* * * * *
RSE: Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ekshumacijama posmrtnih ostataka lica koja su stradala u ratu, prisustvuju i predstavnici zvaničnih državnih tela drugih država bivše Jugoslavije, u čijoj je nadležnosti sudbina nestalih. Ne računajući žrtve sa Kosova, do sada je iz grobnica u Beogradu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici i Šapcu, ekshumirano više od 300 tela. Koliko ekshumacije koje su upravo u toku mogu doprineti barem delimičnom rasvetljavanja sudbine ogromnog broja nestalih?
GRUJIĆ: Ova ekshumacija koja se trenutno provodi u Beogradu, ima značajan doprinos pronalasku nestalih osoba. Ovo što se trenutno događa u Beogradu, što se događalo dvadesetak dana u Žitniku u Republici Hrvatskoj ili prije dva ili tri mjeseca u Banjaluci, jedan je jedinstveni proces koji je uspostavljen kroz bilateralne razgovore, potvrđen određenim protokolima o suradnji i koji vodi ka boljitku u rješavanju procesa nestalih osoba.
ŠTRBAC: To su posmrtni ostaci koji su doplivali iz područja koja su bila zahvaćena ratom i tu mogu da budu sve nacionalnosti koje su učestvovale u ovome ratu. I biće ih. Recimo, dosadašnja praksa sa grobljem u Šapcu i u Novom Sadu pokazuje da ima raznih nacionalnosti, pripadnika i jedne i druge i treće vojske. Jer, voda nije birala koga će nositi, nosila je onoga ko je dospio u vodu na bilo koji način.
RSE: Koliko je regionalni pristup u reševanju sudbine nestalih zapravo jedini način da hiljade porodice na prostoru bivše Jugoslavije konačno saznaju šta se dogodilo sa njihovim najbližima?
BOGDANIĆ: Obzirom da sam problem po svojoj težini prevazilazi prostore nacionalnih država, postignuti su određeni sporazumi između vladinih nadležnih tijela i ovaj problem je sada u jednoj novoj fazi, a to je faza zajedničkog rješavanja ovog problema. Cijenim da je to jedan novi kvalitet u radu, ne samo sa humanitarnog aspekta
gdje ćemo putem DNK analize doći do odgovora vezanih za identitet nestalih lica, već i sa aspekta istine i sa aspekta pomirenja.
HOTIĆ: Svako tijelo koje se pronađe nam daje nadu da će neka majka naći svog sina, žena supruga, dijete oca i tako dalje. Ja tražim sina i brata. Muža sam pronašla. Inače sam petoro bližnjih izgubila. Žalosno je što su ovolike godine prošle, što su grobnice skrivane. To se moglo mnogo brže uraditi i riješiti, da pokopamo mrtve, da im se duše smire, a i mi da se smirimo i tu neizvjesnost da prekinemo.
RSE: Mada je dobro poznato da su svi dosadašnji ratovi koji su vođeni u svetu, ostavili iza sebe na hiljade nestalih osoba, ipak nije do kraja razumljivo zašto se to ponavlja na prostoru koji je bio pod budnim okom međunarodne javnosti. Kako je moguće da deset godina nakon okončanja rata nije rasvetljena sudbina na hiljade ljudi sa prostora bivše Jugoslavije?
HOTIĆ: To je stvar politike. Da je politika promijenila pravac nakon žavršetka rata, mi ne bismo čekali 10-15 godina. Još uvijek je politika ona, da kažem zločinačka, koja je počinila zločine, pod čijom komandom su zločini počinjeni. Oni sad skrivaju te zločine.
GRUJIĆ: To je jedna poznata, neću reći normalna, činjenica da nakon svih oružanih sukoba dolazi do jedne pojave da određen broj ljudi nestane, odnosno da se ne zna njihova sudbina. Tako možemo povući paralele sa nekim drugim sukobima. Možemo reći da još uvijek Sjedinjene Američke Države traže negdje oko 2.000 nestalih osoba iz vijetnamskog i korejskog rata.
RSE: Prema svim indicijama, najveći broj tela nestalih osoba nalazi se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zato što u Srbiji nisu ni vođeni ratni sukobi. Postoji li u ovom trenutku u oba bosanska entiteta jednaka politička spremnost da se konačno razreši ovo pitanje?
BOGDANIĆ: Činjenica je da je konkretno Vlada Republike Srpske manifestovala spremnost i dala podršku zajedničkom procesu rješavanja problema nestalih lica, upravo kroz donošenje odluke o prenosu nadležnosti poslova traženja nestalih lica sa entitetskog na nivo Bosne i Hercegovine kroz formiranje Instituta za nestala lica BiH.
HOTIĆ: Sam entitet Republika Srpska je zasnovan na ratnom zločinu. To je zločinačka tvorevina i ljudi je podržavaju kao takvu. Znači, podržavaju zločin.
