Jednako kao i prošlih novogodišnjih i božićnih praznika ili nešto malo intenzivnije prolazilo se i ove godine između Srbije i Crne Gore, malo više pred praznike ka Crnoj Gori, dok se sada promet pojačava u suprotnom smjeru, primijećuju Brodarevci, mještani varošice na izlazu iz Srbije ka Crnoj Gori:
„Kreću se ljudi isto koji su putovali ranije idu i sad. Imaju familije, imaju sve, imaju poslove, rade i moraju da idu. Bila je gužva velika, kako nije. Čekalo se po pet, pet i po sati da prođeš do u Bijelo Polje, đe smo prolazili za pet minuta. Gužva je“.
RSE: Šta je razlog tome?
MJEŠTANIN: Neće da rade carinici i policija. Neće da rade.
A carinici i policajci ne žele da daju izjave novinarima, pa ni da objasne motive uvođenja evidencije svih lica koja prelaze granicu što znatno usporava prolaz. Tu mjeru je crnogorska strana uvela još početkom septembra i lako je, primijetili su znatno uhodaniji od njihovih kolega iz Srbije. Putnici:
„Katastrofa. Katastrofa totalna. Ovo nema smisla. Stvarno, na crnogorskoj granici smo prešli, doviđenja, sretan Božić, a ovdje je stvarno užas. Namerno sam pošla za Božić da ne bih sa djecom čekala. Pet sati sam čekala za doček ona dva dana, a sad sam samo nekih pola sata“.
„Sada su malo nešto poboljšali, pošta ja dosta često idem ovuda, a bilo je grozno. Po četiri sata sam čekao. Danas nema gužve jer je Božić“.
Vrijeme čekanja za praznične dane se mijenjalo od nekoliko sati pred Novu godinu do desetak minuta u noćnim satima i u zavisnosti od frekvencije saobraćaja i dobre volje da se na granici uveća broj službenika koji evidentiraju prolaz. Vozači koji češće putuju nervozniji su zbog mjere koja bi, ako je već neophodna, vjeruju, mogla biti efikasnije odrađivana:
„Putujemo sedam, osam sati između dva punkta. Ođe među jad, među stijene, među kanjone, bez vode, bez ’ljeba, bez iđe išta, bez ljudskih uslova zbog nečijih danguba“.
„To je bruka što se radi. Evo, Miki, pričaj, ovdje je „Slobodna Evropa“.
„Čitava država je ovakva. Ništa lijepo, što bi rekao narod“.
U svakom slučaju, najilustrativniju nepraktičnost primijete vozači koji se odluče provozati između dva susjedna crnogorska grada, Pljevalja i Bijelog Polja. Za tih osamdesetak kilometara u jednom i još toliko u drugim smjeru, budući da moraju prolaziti granicu, biće čak osam puta evidentirani, zajedno sa saputnicima i vozilom kojim upravljaju. Malo olakšanje imaću u protekciji koju Bijelopoljci imaju ispred Bijelog Polja, a Pljevljaci ispred Pljevalja, pod uslovom da poznaju policajce:
„Ja im dam isprave tamo, umjesto da on dođe i vidi i doviđenja, prijatno. Kao i svugdje u Evropi, a ođe moram izlazit iz auta. To uopšte nije u redu“.
„Morali smo da damo svi lične karte i vozačku i saobraćajnu, ne samo vozač nego svi, svi koji smo u autu. Upisali su nas tamo u kompjuter i tako da smo se upisivali i ovdje, tamo na punktu i na ulazu“.
A i Brodarevci, stanovnici varošice pored puta primijećuju neobičaj informatički napredak:
„Ubacili su kompjutere i to sad zadržavaju, upisuju, da ne upisuju ne bi bilo toga“.
RSE: To kompjuteri pa ide sporo.
MJEŠTANIN: Pa, jeste. Kompjuteri, oni ne znaju da rade na kompjutere. Tri sata da ubace podatke. Ja sam se isto vratio. Nisam mogao da prođem i vratio sam se. Gužva bila, ne mogu da čekam toliko. Treba mi i ozdo. Posle opet da čekam i ozdo i odande. Treba da provedeš cio dan da odeš do u Bijelo Polje. Mog’o si otići do Makedonije i vratit se za to vrijeme.
RSE: Kad nauče na kompjutere biće sve u redu.
MJEŠTANIN: ’Oće. Biće O.K.
„Kreću se ljudi isto koji su putovali ranije idu i sad. Imaju familije, imaju sve, imaju poslove, rade i moraju da idu. Bila je gužva velika, kako nije. Čekalo se po pet, pet i po sati da prođeš do u Bijelo Polje, đe smo prolazili za pet minuta. Gužva je“.
RSE: Šta je razlog tome?
MJEŠTANIN: Neće da rade carinici i policija. Neće da rade.
A carinici i policajci ne žele da daju izjave novinarima, pa ni da objasne motive uvođenja evidencije svih lica koja prelaze granicu što znatno usporava prolaz. Tu mjeru je crnogorska strana uvela još početkom septembra i lako je, primijetili su znatno uhodaniji od njihovih kolega iz Srbije. Putnici:
„Katastrofa. Katastrofa totalna. Ovo nema smisla. Stvarno, na crnogorskoj granici smo prešli, doviđenja, sretan Božić, a ovdje je stvarno užas. Namerno sam pošla za Božić da ne bih sa djecom čekala. Pet sati sam čekala za doček ona dva dana, a sad sam samo nekih pola sata“.
„Sada su malo nešto poboljšali, pošta ja dosta često idem ovuda, a bilo je grozno. Po četiri sata sam čekao. Danas nema gužve jer je Božić“.
Vrijeme čekanja za praznične dane se mijenjalo od nekoliko sati pred Novu godinu do desetak minuta u noćnim satima i u zavisnosti od frekvencije saobraćaja i dobre volje da se na granici uveća broj službenika koji evidentiraju prolaz. Vozači koji češće putuju nervozniji su zbog mjere koja bi, ako je već neophodna, vjeruju, mogla biti efikasnije odrađivana:
„Putujemo sedam, osam sati između dva punkta. Ođe među jad, među stijene, među kanjone, bez vode, bez ’ljeba, bez iđe išta, bez ljudskih uslova zbog nečijih danguba“.
„To je bruka što se radi. Evo, Miki, pričaj, ovdje je „Slobodna Evropa“.
„Čitava država je ovakva. Ništa lijepo, što bi rekao narod“.
U svakom slučaju, najilustrativniju nepraktičnost primijete vozači koji se odluče provozati između dva susjedna crnogorska grada, Pljevalja i Bijelog Polja. Za tih osamdesetak kilometara u jednom i još toliko u drugim smjeru, budući da moraju prolaziti granicu, biće čak osam puta evidentirani, zajedno sa saputnicima i vozilom kojim upravljaju. Malo olakšanje imaću u protekciji koju Bijelopoljci imaju ispred Bijelog Polja, a Pljevljaci ispred Pljevalja, pod uslovom da poznaju policajce:
„Ja im dam isprave tamo, umjesto da on dođe i vidi i doviđenja, prijatno. Kao i svugdje u Evropi, a ođe moram izlazit iz auta. To uopšte nije u redu“.
„Morali smo da damo svi lične karte i vozačku i saobraćajnu, ne samo vozač nego svi, svi koji smo u autu. Upisali su nas tamo u kompjuter i tako da smo se upisivali i ovdje, tamo na punktu i na ulazu“.
A i Brodarevci, stanovnici varošice pored puta primijećuju neobičaj informatički napredak:
„Ubacili su kompjutere i to sad zadržavaju, upisuju, da ne upisuju ne bi bilo toga“.
RSE: To kompjuteri pa ide sporo.
MJEŠTANIN: Pa, jeste. Kompjuteri, oni ne znaju da rade na kompjutere. Tri sata da ubace podatke. Ja sam se isto vratio. Nisam mogao da prođem i vratio sam se. Gužva bila, ne mogu da čekam toliko. Treba mi i ozdo. Posle opet da čekam i ozdo i odande. Treba da provedeš cio dan da odeš do u Bijelo Polje. Mog’o si otići do Makedonije i vratit se za to vrijeme.
RSE: Kad nauče na kompjutere biće sve u redu.
MJEŠTANIN: ’Oće. Biće O.K.
