KARABEG: Gospodine Kujoviću, koliko znam, vi se zalažete da se u novom ustavu službeni jezik Crne Gore definiše kao crnogorski. Koji su vaši glavni argumenti?
KUJOVIĆ: Pitanje jezika je jedno od bitnih pitanja i ono stoji u centru svake ozbiljne priče o državi, narodu i naciji, jer je jezik najdublji izraz bića jednog naroda. To je ontološki i gnoseološki izraz postojanja jednog naroda. U jeziku je sabrano pamćenje naroda i on nas štiti od svega što može da dovede u pitanje jednu organizovanu i stabilnu državu. Jezik je nastajao uporedo sa nastajanjem crnogorske države i crnogorske nacije. On je etnokulturna i sociolingvistička kategorija, pa i politička, i zato mu u ustavu treba dati ime po državi, odnosno naciji. Inače, ime jezika je prije svega pitanje konvencije, a ne lingvistike. To je stvar dogovora. Mislim da mi možemo naći rješenje i dogovoriti se da službeni jezik bude crnogorski..
KARABEG: Gospodine Koprivica, Vi se zalažete da se i u novom ustavu službeni jezik zove srpski, isto kao u sadašnjem ustavu.
KOPRIVICA: Da. Pođimo od nekoliko fakata koji su toliko jasni da sam ja pomalo začuđen zašto se pravi čitava ova priča oko srpskog i navodno crnogorskog jezika. Na posljednjem popisu 63 posto građana se izjasnilo da govori srpskim jezikom. Znamo da u Crnoj Gori ima oko 32 posto Srba i oko 43 posto Crnogoraca. Ako su se svi Srbi izjasnili da govore srpskim jezikom, onda se praktično i 31 posto Crnogoraca takođe izjasnilo da govori tim jezikom, a 12 posto, znači ubjedljiva manjina, da govori crnogorskim jezikom. Dakle, svi Srbi i ubjedljiva većina Crnogoraca u Crnoj Gori se na posljednjem popisu izjasnila da govori srpskim jezikom. Čemu ona praviti nasilje nad ubjedljivo većinskm stavom građana u Crnoj Gori? Ja ne samo da ne smatram da je nama Crnogorcima, jer se i ja izjašnjavam kao Crnogorac, minus što govorimo srpskim jezikom, nego nam je to plus. U jeziku je, kao što je gospodin Kujović lijepo rekao, sabrano pamćenje naroda i nema nikakve potrebe da taj jezik preimenujemo. Podsjetio bih da Austriju, moćnu državu Evrope, nije sramota da govori njemačkim jezikom. Iako nisu imali baš presrećnu zajedničku prošlost sa Njemačkom, Austrijanci su ponosni što govore istim jezikom kao i njihova braća u Njemačkoj. Šta ćemo sa Amerikom i Australijom gdje se govori engleski jezik, šta ćemo sa višenacionalnom Švajcarskom koja nije izmislila švajcarski jezik. Budimo na kraju krajeva pomalo i sebični, Zašto bismo mi našoj braći Srbima, koje poštujemo kao dio našeg ukupnog slavenskog bića, dali mogućnost da samo oni govore srpski, a da mi napustimo srpski jezik kojim je pisana naša istorija. I još nešto. Gospodin Kujović tvrdi da je pitanje jezika stvar dogovora, a u isto vrijeme traži da se jezik nazove crnogorskim. To praktično znači - dođite da se dogovorimo onako kako vladajući režim kaže.
KUJOVIĆ: Gospodin Koprivica je pomenuo popis stanovništva. Samo da podsjetim, rezultati popisa, kad je riječ o jeziku, uveliko su plod sinhronizovane političke kampanje koju su pred popis vodile stranake, koje su bile za opstanak državne zajednice, i Srpska pravoslavna crkva. Sjetimo se samo onog skupa u manastiru Podmaine u Budvi gdje su popovi i političari propagirali srpsku naciju i srpski jezik. Za to vrijeme suverenističke partije su sjedile skrštenih ruku s obrazloženjem da popis nije političko pitanje i da svakome treba pustiti da se, bez uticaja sa strane, izjasni onako kako misli, što je rezultiralo ovim procentima o kojima je gospodin Koprivica govorio. Uvjeren sam da bi drukčije to izgledalo kada bismo sada organizovali popis. Gospodin Koprivica misli da bi u ustavu trebalo da piše da je službeni jezik srpski. Ako bi to bilo tako pitam gospodina Koprivicu da li to znači da bi i u Crnoj Gori trebalo da se govori onako kako se govori u Srbiji, uključujući i ekavicu? Što bi, moramo priznati, bilo jako komično. Činjenica je da je to u lingvističkom smilsu jedan jezik, ali svaki narod ima pravo da ga nazove svojim nacionalnim imenom. Ako su Hrvati nazvali svoj jezik hrvatskim, Srbi srpskim, Bosanci bosanskim, zašto ne bismo i mi Crnogorci nazvali svoj jezik po imenu naše države. Podsjetio bih i na nešto, što je, vjerujem, poznato i kolegi Koprivici, na formulaciju jezika koju još znamo od Hajdegera - da je jezik kuća bića. Kojeg bića? Pa, naravno, crnogorskog bića u smislu izjednačavanja državnog i nacionalnog.