RSE: Ništa manje složena nije situacija ni u samoj Hrvatskoj, s obzirom da je veliki deo te zemlje tokom rata bio pod oružanom kontrolom srpskih snaga. Tako se i dalje ne zna sudbina više od 1.100 građana hrvatske nacionalnosti koji su nestali od 1991. do 1995. godine. Tom broju pridodana su lica uglavnom srpske nacionalnosti koja su nestala tokom akcija «Bljesak» i «Oluja». Ima li trenutno u toj zemlji spremnosti da se konačno stavi ad acta ovaj problem?
GRUJIĆ: Jasno je da je u susretima na najvišim državnim razinama izražena i ta politička volja, dakle to je nedvojbeno. Ali se isto tako mora reći da provođenje te političke volje ima jedan kontinuitet, to je jedan proces koji traje određeno duže vrijeme, jer tu se javlja niz drugih problema koji nisu vezani uz izražavanje političke volje.
ŠTRBAC: Problem je što nema političke volje u Hrvatskoj. Prošlo je više od 11 godina, a Kordun i Banija nisu ni taknuti. Zapadna Slavonija nakon «Bljeska» nije taknuta. Službeni hrvatski organi su pokapali ubijene srpske civile i vojnike. Oni su ih ubijali u tim akcijama, a njihove raznorazne komisije su skupljale mrtve i pokapali ih; svi su neidentifikovani. Pa gdje ti je dobra volja ako je prošlo toliko godina poslije rata a nećeš da ekshumiraš leševe?
RSE: Sasvim je očigledno da je problem nestalih, osim humanitarnog, i dalje i političko pitanje, sa kojim se vrlo često manipuliše:
BOGDANIĆ: Činjenica je da je u proteklih 10 godina problem nestalih lica bio izuzetno zloupotrebljavan, u smislu politizacije tog problema, u smislu uvećavanja broja žrtava u sopstvenom narodu, umanjivanja broja žrtava na drugoj strani. Ta ljudska tragedija je izuzetno zloupotrebljavana, politizovana i normalno da se nastoji tim problemom još uvijek manipulisati, i to će sigurno biti tako dok istina ne izađe na vidjelo dana.
GRUJIĆ: Vrlo je važno reći da je Republika Hrvatska jasno artikulirala da je problem nestalih osoba njeno prioritetno humanitarno pitanje i da je izrazila svoju političku volju da će to prioritetno humanitarno pitanje biti riješeno na najbolji mogući način.
RSE: Nema nikakve sumnje da na svim stranama koje su učestvovale u sukobu i dalje postoje otpori da se razreši sudbina nestalih. No osim nedovoljne spremnost da se jednom za svagda zaključi ovo turobno poglavlje, na putu onih koji se bave pitanjima nestalih, stoje mnogobrojne barijere. Koje su to zapravo glavne prepreke?
GRUJIĆ: Proces traženja nestalih osoba nije jednostavan, niti je jednostran. Vidi se da je to vezano i za niz drugih oblasti, pa tako i za utvrđivanje ratnih zločina. Prvi i osnovni zahvat koji treba napraviti, to je dotok informacija o nestalim osobama iz različitih struktura država i njihovih podataka, javnih ili tajnih, da ti podaci budu dostupni komisijama i ljudima koji su u procesu traženja nestalih osoba.
BOGDANIĆ: Taj posao ima i svoju krivično-pravnu dimenziju, pored ove humanitarne, tako da je zaista ključ problema dobivanje informacija vezanih za lokacije potencijalnih grobnica.
RSE: Još u trenutku kada su nemilosrdno ubijani oni kojima se potom izgubio svaki trag, kod naredbodavaca i egzekutora postojala je jasna namera da se prikrije zločin. Tome u prilog govori i Srebrenica kao najveće stratište na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U Memorijalnom centru u Potočarima počiva 2.500 identifikovanih žrtava srebreničkog masakra, od više od 8.000 Bošnjaka koje su ubile srpske snage:
HOTIĆ: Najveći broj stradalnika u dva-tri dana, i to pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Kosti su usitnjene, na njima rade stručnjaci koji se bave sastavljanjem kostiju i analizom i to jako sporo ide. U komemoracijskom centru u Tuzli se stalno vrti oko 5.000-6.000 tijela koja treba da se identifikuju. Evo završena je i posljednja otkrivena grobnica na zvorničkom području. To su uglavnom stradalnici Srebrenice iz 1995. godine, ali ima ih i iz 1992. Zločini su činjeni od samog početka. Tako da imamo izmiješana tijela iz različitog vremena. Međutim, Drina je dosta progutala, progutala je Jalovina u Zvorniku. Dosta su ljude bacali u rijeke i nema ničega da bi se mogao utvrditi identitet. Svjesni smo da ima mnogo i takvih slučajeva koji će ostati bez rezultata.
