* * * * *
Vlada Republike Srpske izmijenila je Uredbu o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj, kojom je rok za verifikaciju produžen do 1. maja ove godine.
Entitetska vlada usvojila je i Izvještaj o realizaciji Programa rješavanja problema raseljenih osoba, povratnika i izbjeglica za 2006. godinu i zadužila resorno ministarstvo da okonča realizaciju projekata koji su započeti u prošloj godini, a za koje su rezervirana sredstva, te da o realizaciji izvijesti vladu do 30. juna ove godine.
Također, vlada je obavezala ovo ministarstvo da u nastavku programskih aktivnosti u ovoj godini, uz racionalno trošenje namjenskih sredstava, vrši stambeno i socijalno zbrinjavanje raseljenih osoba, izbjeglica i povratnika.
Vlada Distrikta Brčko potpisala je ugovor sa 37 korisnika o obnovi i rekonstrukciji u ratu oštećenih stambenih objekata, za šta je iz budžeta BiH osigurano oko 950.000 KM.
Ovim projektom planirano je da se do kraja godine na području Brčkog obnovi 100 kuća raseljenih osoba i povratnika.
„Riječ je o projektu obnove 1.100 kuća u BiH“, izjavio je ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović, koji je prisustvovao potpisivanju ugovora:
„To je prva kreditna linija države BiH, a sredstva su namijenjena za obnovu ratom porušenih kuća. Sredstva od Razvojne banke i Vijeća Evrope iznose osam miliona, a od države četiri miliona eura.“
Ministar Halilović je takođe izjavio da je ove godine planirano da se u BiH vrati oko 40.000 porodica, odnosno oko 165.000 ljudi, što iziskuje ogromna finansijska sredstva:
„Za ovakav jedan veliki posao, potrebno je da se sakupi oko 600 miliona KM sredstava samo za obnovu ovih kuća, i oko 450 miliona KM za održivi povratak.“
Potpisivanju ugovora prisustvovao je i gradonačelnik Brčko Distrikta Mirsad Đapo, koji je istakao da posjeta ministra Halilovića govori da će Distrikt u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vijećem ministara BiH:
„Činimo napore da Distrikt osigura komunikaciju sa državom na način da budemo prisutni u svim državnim projektima.“
* * * * *
Vršeći analizu održivog povratka na prostoru Bosne i Hercegovine za 2006. godinu, Savez udruženja-udruga izbjeglica i raseljenih lica u BiH je došao do alarmantnih činjenica:
- Da se tokom postratnog perioda obnovilo 260.388 stambenih jedinica, ili svega 58 posto, i da je trend obnove stambenog fonda u posljednje dvije godine u opadanju (u 2005. godini obnovljeno je 7.370 objekata). Postavlja se pitanje koliko je još godina potrebno da bi se obnovio preostali stambeni fond od 187.000 stambenih jedinica.
- U kolektivnim centrima još uvijek živi oko 7.000 osoba. Kad će postati operativna sredstva, koja su putem kredita Evropske svjetske banke obezbjeđena, i kada će ovi beskućnici dobiti svoj krov nad glavom? Uprkos obezbjeđenim sredstvima u 2006. godini, nijedna kuća nije obnovljena za korisnike kolektivnih centara.
Savez je procijenio da je ovo pravi trenutak kada treba inicirati raspravu o nagomilanim problemima izbjeglica, raseljenih lica i povratnika. Iz tog razloga na dnevni red Skupštine stavio je diskusiju na temu „Povratak je moguć kroz implementaciju Platforme izbjeglica, raseljenih lica i povratnika 2006-2010. godine“.
