Na primjeru dva udruženja građana - Demokratske inicijative sarajevskih Srba i Udruženja povratnika u Banjaluku – kao na dlanu se vide sve bosanskohercegovačke nelogičnosti, podjele i obespravljenost onih koji u sredinama u kojima žive ne pripadaju narodu što čini većinu, te kako na papiru izgleda sve lijepo i pozitivno, a u stvarnom životu tegobno i mučno.
Udruženje građana Demokratska inicijative sarajevskih Srba obilježilo je ovih dana 10 godina postojanja. Riječ je o ljudima koji su nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u takozvanim reintegrisanim dijelovima Sarajeva ostali da žive. Izvršni direktor udruženja Jovo Janjić o problemima s kojima se suočavaju kaže:
JANJIĆ: S nekim segmentima našeg rada jesmo zadovoljni, s nekim nismo. Zadovoljni smo što smo živi i zdravi, preživjeli smo evo 10 godina u svojim domovima, međutim nismo zadovoljni što povratak nismo učinili održivim. Mnogima smo pomogli da povrate imovinu, da poprave imovinu, dokazali smo da možemo skupa živjeti i tako dalje. Međutim, nažalost, mnogi nisu mogli da ostanu odnosno opstanu na ovim prostorima iako su povratili imovinu. Dešava se jedna neželjena tendencija da ljudi prodaju imovinu i trajno napuštaju svoj rodni grad i ove prostore.
RSE: Šta je najveći problem?
JANJIĆ: Najveći problem je ekonomske prirode i ostale diskriminacije koje se čine prema povratnicima, kao i prema onima koji nisu nigdje ni išli. Stalno govorimo o povratnicima, međutim iste probleme imaju koji su ostali. Prije svega nema posla. Od onog famoznog člana o povratku na posao ništa nema. Privatizacija je obavljena mimo tih ljudi. Oni u tome nisu učestvovali, niti su o tome imali pojma. To je išlo mimo njih i oni su jednostavno ostali bez radnih mjesta i bez mogućnosti povratka na posao.
RSE: Sad praktično nemaju ni gdje da upitaju mogu li se vratiti na posao.
JANJIĆ: Da, nemaju se više kome ni obratiti. Postojao je rok za prijavu povratka na radno mjesto. Mnogi su taj rok ispoštovali, ali nisu dobili čak ni povratnu informaciju. Ti rokovi su već odavno prošli i ništa od toga nema. Zakon o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda se ne primjenjuje, niti drugi zakoni. Borački zakoni su diskriminirajući za povratnike, prednost pri zapošljavanju i bilo kakve druge povlastice imaju pripadnici Armije BiH.
RSE: Da li vi raspolažete nekim podatkom koliko danas Srba živi u Sarajevu?
JANJIĆ: To nas najčešće pitanju, međutim veliki je problem to tačno utvrditi. Možemo samo reći da je manje od onog najmanjeg broja koji navode zvanični organi vlasti. Mislim da nema ni 30 hiljada. A u ovim reintegrisanim dijelovima nema ni 10 hiljada. A bilo ih je preko 100 hiljada.
RSE: Inače, statistički podaci o povratku su jedno, a stvarni život je drugo.
JANJIĆ: Mi smo djelimično izvršili neku anketu idući od kuće do kuće, od stana do stana da bi tačno utvrdili broj ljudi, kao i njihovo ekonomsko i socijalno stanje i možda neke potrebe da ljudi sami krenu sa nekim svojim vlastitim biznisima i tako dalje. Rezultat je bio razočaravajući. Na primjer, u opštini Vogošća, gdje je prije rata bilo 8.000, sada ima 500. A zaista smo išli od kuće do kuće, od stana do stana. Statistički podaci se vjerovatno prave na osnovu povratka imovine. Činjenica je da je tu postignut dosta visok procent. Međutim, to su samo papiri. Bitno je, međutim, koliko ljudi zaista živi u toj svojoj povraćenoj imovini, koliko se zaista vratilo. Takvih ima jako malo, mnogo manje nego što to pokazuju statistički podaci.
RSE: Ipak se vrlo često tvrdi da je najbolji povratak u Bosni i Hercegovini u Sarajevo.
JANJIĆ: To je notorna laž. Sigurno da u Republici Srpskoj ima mjesta gdje je povratak veći, kao što su recimo Kozarac, Janja, Kozluk i tako dalje. Tamo se vratio mnogo veći procent nego što se vratio u Sarajevo.