BOGDANIĆ: Vlada Republike Srpske napravila je jedan iskorak koji je jedinstven, ne samo za Republiku Srpsku ili Bosnu i Hercegovinu, već za cijeli region, a to je da je upravo na osnovu informacija vladinih institucija utvrđen lokalitet više potencijalnih masovnih grobnica srebreničkih žrtava, što govori o jednoj izvjesnosti da će se te žrtve ubrzo ekshumirati, da će se utvrditi njihov identitet i da će porodice dobiti odgovore vezano za njihovu sudbinu. Istovremeno, kroz obdukciju tih žrtava, utvrdiće se i uzrok i način njihove smrti, što će isto tako pojasniti određene nejasnoće vezano za broj onog dijela žrtava koje su žrtve zločina, a na drugoj strani onog dijela nestalih lica koja su nastradala u koloni koja je, i po ocjenama Haškog tribunala, bila legitimni vojni cilj.
HOTIĆ: Oni se ne stide zločina. Onima koji su još uvijek na sceni, a koji su odgovorni za zločine, naravno da je u interesu da šute, da to prikrivaju, jer vrijeme čini svoje – kosti propadaju i sve je manje moguće otkriti identitet nestalih osoba. Da je moj sin bio s puškom, da je bio na nekom bojištu i da je tamo negdje nestao, rekla bih – imao je šansu, ali poginuo je. Ali ljudi su bili bespomoćni, zarobljeni, nisu imali ni gdje pobjeći, ni suprotstaviti se jer je u Srebrenici urađena demilitarizacija, oduzeto je oružje i ljudi su bili nenaoružani.
RSE: Iskopavanja ubijenih, premeštanja tela u sekundarne grobnice i njihovog skrivanja, bilo je isto tako u Hrvatskoj, ali i u Srbiji tokom kosovskog sukoba. Prva hladnjača sa telima ubijenih sa Kosova isplivala je iz Dunava pre NATO intervencije. To jasno dokazuje da su državni organi Srbije počinili i prikrivali zločine još u vreme mira. U Hrvatskoj nije bilo masovnih grobnica poput one na policijskom poligonu u Batajnici, ali je otkriveno više lokaliteta na kojima su tajno pokopani ubijeni:
ŠTRBAC: Čuli smo svi za Batajnicu, čuli smo svi za hladnjaču u Dunavu. U to isto vrijeme u Hrvatskoj se ekshumira masovna grobnica iznad Gospića u Velebitu. To su leševi koji su 1997. godine premješteni iz Paulin dvora, odvezeni 500 kilometara daleko, u gudure Velebita i tu su pokopani odnosno razbacani na neke tri lokacije, uz znanje i odobrenje samog vrha hrvatske države. Isplanirano su preveženi jer su istražioci bili na tragu, čeprkali su u blizini. Te grobnice nije otkrila njihova država, nije ih otkrila njihova komisija. Govorilo se da je premještanje srpski specijalitet, međutim svi su to radili.
GRUJIĆ: Mi imamo egzaktne pokazatelje, odnosno podatke i dokaze da je u Hrvatskoj 1994-95. godine došlo do devastiranja, odnosno do prebacivanja određenog broja masovnih grobnica, što smo mi dakako i dokazali, i to na području koje je bilo pod zaštitom UN-a. Ako kažemo da smo u Hrvatskoj pronašli 143 masovne grobnice na prostoru koji je bio okupiran, to upravo govori da prikrivanje ratnog zločina je upravo jedan od razloga zašto se teško dolazi do tih podataka.
RSE: Od kada su prve žrtve dobile status nestalih, traju nesporazumi oko njihovog broja. Tako da se podaci vrlo često drastično razlikuju od izvora od izvora, što povremeno vodi do mučnog licitiranja oko postradalih. Tako je i dalje nepoznanica broj Srba koji su nestali u akciji «Oluja»:
GRUJIĆ: Kad govorimo o problemu nestalih u akcijama «Bljesak» i «Oluja», treba vrlo jasno izreći šta je do sada napravljeno. Prije svega treba reći da je Republika Hrvatska, odnosno komisija Republike Hrvatske, zajedno sa komisijom iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, sada Republike Srbije, sa komisijom iz Bosne i Hercegovine odnosno Republike Srpske i Međunarodnim komitetom Crvenog križa provela akciju u cilju prikupljanja potrebnih podataka za traženje nestalih osoba, da su ti podaci na taj način jedinstveno prikupljeni i oni su sada apsolutno točni i egzaktni. Mi u ovom trenutku imamo 930 evidentiranih osoba (i to prema najvišim kriterijima Međunarodnog komiteta Crvenog križa) koje su nestale u tom razdoblju.
ŠTRBAC: Mi imamo sad trenutno na spisku nestalih Srba iz Hrvatske još nešto preko 2.500. Gdje su god tražili do sada, našli su više nego što je bilo na dostavljenom spisku. E sad, dok su leševi u zemlji, mogu da manupulišu i da govore – to nije tačno, Srbi naduvavaju podatke, a pogotovo oni Savini tamo u «Veritasu». Apsolutno da se manipuliše. Hrvati po svaku cijenu hoće da održe imidž žrtve u ovome ratu i svaka ekshumacija srpske žrtve ih demantuje u tome.
GRUJIĆ: Radi se o tome da se prije svega ne primjenjuju istovrsni kriteriji. Drugo, da se možda radi o dnevnopolitičkim manipulacijama. Ali, to je broj do kojeg smo došli na način da svaka ta nestala osoba ima svoj dosije. Ako su do sada, upravo za nekih 900 i nešto osoba obitelji dale krv za analizu DNA, to onda govori da je taj broj korektan.
RSE: No ne samo da su se tragovi zločina skrivali tokom samih sukoba, nego i dalje postoji neprobojni zid ćutanja koji ima jasnu pozadinu: to je pre svega strah od krivične odgovornosti. Mada neki od onih koji znaju sudbinu dela nestalih nisu među živima, ipak postoji još veliki broj onih koji znaju kako su završili neki od onih koji se i dalje traže.
BOGDANIĆ: Informacije vezane za lokacije grobnica su u nekom broju slučajeva sigurno skrivane u najužim krugovima izvršilaca, i upravo je na vladinim institucijama da dođu do tih informacija, i to ne samo na izvršnim državnim tijelima nego isto tako i na sudskim tijelima, mislim prvenstveno kroz sprovođenje istraga u pojedinim procesima koji se vode pred nadleženim sudsko-tužilačkim institucijama.
HOTIĆ: Oni koji znaju gdje su grobnice čak obnašaju važne položaje. Tražimo samo to da nam ljudi koji znaju o grobnicama kažu gdje se one nalaze. Da to jednom završimo, da naše bližnje pokopamo. Bar toliko poštovanja da iskažemo da te ljude dostojno pokopamo. A odgovorni su oni koji su naređivali. Naravno, takvih ljudi je jako puno; oni su živi i zdravi i normalno da ne žele da se to ikad otkrije.
RSE: Godine koje prolaze smanjuju mogućnost da će se naći neki od onih kojima je izgubljen svaki trag. Postoji li, uprkos svemu, još bilo kakva nada da je neko od onih koje se vode kao nestali i dalje u životu?
GRUJIĆ: Što se tiče nade za obitelji da će se netko pronaći živ, ja tu nadu nikad nisam, niti ću bilo kome ugasiti, ali mogu reći da su, prema onome što znam, šanse za tako nešto minimalne.
HOTIĆ: Niko se više ne nada. Prvih godina sam imala nadu, razmišljala sam da je možda negdje zarobljen. Međutim, ta je nada, nakon ovolikih otkrivenih grobnica izgubljena. Jer, nikoga iz tih logora kamo su odvedeni, nisu pustili živog. Kad sam muža pokopala dobila sam podatak od forenzičara da je ubijen strijeljanjem, pa sam pomislila da je brzo umro, da nije patio. Stalno se pitam kako je umro moj sin, kako je ubijen, kako je završio život, nadam se da nije patio… Nakon identifikacije, saznanja načina smrti i konačno ukopa dolazi do smiraja – imam mjesto gdje mogu dići ruke po svom vjerskom običaju i proučiti molitvu, prosto znam gdje su.
RSE: I da li se može očekivati da će se u nekoj doglednoj budućnosti okončati jedan ovakav, umnogome mučan posao kakav je traganje za nestalima?
ŠTRBAC: U nijednom ratnom sukobu nisu sve sudbine riješene. Ako je leš fizički uništen, ne može se riješiti. Samo u slučajevima gdje su tijela fizički uništena nikad se neće moći provesti njihova identifikacija. Tako da je ovo posao koji će još dugo trajati. Ovoj sada grupi koja radi na svim stranama vjerujem da im je u interesu, što daje nadu da će to ići nekim bržim tempom nego do sada.
GRUJIĆ: Traženje nestalih osoba u principu u svijetu nemam primjera da je nestalo. Još uvijek se traže nestale osobe iz Drugog svjetskog rata i iz niza drugih ratova. Prema tome, proces traženja nestalih osoba nikad ne prestaje.
BOGDANIĆ: Iskreno se nadam da će se kroz ovu regionalnu, zajedničku saradnju, ipak, ovaj proces odvijati nekim tempom, mada je logično očekivati, kako se taj broj neriješenih slučajeva bude smanjivao, da će to biti sve teže i sve neizvjesnije i da će nestanak jednog broja lica ostati zauvijek neriješen.
HOTIĆ: Nada nikad ne umire. Da mi je naći bar jednu kost mog djeteta. Ako ne bude moglo drugačije, prihvatiću i tu jednu kost da pokopam, ali ću znati da je to moje dijete. Nadam se da ćemo doći do rezultata.
RSE: Jedan od preduslova da dođe do barem delimičnog smiraja, kada se već oni kojih nema ne mogu vratiti u život, leži pre svega u sposobnosti zemalja koje dele ovaj problem da prestanu da se zanimaju samo za one koje oni traže. Jedino se sposobnošću za razumevanje patnji drugih, otvara mogućnost reševanja ovog pitanja koji i dalje na tragičan način povezuje zemlje bivše Jugoslavije.
