Priprema, organizacija i sprovođenje majskog referenduma bili su centralni događaj - ne samo ove 2006 - nego čitave jedne epohe. Nakon 88 godina, Crna Gora je 2006. ponovo postala nezavisna, međunarodno priznata država. Ruski tajkuni, siva ekonomija, korupcionaške afere, sudbine političkih lidera – sve je to ostalo u sjenci priče o crnogorskoj nezavisnosti.
Crnogorsko referendumsko DA pobijedilo je uprkos svemu – protivljenju iz Beograda, najavljenom opozicionom bojkotu, čak uprkos nametnutom evropskom modelu 55 naprema 45. U noći 21. maja dovoljna većina crnogorskih građana izglasala je nezavisnost Crne Gore i osudila Srbiju na nezavisnost. Nikada manje ljudi nije odlučilo o većoj teritoriji – za crnogorski san o vlastitoj veličini i važnosti nije bilo većeg priznanja.
I nikada - makar ne na Balkanu - za jednu državnu nezavisnost nije glasalo toliko različitih ljudi, naroda i različitih vjera. Ličilo je da, te noći 21. maja, prisustvujemo činu rađanja nove Crne Gore.
Samo, na septembarskim izborma sve je podsjećalo na stara vremena: bila je to izborna utakmica u kojoj po pravilu apsolutno pobjeđuje Milo Đukanović i njegov DPS.
Jesenja ostavka Predraga Bulatovića bila je samo očekivani kraj jednog uzaludnog puta: Bulatović je svojevremeno promijenio starog lidera Momira Bulatovića ali nije promijenio strategiju vezivanja za Beograd. To što je, kao rođeni Crnogarac, nakon referenduma nudio ostavku zbog crnogoske nezavisnosti samo pokazuje na kakvoj je stramputici bila njegova partija i on lično.
Prva izborna pobjeda u nezavisnoj Crnoj Gori ipak je porodila jedno veliko iznenađenje: odlazak lidera pobjednika. Prvo je, pravdajući se umorom, iz politike naprečas otišao Milo Đukanović - čovjek za čije ime i djelo su bili vezani svi crnogorski preokreti, usponi i padovi, tokom posljednje dvije decenije. Potom je, koji dan kasnije, otišao i Svetozar Marović iako su ga mnogi vidjeli kao Đukanoviževog nasljednika. Ispostavilo se da je nekako, preko noči, Đukanović ubijedio i samog Marovića da je umoran.
Nakon objašnjenja i poslije mnogih analiza, brzopotezni odlazak dvojice neprikosnovenih lidera – u času kada su bili na vrhuncu moći i slave - ostao je enigma: da li su Đukanović i Marović definitivno napustili politiku ili su samo otišli da bi se vratili kada budu htjeli?
Kako god, promjene su bile korjenite: Crna Gora je u jednoj godini proiomijenila i državni okvir i državne lidere.
Mnogi su ovdje pohitali sa tvrdnjama kako će odlazak harizmatičnih lidera i svojevrsnih crnogorskih gospodara otvoriti mogućnost da ojačaju crnogorske državne institucije i da na kraju ojača crnogorsko društveno biće. Pričao se kako će sve biti novo u novoj državi.
Brzo su se, međutim, ti snovi razbili o hridine zbilje: vlast i opotzicija nastavili su besplodne rasprave o ustavu, ponovljena su sporenja o jeziku, crkvi i svemu i svačemu; obnovljene su stare i pokrenute nove ekonomske afere... Čak su ponovo odjeknuli i hici iz mraka: napadom na pjesnika Brkovića i ubistvom njegovog pratioca Vojičića – i naročito policijskom tišinom nakon svega - Crna Gora je podsjetila na ono mračno vrijeme sa početka devedesetih kada se prijetilo, batinalo ili ginulo zbog drugačije riječi i misli...
Tako je Crna Gora u jednoj godini pokazala sva svoja lica: i ono lijepo referndumsko i ono zlo, klanovsko i mafijaško. Crna Gora je promijenila državni status, svoja obilejžja - promijenila je svoju dlaku i napravila veliki korak prema budućnosti. Ali Crna Gora još uvijek nije promijenila svoju suštinu, nije promijenila svoju ćud.
Zato se, posljednjih dana referendumske godine, mora postaviti staro pitanje: hoće li sloboda umjesti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj? Prevedeno na ovdašnji jezik pitanje glasi: hoće li crnogorski građani - kada imjau svoju državu i kada nema pravdanja od opasnosti Beograda ili velikih sila - umjeti da sami osvoje svoju slobodu ili će opet trčati za novim, svojim ili tuđim gospodarima? To je stvarni izazov i ove ali i godina koje su pred Crnom Gorom.