RSE: Pratite li oblast javne uprave? Koliko je tu Srba zaposleno? Tu mislim i na javna kantonalna preduzeća.
JANJIĆ: Mada je ustavni sud oborio Federalni zakon o lokalnoj upravi, gdje je bio famozni član dva, gde je rečeno da se Zakon o konstitutivnosti naroda ne može primijeniti na one opštine koje su podijeljene, koje imaju svoje dijelove u Republici Srpskoj, kao što je opština Ilidža i tako dalje, većina sarajevskih opština je baš takva. To je bila jedna neviđena diskriminacija. Tako da imamo opština gdje nema nijednog zaposlenog. Recimo u opštini Hadžići. Bilo zaposlenog, bilo u organima opštine, u vijeću ili bilo gdje. U Vogošći je slična situacija. U Ilijašu je slična situacija. Nešto malo povoljnija situacija je u opštini Iližda gdje ima možda desetak zaposlenih, i to onih koji su se tu zatekli u vrijeme reintegracije prije 10 godina. U međuvremenu se niko nigdje nije vratio, niti zaposlio. A u mjesnim zajednicama i tako dalje, najnižoj lokalnoj vlasti je katastrofa, nema nikoga ni u odborima, osnovnim jedinicama vlasti i tako dalje.
RSE: Ustani sud je, znači, već donio odluku da taj član zakona vezan za podijeljene opštine više ne važi.
JANJIĆ: Jeste. Na inicijativu našeg udruženja. Inicijativu je pokrenuo gospodin Šahbaz Džihanović. I eto, neki dan smo pročitali da je Ustavni sud poništio taj zakon o lokalnoj upravi u FBiH. To je sasvim logično jer on je bio zaista diskriminirajući i potpuno u suprotnosti sa Zakonom o konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda. Jer, to je bio glavni razlog za načelnike ovih opština da ne zaposle nikoga, kao taj zakon je za njih bio prepreka.
RSE: Koliko shvatam iz vašeg dosadašnjeg rada, između ostalog želite da Sarajevo zaista bude multietnički grad.
Mi smo uvijek govorili da bi Sarajevo kao glavni grad trebalo da bude primjer, uzor za čitavu Bosnu i Hercegovinu, prije sveg u smislu multietničnosti, zapošljavanja, ljudskih prava i tako dalje. Čak smo i predlagali i podržavali inicijative da bude nešto kao distrikt. Mislim da bi to bilo mnogo bolje rješenje od ovog sada.
RSE: U vašu organizaciju dolaze ljudi s brojnim problemima, traže savjet, pomoć i tako dalje. Koliko su tu problemi različiti od onog kad ste počeli raditi pa do danas? Je li se promijenila vrsta problema?
JANJIĆ: Problemi su skoro identični. U početku smo imali najviše problema oko povratka imovine i tako dalje, a sad se više radi o zaštiti tih nekih ljudskih prava, problemu penzija, posla, plaćanja dadžbina, režijskih troškova i tako dalje.
RSE: Što se bezbjednosti tiče?
JANJIĆ: Bezbjednost je solidna, mada imamo pojedinačne neželjene situacije, pogotovo na ovim rubnim dijelovima grada i tako dalje. I dalje imamo tendenciju uzurpiranja imovine, šuma, krađu stoke i tako dalje. Mi koji smo odlučili da ostanemo smo se već navikli na tako nešto, pokušaćemo sve da bi se to promijenilo. Neke stvari idu nabolje, ali neke se nisu pomakle sa mrtve tačke.
* * * * *
Povratnici u grad Banjaluku održivi povratak su shvatili kao borbu za spašavanje života, pa makar to bila proizvodnja približnija seoskim područjima. Predsjednik Udruženja građana povratnika u Banjaluku Kemal Gunić potvrđuje da je upravo takva njihova posljednja donacija:
GUNIĆ: Počeli smo s jednom donacijom, dobili smo 10 plastenika i dobili smo jednu jako dobru i kvalitetnu sušaru. Tu imamo šanse da zaposlimo jedan broj ljudi. A evo sada radimo jedan novi projekat – mobilni servis. Ako uspijemo dobiti sredstva od Konferencije islamskih odnosno arapskih zemalja, onda bi mogli daleko više zaposliti i limara i bravara i tokara i vodoinstalatera i molera i svih ovih zanatlija, jer Banjaluka je poznata po tome da nije poljoprivredna, već je bila industrijska. I mi stvarno u Banjaluci imamo među povratnicima dosta kvalifikovanih i visokokvalifikovanih majstora, tako da bi mogli sa tim servisom zaposliti veći broj.
