Sa lijeve obale Save u Slavonskom Brodu danas živi veliki broj Hrvata iz Bosanske Posavine. Željka Grabovac jedna je od njih. Sa nepunih osamnaest godina ratne 1992. godine zavijek je napustila Derventu i nekoliko godina dijelila sudbinu stotina hiljada izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. 1995. godine Željka se nastanila u Slavonski Brod. Presudno je bilo to, kako kaže, što je ovaj grad tridesetak kilometara udaljen od njenog rodnog mjesta:
„Sve me veže za Derventu u smislu da sam tamo ipak provela svo to vrijeme. Roditi se u jednom gradu, odrasti i nažalost ne proslaviti svoj 18. rođendan, mislim da je to nešto što čovjek ne može izbrisati – niti želim izbrisati. To će uvijek biti dio mog života kojim ću se ponositi. Ali trenutno me osim toga ne veže ništa. Ljudi su otišli i osim tih nekakvih komunikacija, osim tih priča o Derventi, ništa drugo.“
Željka sa porodicom u Slavonskom Brodu živi iznad prosjeka za bosanske uslove života. Sa mužem sagradila je kuću u naselju gdje su se poslije rata, manje-više, nastali Bosanci iz Posavine:
„Hrvatska je u svakom slučaju otvorila nekako na taj način vrata. Nismo imali problema niti s papirima, niti s bilo čim drugim i na taj način smo si osigurali život ovdje i to je svakako bilo u redu. Ono što se dogodilo u Bosni – pa ne znam šta bih rekla. Mislim da se ne osjećamo onako kao siročići kad pređemo granicu, poprilično s obzirom, opet ponavljam, na te okolnosti u kojima je Derventa sada. To je nekako maćehinski odnos kad ja prolazim kroz Derventu, pa me zaustavi policajac, pa pita otkud sam, onda ja njemu kažem da sam ja iz Dervente, onda on kaže da niste – pa ne može vam biti svejedno.“
Od nekada 140.000 Hrvata koji su živjeli na prostoru Bosanske Posavine u proteklih 12 godina vratilo se njih 13.000. Neki od njih kažu da je glavni razlog što se ne vraćaju taj što su svoj drugi dom izgradili u Hrvatskoj, dok drugi navode da se ne vraćaju jer Bosanska Posavina pripala Republici Srpskoj. Međutim, ima i onih koji misle kako se Hrvati ne vraćaju u BiH jer su u Hrvatskoj na vlasti još uvijek one snage koje žele da izbjegli Hrvati budu zamjena za prognane Srbe. Govori predsjednik Udruge povratnika u Posavinu Ivo Križanović:
„Hrvatska daje izbjeglim Hrvatima u Hrvatskoj socijalnu skrb, a suprotno - domicilni ljudi nemaju tu skrb i oni jedva životare, tako da u posljednjih nekoliko godina imamo verbalnih sukoba između Hrvata izbjeglih iz BiH u Republiku Hrvatsku i domicilnih Hrvata. Ja mislim da bi Hrvatska vrlo ozbiljno o tome morala razmisliti.“
U opštini Derventa, prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je oko 22.000 Hrvata. Predstavnici dervenske opštine 16 godina kasnije ne znaju koliko ih danas živi. Oni koji su se vratili uglavnom su ušli u treću deceniju života i nezadovoljni su odnosom vlasti prema njima:
„Škole su porušene. Evo vidite kakva je crkva ovdje, takva je isto i škola. Programi su izostali lokalnih zajednica i entiteta. Vjerovatno nije im bilo u interesu da se vrate Hrvati i Bošnjaci na svoja ognjišta.“
„Da nam ne donose naša djeca, pa mi bi’ ovdje svi pomrli. Ne mo’š ti otići u trgovinu deset kilometara. Ako ti ne donesu, ti nemaš ništa. Nikad niko ni ne dolazi, ni ne obilazi, ni ne pita. Prije su obećavali, a sad više nikad ništa, baš ih briga.“
„Ovdje je život za nas koji imamo penziju, može se nekako, i to su većinom stariji ljudi. Od omladine nema nikoga. Mi imamo tri kćerke u tri različite države. Jedna je u Londonu, jedna u Slovenija, jedna u Zagrebu, tako da smo željni svoje djece. Kod svega što sam radio 40 godina, to je k’o da sam radio pa bac’o u Savu.“
Uprkos mišljenju povratnika, u opštini Derventa kažu da preduzimaju sve što je u njihovoj nadležnosti da pomognu povratnicima. Stručna saradnica za poslove razvoja i povratka u derventskoj opštini Jadranka Šljivić:
„Mi bismo isto voljeli da znamo - i načelnik opštine i ostale strukture u opštini, bez obzira koje su to političke partije, iz kog razloga je tako malo vraćanje na područje opštine Derventa. Ako se saniraju kuće, mi znamo da to nije dovoljno. Sanirati kuću je nešto samo tek toliko da mu obezbijediš neku egzistenciju da se on može vratiti. A uz to treba sve drugo. Treba prateće objekte. Treba na tome polju raditi.“
Povratnika, ali i Hrvata koji žive van Posavine, Bosna i Hercegovina se, po svemu sudeći, odrekla. S druge strane, Hrvatska ih je objeručke primila, pa stoga i ne čudi što se samo rijetki odlučuju na povratak. Njihov standard u susjednoj državi je daleko iznad prosjeka bh. građanina, što je vidljivo na svakom koraku. A s druge strane Save sve izgleda kao da je vrijeme stalo.