Crnogorsko referendumsko DA pobijedilo je uprkos svemu – protivljenju iz Beograda, najavljenom opozicionom bojkotu, čak uprkos nametnutom evropskom modelu 55 naprema 45. U noći 21. maja dovoljna većina crnogorskih građana izglasala je nezavisnost Crne Gore i osudila Srbiju na nezavisnost. Nikada manje ljudi nije odlučilo o većoj teritoriji – za crnogorski san o vlastitoj veličini i važnosti nije bilo većeg priznanja.
I nikada - makar ne na Balkanu - za jednu državnu nezavisnost nije glasalo toliko različitih ljudi, naroda i različitih vjera. Ličilo je da, te noći 21. maja, prisustvujemo činu rađanja nove Crne Gore.
Samo, na septembarskim izborma sve je podsjećalo na stara vremena: bila je to izborna utakmica u kojoj po pravilu apsolutno pobjeđuje Milo Đukanović i njegov DPS.
Jesenja ostavka Predraga Bulatovića bila je samo očekivani kraj jednog uzaludnog puta: Bulatović je svojevremeno promijenio starog lidera Momira Bulatovića ali nije promijenio strategiju vezivanja za Beograd. To što je, kao rođeni Crnogarac, nakon referenduma nudio ostavku zbog crnogoske nezavisnosti samo pokazuje na kakvoj je stramputici bila njegova partija i on lično.
Prva izborna pobjeda u nezavisnoj Crnoj Gori ipak je porodila jedno veliko iznenađenje: odlazak lidera pobjednika. Prvo je, pravdajući se umorom, iz politike naprečas otišao Milo Đukanović - čovjek za čije ime i djelo su bili vezani svi crnogorski preokreti, usponi i padovi, tokom posljednje dvije decenije. Potom je, koji dan kasnije, otišao i Svetozar Marović iako su ga mnogi vidjeli kao Đukanoviževog nasljednika. Ispostavilo se da je nekako, preko noči, Đukanović ubijedio i samog Marovića da je umoran.
Nakon objašnjenja i poslije mnogih analiza, brzopotezni odlazak dvojice neprikosnovenih lidera – u času kada su bili na vrhuncu moći i slave - ostao je enigma: da li su Đukanović i Marović definitivno napustili politiku ili su samo otišli da bi se vratili kada budu htjeli?
Kako god, promjene su bile korjenite: Crna Gora je u jednoj godini proiomijenila i državni okvir i državne lidere.
Mnogi su ovdje pohitali sa tvrdnjama kako će odlazak harizmatičnih lidera i svojevrsnih crnogorskih gospodara otvoriti mogućnost da ojačaju crnogorske državne institucije i da na kraju ojača crnogorsko društveno biće. Pričao se kako će sve biti novo u novoj državi.
Brzo su se, međutim, ti snovi razbili o hridine zbilje: vlast i opotzicija nastavili su besplodne rasprave o ustavu, ponovljena su sporenja o jeziku, crkvi i svemu i svačemu; obnovljene su stare i pokrenute nove ekonomske afere... Čak su ponovo odjeknuli i hici iz mraka: napadom na pjesnika Brkovića i ubistvom njegovog pratioca Vojičića – i naročito policijskom tišinom nakon svega - Crna Gora je podsjetila na ono mračno vrijeme sa početka devedesetih kada se prijetilo, batinalo ili ginulo zbog drugačije riječi i misli...
Tako je Crna Gora u jednoj godini pokazala sva svoja lica: i ono lijepo referndumsko i ono zlo, klanovsko i mafijaško. Crna Gora je promijenila državni status, svoja obilejžja - promijenila je svoju dlaku i napravila veliki korak prema budućnosti. Ali Crna Gora još uvijek nije promijenila svoju suštinu, nije promijenila svoju ćud.
Zato se, posljednjih dana referendumske godine, mora postaviti staro pitanje: hoće li sloboda umjesti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj? Prevedeno na ovdašnji jezik pitanje glasi: hoće li crnogorski građani - kada imjau svoju državu i kada nema pravdanja od opasnosti Beograda ili velikih sila - umjeti da sami osvoje svoju slobodu ili će opet trčati za novim, svojim ili tuđim gospodarima? To je stvarni izazov i ove ali i godina koje su pred Crnom Gorom.