RSE: Što se tiče onih prijeratnih radnih mjesta ili sadašnjeg zapošljavanja u organima radne uprave, kakva je tu situacija?
GUNIĆ: Katastrofalna. Kad uzmete da se u opštini koja broji 450 radnika, na prste može nabrojiti koliko ima zaposlenih Bošnjaka ili Hrvata, mislim da je to dovoljno za ilustraciju. Tih radnih mjesta nema, a zna se da slabo radi i industrija. Ja nemam saznanja da u nekim bivšim društvenim ili državnim preduzećima radi ijedan povratnik u Banjaluku.
RSE: Elektroprivreda, Telekom…
GUNIĆ: Ma ništa. U Pošti radi jedan povratnik. I to, vjerovatno, da su imali čovjeka za to mjesto, možda ni on ne bi bio primljen.
RSE: A škole, nastavnici u školama?
GUNIĆ: I tu je katastrofa. Imamo priličan broj djece u osnovnim školama, imamo 210 đaka, ali je jako mali broj profesora i nastavnika bošnjačke ili hrvatske nacionalnosti. Javljaju se ljudi na konkurs, ali ne prolaze. Uspjeli smo preko OSCE-a zaposliti dvije nastavnice.
RSE: Tako da je taj samoodrživi ili održivi povratak izgledao ispao neka fraza jer su se vlasti sjetile da nakon povratka treba ljude i održati na mjestima povratka.
GUNIĆ: To je bilo zaboravljeno. Vjerovatno je to i bio cilj – evo vama kuće, ali ne možete živjeti od zidova. Naši ljudi da nisu zanatlije, pa da ne rade preko ljeta kao moleri, limari, keramičari i tako dalje, ne znam od čega bi oni mogli uopšte preživjeti. Srećan je onaj koji ima neku rodbinu u inostranstvu pa mu pošalju. Da nije toga, mislim da bi u Banjaluci bila katastrofa za naše ljude.
RSE: Imate li procjene koliko se ljudi vratilo?
GUNIĆ: U našoj bazi podataka je 12.276 povratnika, s tim da su nam se prijavili i oni koji su ostali ovdje u Banjaluci, ali i oni koje nazivamo floterima. I njih smo uvrstili u tu cifru da ne bi bili zapostavljeni kad dobijemo neke pakete i tako dalje. Ostali su u inostranstvu i jedan neznatan broj u Federaciji BiH. U Federaciji BiH su ostali oni sa visokom stručnom spremom, doktori, nastavnici, profesori, pravnici, ljudi koji su tamo sebi našli posao. Ali i njih je mali broj, većina je u inostranstvu. Recimo samo u Švedskoj imamo 12.500 Bošnjaka iz Banjaluke.
RSE: Da, skoro koliko ih je i u Banjaluci.
GUNIĆ: Da. U Danskoj je 4.800, u Norveškoj 1.900, iz Amerike puno ne dolaze pa ni ne znamo koliko ih je tamo, i tako dalje.
RSE: Ali uglavnom preko ljeta ljudi dođu.
GUNIĆ: Svake godine preko ljeta dolazi najmanje 4.000-5.000 naših ljudi iz inostranstva na godišnji odmor.
RSE: Koji je postotak povratnika u poređenju sa brojem Bošnjaka koji su prije rata živjeli u Banjaluci?
GUNIĆ: Negdje šest posto.
RSE: Vama dolaze ljudi sa različitim problemima. Ima li još uvijek onih teških slučajeva da nije vraćena imovina?
GUNIĆ: Ima. Četiri posto od ukupno vraćene imovine je još uvijek na sudu, po raznim osnovama. Evo već dvije-tri godine žena ide po sudovima, advokati joj uzimaju hiljade maraka. Evo jednom Hrvatu je sud donio odluku u njegovu korist, ali ministarstvo još uvijek odugovlači da mu da papir da može otkupiti stan. Ja bih najsretniji bio kad bi predsjednik suda naložio da se ti slučajevi riješe, da se i tu više jednom zna gdje smo i šta smo.