Direktor Zavoda za zapošljavanje Federacije BiH, Miralem Šarić, u ovoj godini najavljuje nove projekte za zapošljavanje povratnika:
„Mi smo u finansijskom planu predvidjeli 1.250.000 KM za zapošljavanje povratnika. Potpisali smo Memorandum o sporazumijevanju sa predstavnicima za izbjegla i raseljena lica. Tako da možemo razgovarati o kvalitetnim programima onih povratnika koji se vraćaju u Federaciju, odnosno da onima koji se vraćaju u Republiku Srpsku pokušamo zajednički pomoći u implementaciji nekih programa privatnih lica ili nekih firmi koje će otvarati nova radna mjesta. U svakom slučaju, moramo zajednički raditi na tom planu, iz prostog razloga što onaj ko je na evidenciji nezaposlenih može koristiti ova sredstva.“
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH:
RSE: Dva pitanja su uzajamno vezana, pa Vas molim da date jedan zajednički odgovor. Evo kako su ih objasnile naše slušateljke: „Radila sam u Sarajevu, u firmi u koju nisam mogla dolaziti tokom ratnih zbivanja, zbog čega sam dobila otkaz. Podnijela sam u rokovima, zahtjev za isplatu otpremnine po članu 143 Zakona o radu. Međutim, još nisam dobila nikakvo rješenje. Zanima me da li zastarijeva rok na isplatu otpremnine?“
Slično, ili gotovo isto pitanje postavila je naredna slušateljka, koja je dobila rješenje kojim se nalaže isplata otpremnine. To firma u kojoj je bila zaposlena, nije učinila, iako su od tada prošle dvije godine. Šta treba da učini?
INIĆ: Prema članu 143 Zakona o radu Federacije BiH, koji je izmijenjen članom 50 Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o radu, i to u stavu 4 istog, propisano je da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona (a zakon je stupio na snagu 4. novembra 1999. godine) obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, i u roku koji je utvrđen zakonom podnio žalbu Komisiji za implementaciju člana 143, smatrati zaposlenikom na čekanju na posao. Dakle, zahtjev lica da mu se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla, poslodavac je mogao odbiti ili prihvatiti, ovisno o tome da li je ispunjavalo uslove u skladu sa zakonom. Oni koji su ispunjavali navedene uslove, imali su status zaposlenika na čekanju i taj status su mogli zadržati do 5. maja 2000. godine kada isti prestaje. Do 5. maja 2000. godine, poslodavac je bio dužan da pozove zaposlenike na čekanju posla, ukoliko su imali taj status, a u slučaju da to nije učinio, njima je prestajao radni odnos. Inače, ova odredba Zakona o radu je, po mišljenju Komiteta, kontradiktorna i nije u skladu sa izvodima iz Međunarodne organizacije rada i Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Ona je diskriminatorska i uticala je da mnogi zaposlenici više nemaju nikakav status, i pored niza godina koji su radili i davali doprinos firmama, društvima i organizacijama u kojima su radili. U slučaju slušateljice nije vidljivo da li je rješenje donio poslodavac ili Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu BiH ili člana 152 Zakona o radu Republike Srpske. U situaciji dobivanja rješenja, otpremnina se isplaćuje i uspostavlja se radno-pravni status, ali –nažalost – samo od dana podnošenja žalbe do 5. maja 200. godine. Mi smo ispred Komiteta ukazivali na to da nije u redu, ako je zakonodavac tražio ispunjavanje kumulativnih uslova, da se zaposlenicima uspostavlja radno-pravni status samo za par mjeseci, a ne od dana 31. decembra 1991. godine. Zatim smo ukazivali na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz razloga što su se žalbe pred komisijama razmatrale više godina i nisu rješavane. Dakle, po mišljenju Komiteta, s obzirom da nisu donesene odluke po podnesenim žalbama, time je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije jer je na taj način onemogućen žalbeni postupak, imajući u vidu da se sam postupak razmatranja žalbe nije vodio po Zakonu o upravnom postupku, nego prema odredbama Zakona o radu. Ovakve situacije, u kojima se nalaze slušatelji koji su zahtijevali odgovor, su povreda aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, jer ovaj aneks je podrazumijevao ne samo povratak imovine u svoje i na svoje, nego i restituisanje drugih prava koja su građani imali na dan 31. decembar 1991. godine, a tiču se radno-pravnog statusa, penzija i drugih prava koja prate život čovjeka u lokalnoj samoupravi. Znači, ukoliko je dobijeno rješenje po žalbi, da li od Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu BiH ili člana 152 Zakona o radu RS-a, od toga dana faktički slijedi i isplata otpremnine.
RSE: Pošto je slušateljku posebno zanimalo da li zastarijeva pravo na otpremninu, možete li joj još jednom ponoviti odgovor na to pitanje?
INIĆ: Taj rok ne zastarijeva jer je obaveza poslodavca, koja je imperativne naravi, da isplati otpremninu i da uvaže radno-pravni status, ali – nažalost – samo za taj sporni period od četiri-pet mjeseci.