KOPRIVICA: Začuđuje me ovo što je rekao gospodin Kujović da je opozicija pred popis imala agresivnu kampanju, dok su vladajuće partije sjedile skrštenih ruku. Čovjek koji živi u Crnoj Gori bi se na to slatko nasmijao. Mi dobro znamo da je aktuelna vlast vršila neviđeni pritisak na građane kad je bilo u pitanju izjašnjavanje o jeziku i naciji. To se deslo i sa Romima u Crnoj Gori kojih, po njihovoj ocjeni, ima deset do dvadeset hiljada, a na popisu ih je bilo svega nekoliko hiljada, što je rezultat pritiska na Rome da se izjašnjavaju kao Crnogorci.
KUJOVIĆ: Većina njih se izjasnila da su Srbi i da govore srpskim jezikom.
KOPRIVICA: Što bi se oni u ovom vremenu sirotinje izjašnjavali kao Srbi kad od toga ne bi imali nikave koristi. Ali da se vratimo pitanju imena jezika. Gospodin Kujović je rekao da svaki narod ima pravo da jezik nazove onako kako želi, pa tako i narod u Crnoj Gori ima pravo da službeni jezik nazove crnogorskim. Ali ja se ponovo vraćam na činjenicu da je 63 posto građana u Crnoj Gori, dakle ubjedljiva većina, na popisu stavila do znanja da govori srpskim jezikom. Jezik brojki je neumoljiv, pa treba poštovati ono što narod kaže, jer iznad naroda niko nije. Davno je rečeno: vox populi – vox dei (glas naroda – glas Boga). Ali ovdje u Crnoj Gori očigledno neko želi da kaže da je glas vlasti glas Boga, a narod ima da ćuti i da radi onako kako mu se kaže.
KUJOVIĆ: Još jednom oko popisa. Ostajem pri tvrdnji da je politička kampanja suverenističkih stranaka potpuno izostala pred popis. Nije je uopšte bilo. Na djelu je bila jedna velika politička manipulacija sa pričama o srpstvu, srpskom jeziku, srpskoj istoriji, srpskoj Crnoj Gori i tako dalje. Tvrdim da bi rezultati popisa sada bili drugačiji, da ne govorim kako bi bi bilo za pola godine-godinu, kada se slegnu strasti. Ali dobro, ostavimo to. Ja mislim da je naziv crnogorski jezik najbolje rješenje. To je pripodno ime za jezik kojim se u međusobnoj komunikaciji služe ljudi u Crnoj Gori. Taj jezik je usko vezan za našu istoriju i književnost. Petar II Petrović Njegoš utemeljio je crnogorski književni i standardni jezik. Gospodinu Koprivici je poznato da su Srbi 1927 godine preveli „Gorski vijenac" sa crnogorskog na srpski tako što su ga prepričali. Knjiga je izašla pod naslovom "Gorski venac". Pa i danas se Srbi, da bi čitali "Gorski vijenac" moraju služiti rječnikom koji po pravilu ide na kraju knjige. Mi smo dužni da zaštitimo ono što predstavlja crnogorsku svjetovnu i duhovnu istoriju, ono što je identitet crnogorske države, i zato mislim da nema nikakvog razloga da se sporimo oko naziva jezika ukoliko prihvatamo da i mi, kao i ostali narodi u bivšoj Jugoslaviji, imamo pravo da jezik nazovemo svojim imenom.
KOPRIVICA: Niko ne može izbrisati narodno pamćenje, arhetipske slike iz duše Crnogoraca i Srba i svih onih građana Crne Gore koji se izjašnjavaju da govore srpskim jezikom. Činjenica je da većinska Crna Gora govori srpskim jezikom i da se ne smatra poniženom što govori tim jezikom, nego se time ponosi. Gospodin Kujović je rekao da jezik kojim se govori u Crnoj Gori treba da nazovemo crnogorskim. A ja postavljam pitanje - ko je taj ko ima pravo da daje ime jeziku ne pitajući narod u Crnoj Gori. Ja mislim da bi aktuelnoj vlasti najbolje bilo da pitanje jezika stavi ad acta. Dobili ste nezavisnu Crnu Goru, znamo kako ste je dobili, pustite sada na miru većinsku Crnu Goru koja govori srpskim jezikom. Jer, ako biste raspisali nekakav referendum o tome koji je jezik i aktuelni i službeni u Crnoj Gori, bojim se da ćete opet dobiti 63 posto. Čemu sad zavađati građane oko jezika. Ostavite ga onakvim kakav jeste, na ponos Crnogoraca, na ponos Srba i svih ostalih koji misle tako.
KUJOVIĆ: Možda će i biti referenduma. Ako novi ustav ne dobije dvije trećine poslaničkih glasova, ići ćemo na referendum. Objasnili bismo ljudima da biti protiv svog jezika i imena tog jezika znači biti protiv svog bića, istorijskog, nacionalnog, duhovnog i svakog drugog. Siguran sam da bi u tom slučaju većina građana bila za crnogorski jezik. Vidim da je gospodin Koprivica prešao preko činjenice da nijedan Srbin ne može da čita "Gorski vijenac" bez rječnika. Pomenuo bih i Matiju Bećkovića. Njegova poezija je najbolji prilog tvrdnji da postoji crnogorski jezik, da postoji osoben crnogorski govor iz koga nastaje crnogorski jezik. Ne postoji srpski jezik ijekavskog izgovora. Srpskom jeziku je imanentna ekavica. A u našem sadašnjem ustavu piše "srpski jezik ijekavskog izgovora". To je neprihvatljivo jer ignoriše činjenicu da postoji crnogorska država, crnogorska istorija, crnogorska kultura, crnogorska književnost i crnogorski jezik.