GUNIĆ: Koji su drugi problemi zbog kojih dolaze? Vjerovatno ovaj održivi povratak.
RSE: Najveći je problem što si ljudi ne mogu obezbijediti osnovnu životnu egzistenciju. Nema posla, to je najgore. Onda ti socijalni problemi, toga ima more. I onda se mi borimo i gledamo šta ćemo i kako ćemo, na koji način da im pomognemo. Stalno se povećava broj ljudi koji dolaze na ishranu Merhameta. Najveći je, dakle, problem što skoro niko ne radi. Ima dosta ljudi koji nam predlažu da kolektivno iselimo iz Banjaluke jer se vidi da ove vlasti uopšte ne vode brigu o povratnicima. Ima i takvih prijedloga podosta.
RSE: Neriješen je i radno-pravni status.
GUNIĆ: Neriješeno je sve.
RSE: Nema one otpremnine koju su obećali.
GUNIĆ: Ma nema ništa. Nigdje nisu predvidjeli ni te radnike koji su dobili otkaz 1992. godine. Telekom je postojao i tada. Međutim, nije ni na vidiku da će oni imati neka prava. Ima puno tih stvari. I ove firme i ova privatizacija, i kad nađemo nekoga ko bi ušao s vana da otkupi neku firmu, on nema prolaza jer je sve to unaprijed pripremljeno i firma je otkupljena. Tako da nemamo ni tu nikakve šanse.
RSE: Nije onda ni vama u Udruženju lako raditi s takvim problemima.
GUNIĆ: Nekada kažem da je lakše kanale kopati nego se boriti za narod. Nema više pomoći od ovih stranih zemalja, to se smanjuje, kao i rekonstrukcija i tako dalje. Povratnici su svega 36 paketa dobili za sanaciju kuća od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica ovdje u Banjaluci. Svega 36 paketa! A Bošnjaci i Hrvati su podnijeli 15.570 i nešto zahtjeva za povrat imovine, što stanova, što kuća, a većina ih je devastirana.
RSE: Mi smo, iz našeg programa, pomagali jednoj Banjalučanki, Šefiki Alić, koja je živjela, čini mi se, u Danskoj, da se vrati u svoj dom. Vršili smo pritisak na ministarstvo da izvrši deložaciju korisnika njenog stana, što je i učinjeno. Pretpostavljam da se Šefika uselila u svoj dom, ali nam, nažalost, nikada nije javila tu lijepu vijest.
GUNIĆ: Ja mislim je uselila.
* * * * *
Pred kraj emisije dobar primjer konkretne pomoći povratnicima. Riječ je o aktivnosti Udruženja za održivi povratak u Podrinje, koje je proizašlo iz lokalnog Udruženja povratnika u Zvornik. Govori predsjednik udruženja Hasan Grebić:
GREBIĆ: Udruženje trenutno ima negdje oko 120 članova, ali mi pružamo usluge svim građanima povratnicima u ovu regiju.
RSE: Šta bi se moglo reći da je trenutno glavni problem za povratnike?
GREBIĆ: Samoodrživi povratak. Mi smo učestvovali sa Savezom izbjeglih i raseljenih lica BiH u GROZD-ovom projektu poboljšanja društvenog položaja izbjeglih i raseljenih lica posredstvom građanskog aktivizma i uspostavljanjem mehanizama odgovornosti izabranih vlasti. Zatim smo bili partneri u projektu obrazovanja povratnika u opštinu Zvornik.
RSE: Pretpostavljamo da će od posla nešto biti.
GREBIĆ: Mi već imamo projekat obrazovanja povratnika u opštinu Zvornik, on se nastavlja i za iduću godinu, neka sredstva su već obezbijeđena za naredni period. Kroz taj projekat smo finansirali šest studenata povratnika sa stipendijom od po 100 KM. Podijeli smo 15 povratničkih škola po dva kompjutera. Imamo u planu otvaranje Internet kluba u Zvorniku; ovi iz E-sistema Sarajevo su nam već donirali 10 kompjutera. Pripremamo ostalu opremu i nadamo se da ćemo u idućoj godini otvoriti taj Internet klub da bi djeca povratnici mogli tu da se okupljaju. Tu će biti još zastupljene i neke druge aktivnosti.
RSE: Vraćaju li se Zvorničani u svoj grad?
