Agencija Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), Kancelarija u Sarajevu, izradila je studiju o posljedicama koje ima oružje i naoružanje u BiH. Osim toga, ova agencija pruža podršku drugim međunarodnim organizacijama, prije svega mirovnim snagama, u organizovanju akcija za dobrovoljnu predaju smrtonosnog arsenala, popularno nazvanih «Žetva «. Procjenjuje se da je takvog još uvijek oko 500.000 komada. Amna Berbić, menadžer kontrole lakog oružja u ovoj agenciji, ističe:
«U dosadašnjim operacijama koje su sprovele SFOR tadašnji, sadašnji EUFOR, i lokalne vlasti kroz operacije Interna žetva prikupljeno je sveukupno oko 50.000 komada oružja iz nelegalnog posjedstva od 1999. godine do 2006. Kad sad uporedimo tu cifru koja je prikupljena kroz te operacije Žetva, sa procjenom nelaglnog oružja u BiH, možemo zaključiti da otprilike 10 posto nelegalnog oružja je prikupljeno dosad.»
Policija u redovnim i posebnim aktivnostima također nastoji oduzeti oružje bez dozvole. Kakav je uspjeh postignut prošle godine u Kantonu Sarajevo, govori Jusuf Zornić:
«Policajci su na terenu ili u pretresima i drugim aktivnostima oduzeli ukupno 40 pušaka, 112 pištolja, 78 ručnih bombi, 206 noževa, negdje blizu 4.000 komada municije različitog kalibra.»
Agencija Ujedinjenih nacija za razvoj nedavno je organizovala nagradnu igru za sve one koji predaju naoružanje. Akcija je trajala mjesec dana u dvije opštine kao pilot projekat, ističe Amna Berbić:
«Ukupno u tom periodu predato je oko 332 komada raznog oružja, čak minobacači i zolje, i oko 4.900 komada municije, između ostalog čak i onih od 40 milimetara. Ono što sad mi radimo od januara ove godine - naš projekat je postao dio regionalnog projekta koji finansira Evropska unija za kontrolu oružja u cijelom regionu, što obuhvata sve naše susjedne država, čak i malo dalje, i radimo analizu uticaja, znači koliko je ljudi poginulo, koliko je povrijeđeno upotrebom oružja u svim ovim incidentima koji su prijavljeni.»
Posebno zabrinjava što oružje svojih očeva koriste djeca, pa se njihove igre završavaju kobno. Crne hronike su pune slučajeva ubistava i samoubistava počinjenih nelegalnim oružjem. Srednjoškolci naoružani dolaze u školu, kaže pedagog iz Prijedora Radojka Borić:
«Desilo se ove godine da je učenik Mašinske škole donio bombu u školu. Nasreću, primijetio je njegov drug koji je prijavio da on ima bombu, a vi znate da malo nestručno reagovanje bi izazavalo strahovite posljedice. Postoji još uvijek iz rata zaostalog oružja, što, po meni, nema nikakvog opravdanja.»
Zbog čega onda građani i dalje rado nose oružje. Najčešći motiv je, prema njihovim izjavama, što tako imaju osjećaj sigurnosti. Psiholog Ismet Prohić misli suprotno:
«Po mojoj jednoj tezi: što više oružja, to je manje sigurnosti. Zvuči paradoksalno, ali mislim da je tako, jer gomilanje oružja uvijek je znak neke nesigurnosti ili znak nekog osjećanja ugroženosti. Treba znati i da rat ili sredstva koja se imanentno koriste u ratu još uvijek nisu prevladani na toj psihološkoj ili simboličkoj ravni.»
A šta kažu u našoj anketi stanovnici nekoliko gradova:
«Treba predati baš radi te djece. Nema potrebe da se drži.»
«Ja nikad u životu nisam voljela oružje. Prema tome, moje je mišljenje da nama oružje ne treba - samo zdrav razum.»
«Ima svega. Čuo sam od ljudi da kriju radi dušmana, radi komšija. Ali ja sam svoje predao. Šta će mi?»
«Vratio sam odmah. Zašto? Radi djece. Jer puška prazna će okinuti za 100 godina.»
«E ako i imaš oružje, onda ga, brate, sakrij da sam zaboraviš gdje je, a nekmoli da zna neko drugi u familiji. Ali stvarno, mene što se tiče oružje ne treba.»
«U dosadašnjim operacijama koje su sprovele SFOR tadašnji, sadašnji EUFOR, i lokalne vlasti kroz operacije Interna žetva prikupljeno je sveukupno oko 50.000 komada oružja iz nelegalnog posjedstva od 1999. godine do 2006. Kad sad uporedimo tu cifru koja je prikupljena kroz te operacije Žetva, sa procjenom nelaglnog oružja u BiH, možemo zaključiti da otprilike 10 posto nelegalnog oružja je prikupljeno dosad.»
Policija u redovnim i posebnim aktivnostima također nastoji oduzeti oružje bez dozvole. Kakav je uspjeh postignut prošle godine u Kantonu Sarajevo, govori Jusuf Zornić:
«Policajci su na terenu ili u pretresima i drugim aktivnostima oduzeli ukupno 40 pušaka, 112 pištolja, 78 ručnih bombi, 206 noževa, negdje blizu 4.000 komada municije različitog kalibra.»
Agencija Ujedinjenih nacija za razvoj nedavno je organizovala nagradnu igru za sve one koji predaju naoružanje. Akcija je trajala mjesec dana u dvije opštine kao pilot projekat, ističe Amna Berbić:
«Ukupno u tom periodu predato je oko 332 komada raznog oružja, čak minobacači i zolje, i oko 4.900 komada municije, između ostalog čak i onih od 40 milimetara. Ono što sad mi radimo od januara ove godine - naš projekat je postao dio regionalnog projekta koji finansira Evropska unija za kontrolu oružja u cijelom regionu, što obuhvata sve naše susjedne država, čak i malo dalje, i radimo analizu uticaja, znači koliko je ljudi poginulo, koliko je povrijeđeno upotrebom oružja u svim ovim incidentima koji su prijavljeni.»
Posebno zabrinjava što oružje svojih očeva koriste djeca, pa se njihove igre završavaju kobno. Crne hronike su pune slučajeva ubistava i samoubistava počinjenih nelegalnim oružjem. Srednjoškolci naoružani dolaze u školu, kaže pedagog iz Prijedora Radojka Borić:
«Desilo se ove godine da je učenik Mašinske škole donio bombu u školu. Nasreću, primijetio je njegov drug koji je prijavio da on ima bombu, a vi znate da malo nestručno reagovanje bi izazavalo strahovite posljedice. Postoji još uvijek iz rata zaostalog oružja, što, po meni, nema nikakvog opravdanja.»
Zbog čega onda građani i dalje rado nose oružje. Najčešći motiv je, prema njihovim izjavama, što tako imaju osjećaj sigurnosti. Psiholog Ismet Prohić misli suprotno:
«Po mojoj jednoj tezi: što više oružja, to je manje sigurnosti. Zvuči paradoksalno, ali mislim da je tako, jer gomilanje oružja uvijek je znak neke nesigurnosti ili znak nekog osjećanja ugroženosti. Treba znati i da rat ili sredstva koja se imanentno koriste u ratu još uvijek nisu prevladani na toj psihološkoj ili simboličkoj ravni.»
A šta kažu u našoj anketi stanovnici nekoliko gradova:
«Treba predati baš radi te djece. Nema potrebe da se drži.»
«Ja nikad u životu nisam voljela oružje. Prema tome, moje je mišljenje da nama oružje ne treba - samo zdrav razum.»
«Ima svega. Čuo sam od ljudi da kriju radi dušmana, radi komšija. Ali ja sam svoje predao. Šta će mi?»
«Vratio sam odmah. Zašto? Radi djece. Jer puška prazna će okinuti za 100 godina.»
«E ako i imaš oružje, onda ga, brate, sakrij da sam zaboraviš gdje je, a nekmoli da zna neko drugi u familiji. Ali stvarno, mene što se tiče oružje ne treba.»