KOPRIVICA: Pokušaj prepjevavanja "Gorskog vijenca" na srpski jezik je stvarno jedna smijurija i o tome nema spora. Ali kada je gospodin Kujović kaže da nijedan Srbin ne može čitati "Gorski vijenac" bez rječnika, ja ga podsjećam da nijedan Srbin ne može bez rječnika čitati ni "Koštanu" srpskog pisca Bore Stankovića. Radi se o arhaičnim normama i jednog i drugog autora, a ja ovde govorim o savremenom srpskom jeziku koji je razumljiv svima onima koji taj jezik smatraju dijelom svoga bića i koji govore tim jezikom.
KUJOVIĆ: Ima li sličnosti između jezika jednog Pljevljaka i jednog Vranjanca? Zar jezik Pljevljaka nije sličniji jeziku jednog stanovnika Višegrada ili Herceg Novog?
KOPRIVICA: Ta priča o sličnostima i razlikama daleko bi nas odvela. Ja samo govorim o razlikama između savremene norme i arhaičnog govora srpskog jezika, kakav je kod Bore Stankovića u "Koštani" ili kod Njegoša u "Gorskom vijencu". Mi dobro znamo da se Njegoš ponosio, i on i knjaz Nikola i mnogi drugi crnogorski velikani, time što govori srpskim jezikom. Gospodin Kujović kaže da je formulacija u sadasnjem ustavu o srpskom jeziku ijekavskog izgovora nesmisao. Vjerovatno su, gospodine Kujoviću, i to pisali pametni ljudi.
KUJOVIĆ: To su uglavnom isti ljudi koji su i danas u politici.
KOPRIVICA: Kad ste rekli da ste raspoloženi da se provjeri stav građana o jeziku, ja vas najprijateljskije upozoravam da povedete računa o tome da u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u vašoj partiji, postoji značajan broj uvaženih članova koji su se izjasnili kao Srbi i koji govore srpskim jezikom. Pomenuću vam gospodina Tarzana Miloševića koji je jedan od najboljih gradonačelnika Crne Gore, a koji se, koliko znam, izjasnio kao Srbin. Vi ste rekli da ste uvjereni da bi građani promijenili mišljenje, pa bi rekli da govore crnogorski. Da li vi na taj način nehotično dezavuišete i diskreditujete Srbe koji su u Demokratskoj partiji socijalista i da li vi stvarno vjerujete da im se možete obratiti kao maloj djeci i reći: "Dragi naši članovi, to što ste mislili da govorite srpski nije tako, od sjutra ujutru vi govorite crnogorski i tako se izjašnjavajte".
KUJOVIĆ: Vi namjerno pojednostavljujete stvari. Mi nećemo građanima reći da više ne govore srpski, nego da imaju ljudsko, istorijsko i svako drugo pravo da jezik kojim govore nazovu crnogorskim. Imaju isto ono pravo koje imaju i Srbi, Bosanci, Hrvati i svi narodi koji hoće da svoj jezik nazovu po svojoj državi i naciji. Dakle, o tome se radi, o imenovanju jezika, ne o promjeni lingvističke suštine. Mada je, moramo se složiti, crnogorski govor drugačiji od srpskoga. Pominjete Srbe u Demokratskoj partiji socijalsita. Nadam se da znate da meni ne smetaju Srbi ni u mojoj partiji, ni van nje, apsolutno mi ne smeta što se neko izjašnjava kao Srbin. Meni smeta kad neko hoće da uskrati moje i vaše pravo da budemo Crnogorci, da imamo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, da imamo svoj jezik.
KOPRIVICA: Gospodine Kujoviću, vi tražite od građana da se svojom voljom opredijele da govore crnogorskim jezikom. A šta ćete ako vam građani kažu: "Mi nećemo. Mi govorimo srpskim jezikom. Mi smatramo da smo i dalje ponosni Crnogorci koji govore srpskim jezikom, kao što ponosni Austrijanci govore njemačkim jezikom". Što se sad zamlaćujemo pričama kako je srpski jezik crnogorski. Vjerujte da je to nešto što predstavlja udar na pamet Crnogoraca, na njihovo dostojanstvo. Pustite ih da govore jezikom kojim govore. Ako krenete na referendum, bogami ćete opet dobiti onih većinskih 63 posto. Ako je Njegoš bio ponosan što govori srpskim jezikom, valjda ni mi mali ljudi koji se zovemo Crnogorci nećemo pocrvenjeti što govorimo srpskim jezikom u Crnoj Gori.
KUJOVIĆ: Njegoš je govorio crnogorskim jezikom, i to književnim. Nego, vi kažete: "Šta će nama da se zamlaćujemo ovim pitanjima". Gospodine Koprivica, nije zamlaćivanje kada razgovaramo o identitetu jedne države i jednog naroda, o nečemu što čuva istorijski, državni, kulturni i duhovni identitet Crne Gore, a jezik je izraz bića jednog naroda. Pominjete Austriju za koju kažete da nije manje država zato što govori njemačkim jezikom. U Austriji postoji krug intelektualaca koji vodi vrlo snažnu kampanju za preimenovanje jezika u austrijski jezik. Ljudi sve više postaju svjesni činjenice da je Austrija država sa posebnom istorijom, sa posebnim kulturnim i drugim vrijednostima koje treba izraziti i kroz naziv jezika.
KOPRIVICA: Gospodin Kujović poteže priču o nekom malom krugu intelektualaca u Austriji koji su, gle čuda, riješili da dođu do austrijskog jezika mimo volje 99,9 gradajana Auštrije. Austrija je, za razliku od Crne Gore, suviše ozbiljna država da bi se bavila takvim stvarima.