GREBIĆ: Vraćaju se oni koji su se snašli. Imamo puno Zvorničana u dijaspori. Bitna stvar je zadržati ove koji su se vratili, zadržati ove koji još nisu prodali ili zamijenili imovinu, a takvih je, nažalost, popriličan broj.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Udruženje građana Demokratska inicijative sarajevskih Srba obilježilo je ovih dana 10 godina postojanja. Riječ je o ljudima koji su nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u takozvanim reintegrisanim dijelovima Sarajeva ostali da žive. Izvršni direktor udruženja Jovo Janjić o problemima s kojima se suočavaju kaže:
JANJIĆ: S nekim segmentima našeg rada jesmo zadovoljni, s nekim nismo. Zadovoljni smo što smo živi i zdravi, preživjeli smo evo 10 godina u svojim domovima, međutim nismo zadovoljni što povratak nismo učinili održivim. Mnogima smo pomogli da povrate imovinu, da poprave imovinu, dokazali smo da možemo skupa živjeti i tako dalje. Međutim, nažalost, mnogi nisu mogli da ostanu odnosno opstanu na ovim prostorima iako su povratili imovinu. Dešava se jedna neželjena tendencija da ljudi prodaju imovinu i trajno napuštaju svoj rodni grad i ove prostore.
RSE: Šta je najveći problem?
JANJIĆ: Najveći problem je ekonomske prirode i ostale diskriminacije koje se čine prema povratnicima, kao i prema onima koji nisu nigdje ni išli. Stalno govorimo o povratnicima, međutim iste probleme imaju koji su ostali. Prije svega nema posla. Od onog famoznog člana o povratku na posao ništa nema. Privatizacija je obavljena mimo tih ljudi. Oni u tome nisu učestvovali, niti su o tome imali pojma. To je išlo mimo njih i oni su jednostavno ostali bez radnih mjesta i bez mogućnosti povratka na posao.
RSE: Sad praktično nemaju ni gdje da upitaju mogu li se vratiti na posao.
JANJIĆ: Da, nemaju se više kome ni obratiti. Postojao je rok za prijavu povratka na radno mjesto. Mnogi su taj rok ispoštovali, ali nisu dobili čak ni povratnu informaciju. Ti rokovi su već odavno prošli i ništa od toga nema. Zakon o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda se ne primjenjuje, niti drugi zakoni. Borački zakoni su diskriminirajući za povratnike, prednost pri zapošljavanju i bilo kakve druge povlastice imaju pripadnici Armije BiH.
RSE: Da li vi raspolažete nekim podatkom koliko danas Srba živi u Sarajevu?
JANJIĆ: To nas najčešće pitanju, međutim veliki je problem to tačno utvrditi. Možemo samo reći da je manje od onog najmanjeg broja koji navode zvanični organi vlasti. Mislim da nema ni 30 hiljada. A u ovim reintegrisanim dijelovima nema ni 10 hiljada. A bilo ih je preko 100 hiljada.
RSE: Inače, statistički podaci o povratku su jedno, a stvarni život je drugo.
JANJIĆ: Mi smo djelimično izvršili neku anketu idući od kuće do kuće, od stana do stana da bi tačno utvrdili broj ljudi, kao i njihovo ekonomsko i socijalno stanje i možda neke potrebe da ljudi sami krenu sa nekim svojim vlastitim biznisima i tako dalje. Rezultat je bio razočaravajući. Na primjer, u opštini Vogošća, gdje je prije rata bilo 8.000, sada ima 500. A zaista smo išli od kuće do kuće, od stana do stana. Statistički podaci se vjerovatno prave na osnovu povratka imovine. Činjenica je da je tu postignut dosta visok procent. Međutim, to su samo papiri. Bitno je, međutim, koliko ljudi zaista živi u toj svojoj povraćenoj imovini, koliko se zaista vratilo. Takvih ima jako malo, mnogo manje nego što to pokazuju statistički podaci.
RSE: Ipak se vrlo često tvrdi da je najbolji povratak u Bosni i Hercegovini u Sarajevo.
JANJIĆ: To je notorna laž. Sigurno da u Republici Srpskoj ima mjesta gdje je povratak veći, kao što su recimo Kozarac, Janja, Kozluk i tako dalje. Tamo se vratio mnogo veći procent nego što se vratio u Sarajevo.
RSE: Pratite li oblast javne uprave? Koliko je tu Srba zaposleno? Tu mislim i na javna kantonalna preduzeća.