„Sve me veže za Derventu u smislu da sam tamo ipak provela svo to vrijeme. Roditi se u jednom gradu, odrasti i nažalost ne proslaviti svoj 18. rođendan, mislim da je to nešto što čovjek ne može izbrisati – niti želim izbrisati. To će uvijek biti dio mog života kojim ću se ponositi. Ali trenutno me osim toga ne veže ništa. Ljudi su otišli i osim tih nekakvih komunikacija, osim tih priča o Derventi, ništa drugo.“
Željka sa porodicom u Slavonskom Brodu živi iznad prosjeka za bosanske uslove života. Sa mužem sagradila je kuću u naselju gdje su se poslije rata, manje-više, nastali Bosanci iz Posavine:
„Hrvatska je u svakom slučaju otvorila nekako na taj način vrata. Nismo imali problema niti s papirima, niti s bilo čim drugim i na taj način smo si osigurali život ovdje i to je svakako bilo u redu. Ono što se dogodilo u Bosni – pa ne znam šta bih rekla. Mislim da se ne osjećamo onako kao siročići kad pređemo granicu, poprilično s obzirom, opet ponavljam, na te okolnosti u kojima je Derventa sada. To je nekako maćehinski odnos kad ja prolazim kroz Derventu, pa me zaustavi policajac, pa pita otkud sam, onda ja njemu kažem da sam ja iz Dervente, onda on kaže da niste – pa ne može vam biti svejedno.“
Od nekada 140.000 Hrvata koji su živjeli na prostoru Bosanske Posavine u proteklih 12 godina vratilo se njih 13.000. Neki od njih kažu da je glavni razlog što se ne vraćaju taj što su svoj drugi dom izgradili u Hrvatskoj, dok drugi navode da se ne vraćaju jer Bosanska Posavina pripala Republici Srpskoj. Međutim, ima i onih koji misle kako se Hrvati ne vraćaju u BiH jer su u Hrvatskoj na vlasti još uvijek one snage koje žele da izbjegli Hrvati budu zamjena za prognane Srbe. Govori predsjednik Udruge povratnika u Posavinu Ivo Križanović:
„Hrvatska daje izbjeglim Hrvatima u Hrvatskoj socijalnu skrb, a suprotno - domicilni ljudi nemaju tu skrb i oni jedva životare, tako da u posljednjih nekoliko godina imamo verbalnih sukoba između Hrvata izbjeglih iz BiH u Republiku Hrvatsku i domicilnih Hrvata. Ja mislim da bi Hrvatska vrlo ozbiljno o tome morala razmisliti.“
U opštini Derventa, prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, živjelo je oko 22.000 Hrvata. Predstavnici dervenske opštine 16 godina kasnije ne znaju koliko ih danas živi. Oni koji su se vratili uglavnom su ušli u treću deceniju života i nezadovoljni su odnosom vlasti prema njima:
„Škole su porušene. Evo vidite kakva je crkva ovdje, takva je isto i škola. Programi su izostali lokalnih zajednica i entiteta. Vjerovatno nije im bilo u interesu da se vrate Hrvati i Bošnjaci na svoja ognjišta.“
„Da nam ne donose naša djeca, pa mi bi’ ovdje svi pomrli. Ne mo’š ti otići u trgovinu deset kilometara. Ako ti ne donesu, ti nemaš ništa. Nikad niko ni ne dolazi, ni ne obilazi, ni ne pita. Prije su obećavali, a sad više nikad ništa, baš ih briga.“
„Ovdje je život za nas koji imamo penziju, može se nekako, i to su većinom stariji ljudi. Od omladine nema nikoga. Mi imamo tri kćerke u tri različite države. Jedna je u Londonu, jedna u Slovenija, jedna u Zagrebu, tako da smo željni svoje djece. Kod svega što sam radio 40 godina, to je k’o da sam radio pa bac’o u Savu.“
Uprkos mišljenju povratnika, u opštini Derventa kažu da preduzimaju sve što je u njihovoj nadležnosti da pomognu povratnicima. Stručna saradnica za poslove razvoja i povratka u derventskoj opštini Jadranka Šljivić:
„Mi bismo isto voljeli da znamo - i načelnik opštine i ostale strukture u opštini, bez obzira koje su to političke partije, iz kog razloga je tako malo vraćanje na područje opštine Derventa. Ako se saniraju kuće, mi znamo da to nije dovoljno. Sanirati kuću je nešto samo tek toliko da mu obezbijediš neku egzistenciju da se on može vratiti. A uz to treba sve drugo. Treba prateće objekte. Treba na tome polju raditi.“
Povratnika, ali i Hrvata koji žive van Posavine, Bosna i Hercegovina se, po svemu sudeći, odrekla. S druge strane, Hrvatska ih je objeručke primila, pa stoga i ne čudi što se samo rijetki odlučuju na povratak. Njihov standard u susjednoj državi je daleko iznad prosjeka bh. građanina, što je vidljivo na svakom koraku. A s druge strane Save sve izgleda kao da je vrijeme stalo.
