Sead Bućko Šemović iz bijelopoljskog naselja Rakonje jedan je među više hiljada onih koji imaju dug za struju i jedan od nekoliko desetina njih koji su isključeni sa mreže u posljednjoj akciji ažuriranja naplate. Neinteresuje ga energetski lobi, kaže, nije učestvovao ni u odbrani Tare. Politiku prati tek pomalo, ali je ipak čuo da plaća struju Deripaski, što ga baš čudi jer svoju ne može, nema para. Sada u sobama ima svijeće i dobre komšije koji su mu pozajmili produžni kabal i uključili jednu sijalicu:
„Evo, šta da ti kažem, ne znam ni ja. Bez struje sam. Isključili su mi struju. Imao sam neki dug. Ne mogu da platim. 400 eura i evo, isljučili su me. Dvije, tri noći smo bili pod svijećama. Ovo sam danas uz’o od komšije“.
RSE: Pozajmili malo struje.
ŠEMOVIĆ: A, evo, vidiš i sam. Uz’o sam produžnog kabla od komšije, priključio makar tu sijalicu da mogu da vidim, da jedem. Kad se nema ne mogu ni da ih othranim. To je četvore đece, četiri đaka. Đeca ne mogu da uče, vidite i sami.
RSE: Kaže otac „Uči“, a ti kažeš „Ne mogu, ne vidim“.
DIJETE: Pa, ne mogu da učim pod svijećama, ali odem kod komšije da učim.
ŠEMOVIĆ: Ovo stvarno nije u redu. Primam neko materijalno. To je samo za hranu. Ni ja ni žena niđe ne radimo.
„Kad svaki peti Bijelopoljac, prema zvaničnim podacima, krade struju i kada trojica od one četvorice što plaćaju duguju Elektrodistribuciji moglo se Bućku progledati kroz prste ili makar ga staviti na red za isključenje i to poslije onih koji duguju znatno više od njega“, smatra komšija Senad:
„Koji su imali po dvije, tri ’iljade eura njima nijesu smjeli da isključe struju, a dođu nekome ko prima malo materijalnog obezbjeđenja, nema mnogo novca da bi mogao da preživi, da porodicu izdržava, njemu isključe struju. Ja mislim da je to stvarno jedna tragedija jer čovjek, bolestan čovjek, koji ima četvoro đece, ni on ni žena mu nigdje ne rade, da njemu isključe struju, a mnogima nijesu tu u komšiluku isključili koji su se krili, bježali su od kuće, a došli su ovdje kod njega da njemu isključe struju. Ja ne znam šta da kažem, to je stvarno jedna tragedija. To bi trebalo da se povede mnogo i mnogo računa, ali kome danas da se žališ? Nemaš kome“.
ŠEMOVIĆ: Bio sam jutros dolje u Distribuciji. Ma, nije htio da me primi. Rekao je „Uplati, pa ćemo ti pustit struju“ Naiđu na siromaha čovjeka, kao što kaže komšija, naiđu na njega i jednostavno te i ne pita. Dođu ovi iz obezbijeđenja i miču.
RSE: Jesu li došli da policijom ili sami?
ŠEMOVIĆ: Policija bila. Tu njih četvoro, petoro stalo. Kažu „Ne smiješ progovorit“.
RSE: Imaju li oni pravo to da urade?
ŠEMOVIĆ: To ne znam. Čuo sam da nemaju pravo bez sudskog nekog naloga, što znam ja. Nekako ću ja uspjet ovo da uključim, ali ovo je sramota i za komšiluk i za grad, da kažem i za državu, kako god hoćete.
RSE: Malo ovaj šporet svijetli.
ŠEMOVIĆ: Tu se malo naloži drva. Skuva se nešto i eto tako.
U kući Šemovića koja je ostala bez struje i dnevna soba je ostala bez jednog postera. „Političar je to bio, ali ne bih o politici“, kaže Bućko i priznaje da je poster sam skinuo sa zida:
„Jesam, prije dvije, tri noći. Tačno je da sam imao čovjeka jednog na poster i ovo kako se desilo mak’o sam ga“.