JANJIĆ: Mada je ustavni sud oborio Federalni zakon o lokalnoj upravi, gdje je bio famozni član dva, gde je rečeno da se Zakon o konstitutivnosti naroda ne može primijeniti na one opštine koje su podijeljene, koje imaju svoje dijelove u Republici Srpskoj, kao što je opština Ilidža i tako dalje, većina sarajevskih opština je baš takva. To je bila jedna neviđena diskriminacija. Tako da imamo opština gdje nema nijednog zaposlenog. Recimo u opštini Hadžići. Bilo zaposlenog, bilo u organima opštine, u vijeću ili bilo gdje. U Vogošći je slična situacija. U Ilijašu je slična situacija. Nešto malo povoljnija situacija je u opštini Iližda gdje ima možda desetak zaposlenih, i to onih koji su se tu zatekli u vrijeme reintegracije prije 10 godina. U međuvremenu se niko nigdje nije vratio, niti zaposlio. A u mjesnim zajednicama i tako dalje, najnižoj lokalnoj vlasti je katastrofa, nema nikoga ni u odborima, osnovnim jedinicama vlasti i tako dalje.
RSE: Ustani sud je, znači, već donio odluku da taj član zakona vezan za podijeljene opštine više ne važi.
JANJIĆ: Jeste. Na inicijativu našeg udruženja. Inicijativu je pokrenuo gospodin Šahbaz Džihanović. I eto, neki dan smo pročitali da je Ustavni sud poništio taj zakon o lokalnoj upravi u FBiH. To je sasvim logično jer on je bio zaista diskriminirajući i potpuno u suprotnosti sa Zakonom o konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda. Jer, to je bio glavni razlog za načelnike ovih opština da ne zaposle nikoga, kao taj zakon je za njih bio prepreka.
RSE: Koliko shvatam iz vašeg dosadašnjeg rada, između ostalog želite da Sarajevo zaista bude multietnički grad.
Mi smo uvijek govorili da bi Sarajevo kao glavni grad trebalo da bude primjer, uzor za čitavu Bosnu i Hercegovinu, prije sveg u smislu multietničnosti, zapošljavanja, ljudskih prava i tako dalje. Čak smo i predlagali i podržavali inicijative da bude nešto kao distrikt. Mislim da bi to bilo mnogo bolje rješenje od ovog sada.
RSE: U vašu organizaciju dolaze ljudi s brojnim problemima, traže savjet, pomoć i tako dalje. Koliko su tu problemi različiti od onog kad ste počeli raditi pa do danas? Je li se promijenila vrsta problema?
JANJIĆ: Problemi su skoro identični. U početku smo imali najviše problema oko povratka imovine i tako dalje, a sad se više radi o zaštiti tih nekih ljudskih prava, problemu penzija, posla, plaćanja dadžbina, režijskih troškova i tako dalje.
RSE: Što se bezbjednosti tiče?
JANJIĆ: Bezbjednost je solidna, mada imamo pojedinačne neželjene situacije, pogotovo na ovim rubnim dijelovima grada i tako dalje. I dalje imamo tendenciju uzurpiranja imovine, šuma, krađu stoke i tako dalje. Mi koji smo odlučili da ostanemo smo se već navikli na tako nešto, pokušaćemo sve da bi se to promijenilo. Neke stvari idu nabolje, ali neke se nisu pomakle sa mrtve tačke.
* * * * *
Povratnici u grad Banjaluku održivi povratak su shvatili kao borbu za spašavanje života, pa makar to bila proizvodnja približnija seoskim područjima. Predsjednik Udruženja građana povratnika u Banjaluku Kemal Gunić potvrđuje da je upravo takva njihova posljednja donacija:
GUNIĆ: Počeli smo s jednom donacijom, dobili smo 10 plastenika i dobili smo jednu jako dobru i kvalitetnu sušaru. Tu imamo šanse da zaposlimo jedan broj ljudi. A evo sada radimo jedan novi projekat – mobilni servis. Ako uspijemo dobiti sredstva od Konferencije islamskih odnosno arapskih zemalja, onda bi mogli daleko više zaposliti i limara i bravara i tokara i vodoinstalatera i molera i svih ovih zanatlija, jer Banjaluka je poznata po tome da nije poljoprivredna, već je bila industrijska. I mi stvarno u Banjaluci imamo među povratnicima dosta kvalifikovanih i visokokvalifikovanih majstora, tako da bi mogli sa tim servisom zaposliti veći broj.
RSE: Što se tiče onih prijeratnih radnih mjesta ili sadašnjeg zapošljavanja u organima radne uprave, kakva je tu situacija?
GUNIĆ: Katastrofalna. Kad uzmete da se u opštini koja broji 450 radnika, na prste može nabrojiti koliko ima zaposlenih Bošnjaka ili Hrvata, mislim da je to dovoljno za ilustraciju. Tih radnih mjesta nema, a zna se da slabo radi i industrija. Ja nemam saznanja da u nekim bivšim društvenim ili državnim preduzećima radi ijedan povratnik u Banjaluku.
RSE: Elektroprivreda, Telekom…
GUNIĆ: Ma ništa. U Pošti radi jedan povratnik. I to, vjerovatno, da su imali čovjeka za to mjesto, možda ni on ne bi bio primljen.
RSE: A škole, nastavnici u školama?
GUNIĆ: I tu je katastrofa. Imamo priličan broj djece u osnovnim školama, imamo 210 đaka, ali je jako mali broj profesora i nastavnika bošnjačke ili hrvatske nacionalnosti. Javljaju se ljudi na konkurs, ali ne prolaze. Uspjeli smo preko OSCE-a zaposliti dvije nastavnice.
RSE: Tako da je taj samoodrživi ili održivi povratak izgledao ispao neka fraza jer su se vlasti sjetile da nakon povratka treba ljude i održati na mjestima povratka.
GUNIĆ: To je bilo zaboravljeno. Vjerovatno je to i bio cilj – evo vama kuće, ali ne možete živjeti od zidova. Naši ljudi da nisu zanatlije, pa da ne rade preko ljeta kao moleri, limari, keramičari i tako dalje, ne znam od čega bi oni mogli uopšte preživjeti. Srećan je onaj koji ima neku rodbinu u inostranstvu pa mu pošalju. Da nije toga, mislim da bi u Banjaluci bila katastrofa za naše ljude.
RSE: Imate li procjene koliko se ljudi vratilo?
GUNIĆ: U našoj bazi podataka je 12.276 povratnika, s tim da su nam se prijavili i oni koji su ostali ovdje u Banjaluci, ali i oni koje nazivamo floterima. I njih smo uvrstili u tu cifru da ne bi bili zapostavljeni kad dobijemo neke pakete i tako dalje. Ostali su u inostranstvu i jedan neznatan broj u Federaciji BiH. U Federaciji BiH su ostali oni sa visokom stručnom spremom, doktori, nastavnici, profesori, pravnici, ljudi koji su tamo sebi našli posao. Ali i njih je mali broj, većina je u inostranstvu. Recimo samo u Švedskoj imamo 12.500 Bošnjaka iz Banjaluke.
RSE: Da, skoro koliko ih je i u Banjaluci.
GUNIĆ: Da. U Danskoj je 4.800, u Norveškoj 1.900, iz Amerike puno ne dolaze pa ni ne znamo koliko ih je tamo, i tako dalje.
RSE: Ali uglavnom preko ljeta ljudi dođu.
GUNIĆ: Svake godine preko ljeta dolazi najmanje 4.000-5.000 naših ljudi iz inostranstva na godišnji odmor.
RSE: Koji je postotak povratnika u poređenju sa brojem Bošnjaka koji su prije rata živjeli u Banjaluci?
GUNIĆ: Negdje šest posto.
RSE: Vama dolaze ljudi sa različitim problemima. Ima li još uvijek onih teških slučajeva da nije vraćena imovina?
GUNIĆ: Ima. Četiri posto od ukupno vraćene imovine je još uvijek na sudu, po raznim osnovama. Evo već dvije-tri godine žena ide po sudovima, advokati joj uzimaju hiljade maraka. Evo jednom Hrvatu je sud donio odluku u njegovu korist, ali ministarstvo još uvijek odugovlači da mu da papir da može otkupiti stan. Ja bih najsretniji bio kad bi predsjednik suda naložio da se ti slučajevi riješe, da se i tu više jednom zna gdje smo i šta smo.
GUNIĆ: Koji su drugi problemi zbog kojih dolaze? Vjerovatno ovaj održivi povratak.
