Božo Čorić, Gradska uprava Mostara:
«Nemamo ni mi pravih razloga, iz kojih je to razloga. Zvanične informacije od direktora nemamo, mada je tražena informacija, ali do danas nikada nije dostavljena.»
Ova galerija sadržavala je 63 slike visoke umjetničke vrijednosti koje je je Ksenija Neimarević, u spomen na oca Savu, krajem osamdesetih darovala Mostaru zahtijevajući tek da postavka bude smještena u starom dijelu grada, gdje je provela djetinjstvo. Slike su u međuvremenu izmještene u Dom omladine, a iz tog objekta u ratu prebačene i širokobriješki franjevački samostan. Na insistiranje Ksenije i predsjednika Srpskog građanskog vijeća Mostar, navodno i diplomatskim putem, krajem devedestih slike su ponovno vraćene gradu i ponovno deponirane u Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača. Ratko Pejanović, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, dodaje:
«Slike su napokon vraćene u grad, ali su vraćene s manjkom. Falilo je 13 slika, da bi se na kraju izgleda ispostavilo da su svega 4 u nedostatku. To je izuzetno vrijedan fundus slika. Procijenjen je u onom momentu, kad je došao u Mostar polovinom osamdesetih godina, na milion i 200 i nešto hiljada maraka, jer je tu jako mnogo ranije priznatih slkikara sa prostora bivše Jugoslavije, kao što je Peđa Milosavljević itd.»
Ponovno na insistiranje porodice 2003. godine stari ugovor je reaktiviran, da bi postavka konačno svečano bila otvorena tri godine kasnije na godišnjicu obnove Starog mosta - i samo dan kasnije zaključana, na što je oštro reagirao i predsjednik Srpskog građanskog vijeća Ratko Pejanović:
«Ja postavljam sad pitanje: je li to jedan putokaz Srbima gdje treba da im bude postavljena kultura? Ovo je preoštra izjava, ali ja stojim iza nje.»
Iako ponašanje direktora Muzeja Zlatka Zvonića nikada nije zvanično obrazloženo, mediji su špekulirali da je direktoru navodno zaprijećeno i smrću zbog srpskih slika u starom gradu. Dok su u MUP-u demantirali postojanje bilo kakve prijave, navode o moćnicima iz starog Mostara oštro su osudili i sami korisnici prostora u ovom dijelu grada, među kojima je i Udrženje skakača u vodu Mostar, čiji predsjednik Samir Drljević za naš radio podvlači:
«U nas u klubu imamo nekoliko akademskih slikara, glumaca, umjetnika, i bar bi oni trebali znate šta je umjetnost, šta su slike, šta je vrijednost, pa tako i mi sa njima, je li. A to što se tiče nacionalizma, ovdje koliko ja znam ima ljudi koji rade i žive - i Srba i Hrvata i koji imaju dućane i nemaju nikakve probleme, s tim što nisu ustaše i nisu četnici sa kojima smo imali problema evo od devedesete.»
Da je Galerija Neimarević zaista politički problem, ali ne zbog tzv. srpskih slika, potvrdio nam je sasvim slučajno direktor Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača rekavši da još uvijek nije vrijeme da ova institucija, koja se inače nalazi u većinski hrvatskom dijelu Mostara, pređe linju razgraničenja, što nije želio izjaviti i pred mikrofonom. Naime, galerijski prostor Savo Neimarević nije dat Gradskom muzeju, kako se o isprva mislilo, nego Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača kao navodnom vlasniku fundusa Neimarević. Ovu odluku Gradsko vijeće nije nikada raspravilo, što je, čini se, naljutilo neke bošnjačke vijećnike bliske aktualnom direktoru Muzeja, koji je cijelu stvar presudio zaključavši prostor. Vijećnik opozicionog SDP-a u Gradskom vijeću Zoran Perić zaključuje:
«Očigledno da su tu neka prepucavanja aktuelnog vodećeg dvojca HDZ-a i SDA na račun jedne galerije, na račun slika, radi neke kulturne vrijednosti. Nažalost, evo i na takvim stvarima u gradu Mostaru se sve lomi. Možemo onda pretpostaviti zbog čega imamo u gradu i gospodina Vinteštajna, imamo visokog predstavnika. Možda i gospodin Vinteštajn poduzme određene korake, pa da bude moderator i supervizor i u ovome pitanju. Žalosno je, ali tako je.»
U Mostaru kakvog je zamislio Pedi Ešdaun nametnuvši statut 2003. godine institucije kulture trebale su biti u potpunosti ujedinjene i bez nacionalnih prefiksa. Da se to desilo, bilo bi vjerovatno nevažno ko će gospodariti prostorom galerije, kao što je danas potpuno irelevantno da se u gradu koji baštini UNESCO-ovo priznanje djela visoke umjetničke vrijednosti i dalje nalaze deponovana u neuslovnim podrumima.
«Nemamo ni mi pravih razloga, iz kojih je to razloga. Zvanične informacije od direktora nemamo, mada je tražena informacija, ali do danas nikada nije dostavljena.»
Ova galerija sadržavala je 63 slike visoke umjetničke vrijednosti koje je je Ksenija Neimarević, u spomen na oca Savu, krajem osamdesetih darovala Mostaru zahtijevajući tek da postavka bude smještena u starom dijelu grada, gdje je provela djetinjstvo. Slike su u međuvremenu izmještene u Dom omladine, a iz tog objekta u ratu prebačene i širokobriješki franjevački samostan. Na insistiranje Ksenije i predsjednika Srpskog građanskog vijeća Mostar, navodno i diplomatskim putem, krajem devedestih slike su ponovno vraćene gradu i ponovno deponirane u Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača. Ratko Pejanović, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, dodaje:
«Slike su napokon vraćene u grad, ali su vraćene s manjkom. Falilo je 13 slika, da bi se na kraju izgleda ispostavilo da su svega 4 u nedostatku. To je izuzetno vrijedan fundus slika. Procijenjen je u onom momentu, kad je došao u Mostar polovinom osamdesetih godina, na milion i 200 i nešto hiljada maraka, jer je tu jako mnogo ranije priznatih slkikara sa prostora bivše Jugoslavije, kao što je Peđa Milosavljević itd.»
Ponovno na insistiranje porodice 2003. godine stari ugovor je reaktiviran, da bi postavka konačno svečano bila otvorena tri godine kasnije na godišnjicu obnove Starog mosta - i samo dan kasnije zaključana, na što je oštro reagirao i predsjednik Srpskog građanskog vijeća Ratko Pejanović:
«Ja postavljam sad pitanje: je li to jedan putokaz Srbima gdje treba da im bude postavljena kultura? Ovo je preoštra izjava, ali ja stojim iza nje.»
Iako ponašanje direktora Muzeja Zlatka Zvonića nikada nije zvanično obrazloženo, mediji su špekulirali da je direktoru navodno zaprijećeno i smrću zbog srpskih slika u starom gradu. Dok su u MUP-u demantirali postojanje bilo kakve prijave, navode o moćnicima iz starog Mostara oštro su osudili i sami korisnici prostora u ovom dijelu grada, među kojima je i Udrženje skakača u vodu Mostar, čiji predsjednik Samir Drljević za naš radio podvlači:
«U nas u klubu imamo nekoliko akademskih slikara, glumaca, umjetnika, i bar bi oni trebali znate šta je umjetnost, šta su slike, šta je vrijednost, pa tako i mi sa njima, je li. A to što se tiče nacionalizma, ovdje koliko ja znam ima ljudi koji rade i žive - i Srba i Hrvata i koji imaju dućane i nemaju nikakve probleme, s tim što nisu ustaše i nisu četnici sa kojima smo imali problema evo od devedesete.»
Da je Galerija Neimarević zaista politički problem, ali ne zbog tzv. srpskih slika, potvrdio nam je sasvim slučajno direktor Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača rekavši da još uvijek nije vrijeme da ova institucija, koja se inače nalazi u većinski hrvatskom dijelu Mostara, pređe linju razgraničenja, što nije želio izjaviti i pred mikrofonom. Naime, galerijski prostor Savo Neimarević nije dat Gradskom muzeju, kako se o isprva mislilo, nego Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača kao navodnom vlasniku fundusa Neimarević. Ovu odluku Gradsko vijeće nije nikada raspravilo, što je, čini se, naljutilo neke bošnjačke vijećnike bliske aktualnom direktoru Muzeja, koji je cijelu stvar presudio zaključavši prostor. Vijećnik opozicionog SDP-a u Gradskom vijeću Zoran Perić zaključuje:
«Očigledno da su tu neka prepucavanja aktuelnog vodećeg dvojca HDZ-a i SDA na račun jedne galerije, na račun slika, radi neke kulturne vrijednosti. Nažalost, evo i na takvim stvarima u gradu Mostaru se sve lomi. Možemo onda pretpostaviti zbog čega imamo u gradu i gospodina Vinteštajna, imamo visokog predstavnika. Možda i gospodin Vinteštajn poduzme određene korake, pa da bude moderator i supervizor i u ovome pitanju. Žalosno je, ali tako je.»
U Mostaru kakvog je zamislio Pedi Ešdaun nametnuvši statut 2003. godine institucije kulture trebale su biti u potpunosti ujedinjene i bez nacionalnih prefiksa. Da se to desilo, bilo bi vjerovatno nevažno ko će gospodariti prostorom galerije, kao što je danas potpuno irelevantno da se u gradu koji baštini UNESCO-ovo priznanje djela visoke umjetničke vrijednosti i dalje nalaze deponovana u neuslovnim podrumima.
