RSE: Budva, grad u kome živite, primjer je hroničnog urbanističkog haosa. Budvanizacija je zahvatila i neke druge krajeve Crne Gore, pa i one zakonom zaštićene. Koje su oblasti najugroženije, po Vašem viđenju?
JELUŠIĆ: Uobičajeno, najugroženije su one oblasti koje se mogu najbolje unovčiti, koje su najvrednije, i po svojim prirodnim i po kulturnim potencijalima. To su, u prvom redu, nacionalni parkovi i primorski gradovi. Za mene je još poraznije od budvanizacije, mogućnost da Kotor, kao jedan lijep grad, koji spada u svjetsku baštinu, bude svojim urbanističkim rješenjima doveden do toga da više to ne može da bude. Najvrjedniji potencijali Crne Gore su i najviše ugroženi. To je relativno razumljivo. Sa tim jednim dosta liberalnim modelom privrede, da bi smo se opredijelili, morali bi smo biti sigurni da ćemo vrlo brzo osjetiti njegove loše posljedice. Kapital, novac i profit ne znaju za nacionalne parkove i za svjetsko kulturno nasljeđe. Oni znaju kako se novac može oploditi. Plašim se za prostor oko Skadarskog jezera. Naravno da će se vrlo brzo otkriti neki novi potencijal koji može da se ugrozi. To je loše. Nije da ne postoji jedna smišljena politika. Prostorni plan i niz akcija nevladinog sektora, koji se bavi određenim razvojem, idu ka tome, ali bi sada bila potrebna politička volja, koja bi jasno razgraničila granicu razvoja i očuvanja onoga što je istinski potencijal Crne Gore.
RSE: Spolja gledano, ne bi se moglo reći da ta politička volja postoji. Jednom ste rekli da se prostor u Crnoj Gori shvate, ne kao resurs, nego kao sredstvo za bogaćenje. To sredstvo je veoma jaka spona iz koje nastaju lobiji. Da li je moguće da urbanistički lobiji opstanu bez političke podrške?
JELUŠIĆ: Načelno, niti opštine, a još manje država, ne podržavaju bilo kakvo djelovanje koje bi išlo u tom smjeru. Svjedoci smo da u jednom opštem rasulu, prije svega finansijskom, do toga može i da dođe. Svi smo mi svjedoci da planove možemo jedino da radimo ukoliko oni budu finansirani od strane zainteresovanih ljudi koji žele da imaju svoje hotele, potencijale i slično. To je normalno. Crna Gora i Budva moraju da se razvijaju. Nema tu govora ni o kakvom zatvaranju, ni o kakvom moratorijumu. Činjenica je da ako se pažljivo čitaju ti planovi i želje vidite da se ne uvažavaju nikakva dugoročna rješenja, niti nikakav stepenast rast i razvoj, nego je trend da je to sada i ovdje i da treba iskoristiti i prodati što više. To je nešto gdje je potrebna politička volja da se to zaustavi, da se razvoj kontroliše, da se dopusti ljudima da ulažu, ali da ta ulaganja imaju neke granice. To je možda utopija kada se o tome govori, ali mislim da je to političkom voljom izvodljivo.
RSE: U Budvi je nakon dugo vremena u toku izrada urbanističkih planova. Vi ste članica Recenzione komisije. Hoće li ti planovi biti samo puka legalizacija postojećeg stanja?
JELUŠIĆ: Ne bih bila član Recenzione komisije da mi se do sada ne čini da ima neke osnove, da se čuje glas i stručne javnosti i da se na neki način pokuša iznaći najbolje. Budva je poslije sticanja nezavisnosti na neki način dobila nevjerovatno ubrzanje sopstvenog razvoja. Očigledno da svi njeni potencijali nisu bili istrošeni, ali sada je problem da u procesu donošenja tih planova taj razvoj bude maksimalno smislen. U ovom trenutku imam iskustvo vezano za samo dva plana kada je komisija u kompletnom sastavu odlučivala. Mislim da sa jednim možemo da budemo zadovoljni. Riječ je o planu Rijeke Reževića gdje su postojali neki limiti da, recimo, plac ne smije biti ispod 500 ili 800 kvadrata, a da osnova kuće bude 100 kvadrata, da može da ima dva ili, ako je kaskadni teren, tri nivoa. Ako se na taj način pravi jedan plan, onda je očigledno da tih 700 ili 400 preostalih kvadratnih metara placa su lijepa zelena zona i da taj resurs neće biti potrošen. Imam osjećaj, i nadam se, da su u opštini raspoloženi da to urade jer ne znam da li će to biti izvodljivo ako svi to ne budu željeli.
RSE: A kako vam se čini sve ovo što se dešava sa prostornim planom? Imate li primjedbe, poput ostalih nevladinih organizacija?
JELUŠIĆ: Imam. Mi smo u procesu donošenja prostornog plana ukazali na zakon koji mu je prethodio, koji je imao izvjesne slabe tačke, koje su otvarale tu mogućnost da se naprave određene greške. Stvari se prosto mijenjaju. U momentu kada smo na putu da zadovoljimo neke uslove Evropske unije, da se u ovom trenutku dogodilo da skoro 2500 građana potpiše peticiju za očuvanje budvanskog izletišta na ostrvu Sveti Nikola, teško da glas građana ne bi mogao da ne bude, barem, saslušan. U ono vrijeme moglo se dogoditi da se ništa ne sasluša. Mislim da se od tada do danas dogodilo nešto jako loše. Došlo je do apatije građana. Ako se već ne sasluša 2500 građana, čemu onda govoriti.
RSE: To je peticija vaše nevladine organizacije iz 1999. godine kada ste upozoravali na divlju gradnju na ostrvu Sveti Nikola. Ovih dana je najavljeno da se ostrvo prodaje, pa da se ne prodaje. Velike pare su u igri. Budvani ni danas ne mogu barkom do svoga školja, čije plaže bi trebale da su morsko dobro. Pri tome, Budvani ćute. Da li su se umorili od toga?
JELUŠIĆ: Jesu, Budvani su se umorili. Jasno im je da njihova akcija ne dovodi do nikakvog rješenja. Malo po malo svi mi, kao nevladin sektor, naravno da gubimo i entuzijazam i volju, s uvjerenjem da ćemo nešto uspjeti da uradimo. Pogrešno je shvatati da građani imaju samo neku svadljivu narav, ili da traže samo da kritikuju. Kao građanin, ne da nemam ništa protiv privatizacije i da ogromni resursi pripadaju čak i jednom čovjeku, ako taj čovjek plaća porez, drži se održivog razvoja, daje poslove djeci koja završavaju škole. Neko ko bi bio vlasnik cijele Budve, ne bi dozvolio da se ovo radi jer bi mu bilo vrlo važno da taj grad sačuva za budućnost. Skoro da djeluje kao prizivanje, barem prosvijećenog apsolutizma na jednom prostoru, koji zaista zahtijeva prosvijećenu svijest o tome kako treba da izgleda grad.
JELUŠIĆ: Uobičajeno, najugroženije su one oblasti koje se mogu najbolje unovčiti, koje su najvrednije, i po svojim prirodnim i po kulturnim potencijalima. To su, u prvom redu, nacionalni parkovi i primorski gradovi. Za mene je još poraznije od budvanizacije, mogućnost da Kotor, kao jedan lijep grad, koji spada u svjetsku baštinu, bude svojim urbanističkim rješenjima doveden do toga da više to ne može da bude. Najvrjedniji potencijali Crne Gore su i najviše ugroženi. To je relativno razumljivo. Sa tim jednim dosta liberalnim modelom privrede, da bi smo se opredijelili, morali bi smo biti sigurni da ćemo vrlo brzo osjetiti njegove loše posljedice. Kapital, novac i profit ne znaju za nacionalne parkove i za svjetsko kulturno nasljeđe. Oni znaju kako se novac može oploditi. Plašim se za prostor oko Skadarskog jezera. Naravno da će se vrlo brzo otkriti neki novi potencijal koji može da se ugrozi. To je loše. Nije da ne postoji jedna smišljena politika. Prostorni plan i niz akcija nevladinog sektora, koji se bavi određenim razvojem, idu ka tome, ali bi sada bila potrebna politička volja, koja bi jasno razgraničila granicu razvoja i očuvanja onoga što je istinski potencijal Crne Gore.
RSE: Spolja gledano, ne bi se moglo reći da ta politička volja postoji. Jednom ste rekli da se prostor u Crnoj Gori shvate, ne kao resurs, nego kao sredstvo za bogaćenje. To sredstvo je veoma jaka spona iz koje nastaju lobiji. Da li je moguće da urbanistički lobiji opstanu bez političke podrške?
JELUŠIĆ: Načelno, niti opštine, a još manje država, ne podržavaju bilo kakvo djelovanje koje bi išlo u tom smjeru. Svjedoci smo da u jednom opštem rasulu, prije svega finansijskom, do toga može i da dođe. Svi smo mi svjedoci da planove možemo jedino da radimo ukoliko oni budu finansirani od strane zainteresovanih ljudi koji žele da imaju svoje hotele, potencijale i slično. To je normalno. Crna Gora i Budva moraju da se razvijaju. Nema tu govora ni o kakvom zatvaranju, ni o kakvom moratorijumu. Činjenica je da ako se pažljivo čitaju ti planovi i želje vidite da se ne uvažavaju nikakva dugoročna rješenja, niti nikakav stepenast rast i razvoj, nego je trend da je to sada i ovdje i da treba iskoristiti i prodati što više. To je nešto gdje je potrebna politička volja da se to zaustavi, da se razvoj kontroliše, da se dopusti ljudima da ulažu, ali da ta ulaganja imaju neke granice. To je možda utopija kada se o tome govori, ali mislim da je to političkom voljom izvodljivo.
RSE: U Budvi je nakon dugo vremena u toku izrada urbanističkih planova. Vi ste članica Recenzione komisije. Hoće li ti planovi biti samo puka legalizacija postojećeg stanja?
JELUŠIĆ: Ne bih bila član Recenzione komisije da mi se do sada ne čini da ima neke osnove, da se čuje glas i stručne javnosti i da se na neki način pokuša iznaći najbolje. Budva je poslije sticanja nezavisnosti na neki način dobila nevjerovatno ubrzanje sopstvenog razvoja. Očigledno da svi njeni potencijali nisu bili istrošeni, ali sada je problem da u procesu donošenja tih planova taj razvoj bude maksimalno smislen. U ovom trenutku imam iskustvo vezano za samo dva plana kada je komisija u kompletnom sastavu odlučivala. Mislim da sa jednim možemo da budemo zadovoljni. Riječ je o planu Rijeke Reževića gdje su postojali neki limiti da, recimo, plac ne smije biti ispod 500 ili 800 kvadrata, a da osnova kuće bude 100 kvadrata, da može da ima dva ili, ako je kaskadni teren, tri nivoa. Ako se na taj način pravi jedan plan, onda je očigledno da tih 700 ili 400 preostalih kvadratnih metara placa su lijepa zelena zona i da taj resurs neće biti potrošen. Imam osjećaj, i nadam se, da su u opštini raspoloženi da to urade jer ne znam da li će to biti izvodljivo ako svi to ne budu željeli.
RSE: A kako vam se čini sve ovo što se dešava sa prostornim planom? Imate li primjedbe, poput ostalih nevladinih organizacija?
JELUŠIĆ: Imam. Mi smo u procesu donošenja prostornog plana ukazali na zakon koji mu je prethodio, koji je imao izvjesne slabe tačke, koje su otvarale tu mogućnost da se naprave određene greške. Stvari se prosto mijenjaju. U momentu kada smo na putu da zadovoljimo neke uslove Evropske unije, da se u ovom trenutku dogodilo da skoro 2500 građana potpiše peticiju za očuvanje budvanskog izletišta na ostrvu Sveti Nikola, teško da glas građana ne bi mogao da ne bude, barem, saslušan. U ono vrijeme moglo se dogoditi da se ništa ne sasluša. Mislim da se od tada do danas dogodilo nešto jako loše. Došlo je do apatije građana. Ako se već ne sasluša 2500 građana, čemu onda govoriti.
RSE: To je peticija vaše nevladine organizacije iz 1999. godine kada ste upozoravali na divlju gradnju na ostrvu Sveti Nikola. Ovih dana je najavljeno da se ostrvo prodaje, pa da se ne prodaje. Velike pare su u igri. Budvani ni danas ne mogu barkom do svoga školja, čije plaže bi trebale da su morsko dobro. Pri tome, Budvani ćute. Da li su se umorili od toga?
JELUŠIĆ: Jesu, Budvani su se umorili. Jasno im je da njihova akcija ne dovodi do nikakvog rješenja. Malo po malo svi mi, kao nevladin sektor, naravno da gubimo i entuzijazam i volju, s uvjerenjem da ćemo nešto uspjeti da uradimo. Pogrešno je shvatati da građani imaju samo neku svadljivu narav, ili da traže samo da kritikuju. Kao građanin, ne da nemam ništa protiv privatizacije i da ogromni resursi pripadaju čak i jednom čovjeku, ako taj čovjek plaća porez, drži se održivog razvoja, daje poslove djeci koja završavaju škole. Neko ko bi bio vlasnik cijele Budve, ne bi dozvolio da se ovo radi jer bi mu bilo vrlo važno da taj grad sačuva za budućnost. Skoro da djeluje kao prizivanje, barem prosvijećenog apsolutizma na jednom prostoru, koji zaista zahtijeva prosvijećenu svijest o tome kako treba da izgleda grad.