RSE: Ali ostale fleke na ovom dijelu zida.
ŠEMOVIĆ: To je ostalo, ali ipak se ne može viđeti jer nema struje.
„Evo, šta da ti kažem, ne znam ni ja. Bez struje sam. Isključili su mi struju. Imao sam neki dug. Ne mogu da platim. 400 eura i evo, isljučili su me. Dvije, tri noći smo bili pod svijećama. Ovo sam danas uz’o od komšije“.
RSE: Pozajmili malo struje.
ŠEMOVIĆ: A, evo, vidiš i sam. Uz’o sam produžnog kabla od komšije, priključio makar tu sijalicu da mogu da vidim, da jedem. Kad se nema ne mogu ni da ih othranim. To je četvore đece, četiri đaka. Đeca ne mogu da uče, vidite i sami.
RSE: Kaže otac „Uči“, a ti kažeš „Ne mogu, ne vidim“.
DIJETE: Pa, ne mogu da učim pod svijećama, ali odem kod komšije da učim.
ŠEMOVIĆ: Ovo stvarno nije u redu. Primam neko materijalno. To je samo za hranu. Ni ja ni žena niđe ne radimo.
„Kad svaki peti Bijelopoljac, prema zvaničnim podacima, krade struju i kada trojica od one četvorice što plaćaju duguju Elektrodistribuciji moglo se Bućku progledati kroz prste ili makar ga staviti na red za isključenje i to poslije onih koji duguju znatno više od njega“, smatra komšija Senad:
„Koji su imali po dvije, tri ’iljade eura njima nijesu smjeli da isključe struju, a dođu nekome ko prima malo materijalnog obezbjeđenja, nema mnogo novca da bi mogao da preživi, da porodicu izdržava, njemu isključe struju. Ja mislim da je to stvarno jedna tragedija jer čovjek, bolestan čovjek, koji ima četvoro đece, ni on ni žena mu nigdje ne rade, da njemu isključe struju, a mnogima nijesu tu u komšiluku isključili koji su se krili, bježali su od kuće, a došli su ovdje kod njega da njemu isključe struju. Ja ne znam šta da kažem, to je stvarno jedna tragedija. To bi trebalo da se povede mnogo i mnogo računa, ali kome danas da se žališ? Nemaš kome“.
ŠEMOVIĆ: Bio sam jutros dolje u Distribuciji. Ma, nije htio da me primi. Rekao je „Uplati, pa ćemo ti pustit struju“ Naiđu na siromaha čovjeka, kao što kaže komšija, naiđu na njega i jednostavno te i ne pita. Dođu ovi iz obezbijeđenja i miču.
RSE: Jesu li došli da policijom ili sami?
ŠEMOVIĆ: Policija bila. Tu njih četvoro, petoro stalo. Kažu „Ne smiješ progovorit“.
RSE: Imaju li oni pravo to da urade?
ŠEMOVIĆ: To ne znam. Čuo sam da nemaju pravo bez sudskog nekog naloga, što znam ja. Nekako ću ja uspjet ovo da uključim, ali ovo je sramota i za komšiluk i za grad, da kažem i za državu, kako god hoćete.
RSE: Malo ovaj šporet svijetli.
ŠEMOVIĆ: Tu se malo naloži drva. Skuva se nešto i eto tako.
U kući Šemovića koja je ostala bez struje i dnevna soba je ostala bez jednog postera. „Političar je to bio, ali ne bih o politici“, kaže Bućko i priznaje da je poster sam skinuo sa zida:
„Jesam, prije dvije, tri noći. Tačno je da sam imao čovjeka jednog na poster i ovo kako se desilo mak’o sam ga“.
RSE: Ali ostale fleke na ovom dijelu zida.
ŠEMOVIĆ: To je ostalo, ali ipak se ne može viđeti jer nema struje.
