RSE: Sarajevo je još jednom dobilo svoj Dom mladih, a meni se čini da ovdje nema čovjeka koji je u takvoj simbiozi sa ovom ustanovom, koji joj je posvetio više vremena i kojem je ona posvetila više vremena. Kako je animaciju ovog mitskog mjesta doživio Želimir Altarac?
ALTARAC: Obnovljeni Dom mladih je za mene kao kad sretneš neku dragu osobu poslije dugo vremena i vidiš da je još ljepša. Već je zaista bilo vrijeme da Dom mladih ponovo započne da obavlja svoju funkciju koju je imao nekada, prije rata.
RSE: Mlađim slušaocima i ljudima izvan Sarajeva nije posve jasna ova fascinacija, ova naročita emocija prema Domu mladih. Velikim dijelom zahvaljujući njemu i njegovim programima, Sarajevo je onomad bilo u vrhu i muzičke i filmske i likovne djelatnosti u bivšoj zajedničkoj državi.
ALTARAC: Da. Tu su imale svoje prve promotivne nastupe gotovo sve grupe koje su počinjale svoju karijeru, ali i one čija je karijera bila na usponu, one koje su postajale šampioni i one koje su šampioni bile; ne samo sarajevske, već s prostora čitave bivše Jugoslavije. Tako da je s pravom taj prostor nosio taj epitet u tom periodu. Obično bi govorili – možeš nastupati bilo gdje drugo, ali kad dođeš u Dom mladih da nastupiš pred četiri hiljade ljudi, što je maksimalni kapacitet koji je tada Dom mladih imao, i kad te sarajevska publika prihvati, to znači da si pravi roker.
RSE: Indexi su nastali prije Doma mladih, prema tome ne možemo ga proglasiti mjestom rođenja sarajevskog popa i roka, ali je to, ipak, mjesto njihovog odrastanja, njihove pune emancipacije i afirmacije. U Domu mladih su se zapravo rodili Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar… Mnoge nisam pomenuo, ali eto samo da podsjetim na neka imena.
ALTARAC: Jako ih je teško sve pobrojati kada je u pitanju sarajevska pop-rok scena. Dom mladih je otvoren 1969. godine, kada je već postojala jedna sarajevska pop-rok generacija, kao što su grupa Čičak, Kodexi, prva varijanta Indexa, i tako dalje, ali i oni su kasnije svoj prostor našli upravo u Domu mladih. Tokom sljedećih godina i decenija su sticali svoju afirmaciju na mjestu koje im je, po svojem umijeću, izvođačkom, umjetničkom i autorskom, i pripadalo. Osim što su tu svirali, imali su i svoje prostorije gdje su mogli da vježbaju, da probaju, gdje se održavao jedan kompletan kontinuitet njihovog rada. Tako da je Dom mladih zaista imao specijalnu funkciju u radu svih tih bendova koji su prolazili kroz taj prostor.
RSE: Oni su tu praktički stanovali, čuvali opremu, provodili najveći dio svog vremena… Istovremeno, osim koncerata, u Domu mladih su se dešavali različiti performansi, hepeninzi, recitali, maratoni… I meni se čini da su ljudi, upravo družeći se tu, napravili jedan specifičan odnos prema životu. To je bilo vrlo prepoznatljivo u našim pop i rok tekstovima, u ukupnim nastupima bendova i njihovim imidžima.
ALTARAC: U Domu mladih je upravo stasala, krajem sedamdesetih-početkom osamdesetih godina, jedna nova generacija, koja je poznata i znana kao new primitives, a koju su predstavljali Zabranjeno pušenje, Bombaj štampa, Elvis Dži Kurtović, prva faza Plavog orkestra i tako dalje. Oni su imali jedan potpuno nov način muzičkog izraza na muzičkoj sceni. Ta generacija je stasavala paralelno sa beogradskom, gdje su bili Šarlo akrobata, Idoli, EKV i tako dalje, paralelno sa zagrebačkom, gdje su bili Haustor, Džoni Štulić, Jura Stublić i Film, Prljavo kazalište i tako dalje, ili ljubljanskom, dakle Buldožerom, Lačnim Franzom, Pankrtima… Sarajevo se priključilo tom new waveu i nakon nekoliko godina se pokazalo da je upravo ta sarajevska generacija bila jedna od najjačih, pa čak možda i najjača i najstabilnija u tom nekom novom muzičkom izrazu.
RSE: Nestankom Doma mladih je nastala jedna velika rupa na našoj muzičkoj sceni. Vidiš li mogućeg nastavljača slave ili barem tradicije? Trenutačno se najviše pominju Letu štuke i mostarski Zoster. Ima li tu materijala?
ALTARAC: Ima. Alternativna bosanskohercegovačka pop-rok scena ima svojih jakih predstavnika. Osim pomenutih, tu imamo i Dubiozu kolektiv koja izuzetno dobro radi. Scena, dakle, funkcioniše dosta dobro, ali postoji i ta rupa koju si ti spomenuo, koja se osjetila i u radu i u kontinuitetu. Znači, sada treba nastaviti tamo gdje smo stali. Sada, s ovim obnovljenim Domom mladih, nastavljamo tamo gdje smo stali 1992. godine.