RSE: Najveći je problem što si ljudi ne mogu obezbijediti osnovnu životnu egzistenciju. Nema posla, to je najgore. Onda ti socijalni problemi, toga ima more. I onda se mi borimo i gledamo šta ćemo i kako ćemo, na koji način da im pomognemo. Stalno se povećava broj ljudi koji dolaze na ishranu Merhameta. Najveći je, dakle, problem što skoro niko ne radi. Ima dosta ljudi koji nam predlažu da kolektivno iselimo iz Banjaluke jer se vidi da ove vlasti uopšte ne vode brigu o povratnicima. Ima i takvih prijedloga podosta.
RSE: Neriješen je i radno-pravni status.
GUNIĆ: Neriješeno je sve.
RSE: Nema one otpremnine koju su obećali.
GUNIĆ: Ma nema ništa. Nigdje nisu predvidjeli ni te radnike koji su dobili otkaz 1992. godine. Telekom je postojao i tada. Međutim, nije ni na vidiku da će oni imati neka prava. Ima puno tih stvari. I ove firme i ova privatizacija, i kad nađemo nekoga ko bi ušao s vana da otkupi neku firmu, on nema prolaza jer je sve to unaprijed pripremljeno i firma je otkupljena. Tako da nemamo ni tu nikakve šanse.
RSE: Nije onda ni vama u Udruženju lako raditi s takvim problemima.
GUNIĆ: Nekada kažem da je lakše kanale kopati nego se boriti za narod. Nema više pomoći od ovih stranih zemalja, to se smanjuje, kao i rekonstrukcija i tako dalje. Povratnici su svega 36 paketa dobili za sanaciju kuća od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica ovdje u Banjaluci. Svega 36 paketa! A Bošnjaci i Hrvati su podnijeli 15.570 i nešto zahtjeva za povrat imovine, što stanova, što kuća, a većina ih je devastirana.
RSE: Mi smo, iz našeg programa, pomagali jednoj Banjalučanki, Šefiki Alić, koja je živjela, čini mi se, u Danskoj, da se vrati u svoj dom. Vršili smo pritisak na ministarstvo da izvrši deložaciju korisnika njenog stana, što je i učinjeno. Pretpostavljam da se Šefika uselila u svoj dom, ali nam, nažalost, nikada nije javila tu lijepu vijest.
GUNIĆ: Ja mislim je uselila.
* * * * *
Pred kraj emisije dobar primjer konkretne pomoći povratnicima. Riječ je o aktivnosti Udruženja za održivi povratak u Podrinje, koje je proizašlo iz lokalnog Udruženja povratnika u Zvornik. Govori predsjednik udruženja Hasan Grebić:
GREBIĆ: Udruženje trenutno ima negdje oko 120 članova, ali mi pružamo usluge svim građanima povratnicima u ovu regiju.
RSE: Šta bi se moglo reći da je trenutno glavni problem za povratnike?
GREBIĆ: Samoodrživi povratak. Mi smo učestvovali sa Savezom izbjeglih i raseljenih lica BiH u GROZD-ovom projektu poboljšanja društvenog položaja izbjeglih i raseljenih lica posredstvom građanskog aktivizma i uspostavljanjem mehanizama odgovornosti izabranih vlasti. Zatim smo bili partneri u projektu obrazovanja povratnika u opštinu Zvornik.
RSE: Pretpostavljamo da će od posla nešto biti.
GREBIĆ: Mi već imamo projekat obrazovanja povratnika u opštinu Zvornik, on se nastavlja i za iduću godinu, neka sredstva su već obezbijeđena za naredni period. Kroz taj projekat smo finansirali šest studenata povratnika sa stipendijom od po 100 KM. Podijeli smo 15 povratničkih škola po dva kompjutera. Imamo u planu otvaranje Internet kluba u Zvorniku; ovi iz E-sistema Sarajevo su nam već donirali 10 kompjutera. Pripremamo ostalu opremu i nadamo se da ćemo u idućoj godini otvoriti taj Internet klub da bi djeca povratnici mogli tu da se okupljaju. Tu će biti još zastupljene i neke druge aktivnosti.
RSE: Vraćaju li se Zvorničani u svoj grad?
GREBIĆ: Vraćaju se oni koji su se snašli. Imamo puno Zvorničana u dijaspori. Bitna stvar je zadržati ove koji su se vratili, zadržati ove koji još nisu prodali ili zamijenili imovinu, a takvih je, nažalost, popriličan broj.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba