz zraka gotovo istovremeno je pratio prodor američkih i britanskih kopnenih snaga koje su se u mehaniziranim i oklopljenim kolonama probijale iz Kuvajta.
Do 9. aprila 2003., manje od tri sedmice od početka invazije, američke snage su ušle u Bagdad i simbolično srušile veliku statuu tada već bivšeg iračkog predsjednika.
U četiri godine koje su protekle, Sadam Husein je zarobljen, osuđen zbog masovnih zločina nad vlastitim građanima i pogubljen. Krajem decembra 2005. održani su parlamentarni izbori. No, malo toga dobroga stiže iz Iraka. Zemlja je u totalnom kaosu, koji sada i američko ministarstvo obrane naziva stanjem građanskog rata.
Protiv američke okupacije ustali su ostaci Sadamovog režima, koji je oslonac imao u sunitskoj manjini. Uz njih su i pripadnici Al-Kai'de i drugih militantnih pokreta koji se bore i protiv Amerikanaca i protiv pripadnika šiitske većine koja je na izborima dobila najveću podršku građana. Šiiti ratuju protiv sunita, a pojedine šiitske skupine se samostalno bore i protiv stranih okupatora.
To je danas Irak, četiri godine nakon početka američke invazije.
Novi zapovjednik američkih snaga u toj zemlji, general David Petraeus vjeruje da postoji izlaz:
"Iračani moraju prevladati osobne i sektaške interese kako bismo se uspjeli izboriti s problemima koji su pred nama. Uspiju li u tome, a vjerujem da su to sposobni, irački čelnici će biti slavljeni kao očevi nacije, tvorci novog Iraka, a njihovi građani pokazat će se kako mudri i hrabri".
Slatke riječi i pozivanje na mudrost u Iraku već odavno nisu dovoljni. Očito je, nije dovoljan ni broj američkih vojnika koji pokušava uspostaviti red. Pojačanja koja je početkom godine najavio predsjednik Bush stižu, i uskoro bi u toj zemlji trebalo biti razmješteno oko 130,000 američkih vojnika.
No, nasilje ne prestaje. Američki potpredsjednik Dick Cheney tvrdi da je potrebno još vremena:
"Naš cilju u Iraku ostaje uspostava demokracije i sigurnosti, vladavine prava, te stvaranje saveznika u borbi protiv terorizma. Da bi se sve to postiglo, izabrana vlada Iraka treba još vremena kako bi pokrenula proces pomirenja, a za to je neophodno sigurno okruženje u Bagdadu."
Vremena je sve manje. Demokratska većina u američkom Kongresu radi na rezoluciji kojom se traži povlačenje većine američkih vojnika iz Iraka tokom 2008. godine. Administracija se protivi određivanju bilo kakvih rokova za povlačenje jer misli da se time ohrabruju pobunjeničke skupine.
U međuvremenu, u Iraku se i dalje gine. Amerikanci su u protekle četiri godine izgubili više od 3,200 vojnika, oko 25,000 ih je ranjeno. Broj poginulih iračkih civila teško je utvrditi, ali se procjenjuje na između 60,000 i 65,000. Oko 1,7 miliona Iračana, odnosno oko 12 posto cjelokupne populacije, do sada je napustilo zemlju.
