Narod bi rakao „tuži, za srce ujeda“. A Milica Milošević iz Kolašina, jedna od najpoznatijih crnogorskih tužbalica, kazala bi da joj se to tuga zbog nečije smrti pretače upravo iz srca u stihove koje pamti sa više desetina sahrana na kojima je upravo u tom posebnom narodnom običaju opraštanja sa upokojenim ona dala poseban ton:
„Smrt je krvnica ljudska. To je nešto od čega čovjek ne može da pobježe. Kada odem nekome na žalbu ja sam tu i mene to samo nadolazi“.
Smrt od groma, jednog od najboljih ljudi kojeg je poznavala i koji je bio komšija i prijatelj, Milica opisuje:
„Đe te gađa, zla strijela, s Gradišta je polećela. Sprema sebe, žrtve nađe, dva zelena, bora gađe“.
Mijat Mijatović, jedan od najstarijih i najuglednijih Kolašinaca o Milicinom djelu kaže:
„To se usadi u čovjeku od malena u dušu. Duša je velika rabota kod čovjeka. Duša boli, duša je zdrava, duša je bolesna, duša je rasplinuta... Uspjela je da se umiješa u dobre ljude i dobre stihove. Živi sa mrtvim“.
RSE: Gdje ste školu za tužbalice završili?
MILOŠEVIĆ: E, da vi kažem. Škole ti nemam bez četiri razreda, a prije no što sam školu završila sve sam ovce čuvala. I kroz neku goru, gore u Lipovo, to se nešto kod mene probudilo.
RSE: Kada znate za nekog, a da je znao i grešan biti?
MILOŠEVIĆ: Ja tu i ne idem, isreno vi reći. A da ga ja kitim, da neko iz mase reče „E, čuješ, kako laže“. Ja ljude ne dijelim. Bio mali, bio veliki, a velikoga je lako žaliti. Jedna zemlja i nama i onijem velikim najvišim i nama najmanjijem. Mali su ljudski životi.
MIJATOVIĆ: Umire čovjek pa kaže - 'osta mi konj nepotkovan..'.
MILOŠEVIĆ: „...Znaš li Mika, ljudski sine, ljudsko vine, domaćine...“ .
Milica Milošević nije poznata samo u Crnoj Gori. Učestvovala je na književnim smotrama, a na grobu poznatog slikara Marsela Dišana u Ruanu kraj Pariza na inicijativu beogradskih umjetnika kazivala je svoju tužbalicu:
„Da me neko nekad u životu pit’o hoću li to doživjeti - nijesam mogla ni sanjati. Sjećam se da sam neđe rekla „Izvi iskru iz kamena il’ od sunca s vedra neba, da bi svijetu dokazala da umjetnost cijenit treba“.
RSE: Jeste li znali djelo Marsela Dišana?
MILOŠEVIĆ: Samo su mi ukratko ispričali da je on bio umjetnik, da je bio slikar. „...Ne dade ti zla sudbina, no ugrabi ljudskog sina...“.
RSE: Vama stih za stihom sam dolazi?
MILOŠEVIĆ: Sam. Ja tu nemam šta da razmišljam.
„Smrt je krvnica ljudska. To je nešto od čega čovjek ne može da pobježe. Kada odem nekome na žalbu ja sam tu i mene to samo nadolazi“.
Smrt od groma, jednog od najboljih ljudi kojeg je poznavala i koji je bio komšija i prijatelj, Milica opisuje:
„Đe te gađa, zla strijela, s Gradišta je polećela. Sprema sebe, žrtve nađe, dva zelena, bora gađe“.
Mijat Mijatović, jedan od najstarijih i najuglednijih Kolašinaca o Milicinom djelu kaže:
„To se usadi u čovjeku od malena u dušu. Duša je velika rabota kod čovjeka. Duša boli, duša je zdrava, duša je bolesna, duša je rasplinuta... Uspjela je da se umiješa u dobre ljude i dobre stihove. Živi sa mrtvim“.
RSE: Gdje ste školu za tužbalice završili?
MILOŠEVIĆ: E, da vi kažem. Škole ti nemam bez četiri razreda, a prije no što sam školu završila sve sam ovce čuvala. I kroz neku goru, gore u Lipovo, to se nešto kod mene probudilo.
RSE: Kada znate za nekog, a da je znao i grešan biti?
MILOŠEVIĆ: Ja tu i ne idem, isreno vi reći. A da ga ja kitim, da neko iz mase reče „E, čuješ, kako laže“. Ja ljude ne dijelim. Bio mali, bio veliki, a velikoga je lako žaliti. Jedna zemlja i nama i onijem velikim najvišim i nama najmanjijem. Mali su ljudski životi.
MIJATOVIĆ: Umire čovjek pa kaže - 'osta mi konj nepotkovan..'.
MILOŠEVIĆ: „...Znaš li Mika, ljudski sine, ljudsko vine, domaćine...“ .
Milica Milošević nije poznata samo u Crnoj Gori. Učestvovala je na književnim smotrama, a na grobu poznatog slikara Marsela Dišana u Ruanu kraj Pariza na inicijativu beogradskih umjetnika kazivala je svoju tužbalicu:
„Da me neko nekad u životu pit’o hoću li to doživjeti - nijesam mogla ni sanjati. Sjećam se da sam neđe rekla „Izvi iskru iz kamena il’ od sunca s vedra neba, da bi svijetu dokazala da umjetnost cijenit treba“.
RSE: Jeste li znali djelo Marsela Dišana?
MILOŠEVIĆ: Samo su mi ukratko ispričali da je on bio umjetnik, da je bio slikar. „...Ne dade ti zla sudbina, no ugrabi ljudskog sina...“.
RSE: Vama stih za stihom sam dolazi?
MILOŠEVIĆ: Sam. Ja tu nemam šta da razmišljam.