KUJOVIĆ: Gospodine, Koprivica, zašto vi volite da u Crnoj Gori bude ime tuđeg jezika, a ne svoga?
KOPRIVICA: Kako tuđeg? Pa ja kao volim 63 posto građana. Pitajte njih, gospodine Kujoviću.
KUJOVIĆ: Zašto više volite da vam se jezik zove po imenu druge države nego po imenu vaše države?
KOPRIVICA: Zato što je to dio našeg bića. Ako je veliki Njegoš bio srećan i hvalio se time što govori srpski jezik, zašto bih ja kao obični građanin bio ponižen što govorim srpskim?
KUJOVIĆ: Njegoš nije govorio srpskim jezikom. Srbi ga nisu ni tada, ni sada mogli čitati bez rječnika. Pa ni Matiju Bećkovića ne mogu čitati bez rječnika.
KOPRIVICA: Mi govorimo o savremenom srpskom jeziku. Gospodine Kujoviću, da biste riješili problem, izađite pred većinsku Crnu Goru koja govori srpskim jezikom i ubijediti je da govori crnogorskim jezikom. Ali ne možete ih ubijediti.
KUJOVIĆ: Vi imate ignorantski odnos prema vrijednostima države u kojoj živite. Složili smo se da je jezik suština, da je to kuća bića, temelj naroda, nacije, države i istorije, da je, kako neko lijepo reče, jezik zvučna otadžbina. Ako je to sve tako, pitam vas zašto se sa mnom ne saglasite da bismo i mi mogli naš jezik nazvati imenom države čiji smo građani.
KOPRIVICA: Gdje ste, gospodine Kujoviću, bili svih ovih godina da branite taj vaš crnogorski jezik. Koliko znam, vi ste tek prije neku godinu krenuli u kampanju. Tek tada vam je palo na pamet da spasavate Crnu Goru time što će ona progovoriti crnogorskim jezikom.
KUJOVIĆ: Vi znate, gospodine Koprivica, da je postojao srpskohrvatski jezik. Raspadom Jugoslavije nestao je naziv srpskohrvatski i ostao samo srpski. Ja sam početkom devedesetih, vi to znate, a zna i crnogorska javnost, mislio da može opstati Savezna Republika Jugoslavija. Kasnije sam shvatio, naravno ne samo ja, nego i mnogi drugi, da ta država ne funkcioniše, kao što nije funkcionisala ni unija Srbije i Crne Gore koja je nastala nakon nje. Ako nema ni one velike Jugoslavije, ni Savezne Republike Jugoslavije, ako nema ni srpskohrvatskog jezika, moralo se početi razmisljati i o imenu jezika. Eto vam odgovora na vaše pitanje. Imajući sve to u vidu, bilo bi potpuno logično, gospodine Koprivica, da nas dvojica, vi kao obrazovan čovjek i profesor univerziteta, i ja kao čovjek koji takođe razumije ovo o čemu razgovaramo, ubjeđujemo one koji to ne razumiju da Crna Gora ima pravo da ime svog jezika odredi prema imenu države i u skladu sa istorijom, kulturom i duhom te države.
KOPRIVICA: Gospodin Kujović je sad rekao da bi najbolje bilo da nas dvojica krenemo da objašnjavamo onima koji to ne razumiju da bi trebalo da Crna Gora ima crnogorski jezik. E, sad zamislite u kakvoj bismo se smiješnoj situciji nas dvojica našli kada bismo kao Don Kihot i Sančo Pansa krenuli da ubjeđujemo većinsku Crnu Goru da treba da govori crnogorskim jezikom. Zašto bismo sve to radili? To bi bilo ponovno zavađanje građana. Što će nam to? Ja mislim da je Crna Gora i ponosna, i dostojanstvena, da se može ponositi srpskim jezikom, i da njenom ponosu i dostojanstvu nimalo ne bi doprinijelo to što ćemo ođednom izmisliti crnogorski jezik.
KUJOVIĆ: Ja mislim da ne može biti riječi o zavađanju i podjelama, ako jezik kojim se služe građani Crne Gore nazovemo crnogorskim. Nema govora o nekakvom nametanju građanima Crne Gore novog jezika, nego je riječ o preimenovanju jezika sa srpskog na crnogorski. Meni je prirodnije, prihvatljivije, moralnije, logičnije da naš vlastiti jezik zovemo po imenu države u kojoj živimo, nego po imenu države koja nam je susjed i po mnogo čemu bliska, ali je to ipak druga država. I na kraju, postoji i odreena razlika izmeu srpskog i crnogorskog jezika. Ako ne postoji, žašto onda građani Srbije ne bi svoj jezik nazvali crnogorskiim.
KOPRIVICA: Ja ponovo posjecham da se 63 posto građana Crne gore izjasnilo da govori srpskim jezikom i da je dužnost svake demokratske vlasti da poštuje volju građana, Međutim, izgleda da treba biti onako kako odgovara vlastima, a sadašnja crnogorska vlast primenjuju duple standarde. Kad joj odgovara stav većine, ona ga poštuje, a kad joj ne odgovara, onda poštuje stav manjine. Po meni Crna Gora neće biti ni veća, ni dostojanstvenija, ni ljepša, ako bude imala crnogorski jezik i ako iz kolektivne svijesti građana izbriše, a to nikada neće moći, srpski jezik. Mi treba da ostanemo ponosna Crna Gora koja govori srpskim jezikom, kao što je ponosna Austrija koja govori njemačkim jezikom.