RSE: Sljedeće pitanje glasi: „Bila sam zaposlena u jednoj firmi tri godine, kada mi je poslodavac raskinuo ugovor o radu, zbog viška zaposlenih, odnosno ukidanja mog radnog mjesta. Da li imam pravo na otpremninu?“
INIĆ: Ja zaista iz ovog pitanja ne mogu da vidim koliko je bilo zaposlenika u firmi u kojoj je slušateljica bila zaposlena. Zakon o radu je vrlo precizan, jasan i konkretan u svojim normama u kojima kaže da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od šest mjeseci ima namjeru da zbog ekonomskih, tehnoloških, tehničkih i organizacionih razloga otkaže ugovore o radu najmanje petorici zaposlenika, dužan izraditi program zbrinjavanja viška zaposlenika. Ovaj član je izmijenjen u izmjenama zakona i sad glasi ovako: „Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehnoloških, tehničkih, reorganizacionih i organizacionih razloga otkaže ugovore o radu desetorici, a najmanje petorici zaposlenika, dužan je konsultovati se sa vijećem zaposlenika. A ako vijeće zaposlenika nije formirano, onda sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10 posto zaposlenih radnika“. Naravno da smo se mi suočavali sa situacijom da poslodavci nisu izrađivali programe, niti su učestvovali sindikati, pa čak i ako je postojalo vijeće zaposlenika, nisu s njima imali konsultacije, i donosili su samo odluke o otkazu ugovora o radu sa zaposlenicima kao tehnološkim viškom. Po Zakonu o radu, pravljenje programa podrazumijeva utvrđivanje broja viška s jedne strane, a s druge strane isplatu odgovarajućih otpremnina. Mi ispred Helsinškog komiteta se možemo složiti da nekada kod firme ili društva može doći do viška zaposlenika, s obzirom da je Bosna i Hercegovina tranziciono društvo u kojem je prisutna privatizacija, ali u toj situaciji se moraju poštivati zakoni o radu, odnosno kolektivni ugovori, posebno Međunarodni pakt o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, kao i izvodi Međunarodne organizacije rada.
* * * * *
Nekada je u opštini Bosanski Šamac bilo jedno mjesto – Tišina, a danas su dva: Hrvatska i Srpska Tišina. U hrvatskom dijelu se može reći da povratak teče uspješno. U ovom mjestu je rođena i prva beba u povratničkoj porodici – Ivanka i Miroslav Bartolović su dobili sina. Prvo rođenje, ne samo u ovom mjestu, nego u više naselja u Posavini, simbolično pokazuje da se vraća život, odnosno da se ne vraćaju samo stariji stanovnici. O tome govori Pavo Župarić, predsjednik Mjesne zajednice Hrvatska Tišina:
RSE: Možete li nam dati još neki podatak o Vašem mjestu?
ŽUPARIĆ: Ono se nalazi u općini Bosanski Šamac, u Bosanskoj Posavini. Po popisu iz 1991. godine, u selu Hrvatska Tišina živjelo je negdje oko 1.200 stanovnika u 250 domaćinstava. Imali smo dosta društvenih objekata, imali smo krasnu župu i crkvu, koje se spominju već dugi niz godina; postoje već 150 godina. U toku ratnih zbivanja, cjelokupno stanovništvo je bilo raseljeno; u Hrvatskoj Tišini nije ostao nijedan stanovnik. Prije rata, dosta ljudi je radilo u privredi u općini Šamac. Dosta njih se bavilo povrtlarstvom, voćarstvom i poljoprivredom jer je ovo poljoprivredni kraj. Dio ljudi je bio zaposlen diljem Evrope, najviše u Njemačkoj i Austriji.
RSE: U kakvom je stanju stambeni fond? Je li uništen tokom rata?
ŽUPARIĆ: U toku rata je bilo uništeno otprilike 60 posto stambenog fonda. Kad su u pitanju sakralni i društveni objekti, oni su uništeni sto posto. Kad su u pitanju kuće, dosta toga je ostalo, međutim bile su useljene negdje sve do 2000. godine kada su se prvi povratnici počeli vraćati u Hrvatsku Tišinu.
RSE: A kakva je sad situacija? Šta je obnovljeno?