ALTARAC: Obnovljeni Dom mladih je za mene kao kad sretneš neku dragu osobu poslije dugo vremena i vidiš da je još ljepša. Već je zaista bilo vrijeme da Dom mladih ponovo započne da obavlja svoju funkciju koju je imao nekada, prije rata.
RSE: Mlađim slušaocima i ljudima izvan Sarajeva nije posve jasna ova fascinacija, ova naročita emocija prema Domu mladih. Velikim dijelom zahvaljujući njemu i njegovim programima, Sarajevo je onomad bilo u vrhu i muzičke i filmske i likovne djelatnosti u bivšoj zajedničkoj državi.
ALTARAC: Da. Tu su imale svoje prve promotivne nastupe gotovo sve grupe koje su počinjale svoju karijeru, ali i one čija je karijera bila na usponu, one koje su postajale šampioni i one koje su šampioni bile; ne samo sarajevske, već s prostora čitave bivše Jugoslavije. Tako da je s pravom taj prostor nosio taj epitet u tom periodu. Obično bi govorili – možeš nastupati bilo gdje drugo, ali kad dođeš u Dom mladih da nastupiš pred četiri hiljade ljudi, što je maksimalni kapacitet koji je tada Dom mladih imao, i kad te sarajevska publika prihvati, to znači da si pravi roker.
RSE: Indexi su nastali prije Doma mladih, prema tome ne možemo ga proglasiti mjestom rođenja sarajevskog popa i roka, ali je to, ipak, mjesto njihovog odrastanja, njihove pune emancipacije i afirmacije. U Domu mladih su se zapravo rodili Bijelo dugme, Zabranjeno pušenje, Plavi orkestar… Mnoge nisam pomenuo, ali eto samo da podsjetim na neka imena.
ALTARAC: Jako ih je teško sve pobrojati kada je u pitanju sarajevska pop-rok scena. Dom mladih je otvoren 1969. godine, kada je već postojala jedna sarajevska pop-rok generacija, kao što su grupa Čičak, Kodexi, prva varijanta Indexa, i tako dalje, ali i oni su kasnije svoj prostor našli upravo u Domu mladih. Tokom sljedećih godina i decenija su sticali svoju afirmaciju na mjestu koje im je, po svojem umijeću, izvođačkom, umjetničkom i autorskom, i pripadalo. Osim što su tu svirali, imali su i svoje prostorije gdje su mogli da vježbaju, da probaju, gdje se održavao jedan kompletan kontinuitet njihovog rada. Tako da je Dom mladih zaista imao specijalnu funkciju u radu svih tih bendova koji su prolazili kroz taj prostor.
RSE: Oni su tu praktički stanovali, čuvali opremu, provodili najveći dio svog vremena… Istovremeno, osim koncerata, u Domu mladih su se dešavali različiti performansi, hepeninzi, recitali, maratoni… I meni se čini da su ljudi, upravo družeći se tu, napravili jedan specifičan odnos prema životu. To je bilo vrlo prepoznatljivo u našim pop i rok tekstovima, u ukupnim nastupima bendova i njihovim imidžima.
ALTARAC: U Domu mladih je upravo stasala, krajem sedamdesetih-početkom osamdesetih godina, jedna nova generacija, koja je poznata i znana kao new primitives, a koju su predstavljali Zabranjeno pušenje, Bombaj štampa, Elvis Dži Kurtović, prva faza Plavog orkestra i tako dalje. Oni su imali jedan potpuno nov način muzičkog izraza na muzičkoj sceni. Ta generacija je stasavala paralelno sa beogradskom, gdje su bili Šarlo akrobata, Idoli, EKV i tako dalje, paralelno sa zagrebačkom, gdje su bili Haustor, Džoni Štulić, Jura Stublić i Film, Prljavo kazalište i tako dalje, ili ljubljanskom, dakle Buldožerom, Lačnim Franzom, Pankrtima… Sarajevo se priključilo tom new waveu i nakon nekoliko godina se pokazalo da je upravo ta sarajevska generacija bila jedna od najjačih, pa čak možda i najjača i najstabilnija u tom nekom novom muzičkom izrazu.
RSE: Nestankom Doma mladih je nastala jedna velika rupa na našoj muzičkoj sceni. Vidiš li mogućeg nastavljača slave ili barem tradicije? Trenutačno se najviše pominju Letu štuke i mostarski Zoster. Ima li tu materijala?
ALTARAC: Ima. Alternativna bosanskohercegovačka pop-rok scena ima svojih jakih predstavnika. Osim pomenutih, tu imamo i Dubiozu kolektiv koja izuzetno dobro radi. Scena, dakle, funkcioniše dosta dobro, ali postoji i ta rupa koju si ti spomenuo, koja se osjetila i u radu i u kontinuitetu. Znači, sada treba nastaviti tamo gdje smo stali. Sada, s ovim obnovljenim Domom mladih, nastavljamo tamo gdje smo stali 1992. godine.
