RSE: Gospodine Ćurak, kako komentarišete neočekivani prijem sve tri zemlje zajedno u paketu bez uslovljavanja? Da li je u ovom paketu neko možda i nezasluženo nagrađen?
ĆURAK: Ovaj neočekivani prijem u Partnerstvo za mir za mene i nije toliko neočekivan, jer je on prije svega rezultat potreba NATO-a, a ne ovih zemalja koje su primljene. U prilog takvom stavu ide i činjenica da su ove tri zemlje, odnosno njihovi politički predstavnici, bili veoma ugodno iznenađeni prijemom. Zemlje koje su primljene uopće nisu imale relevantne informacije o tome, što upućuje na zaključak da je NATO ovo učinio mnogo više radi sebe nego radi tih zemalja. Prije svega, sa ulaskom ove tri zemlje u Partnerstvo za mir dobija se jedan najširi politički okvir da se vojni kapaciteti ove tri zemlje mogu iskoristiti za različite NATO misije. Druga stvar je da su Sjedinjene Države ovim demonstrirale svoju moć, jer ovo je prije svega njihova odluka i na neki način su ponovno amerikanizirale region, odnosno nezadovoljne, vrlo ambivalentnom i neodređenom politikom Evropske Unije prema regionu, sa ovim potezom koji ih puno ne košta dobili su puno.
RSE: Koji je bio motiv Sjedinjenih Država za pritisak na ostale da se prime sve tri zemlje?
ĆURAK: Ja to iščitavam kao jednu globalnu tendenciju dugotrajnijeg karaktera.Ovo je jedna vrlo slobodna ocjena - radi se o tome da se NATO na neki način dodatno amerikanizira i da postaje jedna vrsta vojno političke alijanse u kojoj će nove zemlje NATO-a, pod jednom vrlo važnom dominacijom Sjedinjenih Država, igrati puno veću ulogu nego ove zemlje koje zovemo zemlje stare Evrope. Ne bih se iznenadio da u narednih desetak, petnaest godina, recimo, Njemačka, Francuska u NATO-u izgube onaj značaj koji imaju danas.
RSE: Kakve su implikacije prijema? Mislite li da na Balkanu, što se tiče sigurnosti i globalne bezbijednosti, dolaze bolji dani?
ĆURAK: Ne bih ja tu stvar tako prejudicirao. Partnerstvo za mir nije nešto epohalno. To što smo mi skloni u ovim površnim interpretacijama da sada prijem tri zemlje u Partnerstvo za mir bojimo nekim nevjerovatnim bojama samo govori o tome kakva je situacija u regionu i koliko mi nismo upoznati sa relevantnim geopolitičkim kretanjima u svijetu. Partnerstvo za mir je tek jedna veranda, jedan hodnik za ulazak u NATO u kome se nalaze sve druge evropske zemlje, tako da to nije ništa spektakularno i mi iz toga, dakle Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, neće izvući nekakvu dodatnu korist. Možemo samo zaključiti da je sa ulaskom, prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine kao neuspješnih i nedovršenih država, NATO iskazao jednu tendenciju da vidi može li u jednom svom najširem institucionalnom okviru popraviti ili uticati na bolju strukturu takvih zemalja. Znači, da li unutar jednog takvog širokog političkog institucionalnoga okriva NATO može kontrolirati države koje su neuspješne i nedovršene.
RSE: Ove zemlje će u okrivu Partnerstva morati međusobno da sarađuju. Ipak, znamo da njihovi politički odnosi nijesu baš najidealniji. Pomenuću samo trzavice između Srbije i Crne Gore koje su nastavljene nakon nezavinosti, tu je i tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, miješanje Beograda na određeni način u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Kako mislite da će ta saradnja ići?
ĆURAK: Ako postoji neki krucijalni razlog zbog koga su ove tri zemlje primljene ja bih to ipak locirao prije svega u Srbiji, u smislu jedne pomoći demokratskim snagama da dobiju izbore, jer uopće ne treba podcijeniti simbolički kapital Šešeljevog štrajka glađu koji bi mogao da utiče na to da radikali pobijede u Srbiji, pa je ovo jedan poziv građanima Srbije da daju svoj glas demokratskim snagama Srbije kako se ne bi desio taj skandalozni politički čin da radikali preuzmu vlast u Srbiji. Što se tiče nesporazuma koji postoje između ovih zemalja sa ulaskom u Partnerstvo za mir to je tek za nijansu malo više obavezujuće za te zemlje, ali poznajući naše političke elite mi ćemo prisustvovati jednom trijumfu političkoga licemjerja gdje će se ponovno i NATO-u i Evropi isporučivati ideje kako naše zemlje jesu za evropske integracije, kako jesu za euroatlantske integracije, a u stvarnom političkom smislu i dalje ćemo imati zemlje koje će ipak njegovati jednu dogovorenu doktrinu neprijateljstava.
RSE: Kako komentarišete negativne ocjene glavne tužiteljice Haškog tribunala Karle del Ponte?
ĆURAK: To je očekivano. Bilo bi apsurdno da sad glavna tužiteljica Haškoga suda kaže da je ovo sjajna odluka i da ce to sigurno uticati na hapšenje optuženih za ratne zločine. Međutim, mi smo svi na neki način preforsirani tom pričom o optuženima za ratne zločine i malo je zaista apsurdno da se kao jedini kriteriji što do sada nisu, recimo, Srbija i Bosna i Hercegovina primljene u Partnerstvo, je nesuradnja sa Haškim tribunalom.Ja mislim da je to naprosto, možda su pregrube riječi, jedna lažna priča, ali svođenje cijelog jednog političkoga projekta, izgradnje novih država, izgradnje sigurnosti i stabilnosti u regionu vezati samo za nekoliko optuženih za ratne zločine se ustvari čini kao „prodaja magle“. Ja sam prije ubijeđen da se na svim stranama čeka i da bi sve strane puno više voljele, izuzimajući Hag, da neka „prirodna smrt“ okonča ovu agoniju oko optuženih za ratne zločine, a ja vjerujem da najmanje dvije strane na to i igraju.
ĆURAK: Ovaj neočekivani prijem u Partnerstvo za mir za mene i nije toliko neočekivan, jer je on prije svega rezultat potreba NATO-a, a ne ovih zemalja koje su primljene. U prilog takvom stavu ide i činjenica da su ove tri zemlje, odnosno njihovi politički predstavnici, bili veoma ugodno iznenađeni prijemom. Zemlje koje su primljene uopće nisu imale relevantne informacije o tome, što upućuje na zaključak da je NATO ovo učinio mnogo više radi sebe nego radi tih zemalja. Prije svega, sa ulaskom ove tri zemlje u Partnerstvo za mir dobija se jedan najširi politički okvir da se vojni kapaciteti ove tri zemlje mogu iskoristiti za različite NATO misije. Druga stvar je da su Sjedinjene Države ovim demonstrirale svoju moć, jer ovo je prije svega njihova odluka i na neki način su ponovno amerikanizirale region, odnosno nezadovoljne, vrlo ambivalentnom i neodređenom politikom Evropske Unije prema regionu, sa ovim potezom koji ih puno ne košta dobili su puno.
RSE: Koji je bio motiv Sjedinjenih Država za pritisak na ostale da se prime sve tri zemlje?
ĆURAK: Ja to iščitavam kao jednu globalnu tendenciju dugotrajnijeg karaktera.Ovo je jedna vrlo slobodna ocjena - radi se o tome da se NATO na neki način dodatno amerikanizira i da postaje jedna vrsta vojno političke alijanse u kojoj će nove zemlje NATO-a, pod jednom vrlo važnom dominacijom Sjedinjenih Država, igrati puno veću ulogu nego ove zemlje koje zovemo zemlje stare Evrope. Ne bih se iznenadio da u narednih desetak, petnaest godina, recimo, Njemačka, Francuska u NATO-u izgube onaj značaj koji imaju danas.
RSE: Kakve su implikacije prijema? Mislite li da na Balkanu, što se tiče sigurnosti i globalne bezbijednosti, dolaze bolji dani?
ĆURAK: Ne bih ja tu stvar tako prejudicirao. Partnerstvo za mir nije nešto epohalno. To što smo mi skloni u ovim površnim interpretacijama da sada prijem tri zemlje u Partnerstvo za mir bojimo nekim nevjerovatnim bojama samo govori o tome kakva je situacija u regionu i koliko mi nismo upoznati sa relevantnim geopolitičkim kretanjima u svijetu. Partnerstvo za mir je tek jedna veranda, jedan hodnik za ulazak u NATO u kome se nalaze sve druge evropske zemlje, tako da to nije ništa spektakularno i mi iz toga, dakle Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina, neće izvući nekakvu dodatnu korist. Možemo samo zaključiti da je sa ulaskom, prije svega Srbije i Bosne i Hercegovine kao neuspješnih i nedovršenih država, NATO iskazao jednu tendenciju da vidi može li u jednom svom najširem institucionalnom okviru popraviti ili uticati na bolju strukturu takvih zemalja. Znači, da li unutar jednog takvog širokog političkog institucionalnoga okriva NATO može kontrolirati države koje su neuspješne i nedovršene.
RSE: Ove zemlje će u okrivu Partnerstva morati međusobno da sarađuju. Ipak, znamo da njihovi politički odnosi nijesu baš najidealniji. Pomenuću samo trzavice između Srbije i Crne Gore koje su nastavljene nakon nezavinosti, tu je i tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, miješanje Beograda na određeni način u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Kako mislite da će ta saradnja ići?
ĆURAK: Ako postoji neki krucijalni razlog zbog koga su ove tri zemlje primljene ja bih to ipak locirao prije svega u Srbiji, u smislu jedne pomoći demokratskim snagama da dobiju izbore, jer uopće ne treba podcijeniti simbolički kapital Šešeljevog štrajka glađu koji bi mogao da utiče na to da radikali pobijede u Srbiji, pa je ovo jedan poziv građanima Srbije da daju svoj glas demokratskim snagama Srbije kako se ne bi desio taj skandalozni politički čin da radikali preuzmu vlast u Srbiji. Što se tiče nesporazuma koji postoje između ovih zemalja sa ulaskom u Partnerstvo za mir to je tek za nijansu malo više obavezujuće za te zemlje, ali poznajući naše političke elite mi ćemo prisustvovati jednom trijumfu političkoga licemjerja gdje će se ponovno i NATO-u i Evropi isporučivati ideje kako naše zemlje jesu za evropske integracije, kako jesu za euroatlantske integracije, a u stvarnom političkom smislu i dalje ćemo imati zemlje koje će ipak njegovati jednu dogovorenu doktrinu neprijateljstava.
RSE: Kako komentarišete negativne ocjene glavne tužiteljice Haškog tribunala Karle del Ponte?
ĆURAK: To je očekivano. Bilo bi apsurdno da sad glavna tužiteljica Haškoga suda kaže da je ovo sjajna odluka i da ce to sigurno uticati na hapšenje optuženih za ratne zločine. Međutim, mi smo svi na neki način preforsirani tom pričom o optuženima za ratne zločine i malo je zaista apsurdno da se kao jedini kriteriji što do sada nisu, recimo, Srbija i Bosna i Hercegovina primljene u Partnerstvo, je nesuradnja sa Haškim tribunalom.Ja mislim da je to naprosto, možda su pregrube riječi, jedna lažna priča, ali svođenje cijelog jednog političkoga projekta, izgradnje novih država, izgradnje sigurnosti i stabilnosti u regionu vezati samo za nekoliko optuženih za ratne zločine se ustvari čini kao „prodaja magle“. Ja sam prije ubijeđen da se na svim stranama čeka i da bi sve strane puno više voljele, izuzimajući Hag, da neka „prirodna smrt“ okonča ovu agoniju oko optuženih za ratne zločine, a ja vjerujem da najmanje dvije strane na to i igraju.