ŽUPARIĆ: Škola je obnovljena sredstvima međunarodnih organizacija, ali u nju, nažalost, još uvijek ne ide nijedno hrvatsko dijete, već djeca ovih koji su se naselili okolo i iz susjedne Srpske Tišine, pošto znate koji se program ovdje uči. Naša djeca idu u susjednu općinu Domaljevac-Šamac. Od društvenih objekata smo osposobili jedino poljske terene i zgradu na poljskim terenima odnosno na igralištu i tu smo se već počeli takmičiti, ali u županijskoj odnosno ligi Distrikta Brčko. Kad je u pitanju povratak, po popisu iz dvanaestog mjeseca prošle godine, vratila su se 52 domaćinstva, što je nekih dvadesetak posto prijeratnog stanovništva. Pretežno se radi o staračkoj populaciji, iako ima i nešto mlađih. A ti mlađi uglavnom rade u susjednoj Republici Hrvatskoj. Dvoje-troje je zaposleno u privredi Šamca i nešto u privredi Domaljevac-Šamac. Prije 10 dana smo imali jedan radostan događaj. Najmlađa obitelj Hrvatske Tišine (vratili su se među prvima, prije šest godina), dobila je dijete – prvu poslijeratnu prinovu Hrvatske Tišine. To je za nas bio veliki događaj –prvo rođenje, prva beba. Obitelj se vratila 2001. godine, obnovili su kuću zahvaljujući donaciji Vlade Republike Hrvatske i nastanili se ovdje trajno. To su Ivanka i Miroslav Bartolović. Dobili su sina, dali su mu dva imena –Ivan Barto Bartolović. Vratila se ljubav, vratio se mir i sad se vraća mladost. Ne samo da je to prva beba u Hrvatskoj Tišini, već u osam povratničkih naselja sa hrvatskim pukom. Otišli su cestom mržnje, a vratili se cestom mira i ljubavi, odnosno cestom pomirenja. Ova mlada obitelj nam je to i posvjedočila.
RSE: To je zaista simbolično. Uglavnom govorimo o staračkim domaćinstvima, tako da je ovo zaista lijepa vijest.
ŽUPARIĆ: Imamo najava da će se u ovoj godini vratiti još mladih obitelji. Za vikend nam dolaze tzv. „vikendaši“. Naš narod se smjestio preko Save, od Slavonskog Šamca, preko Đakova do Osijeka, i česti su gosti u našim mjestima. Čim imaju vremena dođu, popravljaju, čiste i uređuju svoje kuće. Tako da je dosta toga pripremljeno za povratak. Dosta toga je još uvijek porušeno, ali svi koji su se vratili su se smjestili. Međutim, još uvijek je problem to što se ne vraća mlada populacija.
RSE: Šta je to što vam najviše nedostaje?
ŽUPARIĆ: Najviše nam nedostaje posla. Posao je potreban upravo tim mladima o kojima govorim. Onda, socijalna politika, zdravstveno osiguranje… Puno je obitelji koje su se snašle u Republici Hrvatskoj. Imaju posao i tu neku sigurnost – socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Mi pozdravljamo to što su se ljudi tamo snašli, ali to istovremeno sprječava povratak. Upućen je javni poziv Federalnog ministarstva, koji je objavljen prije desetak dana, ljudima da se vrate. Ovih dana se puno ljudi javlja da vide o čemu se radi, interesiraju se, jer bi mnogi voljeli da se vrate ukoliko bi im se osigurao bar donekle skroman i solidan život.
RSE: Trenutno ste predsjednik mjesne zajednice, ali godinama se bavite pitanjima povratka.
ŽUPARIĆ: Od 2001. do 2004. godine sam bio i dopredsjednik u Skupštini Šamca. Od 1997-98. godine radim na povratku. Četiri godine sam radio za Federalno ministarstvo, sa sjedištem u Modriči, pokrivao sam dvije općine. A nedavno sam imenovan od načelnika općine da radim na donacijama koje dolaze iz Republike Hrvatske.
RSE: Kakva je saradnja sa opštinom Bosanski Šamac?
ŽUPARIĆ: Ja sam jedan od onih koji s općinom dobro surađuje. Da budem iskren, i jedan od onih koji smiju udariti rukom od sto i tražiti ono što je moguće i nemoguće. Jedan sam od tih koji pokušavaju sve, ali kroz institucije. U Skupštini sam rekao da moj rat nije bio 1992. godine, već da je moj rat sada, ali kroz institucije i zakone, da pomognem narodu i da pokušam riješiti probleme zajedno sa drugima koji žive na području šamačke općine.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Vlada Republike Srpske izmijenila je Uredbu o postupku verifikovanja potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Republici Srpskoj, kojom je rok za verifikaciju produžen do 1. maja ove godine.
Entitetska vlada usvojila je i Izvještaj o realizaciji Programa rješavanja problema raseljenih osoba, povratnika i izbjeglica za 2006. godinu i zadužila resorno ministarstvo da okonča realizaciju projekata koji su započeti u prošloj godini, a za koje su rezervirana sredstva, te da o realizaciji izvijesti vladu do 30. juna ove godine.
Također, vlada je obavezala ovo ministarstvo da u nastavku programskih aktivnosti u ovoj godini, uz racionalno trošenje namjenskih sredstava, vrši stambeno i socijalno zbrinjavanje raseljenih osoba, izbjeglica i povratnika.
Vlada Distrikta Brčko potpisala je ugovor sa 37 korisnika o obnovi i rekonstrukciji u ratu oštećenih stambenih objekata, za šta je iz budžeta BiH osigurano oko 950.000 KM.
Ovim projektom planirano je da se do kraja godine na području Brčkog obnovi 100 kuća raseljenih osoba i povratnika.
„Riječ je o projektu obnove 1.100 kuća u BiH“, izjavio je ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović, koji je prisustvovao potpisivanju ugovora:
„To je prva kreditna linija države BiH, a sredstva su namijenjena za obnovu ratom porušenih kuća. Sredstva od Razvojne banke i Vijeća Evrope iznose osam miliona, a od države četiri miliona eura.“
Ministar Halilović je takođe izjavio da je ove godine planirano da se u BiH vrati oko 40.000 porodica, odnosno oko 165.000 ljudi, što iziskuje ogromna finansijska sredstva:
„Za ovakav jedan veliki posao, potrebno je da se sakupi oko 600 miliona KM sredstava samo za obnovu ovih kuća, i oko 450 miliona KM za održivi povratak.“
Potpisivanju ugovora prisustvovao je i gradonačelnik Brčko Distrikta Mirsad Đapo, koji je istakao da posjeta ministra Halilovića govori da će Distrikt u narednom periodu imati dobru saradnju sa Vijećem ministara BiH:
„Činimo napore da Distrikt osigura komunikaciju sa državom na način da budemo prisutni u svim državnim projektima.“
* * * * *
Vršeći analizu održivog povratka na prostoru Bosne i Hercegovine za 2006. godinu, Savez udruženja-udruga izbjeglica i raseljenih lica u BiH je došao do alarmantnih činjenica:
- Da se tokom postratnog perioda obnovilo 260.388 stambenih jedinica, ili svega 58 posto, i da je trend obnove stambenog fonda u posljednje dvije godine u opadanju (u 2005. godini obnovljeno je 7.370 objekata). Postavlja se pitanje koliko je još godina potrebno da bi se obnovio preostali stambeni fond od 187.000 stambenih jedinica.
- U kolektivnim centrima još uvijek živi oko 7.000 osoba. Kad će postati operativna sredstva, koja su putem kredita Evropske svjetske banke obezbjeđena, i kada će ovi beskućnici dobiti svoj krov nad glavom? Uprkos obezbjeđenim sredstvima u 2006. godini, nijedna kuća nije obnovljena za korisnike kolektivnih centara.
Savez je procijenio da je ovo pravi trenutak kada treba inicirati raspravu o nagomilanim problemima izbjeglica, raseljenih lica i povratnika. Iz tog razloga na dnevni red Skupštine stavio je diskusiju na temu „Povratak je moguć kroz implementaciju Platforme izbjeglica, raseljenih lica i povratnika 2006-2010. godine“.