RSE: Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ekshumacijama posmrtnih ostataka lica koja su stradala u ratu, prisustvuju i predstavnici zvaničnih državnih tela drugih država bivše Jugoslavije, u čijoj je nadležnosti sudbina nestalih. Ne računajući žrtve sa Kosova, do sada je iz grobnica u Beogradu, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici i Šapcu, ekshumirano više od 300 tela. Koliko ekshumacije koje su upravo u toku mogu doprineti barem delimičnom rasvetljavanja sudbine ogromnog broja nestalih?
GRUJIĆ: Ova ekshumacija koja se trenutno provodi u Beogradu, ima značajan doprinos pronalasku nestalih osoba. Ovo što se trenutno događa u Beogradu, što se događalo dvadesetak dana u Žitniku u Republici Hrvatskoj ili prije dva ili tri mjeseca u Banjaluci, jedan je jedinstveni proces koji je uspostavljen kroz bilateralne razgovore, potvrđen određenim protokolima o suradnji i koji vodi ka boljitku u rješavanju procesa nestalih osoba.
ŠTRBAC: To su posmrtni ostaci koji su doplivali iz područja koja su bila zahvaćena ratom i tu mogu da budu sve nacionalnosti koje su učestvovale u ovome ratu. I biće ih. Recimo, dosadašnja praksa sa grobljem u Šapcu i u Novom Sadu pokazuje da ima raznih nacionalnosti, pripadnika i jedne i druge i treće vojske. Jer, voda nije birala koga će nositi, nosila je onoga ko je dospio u vodu na bilo koji način.
RSE: Koliko je regionalni pristup u reševanju sudbine nestalih zapravo jedini način da hiljade porodice na prostoru bivše Jugoslavije konačno saznaju šta se dogodilo sa njihovim najbližima?
BOGDANIĆ: Obzirom da sam problem po svojoj težini prevazilazi prostore nacionalnih država, postignuti su određeni sporazumi između vladinih nadležnih tijela i ovaj problem je sada u jednoj novoj fazi, a to je faza zajedničkog rješavanja ovog problema. Cijenim da je to jedan novi kvalitet u radu, ne samo sa humanitarnog aspekta
gdje ćemo putem DNK analize doći do odgovora vezanih za identitet nestalih lica, već i sa aspekta istine i sa aspekta pomirenja.
HOTIĆ: Svako tijelo koje se pronađe nam daje nadu da će neka majka naći svog sina, žena supruga, dijete oca i tako dalje. Ja tražim sina i brata. Muža sam pronašla. Inače sam petoro bližnjih izgubila. Žalosno je što su ovolike godine prošle, što su grobnice skrivane. To se moglo mnogo brže uraditi i riješiti, da pokopamo mrtve, da im se duše smire, a i mi da se smirimo i tu neizvjesnost da prekinemo.
RSE: Mada je dobro poznato da su svi dosadašnji ratovi koji su vođeni u svetu, ostavili iza sebe na hiljade nestalih osoba, ipak nije do kraja razumljivo zašto se to ponavlja na prostoru koji je bio pod budnim okom međunarodne javnosti. Kako je moguće da deset godina nakon okončanja rata nije rasvetljena sudbina na hiljade ljudi sa prostora bivše Jugoslavije?
HOTIĆ: To je stvar politike. Da je politika promijenila pravac nakon žavršetka rata, mi ne bismo čekali 10-15 godina. Još uvijek je politika ona, da kažem zločinačka, koja je počinila zločine, pod čijom komandom su zločini počinjeni. Oni sad skrivaju te zločine.
GRUJIĆ: To je jedna poznata, neću reći normalna, činjenica da nakon svih oružanih sukoba dolazi do jedne pojave da određen broj ljudi nestane, odnosno da se ne zna njihova sudbina. Tako možemo povući paralele sa nekim drugim sukobima. Možemo reći da još uvijek Sjedinjene Američke Države traže negdje oko 2.000 nestalih osoba iz vijetnamskog i korejskog rata.
RSE: Prema svim indicijama, najveći broj tela nestalih osoba nalazi se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zato što u Srbiji nisu ni vođeni ratni sukobi. Postoji li u ovom trenutku u oba bosanska entiteta jednaka politička spremnost da se konačno razreši ovo pitanje?
BOGDANIĆ: Činjenica je da je konkretno Vlada Republike Srpske manifestovala spremnost i dala podršku zajedničkom procesu rješavanja problema nestalih lica, upravo kroz donošenje odluke o prenosu nadležnosti poslova traženja nestalih lica sa entitetskog na nivo Bosne i Hercegovine kroz formiranje Instituta za nestala lica BiH.
HOTIĆ: Sam entitet Republika Srpska je zasnovan na ratnom zločinu. To je zločinačka tvorevina i ljudi je podržavaju kao takvu. Znači, podržavaju zločin.
RSE: Ništa manje složena nije situacija ni u samoj Hrvatskoj, s obzirom da je veliki deo te zemlje tokom rata bio pod oružanom kontrolom srpskih snaga. Tako se i dalje ne zna sudbina više od 1.100 građana hrvatske nacionalnosti koji su nestali od 1991. do 1995. godine. Tom broju pridodana su lica uglavnom srpske nacionalnosti koja su nestala tokom akcija «Bljesak» i «Oluja». Ima li trenutno u toj zemlji spremnosti da se konačno stavi ad acta ovaj problem?
GRUJIĆ: Jasno je da je u susretima na najvišim državnim razinama izražena i ta politička volja, dakle to je nedvojbeno. Ali se isto tako mora reći da provođenje te političke volje ima jedan kontinuitet, to je jedan proces koji traje određeno duže vrijeme, jer tu se javlja niz drugih problema koji nisu vezani uz izražavanje političke volje.
ŠTRBAC: Problem je što nema političke volje u Hrvatskoj. Prošlo je više od 11 godina, a Kordun i Banija nisu ni taknuti. Zapadna Slavonija nakon «Bljeska» nije taknuta. Službeni hrvatski organi su pokapali ubijene srpske civile i vojnike. Oni su ih ubijali u tim akcijama, a njihove raznorazne komisije su skupljale mrtve i pokapali ih; svi su neidentifikovani. Pa gdje ti je dobra volja ako je prošlo toliko godina poslije rata a nećeš da ekshumiraš leševe?
RSE: Sasvim je očigledno da je problem nestalih, osim humanitarnog, i dalje i političko pitanje, sa kojim se vrlo često manipuliše:
BOGDANIĆ: Činjenica je da je u proteklih 10 godina problem nestalih lica bio izuzetno zloupotrebljavan, u smislu politizacije tog problema, u smislu uvećavanja broja žrtava u sopstvenom narodu, umanjivanja broja žrtava na drugoj strani. Ta ljudska tragedija je izuzetno zloupotrebljavana, politizovana i normalno da se nastoji tim problemom još uvijek manipulisati, i to će sigurno biti tako dok istina ne izađe na vidjelo dana.
GRUJIĆ: Vrlo je važno reći da je Republika Hrvatska jasno artikulirala da je problem nestalih osoba njeno prioritetno humanitarno pitanje i da je izrazila svoju političku volju da će to prioritetno humanitarno pitanje biti riješeno na najbolji mogući način.
RSE: Nema nikakve sumnje da na svim stranama koje su učestvovale u sukobu i dalje postoje otpori da se razreši sudbina nestalih. No osim nedovoljne spremnost da se jednom za svagda zaključi ovo turobno poglavlje, na putu onih koji se bave pitanjima nestalih, stoje mnogobrojne barijere. Koje su to zapravo glavne prepreke?
GRUJIĆ: Proces traženja nestalih osoba nije jednostavan, niti je jednostran. Vidi se da je to vezano i za niz drugih oblasti, pa tako i za utvrđivanje ratnih zločina. Prvi i osnovni zahvat koji treba napraviti, to je dotok informacija o nestalim osobama iz različitih struktura država i njihovih podataka, javnih ili tajnih, da ti podaci budu dostupni komisijama i ljudima koji su u procesu traženja nestalih osoba.
BOGDANIĆ: Taj posao ima i svoju krivično-pravnu dimenziju, pored ove humanitarne, tako da je zaista ključ problema dobivanje informacija vezanih za lokacije potencijalnih grobnica.
RSE: Još u trenutku kada su nemilosrdno ubijani oni kojima se potom izgubio svaki trag, kod naredbodavaca i egzekutora postojala je jasna namera da se prikrije zločin. Tome u prilog govori i Srebrenica kao najveće stratište na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U Memorijalnom centru u Potočarima počiva 2.500 identifikovanih žrtava srebreničkog masakra, od više od 8.000 Bošnjaka koje su ubile srpske snage:
HOTIĆ: Najveći broj stradalnika u dva-tri dana, i to pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Kosti su usitnjene, na njima rade stručnjaci koji se bave sastavljanjem kostiju i analizom i to jako sporo ide. U komemoracijskom centru u Tuzli se stalno vrti oko 5.000-6.000 tijela koja treba da se identifikuju. Evo završena je i posljednja otkrivena grobnica na zvorničkom području. To su uglavnom stradalnici Srebrenice iz 1995. godine, ali ima ih i iz 1992. Zločini su činjeni od samog početka. Tako da imamo izmiješana tijela iz različitog vremena. Međutim, Drina je dosta progutala, progutala je Jalovina u Zvorniku. Dosta su ljude bacali u rijeke i nema ničega da bi se mogao utvrditi identitet. Svjesni smo da ima mnogo i takvih slučajeva koji će ostati bez rezultata.
BOGDANIĆ: Vlada Republike Srpske napravila je jedan iskorak koji je jedinstven, ne samo za Republiku Srpsku ili Bosnu i Hercegovinu, već za cijeli region, a to je da je upravo na osnovu informacija vladinih institucija utvrđen lokalitet više potencijalnih masovnih grobnica srebreničkih žrtava, što govori o jednoj izvjesnosti da će se te žrtve ubrzo ekshumirati, da će se utvrditi njihov identitet i da će porodice dobiti odgovore vezano za njihovu sudbinu. Istovremeno, kroz obdukciju tih žrtava, utvrdiće se i uzrok i način njihove smrti, što će isto tako pojasniti određene nejasnoće vezano za broj onog dijela žrtava koje su žrtve zločina, a na drugoj strani onog dijela nestalih lica koja su nastradala u koloni koja je, i po ocjenama Haškog tribunala, bila legitimni vojni cilj.
HOTIĆ: Oni se ne stide zločina. Onima koji su još uvijek na sceni, a koji su odgovorni za zločine, naravno da je u interesu da šute, da to prikrivaju, jer vrijeme čini svoje – kosti propadaju i sve je manje moguće otkriti identitet nestalih osoba. Da je moj sin bio s puškom, da je bio na nekom bojištu i da je tamo negdje nestao, rekla bih – imao je šansu, ali poginuo je. Ali ljudi su bili bespomoćni, zarobljeni, nisu imali ni gdje pobjeći, ni suprotstaviti se jer je u Srebrenici urađena demilitarizacija, oduzeto je oružje i ljudi su bili nenaoružani.
RSE: Iskopavanja ubijenih, premeštanja tela u sekundarne grobnice i njihovog skrivanja, bilo je isto tako u Hrvatskoj, ali i u Srbiji tokom kosovskog sukoba. Prva hladnjača sa telima ubijenih sa Kosova isplivala je iz Dunava pre NATO intervencije. To jasno dokazuje da su državni organi Srbije počinili i prikrivali zločine još u vreme mira. U Hrvatskoj nije bilo masovnih grobnica poput one na policijskom poligonu u Batajnici, ali je otkriveno više lokaliteta na kojima su tajno pokopani ubijeni:
ŠTRBAC: Čuli smo svi za Batajnicu, čuli smo svi za hladnjaču u Dunavu. U to isto vrijeme u Hrvatskoj se ekshumira masovna grobnica iznad Gospića u Velebitu. To su leševi koji su 1997. godine premješteni iz Paulin dvora, odvezeni 500 kilometara daleko, u gudure Velebita i tu su pokopani odnosno razbacani na neke tri lokacije, uz znanje i odobrenje samog vrha hrvatske države. Isplanirano su preveženi jer su istražioci bili na tragu, čeprkali su u blizini. Te grobnice nije otkrila njihova država, nije ih otkrila njihova komisija. Govorilo se da je premještanje srpski specijalitet, međutim svi su to radili.
GRUJIĆ: Mi imamo egzaktne pokazatelje, odnosno podatke i dokaze da je u Hrvatskoj 1994-95. godine došlo do devastiranja, odnosno do prebacivanja određenog broja masovnih grobnica, što smo mi dakako i dokazali, i to na području koje je bilo pod zaštitom UN-a. Ako kažemo da smo u Hrvatskoj pronašli 143 masovne grobnice na prostoru koji je bio okupiran, to upravo govori da prikrivanje ratnog zločina je upravo jedan od razloga zašto se teško dolazi do tih podataka.
RSE: Od kada su prve žrtve dobile status nestalih, traju nesporazumi oko njihovog broja. Tako da se podaci vrlo često drastično razlikuju od izvora od izvora, što povremeno vodi do mučnog licitiranja oko postradalih. Tako je i dalje nepoznanica broj Srba koji su nestali u akciji «Oluja»:
GRUJIĆ: Kad govorimo o problemu nestalih u akcijama «Bljesak» i «Oluja», treba vrlo jasno izreći šta je do sada napravljeno. Prije svega treba reći da je Republika Hrvatska, odnosno komisija Republike Hrvatske, zajedno sa komisijom iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, sada Republike Srbije, sa komisijom iz Bosne i Hercegovine odnosno Republike Srpske i Međunarodnim komitetom Crvenog križa provela akciju u cilju prikupljanja potrebnih podataka za traženje nestalih osoba, da su ti podaci na taj način jedinstveno prikupljeni i oni su sada apsolutno točni i egzaktni. Mi u ovom trenutku imamo 930 evidentiranih osoba (i to prema najvišim kriterijima Međunarodnog komiteta Crvenog križa) koje su nestale u tom razdoblju.
ŠTRBAC: Mi imamo sad trenutno na spisku nestalih Srba iz Hrvatske još nešto preko 2.500. Gdje su god tražili do sada, našli su više nego što je bilo na dostavljenom spisku. E sad, dok su leševi u zemlji, mogu da manupulišu i da govore – to nije tačno, Srbi naduvavaju podatke, a pogotovo oni Savini tamo u «Veritasu». Apsolutno da se manipuliše. Hrvati po svaku cijenu hoće da održe imidž žrtve u ovome ratu i svaka ekshumacija srpske žrtve ih demantuje u tome.
GRUJIĆ: Radi se o tome da se prije svega ne primjenjuju istovrsni kriteriji. Drugo, da se možda radi o dnevnopolitičkim manipulacijama. Ali, to je broj do kojeg smo došli na način da svaka ta nestala osoba ima svoj dosije. Ako su do sada, upravo za nekih 900 i nešto osoba obitelji dale krv za analizu DNA, to onda govori da je taj broj korektan.
RSE: No ne samo da su se tragovi zločina skrivali tokom samih sukoba, nego i dalje postoji neprobojni zid ćutanja koji ima jasnu pozadinu: to je pre svega strah od krivične odgovornosti. Mada neki od onih koji znaju sudbinu dela nestalih nisu među živima, ipak postoji još veliki broj onih koji znaju kako su završili neki od onih koji se i dalje traže.
BOGDANIĆ: Informacije vezane za lokacije grobnica su u nekom broju slučajeva sigurno skrivane u najužim krugovima izvršilaca, i upravo je na vladinim institucijama da dođu do tih informacija, i to ne samo na izvršnim državnim tijelima nego isto tako i na sudskim tijelima, mislim prvenstveno kroz sprovođenje istraga u pojedinim procesima koji se vode pred nadleženim sudsko-tužilačkim institucijama.
HOTIĆ: Oni koji znaju gdje su grobnice čak obnašaju važne položaje. Tražimo samo to da nam ljudi koji znaju o grobnicama kažu gdje se one nalaze. Da to jednom završimo, da naše bližnje pokopamo. Bar toliko poštovanja da iskažemo da te ljude dostojno pokopamo. A odgovorni su oni koji su naređivali. Naravno, takvih ljudi je jako puno; oni su živi i zdravi i normalno da ne žele da se to ikad otkrije.
RSE: Godine koje prolaze smanjuju mogućnost da će se naći neki od onih kojima je izgubljen svaki trag. Postoji li, uprkos svemu, još bilo kakva nada da je neko od onih koje se vode kao nestali i dalje u životu?
GRUJIĆ: Što se tiče nade za obitelji da će se netko pronaći živ, ja tu nadu nikad nisam, niti ću bilo kome ugasiti, ali mogu reći da su, prema onome što znam, šanse za tako nešto minimalne.
HOTIĆ: Niko se više ne nada. Prvih godina sam imala nadu, razmišljala sam da je možda negdje zarobljen. Međutim, ta je nada, nakon ovolikih otkrivenih grobnica izgubljena. Jer, nikoga iz tih logora kamo su odvedeni, nisu pustili živog. Kad sam muža pokopala dobila sam podatak od forenzičara da je ubijen strijeljanjem, pa sam pomislila da je brzo umro, da nije patio. Stalno se pitam kako je umro moj sin, kako je ubijen, kako je završio život, nadam se da nije patio… Nakon identifikacije, saznanja načina smrti i konačno ukopa dolazi do smiraja – imam mjesto gdje mogu dići ruke po svom vjerskom običaju i proučiti molitvu, prosto znam gdje su.
RSE: I da li se može očekivati da će se u nekoj doglednoj budućnosti okončati jedan ovakav, umnogome mučan posao kakav je traganje za nestalima?
ŠTRBAC: U nijednom ratnom sukobu nisu sve sudbine riješene. Ako je leš fizički uništen, ne može se riješiti. Samo u slučajevima gdje su tijela fizički uništena nikad se neće moći provesti njihova identifikacija. Tako da je ovo posao koji će još dugo trajati. Ovoj sada grupi koja radi na svim stranama vjerujem da im je u interesu, što daje nadu da će to ići nekim bržim tempom nego do sada.
GRUJIĆ: Traženje nestalih osoba u principu u svijetu nemam primjera da je nestalo. Još uvijek se traže nestale osobe iz Drugog svjetskog rata i iz niza drugih ratova. Prema tome, proces traženja nestalih osoba nikad ne prestaje.
BOGDANIĆ: Iskreno se nadam da će se kroz ovu regionalnu, zajedničku saradnju, ipak, ovaj proces odvijati nekim tempom, mada je logično očekivati, kako se taj broj neriješenih slučajeva bude smanjivao, da će to biti sve teže i sve neizvjesnije i da će nestanak jednog broja lica ostati zauvijek neriješen.
HOTIĆ: Nada nikad ne umire. Da mi je naći bar jednu kost mog djeteta. Ako ne bude moglo drugačije, prihvatiću i tu jednu kost da pokopam, ali ću znati da je to moje dijete. Nadam se da ćemo doći do rezultata.
RSE: Jedan od preduslova da dođe do barem delimičnog smiraja, kada se već oni kojih nema ne mogu vratiti u život, leži pre svega u sposobnosti zemalja koje dele ovaj problem da prestanu da se zanimaju samo za one koje oni traže. Jedino se sposobnošću za razumevanje patnji drugih, otvara mogućnost reševanja ovog pitanja koji i dalje na tragičan način povezuje zemlje bivše Jugoslavije.