KUJOVIĆ: Pitanje jezika je jedno od bitnih pitanja i ono stoji u centru svake ozbiljne priče o državi, narodu i naciji, jer je jezik najdublji izraz bića jednog naroda. To je ontološki i gnoseološki izraz postojanja jednog naroda. U jeziku je sabrano pamćenje naroda i on nas štiti od svega što može da dovede u pitanje jednu organizovanu i stabilnu državu. Jezik je nastajao uporedo sa nastajanjem crnogorske države i crnogorske nacije. On je etnokulturna i sociolingvistička kategorija, pa i politička, i zato mu u ustavu treba dati ime po državi, odnosno naciji. Inače, ime jezika je prije svega pitanje konvencije, a ne lingvistike. To je stvar dogovora. Mislim da mi možemo naći rješenje i dogovoriti se da službeni jezik bude crnogorski..
KARABEG: Gospodine Koprivica, Vi se zalažete da se i u novom ustavu službeni jezik zove srpski, isto kao u sadašnjem ustavu.
KOPRIVICA: Da. Pođimo od nekoliko fakata koji su toliko jasni da sam ja pomalo začuđen zašto se pravi čitava ova priča oko srpskog i navodno crnogorskog jezika. Na posljednjem popisu 63 posto građana se izjasnilo da govori srpskim jezikom. Znamo da u Crnoj Gori ima oko 32 posto Srba i oko 43 posto Crnogoraca. Ako su se svi Srbi izjasnili da govore srpskim jezikom, onda se praktično i 31 posto Crnogoraca takođe izjasnilo da govori tim jezikom, a 12 posto, znači ubjedljiva manjina, da govori crnogorskim jezikom. Dakle, svi Srbi i ubjedljiva većina Crnogoraca u Crnoj Gori se na posljednjem popisu izjasnila da govori srpskim jezikom. Čemu ona praviti nasilje nad ubjedljivo većinskm stavom građana u Crnoj Gori? Ja ne samo da ne smatram da je nama Crnogorcima, jer se i ja izjašnjavam kao Crnogorac, minus što govorimo srpskim jezikom, nego nam je to plus. U jeziku je, kao što je gospodin Kujović lijepo rekao, sabrano pamćenje naroda i nema nikakve potrebe da taj jezik preimenujemo. Podsjetio bih da Austriju, moćnu državu Evrope, nije sramota da govori njemačkim jezikom. Iako nisu imali baš presrećnu zajedničku prošlost sa Njemačkom, Austrijanci su ponosni što govore istim jezikom kao i njihova braća u Njemačkoj. Šta ćemo sa Amerikom i Australijom gdje se govori engleski jezik, šta ćemo sa višenacionalnom Švajcarskom koja nije izmislila švajcarski jezik. Budimo na kraju krajeva pomalo i sebični, Zašto bismo mi našoj braći Srbima, koje poštujemo kao dio našeg ukupnog slavenskog bića, dali mogućnost da samo oni govore srpski, a da mi napustimo srpski jezik kojim je pisana naša istorija. I još nešto. Gospodin Kujović tvrdi da je pitanje jezika stvar dogovora, a u isto vrijeme traži da se jezik nazove crnogorskim. To praktično znači - dođite da se dogovorimo onako kako vladajući režim kaže.
KUJOVIĆ: Gospodin Koprivica je pomenuo popis stanovništva. Samo da podsjetim, rezultati popisa, kad je riječ o jeziku, uveliko su plod sinhronizovane političke kampanje koju su pred popis vodile stranake, koje su bile za opstanak državne zajednice, i Srpska pravoslavna crkva. Sjetimo se samo onog skupa u manastiru Podmaine u Budvi gdje su popovi i političari propagirali srpsku naciju i srpski jezik. Za to vrijeme suverenističke partije su sjedile skrštenih ruku s obrazloženjem da popis nije političko pitanje i da svakome treba pustiti da se, bez uticaja sa strane, izjasni onako kako misli, što je rezultiralo ovim procentima o kojima je gospodin Koprivica govorio. Uvjeren sam da bi drukčije to izgledalo kada bismo sada organizovali popis. Gospodin Koprivica misli da bi u ustavu trebalo da piše da je službeni jezik srpski. Ako bi to bilo tako pitam gospodina Koprivicu da li to znači da bi i u Crnoj Gori trebalo da se govori onako kako se govori u Srbiji, uključujući i ekavicu? Što bi, moramo priznati, bilo jako komično. Činjenica je da je to u lingvističkom smilsu jedan jezik, ali svaki narod ima pravo da ga nazove svojim nacionalnim imenom. Ako su Hrvati nazvali svoj jezik hrvatskim, Srbi srpskim, Bosanci bosanskim, zašto ne bismo i mi Crnogorci nazvali svoj jezik po imenu naše države. Podsjetio bih i na nešto, što je, vjerujem, poznato i kolegi Koprivici, na formulaciju jezika koju još znamo od Hajdegera - da je jezik kuća bića. Kojeg bića? Pa, naravno, crnogorskog bića u smislu izjednačavanja državnog i nacionalnog.
KOPRIVICA: Začuđuje me ovo što je rekao gospodin Kujović da je opozicija pred popis imala agresivnu kampanju, dok su vladajuće partije sjedile skrštenih ruku. Čovjek koji živi u Crnoj Gori bi se na to slatko nasmijao. Mi dobro znamo da je aktuelna vlast vršila neviđeni pritisak na građane kad je bilo u pitanju izjašnjavanje o jeziku i naciji. To se deslo i sa Romima u Crnoj Gori kojih, po njihovoj ocjeni, ima deset do dvadeset hiljada, a na popisu ih je bilo svega nekoliko hiljada, što je rezultat pritiska na Rome da se izjašnjavaju kao Crnogorci.
KUJOVIĆ: Većina njih se izjasnila da su Srbi i da govore srpskim jezikom.
KOPRIVICA: Što bi se oni u ovom vremenu sirotinje izjašnjavali kao Srbi kad od toga ne bi imali nikave koristi. Ali da se vratimo pitanju imena jezika. Gospodin Kujović je rekao da svaki narod ima pravo da jezik nazove onako kako želi, pa tako i narod u Crnoj Gori ima pravo da službeni jezik nazove crnogorskim. Ali ja se ponovo vraćam na činjenicu da je 63 posto građana u Crnoj Gori, dakle ubjedljiva većina, na popisu stavila do znanja da govori srpskim jezikom. Jezik brojki je neumoljiv, pa treba poštovati ono što narod kaže, jer iznad naroda niko nije. Davno je rečeno: vox populi – vox dei (glas naroda – glas Boga). Ali ovdje u Crnoj Gori očigledno neko želi da kaže da je glas vlasti glas Boga, a narod ima da ćuti i da radi onako kako mu se kaže.
KUJOVIĆ: Još jednom oko popisa. Ostajem pri tvrdnji da je politička kampanja suverenističkih stranaka potpuno izostala pred popis. Nije je uopšte bilo. Na djelu je bila jedna velika politička manipulacija sa pričama o srpstvu, srpskom jeziku, srpskoj istoriji, srpskoj Crnoj Gori i tako dalje. Tvrdim da bi rezultati popisa sada bili drugačiji, da ne govorim kako bi bi bilo za pola godine-godinu, kada se slegnu strasti. Ali dobro, ostavimo to. Ja mislim da je naziv crnogorski jezik najbolje rješenje. To je pripodno ime za jezik kojim se u međusobnoj komunikaciji služe ljudi u Crnoj Gori. Taj jezik je usko vezan za našu istoriju i književnost. Petar II Petrović Njegoš utemeljio je crnogorski književni i standardni jezik. Gospodinu Koprivici je poznato da su Srbi 1927 godine preveli „Gorski vijenac" sa crnogorskog na srpski tako što su ga prepričali. Knjiga je izašla pod naslovom "Gorski venac". Pa i danas se Srbi, da bi čitali "Gorski vijenac" moraju služiti rječnikom koji po pravilu ide na kraju knjige. Mi smo dužni da zaštitimo ono što predstavlja crnogorsku svjetovnu i duhovnu istoriju, ono što je identitet crnogorske države, i zato mislim da nema nikakvog razloga da se sporimo oko naziva jezika ukoliko prihvatamo da i mi, kao i ostali narodi u bivšoj Jugoslaviji, imamo pravo da jezik nazovemo svojim imenom.
KOPRIVICA: Niko ne može izbrisati narodno pamćenje, arhetipske slike iz duše Crnogoraca i Srba i svih onih građana Crne Gore koji se izjašnjavaju da govore srpskim jezikom. Činjenica je da većinska Crna Gora govori srpskim jezikom i da se ne smatra poniženom što govori tim jezikom, nego se time ponosi. Gospodin Kujović je rekao da jezik kojim se govori u Crnoj Gori treba da nazovemo crnogorskim. A ja postavljam pitanje - ko je taj ko ima pravo da daje ime jeziku ne pitajući narod u Crnoj Gori. Ja mislim da bi aktuelnoj vlasti najbolje bilo da pitanje jezika stavi ad acta. Dobili ste nezavisnu Crnu Goru, znamo kako ste je dobili, pustite sada na miru većinsku Crnu Goru koja govori srpskim jezikom. Jer, ako biste raspisali nekakav referendum o tome koji je jezik i aktuelni i službeni u Crnoj Gori, bojim se da ćete opet dobiti 63 posto. Čemu sad zavađati građane oko jezika. Ostavite ga onakvim kakav jeste, na ponos Crnogoraca, na ponos Srba i svih ostalih koji misle tako.
KUJOVIĆ: Možda će i biti referenduma. Ako novi ustav ne dobije dvije trećine poslaničkih glasova, ići ćemo na referendum. Objasnili bismo ljudima da biti protiv svog jezika i imena tog jezika znači biti protiv svog bića, istorijskog, nacionalnog, duhovnog i svakog drugog. Siguran sam da bi u tom slučaju većina građana bila za crnogorski jezik. Vidim da je gospodin Koprivica prešao preko činjenice da nijedan Srbin ne može da čita "Gorski vijenac" bez rječnika. Pomenuo bih i Matiju Bećkovića. Njegova poezija je najbolji prilog tvrdnji da postoji crnogorski jezik, da postoji osoben crnogorski govor iz koga nastaje crnogorski jezik. Ne postoji srpski jezik ijekavskog izgovora. Srpskom jeziku je imanentna ekavica. A u našem sadašnjem ustavu piše "srpski jezik ijekavskog izgovora". To je neprihvatljivo jer ignoriše činjenicu da postoji crnogorska država, crnogorska istorija, crnogorska kultura, crnogorska književnost i crnogorski jezik.
KOPRIVICA: Pokušaj prepjevavanja "Gorskog vijenca" na srpski jezik je stvarno jedna smijurija i o tome nema spora. Ali kada je gospodin Kujović kaže da nijedan Srbin ne može čitati "Gorski vijenac" bez rječnika, ja ga podsjećam da nijedan Srbin ne može bez rječnika čitati ni "Koštanu" srpskog pisca Bore Stankovića. Radi se o arhaičnim normama i jednog i drugog autora, a ja ovde govorim o savremenom srpskom jeziku koji je razumljiv svima onima koji taj jezik smatraju dijelom svoga bića i koji govore tim jezikom.
KUJOVIĆ: Ima li sličnosti između jezika jednog Pljevljaka i jednog Vranjanca? Zar jezik Pljevljaka nije sličniji jeziku jednog stanovnika Višegrada ili Herceg Novog?
KOPRIVICA: Ta priča o sličnostima i razlikama daleko bi nas odvela. Ja samo govorim o razlikama između savremene norme i arhaičnog govora srpskog jezika, kakav je kod Bore Stankovića u "Koštani" ili kod Njegoša u "Gorskom vijencu". Mi dobro znamo da se Njegoš ponosio, i on i knjaz Nikola i mnogi drugi crnogorski velikani, time što govori srpskim jezikom. Gospodin Kujović kaže da je formulacija u sadasnjem ustavu o srpskom jeziku ijekavskog izgovora nesmisao. Vjerovatno su, gospodine Kujoviću, i to pisali pametni ljudi.
KUJOVIĆ: To su uglavnom isti ljudi koji su i danas u politici.
KOPRIVICA: Kad ste rekli da ste raspoloženi da se provjeri stav građana o jeziku, ja vas najprijateljskije upozoravam da povedete računa o tome da u Demokratskoj partiji socijalista, dakle u vašoj partiji, postoji značajan broj uvaženih članova koji su se izjasnili kao Srbi i koji govore srpskim jezikom. Pomenuću vam gospodina Tarzana Miloševića koji je jedan od najboljih gradonačelnika Crne Gore, a koji se, koliko znam, izjasnio kao Srbin. Vi ste rekli da ste uvjereni da bi građani promijenili mišljenje, pa bi rekli da govore crnogorski. Da li vi na taj način nehotično dezavuišete i diskreditujete Srbe koji su u Demokratskoj partiji socijalista i da li vi stvarno vjerujete da im se možete obratiti kao maloj djeci i reći: "Dragi naši članovi, to što ste mislili da govorite srpski nije tako, od sjutra ujutru vi govorite crnogorski i tako se izjašnjavajte".
KUJOVIĆ: Vi namjerno pojednostavljujete stvari. Mi nećemo građanima reći da više ne govore srpski, nego da imaju ljudsko, istorijsko i svako drugo pravo da jezik kojim govore nazovu crnogorskim. Imaju isto ono pravo koje imaju i Srbi, Bosanci, Hrvati i svi narodi koji hoće da svoj jezik nazovu po svojoj državi i naciji. Dakle, o tome se radi, o imenovanju jezika, ne o promjeni lingvističke suštine. Mada je, moramo se složiti, crnogorski govor drugačiji od srpskoga. Pominjete Srbe u Demokratskoj partiji socijalsita. Nadam se da znate da meni ne smetaju Srbi ni u mojoj partiji, ni van nje, apsolutno mi ne smeta što se neko izjašnjava kao Srbin. Meni smeta kad neko hoće da uskrati moje i vaše pravo da budemo Crnogorci, da imamo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, da imamo svoj jezik.
KOPRIVICA: Gospodine Kujoviću, vi tražite od građana da se svojom voljom opredijele da govore crnogorskim jezikom. A šta ćete ako vam građani kažu: "Mi nećemo. Mi govorimo srpskim jezikom. Mi smatramo da smo i dalje ponosni Crnogorci koji govore srpskim jezikom, kao što ponosni Austrijanci govore njemačkim jezikom". Što se sad zamlaćujemo pričama kako je srpski jezik crnogorski. Vjerujte da je to nešto što predstavlja udar na pamet Crnogoraca, na njihovo dostojanstvo. Pustite ih da govore jezikom kojim govore. Ako krenete na referendum, bogami ćete opet dobiti onih većinskih 63 posto. Ako je Njegoš bio ponosan što govori srpskim jezikom, valjda ni mi mali ljudi koji se zovemo Crnogorci nećemo pocrvenjeti što govorimo srpskim jezikom u Crnoj Gori.
KUJOVIĆ: Njegoš je govorio crnogorskim jezikom, i to književnim. Nego, vi kažete: "Šta će nama da se zamlaćujemo ovim pitanjima". Gospodine Koprivica, nije zamlaćivanje kada razgovaramo o identitetu jedne države i jednog naroda, o nečemu što čuva istorijski, državni, kulturni i duhovni identitet Crne Gore, a jezik je izraz bića jednog naroda. Pominjete Austriju za koju kažete da nije manje država zato što govori njemačkim jezikom. U Austriji postoji krug intelektualaca koji vodi vrlo snažnu kampanju za preimenovanje jezika u austrijski jezik. Ljudi sve više postaju svjesni činjenice da je Austrija država sa posebnom istorijom, sa posebnim kulturnim i drugim vrijednostima koje treba izraziti i kroz naziv jezika.
KOPRIVICA: Gospodin Kujović poteže priču o nekom malom krugu intelektualaca u Austriji koji su, gle čuda, riješili da dođu do austrijskog jezika mimo volje 99,9 gradajana Auštrije. Austrija je, za razliku od Crne Gore, suviše ozbiljna država da bi se bavila takvim stvarima.
KUJOVIĆ: Gospodine, Koprivica, zašto vi volite da u Crnoj Gori bude ime tuđeg jezika, a ne svoga?
KOPRIVICA: Kako tuđeg? Pa ja kao volim 63 posto građana. Pitajte njih, gospodine Kujoviću.
KUJOVIĆ: Zašto više volite da vam se jezik zove po imenu druge države nego po imenu vaše države?
KOPRIVICA: Zato što je to dio našeg bića. Ako je veliki Njegoš bio srećan i hvalio se time što govori srpski jezik, zašto bih ja kao obični građanin bio ponižen što govorim srpskim?
KUJOVIĆ: Njegoš nije govorio srpskim jezikom. Srbi ga nisu ni tada, ni sada mogli čitati bez rječnika. Pa ni Matiju Bećkovića ne mogu čitati bez rječnika.
KOPRIVICA: Mi govorimo o savremenom srpskom jeziku. Gospodine Kujoviću, da biste riješili problem, izađite pred većinsku Crnu Goru koja govori srpskim jezikom i ubijediti je da govori crnogorskim jezikom. Ali ne možete ih ubijediti.
KUJOVIĆ: Vi imate ignorantski odnos prema vrijednostima države u kojoj živite. Složili smo se da je jezik suština, da je to kuća bića, temelj naroda, nacije, države i istorije, da je, kako neko lijepo reče, jezik zvučna otadžbina. Ako je to sve tako, pitam vas zašto se sa mnom ne saglasite da bismo i mi mogli naš jezik nazvati imenom države čiji smo građani.
KOPRIVICA: Gdje ste, gospodine Kujoviću, bili svih ovih godina da branite taj vaš crnogorski jezik. Koliko znam, vi ste tek prije neku godinu krenuli u kampanju. Tek tada vam je palo na pamet da spasavate Crnu Goru time što će ona progovoriti crnogorskim jezikom.
KUJOVIĆ: Vi znate, gospodine Koprivica, da je postojao srpskohrvatski jezik. Raspadom Jugoslavije nestao je naziv srpskohrvatski i ostao samo srpski. Ja sam početkom devedesetih, vi to znate, a zna i crnogorska javnost, mislio da može opstati Savezna Republika Jugoslavija. Kasnije sam shvatio, naravno ne samo ja, nego i mnogi drugi, da ta država ne funkcioniše, kao što nije funkcionisala ni unija Srbije i Crne Gore koja je nastala nakon nje. Ako nema ni one velike Jugoslavije, ni Savezne Republike Jugoslavije, ako nema ni srpskohrvatskog jezika, moralo se početi razmisljati i o imenu jezika. Eto vam odgovora na vaše pitanje. Imajući sve to u vidu, bilo bi potpuno logično, gospodine Koprivica, da nas dvojica, vi kao obrazovan čovjek i profesor univerziteta, i ja kao čovjek koji takođe razumije ovo o čemu razgovaramo, ubjeđujemo one koji to ne razumiju da Crna Gora ima pravo da ime svog jezika odredi prema imenu države i u skladu sa istorijom, kulturom i duhom te države.
KOPRIVICA: Gospodin Kujović je sad rekao da bi najbolje bilo da nas dvojica krenemo da objašnjavamo onima koji to ne razumiju da bi trebalo da Crna Gora ima crnogorski jezik. E, sad zamislite u kakvoj bismo se smiješnoj situciji nas dvojica našli kada bismo kao Don Kihot i Sančo Pansa krenuli da ubjeđujemo većinsku Crnu Goru da treba da govori crnogorskim jezikom. Zašto bismo sve to radili? To bi bilo ponovno zavađanje građana. Što će nam to? Ja mislim da je Crna Gora i ponosna, i dostojanstvena, da se može ponositi srpskim jezikom, i da njenom ponosu i dostojanstvu nimalo ne bi doprinijelo to što ćemo ođednom izmisliti crnogorski jezik.
KUJOVIĆ: Ja mislim da ne može biti riječi o zavađanju i podjelama, ako jezik kojim se služe građani Crne Gore nazovemo crnogorskim. Nema govora o nekakvom nametanju građanima Crne Gore novog jezika, nego je riječ o preimenovanju jezika sa srpskog na crnogorski. Meni je prirodnije, prihvatljivije, moralnije, logičnije da naš vlastiti jezik zovemo po imenu države u kojoj živimo, nego po imenu države koja nam je susjed i po mnogo čemu bliska, ali je to ipak druga država. I na kraju, postoji i odreena razlika izmeu srpskog i crnogorskog jezika. Ako ne postoji, žašto onda građani Srbije ne bi svoj jezik nazvali crnogorskiim.
KOPRIVICA: Ja ponovo posjecham da se 63 posto građana Crne gore izjasnilo da govori srpskim jezikom i da je dužnost svake demokratske vlasti da poštuje volju građana, Međutim, izgleda da treba biti onako kako odgovara vlastima, a sadašnja crnogorska vlast primenjuju duple standarde. Kad joj odgovara stav većine, ona ga poštuje, a kad joj ne odgovara, onda poštuje stav manjine. Po meni Crna Gora neće biti ni veća, ni dostojanstvenija, ni ljepša, ako bude imala crnogorski jezik i ako iz kolektivne svijesti građana izbriše, a to nikada neće moći, srpski jezik. Mi treba da ostanemo ponosna Crna Gora koja govori srpskim jezikom, kao što je ponosna Austrija koja govori njemačkim jezikom.