Direktor Zavoda za zapošljavanje Federacije BiH, Miralem Šarić, u ovoj godini najavljuje nove projekte za zapošljavanje povratnika:
„Mi smo u finansijskom planu predvidjeli 1.250.000 KM za zapošljavanje povratnika. Potpisali smo Memorandum o sporazumijevanju sa predstavnicima za izbjegla i raseljena lica. Tako da možemo razgovarati o kvalitetnim programima onih povratnika koji se vraćaju u Federaciju, odnosno da onima koji se vraćaju u Republiku Srpsku pokušamo zajednički pomoći u implementaciji nekih programa privatnih lica ili nekih firmi koje će otvarati nova radna mjesta. U svakom slučaju, moramo zajednički raditi na tom planu, iz prostog razloga što onaj ko je na evidenciji nezaposlenih može koristiti ova sredstva.“
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava BiH:
RSE: Dva pitanja su uzajamno vezana, pa Vas molim da date jedan zajednički odgovor. Evo kako su ih objasnile naše slušateljke: „Radila sam u Sarajevu, u firmi u koju nisam mogla dolaziti tokom ratnih zbivanja, zbog čega sam dobila otkaz. Podnijela sam u rokovima, zahtjev za isplatu otpremnine po članu 143 Zakona o radu. Međutim, još nisam dobila nikakvo rješenje. Zanima me da li zastarijeva rok na isplatu otpremnine?“
Slično, ili gotovo isto pitanje postavila je naredna slušateljka, koja je dobila rješenje kojim se nalaže isplata otpremnine. To firma u kojoj je bila zaposlena, nije učinila, iako su od tada prošle dvije godine. Šta treba da učini?
INIĆ: Prema članu 143 Zakona o radu Federacije BiH, koji je izmijenjen članom 50 Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o radu, i to u stavu 4 istog, propisano je da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona (a zakon je stupio na snagu 4. novembra 1999. godine) obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, i u roku koji je utvrđen zakonom podnio žalbu Komisiji za implementaciju člana 143, smatrati zaposlenikom na čekanju na posao. Dakle, zahtjev lica da mu se utvrdi status zaposlenika na čekanju posla, poslodavac je mogao odbiti ili prihvatiti, ovisno o tome da li je ispunjavalo uslove u skladu sa zakonom. Oni koji su ispunjavali navedene uslove, imali su status zaposlenika na čekanju i taj status su mogli zadržati do 5. maja 2000. godine kada isti prestaje. Do 5. maja 2000. godine, poslodavac je bio dužan da pozove zaposlenike na čekanju posla, ukoliko su imali taj status, a u slučaju da to nije učinio, njima je prestajao radni odnos. Inače, ova odredba Zakona o radu je, po mišljenju Komiteta, kontradiktorna i nije u skladu sa izvodima iz Međunarodne organizacije rada i Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Ona je diskriminatorska i uticala je da mnogi zaposlenici više nemaju nikakav status, i pored niza godina koji su radili i davali doprinos firmama, društvima i organizacijama u kojima su radili. U slučaju slušateljice nije vidljivo da li je rješenje donio poslodavac ili Komisija za implementaciju člana 143 Zakona o radu BiH ili člana 152 Zakona o radu Republike Srpske. U situaciji dobivanja rješenja, otpremnina se isplaćuje i uspostavlja se radno-pravni status, ali –nažalost – samo od dana podnošenja žalbe do 5. maja 200. godine. Mi smo ispred Komiteta ukazivali na to da nije u redu, ako je zakonodavac tražio ispunjavanje kumulativnih uslova, da se zaposlenicima uspostavlja radno-pravni status samo za par mjeseci, a ne od dana 31. decembra 1991. godine. Zatim smo ukazivali na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, iz razloga što su se žalbe pred komisijama razmatrale više godina i nisu rješavane. Dakle, po mišljenju Komiteta, s obzirom da nisu donesene odluke po podnesenim žalbama, time je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije jer je na taj način onemogućen žalbeni postupak, imajući u vidu da se sam postupak razmatranja žalbe nije vodio po Zakonu o upravnom postupku, nego prema odredbama Zakona o radu. Ovakve situacije, u kojima se nalaze slušatelji koji su zahtijevali odgovor, su povreda aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, jer ovaj aneks je podrazumijevao ne samo povratak imovine u svoje i na svoje, nego i restituisanje drugih prava koja su građani imali na dan 31. decembar 1991. godine, a tiču se radno-pravnog statusa, penzija i drugih prava koja prate život čovjeka u lokalnoj samoupravi. Znači, ukoliko je dobijeno rješenje po žalbi, da li od Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu BiH ili člana 152 Zakona o radu RS-a, od toga dana faktički slijedi i isplata otpremnine.
RSE: Pošto je slušateljku posebno zanimalo da li zastarijeva pravo na otpremninu, možete li joj još jednom ponoviti odgovor na to pitanje?
INIĆ: Taj rok ne zastarijeva jer je obaveza poslodavca, koja je imperativne naravi, da isplati otpremninu i da uvaže radno-pravni status, ali – nažalost – samo za taj sporni period od četiri-pet mjeseci.
RSE: Sljedeće pitanje glasi: „Bila sam zaposlena u jednoj firmi tri godine, kada mi je poslodavac raskinuo ugovor o radu, zbog viška zaposlenih, odnosno ukidanja mog radnog mjesta. Da li imam pravo na otpremninu?“
INIĆ: Ja zaista iz ovog pitanja ne mogu da vidim koliko je bilo zaposlenika u firmi u kojoj je slušateljica bila zaposlena. Zakon o radu je vrlo precizan, jasan i konkretan u svojim normama u kojima kaže da je poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od šest mjeseci ima namjeru da zbog ekonomskih, tehnoloških, tehničkih i organizacionih razloga otkaže ugovore o radu najmanje petorici zaposlenika, dužan izraditi program zbrinjavanja viška zaposlenika. Ovaj član je izmijenjen u izmjenama zakona i sad glasi ovako: „Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehnoloških, tehničkih, reorganizacionih i organizacionih razloga otkaže ugovore o radu desetorici, a najmanje petorici zaposlenika, dužan je konsultovati se sa vijećem zaposlenika. A ako vijeće zaposlenika nije formirano, onda sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10 posto zaposlenih radnika“. Naravno da smo se mi suočavali sa situacijom da poslodavci nisu izrađivali programe, niti su učestvovali sindikati, pa čak i ako je postojalo vijeće zaposlenika, nisu s njima imali konsultacije, i donosili su samo odluke o otkazu ugovora o radu sa zaposlenicima kao tehnološkim viškom. Po Zakonu o radu, pravljenje programa podrazumijeva utvrđivanje broja viška s jedne strane, a s druge strane isplatu odgovarajućih otpremnina. Mi ispred Helsinškog komiteta se možemo složiti da nekada kod firme ili društva može doći do viška zaposlenika, s obzirom da je Bosna i Hercegovina tranziciono društvo u kojem je prisutna privatizacija, ali u toj situaciji se moraju poštivati zakoni o radu, odnosno kolektivni ugovori, posebno Međunarodni pakt o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, kao i izvodi Međunarodne organizacije rada.
* * * * *
Nekada je u opštini Bosanski Šamac bilo jedno mjesto – Tišina, a danas su dva: Hrvatska i Srpska Tišina. U hrvatskom dijelu se može reći da povratak teče uspješno. U ovom mjestu je rođena i prva beba u povratničkoj porodici – Ivanka i Miroslav Bartolović su dobili sina. Prvo rođenje, ne samo u ovom mjestu, nego u više naselja u Posavini, simbolično pokazuje da se vraća život, odnosno da se ne vraćaju samo stariji stanovnici. O tome govori Pavo Župarić, predsjednik Mjesne zajednice Hrvatska Tišina:
RSE: Možete li nam dati još neki podatak o Vašem mjestu?
ŽUPARIĆ: Ono se nalazi u općini Bosanski Šamac, u Bosanskoj Posavini. Po popisu iz 1991. godine, u selu Hrvatska Tišina živjelo je negdje oko 1.200 stanovnika u 250 domaćinstava. Imali smo dosta društvenih objekata, imali smo krasnu župu i crkvu, koje se spominju već dugi niz godina; postoje već 150 godina. U toku ratnih zbivanja, cjelokupno stanovništvo je bilo raseljeno; u Hrvatskoj Tišini nije ostao nijedan stanovnik. Prije rata, dosta ljudi je radilo u privredi u općini Šamac. Dosta njih se bavilo povrtlarstvom, voćarstvom i poljoprivredom jer je ovo poljoprivredni kraj. Dio ljudi je bio zaposlen diljem Evrope, najviše u Njemačkoj i Austriji.
RSE: U kakvom je stanju stambeni fond? Je li uništen tokom rata?
ŽUPARIĆ: U toku rata je bilo uništeno otprilike 60 posto stambenog fonda. Kad su u pitanju sakralni i društveni objekti, oni su uništeni sto posto. Kad su u pitanju kuće, dosta toga je ostalo, međutim bile su useljene negdje sve do 2000. godine kada su se prvi povratnici počeli vraćati u Hrvatsku Tišinu.
RSE: A kakva je sad situacija? Šta je obnovljeno?
ŽUPARIĆ: Škola je obnovljena sredstvima međunarodnih organizacija, ali u nju, nažalost, još uvijek ne ide nijedno hrvatsko dijete, već djeca ovih koji su se naselili okolo i iz susjedne Srpske Tišine, pošto znate koji se program ovdje uči. Naša djeca idu u susjednu općinu Domaljevac-Šamac. Od društvenih objekata smo osposobili jedino poljske terene i zgradu na poljskim terenima odnosno na igralištu i tu smo se već počeli takmičiti, ali u županijskoj odnosno ligi Distrikta Brčko. Kad je u pitanju povratak, po popisu iz dvanaestog mjeseca prošle godine, vratila su se 52 domaćinstva, što je nekih dvadesetak posto prijeratnog stanovništva. Pretežno se radi o staračkoj populaciji, iako ima i nešto mlađih. A ti mlađi uglavnom rade u susjednoj Republici Hrvatskoj. Dvoje-troje je zaposleno u privredi Šamca i nešto u privredi Domaljevac-Šamac. Prije 10 dana smo imali jedan radostan događaj. Najmlađa obitelj Hrvatske Tišine (vratili su se među prvima, prije šest godina), dobila je dijete – prvu poslijeratnu prinovu Hrvatske Tišine. To je za nas bio veliki događaj –prvo rođenje, prva beba. Obitelj se vratila 2001. godine, obnovili su kuću zahvaljujući donaciji Vlade Republike Hrvatske i nastanili se ovdje trajno. To su Ivanka i Miroslav Bartolović. Dobili su sina, dali su mu dva imena –Ivan Barto Bartolović. Vratila se ljubav, vratio se mir i sad se vraća mladost. Ne samo da je to prva beba u Hrvatskoj Tišini, već u osam povratničkih naselja sa hrvatskim pukom. Otišli su cestom mržnje, a vratili se cestom mira i ljubavi, odnosno cestom pomirenja. Ova mlada obitelj nam je to i posvjedočila.
RSE: To je zaista simbolično. Uglavnom govorimo o staračkim domaćinstvima, tako da je ovo zaista lijepa vijest.
ŽUPARIĆ: Imamo najava da će se u ovoj godini vratiti još mladih obitelji. Za vikend nam dolaze tzv. „vikendaši“. Naš narod se smjestio preko Save, od Slavonskog Šamca, preko Đakova do Osijeka, i česti su gosti u našim mjestima. Čim imaju vremena dođu, popravljaju, čiste i uređuju svoje kuće. Tako da je dosta toga pripremljeno za povratak. Dosta toga je još uvijek porušeno, ali svi koji su se vratili su se smjestili. Međutim, još uvijek je problem to što se ne vraća mlada populacija.
RSE: Šta je to što vam najviše nedostaje?
ŽUPARIĆ: Najviše nam nedostaje posla. Posao je potreban upravo tim mladima o kojima govorim. Onda, socijalna politika, zdravstveno osiguranje… Puno je obitelji koje su se snašle u Republici Hrvatskoj. Imaju posao i tu neku sigurnost – socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Mi pozdravljamo to što su se ljudi tamo snašli, ali to istovremeno sprječava povratak. Upućen je javni poziv Federalnog ministarstva, koji je objavljen prije desetak dana, ljudima da se vrate. Ovih dana se puno ljudi javlja da vide o čemu se radi, interesiraju se, jer bi mnogi voljeli da se vrate ukoliko bi im se osigurao bar donekle skroman i solidan život.
RSE: Trenutno ste predsjednik mjesne zajednice, ali godinama se bavite pitanjima povratka.
ŽUPARIĆ: Od 2001. do 2004. godine sam bio i dopredsjednik u Skupštini Šamca. Od 1997-98. godine radim na povratku. Četiri godine sam radio za Federalno ministarstvo, sa sjedištem u Modriči, pokrivao sam dvije općine. A nedavno sam imenovan od načelnika općine da radim na donacijama koje dolaze iz Republike Hrvatske.
RSE: Kakva je saradnja sa opštinom Bosanski Šamac?
ŽUPARIĆ: Ja sam jedan od onih koji s općinom dobro surađuje. Da budem iskren, i jedan od onih koji smiju udariti rukom od sto i tražiti ono što je moguće i nemoguće. Jedan sam od tih koji pokušavaju sve, ali kroz institucije. U Skupštini sam rekao da moj rat nije bio 1992. godine, već da je moj rat sada, ali kroz institucije i zakone, da pomognem narodu i da pokušam riješiti probleme zajedno sa drugima koji žive na području šamačke općine.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba